Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-186/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice VM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 3. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102559387 koji su dana 8. kolovoza 2005. sklopili tužiteljica VM kao korisnica kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,490 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102559387 koji su dana 8. kolovoza 2005. sklopili tužiteljica VM kao korisnica kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. da tužiteljici VM isplati iznos od 1.913,28 € sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 0,61 € počam od 1.11.2008.g.

- na iznos od 3,50 € počam od 1.1.2009.g.

- na iznos od 4,77 € počam od 1.2.2009.g.

- na iznos od 7,41 € počam od 1.3.2009.g.

- na iznos od 2,89 € počam od 1.4.2009.g.

- na iznos od 3,19 € počam od 1.5.2009.g.

- na iznos od 2,42 € počam od 1.6.2009.g.

- na iznos od 2,13 € počam od 1.7.2009.g.

- na iznos od 2,59 € počam od 1.8.2009.g.

- na iznos od 2,51 € počam od 1.9.2009.g.

- na iznos od 1,55 € počam od 1.10.2009.g.

- na iznos od 2,94 € počam od 1.11.2009.g.

- na iznos od 2,27 € počam od 1.12.2009.g.

- na iznos od 4,28 € počam od 1.1.2010.g.

- na iznos od 5,69 € počam od 1.2.2010.g.

- na iznos od 4,93 € počam od 1.3.2010.g.

- na iznos od 8,25 € počam od 1.4.2010.g.

- na iznos od 7,67 € počam od 1.5.2010.g.

- na iznos od 8,30 € počam od 1.6.2010.g.

- na iznos od 15,42 € počam od 1.7.2010.g.

- na iznos od 13,84 € počam od 1.8.2010.g.

- na iznos od 19,64 € počam od 1.9.2010.g.

- na iznos od 15,88 € počam od 1.10.2010.g.

- na iznos od 15,26 € počam od 1.11.2010.g.

- na iznos od 20,08 € počam od 1.12.2010.g.

- na iznos od 24,66 € počam od 1.1.2011.g.

- na iznos od 22,43 € počam od 1.2.2011.g.

- na iznos od 23,14 € počam od 1.3.2011.g.

- na iznos od 21,21 € počam od 1.4.2011.g.

- na iznos od 22,08 € počam od 1.5.2011.g.

- na iznos od 23,28 € počam od 1.6.2011.g.

- na iznos od 30,16 € počam od 1.7.2011.g.

- na iznos od 38,71 € počam od 1.8.2011.g.

- na iznos od 32,16 € počam od 1.9.2011.g.

- na iznos od 28,78 € počam od 1.10.2011.g.

- na iznos od 28,25 € počam od 1.11.2011.g.

- na iznos od 29,21 € počam od 1.12.2011.g.

- na iznos od 31,93 € počam od 1.1.2012.g.

- na iznos od 33,36 € počam od 1.2.2012.g.

- na iznos od 33,54 € počam od 1.3.2012.g.

- na iznos od 32,45 € počam od 1.4.2012.g.

- na iznos od 33,08 € počam od 1.5.2012.g.

- na iznos od 33,85 € počam od 1.6.2012.g.

- na iznos od 32,74 € počam od 1.7.2012.g.

- na iznos od 32,65 € počam od 1.8.2012.g.

- na iznos od 29,92 € počam od 1.9.2012.g.

- na iznos od 32,80 € počam od 1.10.2012.g.

- na iznos od 33,09 € počam od 1.11.2012.g.

- na iznos od 32,32 € počam od 1.12.2012.g.

- na iznos od 33,07 € počam od 1.1.2013.g.

- na iznos od 31,52 € počam od 1.2.2013.g.

- na iznos od 30,49 € počam od 1.3.2013.g.

- na iznos od 32,92 € počam od 1.4.2013.g.

- na iznos od 31,28 € počam od 1.5.2013.g.

- na iznos od 29,86 € počam od 1.6.2013.g.

