Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: P-642/2019-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu Marku Baraki, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Dore Papić, u pravnoj stvari tužitelja NPA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz GLUIĆ NINČEVIĆ odvjetničkom društvu d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice OTP banke d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa], zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Anić i Anić d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, na ročištu određenom radi objave presude, 17. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833 sa sjedištem u [adresa] da naknadi tužiteljici NPA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.351,33 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 46,05 eura tekućom od 20.03.2007. do isplate,

- na iznos od 45,46 eura tekućom od 17.04.2007. do isplate,

- na iznos od 44,57 eura tekućom od 19.05.2007. do isplate,

- na iznos od 44,43 eura tekućom od 27.06.2007. do isplate,

- na iznos od 44,02 eura tekućom od 25.07.2007. do isplate,

- na iznos od 45,32 eura tekućom od 21.08.2007. do isplate,

- na iznos od 44,80 eura tekućom od 19.09.2007. do isplate,

- na iznos od 44,14 eura tekućom od 25.10.2007. do isplate,

- na iznos od 45,07 eura tekućom od 21.11.2007. do isplate,

- na iznos od 44,28 eura tekućom od 25.12.2007. do isplate,

- na iznos od 46,36 eura tekućom od 25.01.2008. do isplate,

- na iznos od 45,50 eura tekućom od 21.02.2008. do isplate,

- na iznos od 46,53 eura tekućom od 27.03.2008. do isplate,

- na iznos od 45,36 eura tekućom od 22.04.2008. do isplate,

- na iznos od 44,81 eura tekućom od 21.05.2008. do isplate,

- na iznos od 45,03 eura tekućom od 25.06.2008. do isplate,

- na iznos od 44,88 eura tekućom od 23.07.2008. do isplate,

- na iznos od 44,68 eura tekućom od 23.08.2008. do isplate,

- na iznos od 44,90 eura tekućom od 23.09.2008. do isplate,

- na iznos od 47,31 eura tekućom od 22.10.2008. do isplate,

- na iznos od 48,07 eura tekućom od 19.11.2008. do isplate,

- na iznos od 49,58 eura tekućom od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos od 50,43 eura tekućom od 21.01.2009. do isplate,

