REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-176/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednice vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LOLA RIBAR d.d., OIB 96809077214, Zagreb, Radnička cesta 54, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Orehovec, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović d.o.o. Zagreb, protiv tuženika MÜLLER TRGOVINA ZAGREB d.o.o., OIB 84698789700, Zagreb, Betinska ulica 1, kojeg zastupa punomoćnica Melani Polinčić Baković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1138/2023 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1138/2023 od 14. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1138/2023 od 14. studenog 2025. u točki I. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je među strankama sklopljen Ugovor 30. srpnja 2015. na neodređeno vrijeme, sve prema uvjetima iz e-mail-a ZU od 2. rujna 2015. sadržaja pobliže određenog u izreci prvostupanjske presude. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.500,00 eur s pripadajućom kamatom prema odgovarajućoj kamatnoj stopi.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je zaposlenica tuženika bila ovlaštena voditi pregovore s tužiteljem o sklapanju ugovora, ali da nije bila ovlaštena samostalno sklopiti ugovor u ime tuženika, da su stranke pregovarale o sklapanju ugovora o prodaji robe, a koji pregovori nisu uspješno okončani na način da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, već je tuženik prekinuo pregovore o čemu je obavijestio tužitelja elektroničkom porukom 3. studenog 2015., pa je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. O naknadi troškova postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl . 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa).

3. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda iz odredbe čl . 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ističe da je navedena povreda počinjena iz razloga što je prvostupanjski sud propustio ocijeniti sve izvedene dokaze, te nije potpuno i istinito utvrdio dokazane činjenice temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pravilno sud navodi da je među strankama sporno jesu li se na sastanku 30. srpnja 2015. usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora kao i je li ugovor sklopljen, međutim smatra da je zaključak prvostupanjskog suda o tome da su stranke tek pregovarale, a ne sklopile predmetni ugovor pogrešan. Prvostupanjski sud zauzeti stav opravdava iskazima ZU i VU, koje je pritom ocijenio kao istinite, objektivne, logične i životno uvjerljive, istovremeno iskaz LU kao iskaz ŠU, ne prihvaća kao istinit, uvjerljive i objektivne. U odnosu na pitanje tko je bio ovlašten u ime i za račun tuženika pregovarati i sklopiti ugovor s tužiteljem ukazuje na nelogičnost i određenu proturječnost. ZU iskazala je kako je cit. „bila ovlaštena u sklopu svog radnog mjesta razgovarati odnosno pregovarati kao i sklapati ugovore sa dobavljačima kao što je tužitelj. Za sklapanje ugovora sa raznim dobavljačima i za uvrštavanje novih proizvoda nisam trebala imati posebno ovlaštenje od strane tuženika, ali je takav ugovor morao biti u sklopu poslovne politike tuženika. Ipak, prije potpisivanja ugovora, odnosno uvrštavanju tužiteljevih proizvoda u asortiman tuženika, o svemu je trebao biti obaviješten direktor prodaje za Hrvatsku, a to je tada bio VU.“ S druge pak strane, VU tvrdio je da cit. „ZU nije imala ovlaštenje zastupati firmu na način da sklapa odnosno potpisuje ugovore sa dobavljačima. Ona je bila ovlaštena za vođenje pregovora, a ukoliko bi stvar bila zrela za potpisivanje ugovora mene bi se o tome obavijestilo i u konačnici ja bih potpisao ugovor za Muller.“