- na iznos od 28,93 € počam od 1.7.2013.g.

- na iznos od 29,63 € počam od 1.8.2013.g.

- na iznos od 30,33 € počam od 1.9.2013.g.

- na iznos od 31,59 € počam od 1.10.2013.g.

- na iznos od 31,95 € počam od 1.11.2013.g.

- na iznos od 33,01 € počam od 1.12.2013.g.

- na iznos od 27,68 € počam od 1.1.2014.g.

- na iznos od 29,34 € počam od 1.2.2014.g.

- na iznos od 29,91 € počam od 1.3.2014.g.

- na iznos od 29,48 € počam od 1.4.2014.g.

- na iznos od 28,80 € počam od 1.5.2014.g.

- na iznos od 28,64 € počam od 1.6.2014.g.

- na iznos od 29,20 € počam od 1.7.2014.g.

- na iznos od 30,06 € počam od 1.8.2014.g.

- na iznos od 30,26 € počam od 1.9.2014.g.

- na iznos od 30,92 € počam od 1.10.2014.g.

- na iznos od 31,21 € počam od 1.11.2014.g.

- na iznos od 31,89 € počam od 1.12.2014.g.

- na iznos od 31,97 € počam od 1.1.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.2.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.3.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.4.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.5.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.6.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.7.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.8.2015.g.

- na iznos od 31,94 € počam od 1.9.2015.g. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužiteljici VM s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 123,38 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,79 od 02.03.2006. pa do isplate,

- EUR 1,77 od 02.04.2006. pa do isplate,

- EUR 1,39 od 02.05.2006.pa do isplate,

- EUR 1,75 od 02.06.2006.pa do isplate,

- EUR 2,18 od 02.07.2006.pa do isplate,

- EUR 2,08 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 1,25 od 02.09.2006.pa do isplate,

- EUR 1,52 od 02.10.2006. pa do isplate,

- EUR 1,66 od 02.11.2006.pa do isplate,

- EUR 1,86 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 2,95 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 3,69 od 02.02.2007.pa do isplate,

- EUR 3,34 od 02.03.2007.pa do isplate,

- EUR 3,54 od 02.04.2007.pa do isplate,

- EUR 5,41 od 02.05.2007.pa do isplate,

- EUR 5,77 od 02.06.2007.pa do isplate,

- EUR 6,46 od 02.07.2007.pa do isplate,

- EUR 6,46 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 5,63 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 6,81 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 6,90 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 5,66 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 5,25 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 4,28 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 2,56 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 2,98 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 4,45 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 4,66 od 02.06.2008.pa do isplate,

- EUR 4,60 od 02.07.2008.pa do isplate,

- EUR 5,88 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 5,63 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 3,93 od 02.10.2008. pa do isplate,