- na iznos od 77,59 eura tekućom od 25.02.2009. do isplate,

- na iznos od 76,15 eura tekućom od 25.03.2009. do isplate,

- na iznos od 76,31 eura tekućom od 23.04.2009. do isplate,

- na iznos od 74,75 eura tekućom od 23.05.2009. do isplate,

- na iznos od 75,61 eura tekućom od 25.06.2009. do isplate,

- na iznos od 74,84 eura tekućom od 28.07.2009. do isplate,

- na iznos od 75,13 eura tekućom od 28.08.2009. do isplate,

- na iznos od 74,64 eura tekućom od 22.09.2009. do isplate,

- na iznos od 74,14 eura tekućom od 17.10.2009. do isplate,

- na iznos od 75,05 eura tekućom od 19.11.2009. do isplate,

- na iznos od 75,46 eura tekućom od 22.12.2009. do isplate,

- na iznos od 98,84 eura tekućom od 19.01.2010. do isplate,

- na iznos od 99,90 eura tekućom od 23.02.2010. do isplate,

- na iznos od 100,75 eura tekućom od 20.03.2010. do isplate,

- na iznos od 101,53 eura tekućom od 21.04.2010. do isplate,

- na iznos od 102,88 eura tekućom od 21.05.2010. do isplate,

- na iznos od 104,80 eura tekućom od 22.06.2010. do isplate,

- na iznos od 108,16 eura tekućom od 23.07.2010. do isplate,

- na iznos od 108,54 eura tekućom od 19.08.2010. do isplate,

- na iznos od 110,43 eura tekućom od 21.09.2010. do isplate,

- na iznos od 109,08 eura tekućom od 21.10.2010. do isplate,

- na iznos od 108,87 eura tekućom od 23.11.2010. do isplate,

- na iznos od 116,14 eura tekućom od 21.12.2010. do isplate,

- na iznos od 114,36 eura tekućom od 21.01.2011. do isplate,

- na iznos od 106,39 eura tekućom od 22.02.2011. do isplate,

- na iznos od 107,98 eura tekućom od 22.03.2011. do isplate,

- na iznos od 106,28 eura tekućom od 27.04.2011. do isplate,

- na iznos od 110,68 eura tekućom od 24.05.2011. do isplate,

- na iznos od 113,99 eura tekućom od 22.06.2011. do isplate,

- na iznos od 114,35 eura tekućom od 12.07.2011. do isplate,

- na iznos od 123,67 eura tekućom od 23.08.2011. do isplate,

- na iznos od 113,76 eura tekućom od 24.09.2011. do isplate,

- na iznos od 111,86 eura tekućom od 21.10.2011. do isplate,

- na iznos od 112,67 eura tekućom od 19.11.2011. do isplate,

- na iznos od 115,14 eura tekućom od 22.12.2011. do isplate,

- na iznos od 116,58 eura tekućom od 21.01.2012. do isplate,

- na iznos od 116,90 eura tekućom od 23.02.2012. do isplate,

- na iznos od 116,77 eura tekućom od 21.03.2012. do isplate,

- na iznos od 116,40 eura tekućom od 19.04.2012. do isplate,

- na iznos od 117,71 eura tekućom od 25.05.2012. do isplate,

- na iznos od 117,02 eura tekućom od 27.06.2012. do isplate,

- na iznos od 116,59 eura tekućom od 25.07.2012. do isplate,

- na iznos od 115,73 eura tekućom od 17.08.2012. do isplate,

- na iznos od 113,84 eura tekućom od 25.09.2012. do isplate,

- na iznos od 116,38 eura tekućom od 23.10.2012. do isplate,

- na iznos od 116,58 eura tekućom od 17.11.2012. do isplate,

- na iznos od 115,86 eura tekućom od 15.12.2012. do isplate,

- na iznos od 113,73 eura tekućom od 17.01.2013. do isplate,

- na iznos od 114,72 eura tekućom od 19.02.2013. do isplate,

- na iznos od 115,64 eura tekućom od 23.03.2013. do isplate,

- na iznos od 116,80 eura tekućom od 19.04.2013. do isplate,

- na iznos od 113,03 eura tekućom od 21.05.2013. do isplate,

- na iznos od 113,56 eura tekućom od 25.06.2013. do isplate,

- na iznos od 113,27 eura tekućom od 23.07.2013. do isplate,

- na iznos od 113,65 eura tekućom od 21.08.2013. do isplate,

- na iznos od 115,13 eura tekućom od 24.09.2013. do isplate,

- na iznos od 115,05 eura tekućom od 19.10.2013. do isplate,

- na iznos od 115,16 eura tekućom od 19.11.2013. do isplate,

- na iznos od 116,07 eura tekućom od 25.12.2013. do isplate,

- na iznos od 76,86 eura tekućom od 23.01.2014. do isplate,

sve po stopi koja se dana 20.03.2007. godine pa do dana 31.12.2007. godine obračunava po stopi od 15%, od dana 01.01.2008. godine pa do dana 30.06.2011. godine obračunava po stopi od 14%,od dana 01.07.2011. godine pa do dana 31.12.2015. godine po stopi od 8,14%, od dana 01.01.2016. godine pa do dana 30.06.2016. godine po stopi od 8,05%, od dana 01.07.2016. godine pa do dana31.12.2016. godine po stopi od 7,88%, od dana 01.01.2017. godine pa do dana 30.06.2017. godine po stopi od 7,68%, od dana 01.07.2017. godine pa do dana 31.12.2017. godine po stopi od 7,41%,od dana 01.01.2018. godine pa do dana 30.06.2018. godine po stopi od 7,09%, od dana 01.07.2018.godine pa do dana 31.12.2018. godine po stopi od 6,82%, od dana 01.01.2019. godine pa do dana30.06.2019. godine po stopi od 6,54%, od dana 01.07.2019. godine pa do dana 31.12.2019. godine po stopi od 6,3%, od dana 01.01.2020. godine pa do dana 30.06.2020. godine po stopi od 6,11%, od dana 01.07.2020. godine pa do dana 31.12.2020. po stopi od 5,89%, od dana 01.01.2021. godine pa do dana 30.06.2021.godine po stopi od 5,75%, od dana 01.07.2021. godine pa do dana 31.12.2021.godine po stopi od 5,61%, dana 01.01.2022. godine pa do dana 30.06.2022. godine po stopi od 5,49%, od dana 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31%, od 01. siječnja 2023.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 5.485,54 EUR/41.330,77 kuna po osnovu utvrđene i iskorištene preplate uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 25.02.2016. do 31.12.2022. prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.315,47 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke koji Ugovor je solemniziran od strane javne bilježnice u [adresa], Pavice Mišković, pod posl. br. OU- 191/06 ( dalje u tekstu: Ugovor) , temeljem kojeg ugovora je odobren dugoročni kredit tužiteljici za kupnju nekretnine u iznosu od 108.700,00 CHF (slovima: stoosamtisućaisedamstotina švicarskih franaka) u protuvrijednosti u kunama, obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Rok vraćanja navedenog kredita je 239 mjeseci, te je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 4,44 % godišnje ( slovima:četrdeset cijela četiri posto ). Tužitelj dalje navodi kako je tijekom otplate tuženilk jednostrano povisivao stopu promjenjive kamate s prvotno određenih 4,44% godišnje na 5,40 % godišnje, potom na 6,20 % godišnje, pa na 6, 95 % godišnje slijedom čega da je tuženik povisivao mjesečne anuitete. Odredba predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna je i nepoštena ugovorna odredba. Tužen ik, kao trgovac, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. Navedeno postupanje tuženika da je rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koje se ogleda u jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja te je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o potrošačima i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna , u odnosu na koju presudu je Vrhovni sud u odluci Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika, od kojih je jedan od tuženika bila u tužbi označena banka, gdje je utvrđeno kako je svaka promjena kamate bila nedopuštena. Zaključno tužitelj u tužbi navodi da je odredbom Zakona o potrošačima citirana presuda u smislu postojanja povrede zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene, dakle, u ovom postupku da obvezuje i ovaj sud, te da je banka dužna vratiti tužitelju sve što je primila uslijed povećanja kamatne stope.