Prvostupanjski sud u točki 25. obrazloženja presude navodi da zaposlenica tuženika ZU nije bila ovlaštena samostalno sklopiti ugovor u ime tuženika, priklanjajući se iskazu svjedoka VU. Zaključak prvostupanjskog suda da svjedokinja nije bila ovlaštena na sklapanje ugovora protivno je čl. 43. Zakona o trgovačkim društvima koji predviđa ovlaštenje osobe čija je dužnost da kao radnik trgovačkog društva obavlja poslove koje po tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih poslova, odnosno poduzimanje pravnih radnji da kao punomoćnik i sklapa te ugovore. Elektronička poruka ZU od 2. rujna 2015. ne može cijeniti kao ponuda neovlaštene osobe, kao što to prvostupanjski sud navodi u točki 19. presude. U odnosu na pitanje usuglašavanja o bitnim sastojcima ugovora na sastanku 30. srpnja 2015., ističe kako su na sastanku prisustvovale osobe ovlaštene za zastupanje svake od stranaka – ZU (radnica tuženika koja u okviru svog radnog mjesta sklapa ugovore), VU (prokurist tuženika), ŠU (savjetnik uprave tužitelja) i LU (direktor tužitelja). Nekritičnost prvostupanjskog suda prilikom ocjene dokaza, potvrđuje i činjenica da spisu prileži elektronička poruka ZU od 28. srpnja 2015. upućena direktoru i savjetniku uprave tuženika iz koje proizlazi da je upravo navedena svjedokinja organizirala predmetni sastanak. Radnje ugovornih strana i okolnosti koje su prethodile sastanku pojasnio je svjedok JU, a njegov iskaz, unatoč činjenici nespornog podudaranja sa sadržajem svih ostalih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud nije posebno vrednovao. Ističe kako su svjedoci ŠU i LU iznijeli vrlo jasne i konkretne komercijalne uvjete ugovora (asortiman za ulistavanje, osnovi rabat, logistički troškovi, dodatni rabati u obliku godišnjih bonusa, rokovi dospijeća) pa i cijenu tužiteljevih proizvoda, stoga nije jasno iz čega proizlazi zaključak suda kako ugovor nije sklopljen, odnosno da se stranke nisu usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Stranke su se na sastanku 30. srpnja 2015. usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora i bilo je potrebno ugovoriti još pojedine stavke ugovora, koje ne predstavljaju bitne, već sporne sastojke ugovora koji ne utječu na njegovu bit. Da je tome tako potvrđuje i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4983/2022 od 26. travnja 2023., u točki 10. kojeg navodi kako su se stranke dostavom i prihvatom finalnih uvjeta stranke suglasile o bitnim elementima ugovora, slijedom čega se ima smatrati da su sklopile ugovor. Prvostupanjski sud je u odnosu na elektroničku poruku ZU pogrešno primijenio odredbu čl. 260. Zakona o obveznim odnosima zauzevši stajalište kako poruka predstavlja ponudu neovlaštene osobe, potpuno zanemarivši da je ona sukladno čl. 43. Zakona o trgovačkim društvima, bila ovlaštena sklapati ugovore, a potvrdu da je sklopljen ugovor predstavlja upravo elektronička poruka od 2. rujna 2015. Prvostupanjski sud je propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 247. i čl. 249. Zakona o obveznim odnosima kojom su propisani svi načini na koje se može izraziti volja za sklapanjem ugovora jer su na sastanku 30. srpnja 2015. osobe ovlaštene za zastupanje kako tužitelja tako i tuženika jasno izrazile volju za sklapanjem ugovora. Budući da je pogrešno odlučeno o tužbenom zahtjevu, pogrešna je i odluka o parničnom trošku. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da su stranke 30. srpnja 2015. sklopile ugovor prema uvjetima iz elektroničke poruke zaposlenice tužitelja ZU od 2. rujna 2015.

8. U ovom žalbenom postupku između stranaka je sporno jesu li se stranke na sastanku 30. srpnja 2015. usmeno suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora tako da su sklopile ugovor sadržaja kao što je naveden u tužbi ili su samo pregovarale o sklapanju ugovora, te je li zaposlenica tuženika ZU bila ovlaštena sklopiti ugovor u ime tuženika.

9. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke, a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka. Nadalje sud je pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka AU ŽU, DU i UU na okolnost dinamike vođenja razgovora na sastanku 30. srpnja 2015. s obzirom na to njihovo svjedočenje nije bitno za rješenje spora jer nisu bili nazočni na sastanku 30. srpnja 2015. i nisu mogli posvjedočiti jesu li se stranke usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora, odnosno nisu imali neposredna saznanja.

10. Žalitelj se poziva na odluku ovo suda poslovni broj Pž-4983/2022 od 26. travnja 2023., prema kojoj su se dostavom i prihvatom finalnih uvjeta, stranke suglasile o bitnim elementima ugovora i da se ima smatrati da su time stranke sklopile ugovor sukladno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, da je to tako kako žalitelj navodi onda bi sud u toj odluci utvrdio da je Ugovor sklopljen, a ne bi ukinuo odluku i naložio sudu provesti dokaze koje je tužitelj predložio odnosno pribavljanje ugovora o distribuciji koji tuženik sklapa s drugim prodavačima/ dobavljačima, te dokaz saslušanjem svjedoka JU.

11. Žalbeni navod da su se na sastanku 30. srpnja 2015. stranke usuglasile o svim bitnim sastojcima ugovora i da je bilo potrebno ugovoriti još samo pojedine stavke ugovora, koje ne predstavljaju bitne te da se Elektronička poruka ZU od 2. rujna 2015. može cijeniti kao ponuda ovlaštene osobe, nije osnovan.

12. Pravilno je sud zaključio da je zaposlenica tuženika ZU bila ovlaštena voditi pregovore s tužiteljem o sklapanju ugovora, ali da nije bila ovlaštena samostalno sklopiti ugovor u ime tuženika, a niti se ugovor s novim dobavljačem mogao sklopiti bez odobrenja Muller Njemačka, što je u svom iskazu potvrdio i prokurist tuženika VU.