- EUR 0,29 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak l. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01 .01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 naknaditi tužiteljici VM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.081,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 16. travnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 125,00 eura zahtjev tužiteljice odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica VM podnijela je ovome sudu tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela kako je, kao korisnik kredita, s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., kao kreditorom, sklopila dana 8. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102559387 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Stranke su dana 25. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102559387. Člankom 14. st. 1. predmetnog Ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Međutim, ističe se kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naime, Zakonom o zaštiti potrošača u čije je odredbe implementirana Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi je ništetnost. Navedena odredba čl. 14. st. 1. ugovora upravo predstavlja takvu ugovornu klauzulu koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravim i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava obveza tužitelj trebao putovati u Rijeku, a obzirom da živi u [adresa], to bi mu uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu i pretjerane troškove. Kako tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe, to je u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, članak 14. st. 1. Ugovora ništetan. Stoga se primjenjuje odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, te kako je predmetni ugovor sklopljen u [adresa], u poslovnoj jedinici tuženika, to je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Sisku. U prilog ovakvom stavu govori i važeća sudska praksa, kao i odluka Europskog suda C-240/98. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.530,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Odredbom čl. 7. ugovoreno je vraćanje kredita u 240 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih III-tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredbom čl. 7. ugovoreno je vraćanje kredita u 240 mjesečnih anuiteta koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a obračunavaju se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 2.039,82 € /15.368,97 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 25. siječnja 2016.g. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09.2015.g. koja je iznosila 9.997,26 € /75.324,34 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj V. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj - na dan isplate kredita, što je iznosilo 9.300,39 €/70.073,86 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 9.997,26 € /75.324,34 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 696,87 € /5.250,48 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Slijedom gore navedenoga, a osobito iz razlika u nedospjelim glavnicama na dan 30.09.2015.g. razvidno je kako tužitelj nije obeštećen u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije, pa se predlaže da Naslovni sud, a nakon provedenog dokaznog postupka udovolji njenom tužbenom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. navodi kako prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102559387 od 8. kolovoza 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Tuženik ujedno ističe da se udaljenost tuženikova prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tuženik u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a. Također, tuženik ističe kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 59. ZPP-a na koju se poziva tužitelj, a sve iz razloga što se za primjenu te odredbe pojam „poslovna jedinica“ ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u [adresa] zasigurno nije, niti je ikada bila. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 25. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C- 567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 28. svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iako tužitelj ne postavlja tužbeni zahtjev na isplatu s osnove načina promjene kamatne stope, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare. Sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 28.05.2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik posebno napominje da je tužitelju već 01.05.2011. godine kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,39%, a dana 01.05.2011. godine snižena je na 5,35%, potom 01.10.2011. godine na 5,00%, te je 01.01.2014. godine fiksirana na 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila snižena i ispod početno ugovorene. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 970,00 / EUR 128,73 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Pod uvjetom da naslovni sud bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 25. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 4.017,98, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 4.017,98 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 3.667,29 te s danom 26.01.2016. godine kao iznos od EUR 45,95 (kn 350,69), što ukupno čini iznos od kn 4.017,98. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 4.017,98 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 4.017,98 / EUR 533,28 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj osporava osnovu i visinu istaknutog prigovora radi prijeboja te ističe prigovor zastare.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 9-11 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 12-16 spisa), otplatni plan za kredit (str. 17- 22 spisa), pregled prometa po partiji kredita (str. 23-33 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (str. 34-37 spisa), izračun konverzije kredita (str. 38-41 spisa), otplatni plan (str. 42-46 spisa), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (str. 57-58 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope (str. 59-62, 66, 70, 74, 78, 83, 87, 88, 91-92, 95-96, 99-100, 103-104 spisa), otplatni plan (str. 63-65, 67-69, 71-73, 75-77, 80, 85- 86, 89-90, 93-94, 97-98, 101-102, 105-106 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 495-496 spisa) te je izvršen uvid u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 501-510 spisa).