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveni ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu. Nadalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nema pravnog osnova pa niti pravnog interesa za vođenje ove parnice. Tuženik ne osporava da da je izmedu tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, dana 31. 05. 2006.g. bio sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 108.700,00 CHF na rok od 239 mjeseci, javnobilježnički potvrđen kod JB Pavice Mišković iz [adresa] dana 02. 06. 2006.g. pod brojem: OU-191-06 ( dalje: Ugovor o kreditu ). Kako je to naprijed navedeno, tužitelj nema pravnog osnova za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK ( NN 102/15 ) konvertiran u eurski kredit, slijedom Čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, slijedom Čega je došlo, ne samo do promjene valute ugovora, nego i kamatne stope, utvrđena je nova visina neotplaćene glavnice, utvrđena je visina preplate i postignut je sporazum o načinu korištenja preplate. Slijedom naprijed navedenoga sporne ugovorne odredbe suglasnom voljom ugovomih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, pa se stoga radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK ( NN 102/15 ) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon Čega je s tuženikom dana 26. 02. 2016.g. sklopio Dodatak br, 1 Ugovora o kreditu kojim je konverzija i provedena. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu je potvrđen kod JB Davora Miškovića iz [adresa] dana 26. 02. 2016.g. pod brojem:

OV-1022/16 ( dalje: Dodatak br. 1 ). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz Člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, ali je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene zamijenjeni su novim otplatnim planovima ( dakle izmijenjene su i kamatne stope ), su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EURO po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, kod tužitelja je utvrđena preplata u iznosu od 41.330,77 kn, koja se u skladu s odredbom članka 19.c st, 1. t, 5 alineja 1. i Sporazuma stranaka koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 0 konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopio Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima ( članak 19.e st. 6. ZPK ). Međutim kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. I Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate za namirenje budućih obroka, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Da su stranke svojom slobodnom voljom pristupile sklapanju Dodatku br,1. i da su bile upoznate sa sadržajem ugovora, kojim su očitovali pravu i ozbiljnu volju da prihvate sva prava i obveze koji iz njega proizlaze, potvrdile su solemnizacijom ugovora. Tuženik nadalje ukazuje na rješenje Ustavnog suda broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017, iz kojeg proizlazi da da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, dok je konverzija prisilna za vjerovnike ( kreditne instituticije ) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju. Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora ne provodi po sili zakona --- ex lege učinkom— nego tek u provedbi budućih ( novih, odnosno izmijenjenih ) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika- potrošača. Tuženik također ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev 2868/18 0d 12. 02. 2019.g. potvrdio shvaćanje tuženika da konverzijom kredita nije došlo samo do promjene valute obveze, već da su stranke sklapanjem dodatka ugovora o konverziji kredita, osnovni ugovor izmijenile i u pogledu kamatnih stopa, iznosa neotplaćene glavnice, pa je u pravu tuženik kada tvrdi da je upravo ukupnost svih ovih promjena rezultirala preplatom, i da su stranke suglasnom voljom postigle sporazum o načinu korištenja ove preplate, te ukazuje na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi broj Rev I I72/18 od 19. 03. 2019.g , pa imajući u vidu citirano shvaćanje, dakle, nakon što su stranke u skladu s imperativnim odrebama ZID ZPK sklopile dodatak ugovora kojim je provedena konverzija kredita, odredbe kojeg zakona su bile prisilne za banke, a dobrovoljne za potrošače, onda su ugovome stranke sklapanjem dodatka ugovora nadomjestile odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje bi bile ništetne, pa su stoga ugovome stranke, u skladu s načelom autonomije volje, valjano izmjenile sporne odredbe osnovnog ugovora i to s važenjem ex tunc, pa je stoga tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu i to : Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s. 27-33); preslika izvatka iz zemljišne knjige, zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zadru, od 5. svibnja 2006. ( l.s. 36), 32), Dodatak br 1. Ugovora o kredite br. 43836/06 sa Sporazumom o osiguranju sa zasnivanjem založnog prava (.s. 47 - 49), Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 ( l.s.52-85). Presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-222/16 od 8. siječnja 2018. ( l.s. 86- 93), Presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž -1473/2016 od 26. studenog 2018. ( l.s.94-97 ), Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( l.s.97-186) nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petra Bajla od 2.prosinca 2024. ( l.s. 202-209 ), Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022 ( l.s.229- 253), Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. ( l.s. 255- 254) , Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. rujna 2024. poslovni broj Rev-1359/2019 ( l.s.265-274), te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (l.s. 296-298),

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 7.351,33 EUR s naslova vraćanja onog dijela novčane tražbine kojeg je po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je sklopljen među strankama isplatio tuženoj u razdoblju od ožujka 2007. do siječnja 2014.. na temelju nepoštene ugovorne odredbe u pogledu jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

6. Među strankama nije sporno da su dana sklopili Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 31. svibnja 2006., solemniziran od strane javne bilježnice u [adresa], Pavice Mišković, pod posl. br. OU-191/06 , kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita dugoročni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 108.700,00 CHF s rokom otplate od 239 mjeseci. Nije sporno da je čl. 2. Ugovora utvrđena kamatna stopa 4,40 % godišnje, s time da je ista promjenjiva, te kako se promjena kamatne stope izvršava sukladno Odluci o kamatnim stopama Otp banke d.d.

7. Između stranaka nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa odlukama tuženika o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako iznosila iznad ugovorene stope od 4,40 %, 5,40 % 6,20 % pa 6, 95 %, te da su se anuiteti povećavali.

8. Između stranaka također nije sporno da su sklopile Dodatak br 1. Ugovora o kredite br. 43836/06 sa Sporazumom o osiguranju sa zasnivanjem založnog prava, solemniziran kod Javnog bilježnika mr.sc Davora Miškovića u [adresa] pod brojem Ov- 1022/2016 dana 26.veljače 2016. temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) - konverzija kredita u kredit u EUR, te da sa stanjem na dan 30. rujna 2015. utvrđeno da preplata iznosi 41.330,77 HRK i da se koji iznos preplate koristi za namirenje budućih mjesečnih anuiteta i to u visini ½ mjesečnog anuiteta.

9. Tako, u ovom postupku sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, kao i visina istog, jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne, ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, da li je konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

10. Prvostupanjski sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO), te člankom 81. stavkom 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i naročito odredbe članka 82. alineja 10. i 11. ZZP/03 sa posljedicom predviđenom odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ovo stoga jer je tuženik iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, s obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 1.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije.

11. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

12. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Naime, odredba ugovora o kreditu ništetna je u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, no ona nije ništetna u dijelu kojim su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,40 % godišnje, pa unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i ništetnosti kasnije odlukom tuženika povećanih kamatnih stopa, ugovor u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO može opstati i bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da se za cijelo vrijeme trajanja ugovora primjenjuje pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90 % godišnje kao osnova za obračun razlike više plaćane kamatne stope. Time se ne ograničuje sloboda ugovaranja promjenjive kamatne stope, već se kreditoru samo nameće obveza ugovaranja jasnih i egzaktnih parametara o kojima tijekom trajanja kreditnog odnosa ovisi promjena ugovorene kamatne stope. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženik mijenjao protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarao protivno zakonu.

13. Naime, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe da je s tuženicom sklopio predmetni ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

14. Na okolnost zaključenja ugovora saslušana je tužiteljica. Čitanjem iskaza tužiteljice ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica digla kredit radi kupovine nekretnine i to stana za potrebe stanovanja svoje obitelji. Kredit je podigla u Splitskoj banci. Prilikom sklapanja Ugovora tužiteljici nije objašnjeno ništa vezano za promjenjivu kamatnu stopu, niti je tužiteljica mogla utjecati niti pregovarati na promjenu sadržaja Ugovora o kreditu. S vremenom su mjesečne rate kredita toliko narasle da je tužiteljica nakon deset godina bila dužnija nego na početku, te je bila je ugrožena egzistencija tužiteljice i njezine obitelji toliko da je morala posuditi novac da bi mogla dalje plaćati te rate.

15. Što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK), te navoda tužene da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, ističe se da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Prema stavu ovog Suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR .

15.1. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

16. Tako, to je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, a temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu , koji nalaz i mišljenje ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, utvrđeno da je tužitelj uslijed povećanja kamatne stope od početka otplate kredita pa do konverzije kredita iz CHF u EUR preplatio tuženoj iznos od 7.351,33 EUR, slijedom čega je iz naprijed navedenih razloga i utvrđenja, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da iznos preplate utvrđen konverzijom korišten isključivo za podmirenje budućih anuiteta, prihvaćen postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, preciziran podneskom od 27. prosinca 2024.

16.1. Slijedom svega navedenog, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, ovaj Sud drži da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa uslijed povećanja kamatne stope od početka otplate kredita pa do konverzije kredita. Također, tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenih iznosa plaćenih temeljem ništetnih ugovornih odredbi. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i svih izvedenih dokaza. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova .

Tuženoj, kao bankaru koja ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

16.2. Tuženik se podneskom od 10. siječnja 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći kako nema prigovora na sam matematički izračun vještaka, da ukoliko se zanemari činjenica da je zbog provedene konverzije tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, da je predmet ovog postupka isplata iznosa kojeg je banka navodno neosnovano stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, pa je stoga po mišljenju tuženika, radi pravilne primjene instituta stjecanja bez osnova bitno pitanje i tzv. negativnih razlika, odnosno da tuženik smatra da ne može preplata koju tužitelj potražuje primjenom pravila o stjecanju bez osnove, biti veća od iznosa kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao. Nastavno na navedeno tuženik navodi kako, osporavajući osnovanost bilo kakve preplate zbog provedene konverzije, nema prigovora na matematičku točnost izračuna vještaka prema kojem je vještak preplatu utvrdio u iznosu od 7.130,91 EUR, koja razlika uključuje i negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog onog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onoga što bi bio dužan platiti po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a koje negativne razlike iznose po vještaku utvrđenih 220,42 EUR, te da za pravilnu primjenu instituta stjecanja bez osnove, tuženik u odnosu na negativne razlike ne treba postavljati nikakav zahtjev npr. podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prijeboja, ili prebijanja, ili bilo što slično, već je ključno to da on nije dužan vratiti više nego što je neosnovano stekao, odnosno iznos veći od onog za koji se eventualno neosnovano obogatio. Tuženik je također pored svega navedenog, u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate istaknuo prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 5.485,54 EUR / 41.330,77 kn.

16.3. U odnosu na navode tuženika kako bi sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, bio dužan uzeti u obzir iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete i manje kamate za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, za istaknuti je kako tuženik u ovom postupku, u odnosu na navedeno, nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredb i članaka 195. i 196. ZOO-a, već samo iznosi općeniti materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu tužbenog zahtjeva, pa je izostala osnovna pretpostavka za odlučivanje o zahtjevu. Takav stav izražen je u odluci proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., poslovni broj Rev-549/2023-2.

16.4. Zaključno, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 5.485,54 EUR / 41.330,77 kn, ovaj sud ocijenio neosnovanim. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tužene, već je tuženoj izvršio isplatu kako je ona od njega zatražila i obračunala, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tužene, a ne i do prijelaza imovine tužene u imovinu tužitelja, tuženoj ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tužena je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tužene, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tužena, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tužene, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpila zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tužena koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

17.Neosnovan je i istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo je pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV- 308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

17.1. U predmetnom slučaju ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužiteljica nije mogla utjecati, tužiteljici je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužiteljice je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Splitu, dakle na udaljenosti između 140 do 160 km od mjesta prebivališta tužiteljice.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. dalje Tarifa) za tužitelja i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1.- 200,00 EUR, pristup na ročište od 3.srpnja 2019. Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 27. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 12. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, pristup na ročište od 18. prosinca 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, sastav podneska od 5.ožujka 2026. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 EUR, pristup na ročište od 5. ožujka 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 EUR, što iznosi 800,00 EUR, uvećano za zatraženi i pripadajući PDV 25 %, te uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 115,47 EUR što sveukupno iznosi 1.315,47 EUR.

Zadar, 17. travnja 2026.

Viša sudska savjetnica

S u d a c

Dora Papić

Marko Baraka

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obavi ještena o ročištu na kojem je presude objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženici po punomoćniku