13. U odnosu na elektroničku poruku od 2. rujna 2015. (str. 5. spisa), pravilno je sud utvrdio da se radi o osnovnim komercijalnim uvjetima koji se prenose u pisani ugovor i da ona ne predstavlja prihvat ponude već finalni prijedlog uvjeta za sklapanje Ugovora. Nadalje, iz iskaza svjedoka ZU proizlazi da je daljnja procedura za sklapanje ugovora ispunjavanje logističkih podataka, kao što su šifra proizvoda, cijena proizvoda po kojoj Muller kupuje proizvode od dobavljača, dimenzije proizvoda i sl., zatim ispunjavanje obrasca za ulistavanje dobavljača, nakon čega se otvara u sustavu i tek tada može ispuniti komercijalni ugovor za ulistavanje na centralno skladište. Takav se nepotpisani ugovor šalje dobavljaču na uvid i na komentiranje. Ako se slaže sa svime, onda dobavljač vraća ugovor Mulleru u tri primjerka potpisan i onda se potpisuje ugovor od strane Mullera i to u ime Muller Mađarska. Pritom pravilno sud zaključuje da elektronička poruka predstavlja ponudu neovlaštene osobe u smislu odredbe čl. 260. Zakona o obveznim odnosima jer ZU nije bila ovlaštena samostalno sklopiti ugovor bez odobrenja direktora prodaje i uprave iz Njemačke, a takva ponuda ne može obvezivati ponuditelja jer nisu kumulativno ispunjeni svi uvjeti iz čl. 260. Zakona o obveznim odnosima.

14. Nadalje, da se na sastanku 30. srpnja 2015. stranke nisu suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora prema uvjetima iz elektroničke poruke od 2. rujna 2015. proizlazi i iz elektroničke poruke zastupnika po zakonu tužitelja LU od 12. listopada 2015. upućene zaposlenici tuženika ZU (str. 10. do 12. spisa) gdje on zaposlenici tuženika na temelju naknadno održanog sastanka 7. listopada 2015. šalje prijedlog uvjeta i artikala za ulistanje. S tim u vezi neosnovano žalitelj navodi da se elektronička poruka od 12. listopada 2015. ne može tumačiti kao dokaz da ugovor nije sklopljen 30. srpnja 2015.

15. Dakle, iz navedenog proizlazi da se pregovaralo oko sklapanja Ugovora i da sve do sklapanja pisanog ugovora postoji mogućnost pregovora i izmjene do tada pregovaranih uvjeta. Međutim, nije došlo do sklapanja ugovora jer to nije odobrio Z [adresa], što proizlazi i iz elektroničke poruke od 3. studenog 2015. upućene zastupniku po zakonu tuženika LU savjetniku uprave tužitelja ŠU i JU u kojoj je ujedno navedeno. „Zahvaljujemo na vašoj ponudi i angažmanu oko ulistavanja , ali je na ulistavanje vaših proizvoda od strane uprave stavljen veto do daljnjega. Ukoliko će biti od uprave drugačije odlučeno i listing usklađen sa našim asortimanskim planovima obnovit ćemo pregovore u 2016 . godini.“ (str. 10. spisa).

16. Pravilno sud nije ocijenio odlučnim iskaz svjedoka JU u dijelu u kojem je iskazao da su ugovoreni uvjeti suradnje naznačeni u elektroničkoj poruci od 2. rujna 2015. i da su stranke dogovorile da će ugovor sklopiti na neodređeno vrijeme s obzirom na to svjedok nije bio prisutan na sastanku 30. srpnja 2015. i nema neposrednih saznanja o čemu su stranke točno na tom sastanku razgovarale, jesu li se sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora ili su samo pregovarale o uvjetima sklapanja Ugovora.

17. Ovaj sud prihvaća izraženi stav suda da ugovorni odnosi tuženika s trećima nisu odlučni za rješenje odnosa između stranaka, a niti mogu poslužiti u svrhu dokazivanja jesu li stranke sklopile ugovor i što su točno ugovorile, a i svjedok JU, predsjednik nadzornog odbora tužitelja, iskazao je da tužitelj nema iste ugovorene uvjete sa svim poslovnim partnerima u pogledu rabata, cijena, ulistanja, bonusa itd., već da uvjeti ovise o brojnim faktorima na tržištu, primjerice o distribuciji, marketingu i obrtajnosti.

18. Dakle, iz isprava u spisu i iskaza saslušanih stranaka i svjedoka nesporno proizlazi da su stranke pregovarale oko sklapanja Ugovora, ali da pregovori nisu uspješno okončani na način da su se stranke na sastanku 30. srpnja 2015., suglasile o svim bitnim sastojcima ugovora kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Stoga je pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. Osim što pobija i odluku o trošku tužitelj ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tuženiku bio nepravilan, a ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijana presudu.

Zagreb, 16. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirna Maržić