5. Tužiteljica VM u svom je iskazu navela kako je u kolovozu 2005. godine s tuženikom ugovorila stambeni kredit za uređenje stana u kojem je živjela sa suprugom i djecom. U banci joj je tada rečeno da je to najpovoljniji kredit koji je u mogućnosti dobiti. Ugovor o kreditu je pročitala ali tada nije imala posebnih saznanja vezanih uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Taj kredit joj je tada bio prihvatljiv zbog visine rate koju je trebala otplaćivati. Nakon sklopljenog ugovora uredno je podmirivala rate kredita da bi nakon nekog vremena rata ovog kredita postala gotovo dvostruka. Stoga je prihvatila sklapanje ponuđenog ugovora o konverziji istog kredita budući joj je to bilo povoljnije odnosno rata nakon toga prihvatljivija. Unatoč sklopljenom ugovoru o konverziji smatra da nije u cijelosti namirena zbog pretrpljene štete. Nije imala mogućnost pregovarati s bankom o promjeni bilo koje odredbe sklopljenog ugovora o kreditu. Banka je sastavila ugovor. Službenica banke nije ju tada upozorila na rizike sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF niti joj je objasnila na koji način će se vršiti promjene kamatne stope po spornom kreditu. U vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu bila je zaposlenica Porezne uprave i primanja je imala kod tuženika, u drugoj banci niti nije imala mogućnosti sklapanja ugovora o kreditu. Tada nije imala osobnog bankara kod tuženika već joj je referent u banci objasnio na koji rok i s kojom ratom može sklopiti ugovor o kreditu u valuti CHF. Nije mogla podići kredit u nekoj drugoj valuti. Može se shvatiti kao nagovaranje referenta ukoliko joj je on napomenuo da je ponuđeni ugovor o kreditu za nju najpovoljniji. S referentom u banci sastala se dva puta, prvi put radi dogovaranja uvjeta kreditiranja, a drugi put kada joj je kredit odobren radi ovjere istog i isplate dobivenog iznosa. Imala je saznanja o značenju valutne klauzule općenito. Nije bila svjesna rizika valutne klauzule budući se kod tuženika tada predočavalo da je valuta CHF stabilna valuta budući je to valuta države koja je bila stabilna. Nije bila u poziciji pregovarati s bankom već joj je predočeno da uzme ili ostavi ponuđeni ugovor. Nije ugovorila depozit kao sredstvo osiguranja spornog ugovora. Predmetni stan koji je uređivala spornim ugovorom nije nikada iznajmljivala budući joj je to bila jedina nekretnina koju je imala za stanovanje.

6. Podneskom od 30. lipnja 2025. tužiteljica je konačno precizirala svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, na način da od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 1.913,28 eura (toč. III. izreke ove presude).

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da se, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. U konkretnom slučaju, tužiteljica tvrdi, a tuženik nije dokazao suprotno, da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102559387 od 8. kolovoza 2005. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

10. Prebivalište tužiteljice je u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102559387 od 8. kolovoza 2005.) se nalazi u Rijeci, te bi dolaskom na sud u Rijeku tužiteljica zbog udaljenosti imala visoke troškove, čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

11. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

12. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51400607- 5102559387 od 8. kolovoza 2005. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040044207 i odluke banke broj 250705040000870 od 26.07. 2005. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 23.530,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 240 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu (čl. 6. Ugovora), da je otplata kredita u 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 161,73 CHF te povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

14. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102559387 od 25.01.2016. (dalje: Aneks broj 1) utvrđeno je da stranke suglasno utvrđuju da su 08.08.2005. sklopile Ugovor o kreditu broj: broj 5102559387 na iznos od 23.530,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 2. Aneksa broj 1), te da navedenim aneksom mijenjaju da je otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutu u EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja; umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR, 3,23% (čl. 6. Aneksa broj 1); otplatni plan izrađen sukladno odredbama osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom izrađenim sukladno odredbama ZID ZPK, a primjenjuje se za vrijeme važenje ovog Aneksa.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

17. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

18. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006- 1031262160/51400607-5102559387 od 08.08.2005. u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

19. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,490 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

20. U odnosu na odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006- 1031262160/51400607-5102559387 od 08.08.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da za vrijeme trajanja ugovora o kreditu stranke mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

21. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisnici kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

22. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102559387 od 08.08.2005., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužiteljice, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

23. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

24. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu dokaze da je to i učinio.

25. Stoga Sud zaključuje da su odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102559387 od 08.08.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da su takve odredbe nepoštene, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

26. Nadalje, činjenica što je između stranaka dana 25.01.2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102559387 od 08.08.2005. kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valute obveze odnosno valutne klauzule, kamatne stope, te iznosa preostale glavnice nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102559387 od 08.08.2005., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

27. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 V od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

28. Dakle, činjenica da je između stranaka sklopljen Aneks broj 1 osnovnog ugovora o kreditu ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je sklapanje Aneksa broj 1 dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je istim u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

29. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO).

31. Stoga, imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 28.05.2023., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO-a, nije nastupila zastara utuženog potraživanja tužiteljice.

32. Nadalje, Sud je na prijedlog stranaka, izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 05.06.2025. navela kako u utuženom razdoblju pozitivna mjesečna razlika po osnovi valutne klauzule koju je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno koju bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznosi 1.913,28 €. U razdoblju od 02. veljače 2006. do 02. prosinca 2008. razlika po osnovi valutne klauzule iznosi -122,62 €, od čega se iznos od 0,76 € odnosi na porast tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, odnosno iznos od -123,38 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Prema izračunu konverzije na dan 30.09.2015. utvrđeno je slijedeće: neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 14.908,91 CHF (70.201,58 HRK), neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 9.869,44 € (75.324,34 HRK), razlika u glavnicama iznosi 5.122,76 HRK (679,91 €, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije, 1€=7,5345 HRK).

33. Tužiteljica nije prigovorila na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, kao niti tuženik samom matematičkom izračunu vještakinje, te stoga ovaj nalaz i mišljenje Sud prihvaća u cijelosti kao stručan i obrazložen.

34. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102559387 od 08.08.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 1.913,28 eura.

35. Uvidom u Aneks broj 1, utvrđeno je kako je u čl. 5.3. istog utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 4.017,98 kn, a čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio ovog Aneksa.

36. Sporazumom iz čl. 7.2. Aneksa broj 1 utvrđeno je da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

37. Stoga tužiteljica, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, ima pravo na povrat iznosa utuženih razlika po osnovi preplate koje proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora u kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102559387 od 08.08.2005., i to u dijelu više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita u iznosu od 1.913,28 eura, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te uzimajući u obzir fiksni tečaj konverzije 7,53450, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO-a kao u toč. III. izreke presude, sukladno zahtjevu tužiteljice, od kasnijeg datuma od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta koji proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

38. Nadalje, prigovor radi prijeboja kojeg tuženik ističe u iznosu od 1232,38 eura zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, od kojih po tuženiku prvi dospijeva 02.03.2006., a posljednji 02.12.2008., nije osnovan.

39. Naime, tužiteljica je istaknula prigovor zastare te se na zastaru u konkretnom slučaju također ima primijeniti petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, no u odnosu na tuženika, koji je bankarska institucija, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO-a o prekidu zastare uslijed pokretanja postupka kolektivne zaštite jer je takav postupak pokrenut radi zaštite subjektivnih prava potrošača, a na banaka.

40. Dakle, tuženik predlaže prijeboj tražbina koje su po mjesecima dospijevale kroz period od 02.03.2006. do 02.12.2008., pa je imajući u vidu da je prigovor radi prijeboja podnesen u odgovoru na tužbu dana 19.07.2023. za zaključiti je da su navedene tražbine tuženika, primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a, zastarjele.

41. Prigovor radi prijeboja nije osnovan niti iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, unatoč činjenici da je nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo utvrđena negativna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 123,38 kuna. Ovo iz razloga što je tuženik, kao vjerovnik, samostalno ponudio korisniku kredit, kao potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu. Tuženik bi, po mišljenju ovog suda, dokazao postojanje svoje tražbine odnosno ostvario eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike (zbog negativne tečajne razlike tijekom perioda otplate kredita) u situaciji kada bi dokazao da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, pri čemu se ima uzeti u obzir i da je tužitelj plaćao anuitete upravo temeljem izračuna tuženika, a kako to slijedi iz sporazuma iz čl. 7.2. Aneksa broj 1 da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) koristiti za podmirenje budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

42. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

43. Obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti tuženik joj je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. st. 1.), za zastupanja na ročištima 05.11.2024., 14.04.2025., 03.03.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr.9.1. Tarife), za sastav podnesaka od 26.01.2024., 13.02.2025. i 30.06.2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr. 8.1. Tarife), PDV u iznosu od 375,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, što sveukupno iznosi 2.081,81 eura.

U Petrinji, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljica po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba