Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-291/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NOČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u [adresa] protiv tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 koju zastupa punomoćnik Krešimir Ljubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka i nakon objave 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 1. (Iznos kredita) Ugovora o kreditu broj 9011166007 od 20. travnja 2006. koji je predan na potvrdu 21. travnja 2006. kod javnog bilježnika Borisa Zdunića iz Gospića pod poslovnim brojem OU- 112/2006 sklopljenog između tužiteljice NOČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732 koja glasi: „…iznos u kunama koji odgovara

protuvrijednosti

od

78.700,00

CHF

(slovima: sedamdesetosamtisućasedamsto CHF)“ i odredba članka 7.2. (Otplata kredita) koja glasi „…otplaćuju se u 84 (slovima: osamdesetčetiri) rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj kartici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da tužiteljici NOČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.496,81 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

- 5,73 EUR od dana 26.03.2010.

- 59,76 EUR od dana 26.04.2010.

- 60,09 EUR od dana 26.05.2010.

- 94,35 EUR od dana 26.06.2010.

- 103,48 EUR od dana 26.07.2010.

- 125,46 EUR od dana 26.08.2010.

- 128,65 EUR od dana 26.09.2010.

- 108,75 EUR od dana 26.10.2010.

- 129,79 EUR od dana 26.11.2010.

- 168,75 EUR od dana 26.12.2010.

- 145,14 EUR od dana 26.01.2011.

- 162,39 EUR od dana 26.02.2011.

- 149,85 EUR od dana 26.03.2011.

- 144,86 EUR od dana 26.04.2011.

- 181,73 EUR od dana 26.05.2011.

- 213,15 EUR od dana 26.06.2011.

- 227,89 EUR od dana 26.07.2011.

- 255,81 EUR od dana 26.08.2011.

- 199,54 EUR od dana 26.09.2011.

- 192,74 EUR od dana 26.10.2011.

- 193,85 EUR od dana 26.11.2011.

- 198,40 EUR od dana 26.12.2011.

- 214,11 EUR od dana 26.01.2012.

- 216,06 EUR od dana 26.02.2012.

- 208,17 EUR od dana 26.03.2012.

- 211,93 EUR od dana 26.04.2012.

- 214,39 EUR od dana 26.05.2012.

- 210,06 EUR od dana 26.06.2012.

- 205,69 EUR od dana 26.07.2012.

- 203,63 EUR od dana 26.08.2012.

- 189,46 EUR od dana 26.09.2012.

- 203,55 EUR od dana 26.10.2012.

- 206,17 EUR od dana 26.11.2012.

- 201,64 EUR od dana 26.12.2012.

- 183,78 EUR od dana 26.01.2013.

- 192,57 EUR od dana 26.02.2013.

- 195,25 EUR od dana 26.03.2013.

- 190,19 EUR od dana 26.04.2013.

koje teku od 26. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732 da u roku od 15 dana tužiteljici NOČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.038,61 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi od 19. studenog 2021. tužiteljica je navela da je kao korisnik kredita s Privrednom bankom Zagreb d.d. kao kreditorom 20. travnja 2006. sklopila ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF 78.700,00 uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje. Tijekom trajanja ugovora tuženik je u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Tužiteljica ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer nije određena niti odrediva u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima budući da ugovor ne sadrži jasne i objektivne kriterije za njezinu promjenu, već je ista prepuštena isključivo odluci tuženika. Time je, prema navodima tužiteljice, povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer u trenutku sklapanja ugovora nije mogla znati kolika će biti njezina konačna obveza. Nadalje, tužiteljica osporava i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF navodeći da prije sklapanja ugovora nije bila u potpunosti i transparentno informirana o svim rizicima, a osobito o mogućem rastu tečaja švicarskog franka i njegovom utjecaju na visinu obveze. Smatra da je tuženik valutnu klauzulu prikazao kao povoljniju, bez davanja svih relevantnih informacija potrebnih za donošenje informirane odluke čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu. Tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljica također navodi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja niti ju je upozorio na rizik istodobnog postojanja dvaju promjenjivih elemenata - kamatne stope i tečaja valute. Slijedom navedenog, tužiteljica tvrdi da je zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi preplatila kredit i to kako po osnovi povećanja kamatne stope tako i zbog promjene tečaja CHF. Predlaže provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja razlike između iznosa koje je stvarno platila i iznosa koji bi bili plaćeni da je kamatna stopa ostala na početno ugovorenoj razini odnosno da tečaj CHF nije bio promjenjiv. Također navodi da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Stoga predlaže da sud utvrdi djelomičnu ništetnost ugovora u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, naloži tuženiku isplatu iznosa od 66.955,25 kuna s pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora o kreditu te isplatu iznosa zbog navodne preplate uslijed promjena kamatne stope i tečaja CHF. Prije svega ističe da je tužba pogrešno postavljena jer predmetni ugovor više nije na snazi budući da je kredit u cijelosti otplaćen. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, no tuženik smatra da su one neprimjenjive jer se odnose na buduće postupanje banaka, a ne na već okončane ugovore. Također, te presude obvezuju sudove samo u postupcima naknade štete dok se ovdje radi o stjecanju bez osnove pa su pravno irelevantne. Uz to, tuženik tvrdi da ne postoji identitet između spornih ugovornih odredbi iz kolektivnog postupka i konkretnih odredbi iz ovog ugovora pa se tužiteljica na njih ne može pozivati. Tuženik smatra da je tužiteljica prije podnošenja zahtjeva za isplatu trebala ishoditi posebnu odluku o ništetnosti ugovorne odredbe. U pogledu valutne klauzule tuženik ističe da je ona zakonom dopuštena i utemeljena na gospodarskoj realnosti Hrvatske gdje većina depozita i kredita ovisi o stranoj valuti. Tvrdi da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima. Tuženik dodatno naglašava da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika čime se pretpostavlja da je tužiteljica bila upoznata sa svim njegovim odredbama i da ih je prihvatila slobodnom voljom te kao poslovno sposobna osoba nije imala primjedbi niti tražila dodatna pojašnjenja. U odnosu na kamatnu stopu ističe da je promjenjiva kamatna stopa legitimna i nužna u bankarskom poslovanju. Smatra da tužiteljica zapravo traži da se ugovor retroaktivno tretira kao da je imao fiksne uvjete što nije bilo ugovoreno pa bi takav zahtjev tužiteljicu doveo u povoljniji položaj nego što bi imala bez spora. Naglašava da ugovor o kreditu jasno predviđa promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke dok su kriteriji promjenjivosti sadržani u općim uvjetima s kojima je tužiteljica bila upoznata s time da je kamatna stopa bila određena odnosno odrediva, a tužiteljica je bila upoznata i s rizikom promjene tečaja CHF i njegovim utjecajem na anuitete. Tuženik ističe da je imao zakonsko i ugovorno pravo mijenjati kamatnu stopu, uz obvezu obavještavanja klijenata što je uredno i činio, a promjene kamatne stope nisu bile proizvoljne, već uvjetovane objektivnim tržišnim okolnostima. Ističe kako Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a takva odredba predstavlja dio cijene kredita o kojoj ugovorne strane slobodno odlučuju pa se ne može smatrati nepoštenom. Isto proizlazi i iz prava Europske unije

- Direktiva 93/13 koja dopušta promjene cijene vezane uz tržišne oscilacije. Tuženik naglašava da se izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ne mogu retroaktivno primjenjivati. U konkretnom slučaju to bi značilo pretvaranje ugovora s promjenjivom kamatom u ugovor s fiksnom kamatom što nije bila volja stranaka i protivno je načelu jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, smatra da tužiteljica nije dokazala način izračuna utuženog iznosa pa osporava i visinu potraživanja. Zaključno, tuženik ističe da je potraživanje zastarjelo jer je zastarni rok od pet godina počeo teći najkasnije od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda 13. lipnja 2014. te je istekao 13. lipnja 2019., a budući da je tužba podnesena nakon tog roka, zahtjev je u zastari. Ističe kako pokretanje kolektivnog postupka ne prekida zastaru individualnih potraživanja niti tužba za utvrđenje ništetnosti ima takav učinak jer se njome ne traži ostvarenje tražbine pa se stoga primjenjuju opća pravila zastare iz Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokazni postupak tijekom kojeg su pregledani i pročitani ugovor o kreditu, knjigovodstvene kartice, plan otplate i pregled uplata po spornom ugovoru o kreditu te je provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr. sc. Snežani Sikirić, dipl. oec. iz Crikvenice, Pavla Radića 84 sa zadatkom vještaka da utvrdi razliku između iznosa koji je tužiteljica po osnovi kamata i ugovora stvarno plaćala i iznose koji bi plaćala da nije došlo do promjene kamatne stope te da utvrdi razliku između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznose koji bi plaćala da je tečaj CHF ostao nepromijenjen. Sud je ovlastio sudskog vještaka da za potrebe vještačenja od stranaka zatraži drugu potrebnu dokumentaciju.

4. Sudski vještak je na temelju dostavljene dokumentacije, uključujući ugovor o kreditu, otplatni plan, evidenciju uplata i knjigovodstvene podatke banke izradio pisani nalaz i mišljenje u kojem je analizirao stvarno obračunate i plaćene anuitete prema promjenjivoj kamatnoj stopi i hipotetske anuitete koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja primijenjena početno ugovorena kamatna stopa od 4,30%. Također je izvršena usporedba stvarno plaćenih iznosa prema promjenjivom tečaju CHF i iznosa koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja primijenjen tečaj CHF važeći na dan isplate kredita. Na temelju tako provedene analize vještak je utvrdio da razlika nastala zbog promjene kamatne stope za promatrano razdoblje iznosi ukupno 12.207,96 HRK što predstavlja više plaćeni iznos u odnosu na početno ugovorene uvjete; da razlika nastala zbog promjene tečaja CHF iznosi ukupno 48.950,01 HRK kao posljedica razlike između početnog tečaja i tečaja važećeg na dan svake pojedine uplate te da je tužiteljica u razdoblju otplate od 25. svibnja 2006. do 25. travnja 2013. ukupno uplatila 482.411,09 HRK dok bi uz primjenu početnog tečaja i nepromijenjene uvjete ukupno dospjeli iznos bio 433.461,08 HRK što potvrđuje postojanje razlike na štetu tužiteljice na dan 25. travnja 2013. u iznosu od 48.950,01 HRK.

4.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je isti izrađen stručno, jasno i u skladu s pravilima struke te se temelji na relevantnoj dokumentaciji koja prileži sudskom spisu uključujući službene evidencije banke i ugovornu dokumentaciju, a izračun vještaka je precizan, matematički utemeljen i provjerljiv te omogućuje sudu neposredno utvrđenje visine eventualnog potraživanja.

5. U podnesku od 17. studenog 2023. tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi kojima je glavnica kredita vezana uz CHF, bez prethodnog potpunog informiranja potrošača o svim relevantnim parametrima i rizicima. Time je, prema tužiteljici, stvorena znatna neravnoteža na štetu potrošača. Tužiteljica se poziva i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-26/13 ističući da ugovorna odredba mora biti jasno i potpuno razumljiva, ne samo gramatički, već i u pogledu stvarnih ekonomskih posljedica. Navodi da je tuženik propustio tužiteljicu na adekvatan način informirati o valutnom riziku CHF, njegovim karakteristikama i mogućim posljedicama tijekom otplate kredita zbog čega nije mogla donijeti informiranu odluku. Kao prosječni potrošač, tužiteljica tvrdi da nije bila u mogućnosti razumjeti stvarne rizike niti donijeti informiranu odluku čime je bila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika. Dodatno se poziva na presudu Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđeno da potrošači imaju pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. S obzirom na istaknuti prigovor zastare po osnovi preplaćene kamatne stope tužiteljica je djelomično povukla tužbeni zahtjev te uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka i uvođenje eura kao službene valute Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. specificirala tužbeni zahtjev i predložila sudu donošenje presude kao u izreci.

6. U podnesku od 23. studenog 2023. tuženik je naveo da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka temeljen na pogrešnoj premisi jer se polazi od pretpostavke da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj što ne odgovara stvarnoj ugovornoj volji niti sadržaju ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je zadatak vještaka bio, sukladno rješenju suda i prijedlogu tužiteljice, utvrditi razliku u iznosima kamata u slučaju da kamatna stopa nije mijenjana te razliku nastalu zbog promjene tečaja CHF. Međutim, smatra da je takav pristup pogrešan jer implicira da su sve promjene kamatne stope ništetne i da se treba primijeniti početno ugovorena stopa kroz cijelo razdoblje, čime je sud, prema tuženiku, unaprijed zauzeo pravno shvaćanje u korist tužiteljice. Stoga u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga neprikladnim za utvrđivanje relevantnih činjenica. Ističe da promjenjiva kamatna stopa nije ništetna niti zabranjena, već zakonom dopuštena, te da je na tužitelju teret dokazivanja visine eventualno nezakonito obračunate kamate. Tuženik dodatno navodi da tužiteljica pogrešno tumači presude Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH jer iz tih odluka ne proizlazi da je ugovorena fiksna kamatna stopa, već se potvrđuje dopuštenost promjenjive kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke su izričito ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja sukladno ugovoru i odlukama banke pa nema osnove za primjenu fiksne stope. Tuženik navodi da ugovor obvezuje stranke i da je tužiteljica prihvatila mogućnost promjene kamatne stope. Što se tiče valutne klauzule i tečaja CHF, tuženik ističe da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom potpisivanjem ugovora te smatra da je zadatak vještaka koji polazi od fiksnog tečaja suprotan ugovornoj volji stranaka budući da je ugovorom predviđena valutna klauzula i promjenjivost tečaja. Zaključno, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti smatrajući da nije prikladan za utvrđivanje relevantnih činjenica u postupku jer ne odgovara stvarnim ugovornim odredbama niti daje odgovor na pitanje koja bi bila zakonita visina kamatne stope i tečaja.

7. U podnesku od 22. siječnja 2024. tužiteljica ističe da su navodi tuženika iz podneska od 23. studenog 2023. u cijelosti neosnovani i promašeni. Ističe da je vještačenje provedeno stručno i nepristrano i u skladu s uputom suda, te da se prigovori tuženika odnose isključivo na pravna pitanja koja nisu predmet vještačenja. Tužiteljica osporava tvrdnje tuženika da je bila upoznata s valutnim rizikom potpisom ugovora naglašavajući da je tuženik propustio pružiti sve relevantne informacije potrebne za donošenje informirane odluke. Kao prosječni potrošač nije bila upoznata s valutnim rizicima CHF niti s mogućim posljedicama tijekom otplate kredita niti upozorena na rizike koji mogu dovesti do znatne neravnoteže prava i obveza na njezinu štetu. Prijedlog tuženika za provođenje dopunskog vještačenja smatra neosnovanim i usmjerenim na odugovlačenje postupka pa predlaže da sud isti odbije.

8. U podnesku od 3. veljače 2025. vještak se očitovao na primjedbe tuženika iz podneska od 23. studenog 2023. ističući da su usmjerene na pravno tumačenje nalaza, a ne na stručnu metodologiju vještačenja. Vještak naglašava da je nalaz izrađen u skladu sa zadatkom određenim rješenjem suda i da je njegov zaključak i mišljenje dano upravo na temelju tog zadatka te da bi provođenje dopunskog vještačenja s drugačije definiranim zadatkom koji predlaže tuženik (utvrđivanje “realne” kamatne stope i analize svih parametara) predstavljalo novo vještačenje, a ne dopunu postojećeg.

9. Na raspravi održanoj 10. ožujka 2026. tužiteljica je ustrajala kod tužbenog zahtjeva iz podneska od 17. studenog 2023. te je predložila odbiti prijedlog tuženika za dopunsko vještačenje i zaključiti raspravu.

9.1. Tuženik je ostao pri svim navodima i prijedlogu za provođenje dopunskog vještačenja.

9.2. Sud je odbio prijedlog tuženika za provođenje dopunskog financijskog vještačenja s obzirom da je postojeći nalaz i mišljenje vještaka izrađen u skladu s točno određenim zadatkom suda koji jasno definira što je potrebno utvrditi, a provedenim vještačenjem vještak je dao potpune i relevantne odgovore na postavljena pitanja odnosno utvrdio razlike u iznosima po osnovi kamate i valutne klauzule. Naime, prijedlog tuženika za provođenje dopunskog vještačenja u suštini predstavlja postavljanje novog i drugačijeg zadatka vještaku, a ne dopunu postojećeg nalaza. S obzirom da je činjenično stanje već dovoljno razjašnjeno, dodatno vještačenje po ocjeni suda nije bilo potrebno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice pa je sud odbio prijedlog tuženika za provođenje dopunskog vještačenja.

10. Sud je, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

11. U postupku je nesporno utvrđeno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 9011166007 dana 20. travnja 2006. kojim je ugovorena glavnica kredita u protuvrijednosti 78.700,00 CHF uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% godišnje, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (CHF). Nesporno je također da je kredit u cijelosti otplaćen kao i da je tijekom otplate kredita dolazilo do promjena kamatne stope i tečaja CHF što je utjecalo na visinu mjesečnih anuiteta.

12. Između stranaka je bilo sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, je li tuženik tužiteljicu prije sklapanja ugovora na transparentan, razumljiv i potpun način informirao o svim bitnim elementima ugovora, osobito o valutnom i kamatnom riziku i postoji li pravna osnova za restituciju preplaćenih iznosa. Sporna je i visina potraživanja kao i osnovanost prigovora zastare.

13. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje u tekstu ZOO) propisano je da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

14. Člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje.

15. Člankom 324 stavka 1 ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da svatko tko je nešto stekao bez osnove dužan je to vratiti, dok članak 1115. ZOO-a uređuje povrat stečenog bez osnove.

17. Člankom 22. ZOO-a dopuštena je valutna klauzula, ali uz uvjet da se njezina primjena provodi u skladu s načelima savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a) te uz poštivanje načela jednake vrijednosti činidaba (članak 7. ZOO-a).

18. Odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisana je obveza kreditne institucije da potrošaču prije sklapanja ugovora pruži jasne, razumljive i potpune informacije o uvjetima kredita, uključujući kamatnu stopu, način njezine promjene i valutni rizik (članak 3. i članak 4.).

19. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice sud je imao u vidu pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora (Trgovački sud u Zagrebu u odluci poslovni broj P- 1401/2012 i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-6632/17) kojima je utvrđeno da su banke koristile nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi bez adekvatnog informiranja potrošača što predstavlja povredu kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Također sud je uzeo u obzir i praksu Suda Europske unije, osobito predmet C-26/13 (N) prema kojoj ugovorne odredbe moraju biti ne samo gramatički razumljive, već i transparentne u smislu da omogućuju prosječnom potrošaču razumijevanje stvarnih ekonomskih posljedica ugovora, uključujući dugoročne financijske rizike. Nadalje, Direktiva 93/13/EEZ zahtijeva da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača ako uzrokuju znatnu neravnotežu na njegovu štetu.

21. Sud je u postupku utvrdio da tuženik nije dokazao da je tužiteljici prije i prilikom sklapanja ugovora dao potpune, jasne i razumljive informacije o svim relevantnim rizicima, osobito o valutnom riziku CHF i mehanizmu promjene kamatne stope. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla, na temelju informacija koje su joj bile dane, razumjeti niti predvidjeti stvarni opseg i posljedice valutnog i kamatnog rizika tijekom višegodišnjeg trajanja kredita.

22. Slijedom toga, sud zaključuje da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene jer su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice te su kao takve ništetne.

23. Valja naglasiti da dopuštenost valutne klauzule kao instituta ne isključuje ocjenu njezine konkretne primjene u svakom pojedinom slučaju. U konkretnom predmetu nije sporna sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule, već način na koji je ista primijenjena bez adekvatne transparentnosti i informiranosti tužiteljice kao potrošača.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan, objektivan i izrađen sukladno nalogu suda i pravilima struke. Vještak je utvrdio razliku zbog promjene kamatne stope u iznosu od 12.207,96 HRK i razliku zbog valutne klauzule CHF u iznosu od 48.950,01 HRK, odnosno da je tužiteljica ukupno platila 482.411,09 HRK, a iznos koji bi bio plaćen bez promjena je 433.461,08 HRK. Sud ocjenjuje da su navedeni izračuni jasno obrazloženi i matematički provjerljivi te predstavljaju pouzdanu osnovu za odluku o visini potraživanja.

25. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka nisu usmjereni na stručne elemente vještačenja, već na pravnu ocjenu ugovornih odnosa zbog čega ih sud nije prihvatio te je odbio prijedlog tuženika za provođenje dopunskog vještačenja jer se predloženi zadatak sadržajno razlikuje od zadatka određenog rješenjem suda, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri razjašnjeno te provedeni dokazni postupak daje dostatnu osnovu za donošenje meritorne odluke zbog čega dodatno vještačenje nije bilo potrebno niti svrsishodno.

26. Sud je prigovor zastare ocijenio djelomično osnovanim u pogledu pojedinih potraživanja koja su dospjela izvan zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO-a. U ovakvim slučajevima zastara počinje teći od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, međutim pojedinačna potraživanja dospijevaju sukcesivno pa se zastara računa od svake pojedine isplate.

27. Slijedom navedenog, dio potraživanja tužiteljice je u zastari zbog čega je tužiteljica za taj dio i povukla tužbeni zahtjev, dok za preostali dio zastara nije nastupila te je zahtjev u tom dijelu pravovremen i osnovan.

28. Polazeći od utvrđenih činjenica, relevantne i obvezujuće sudske prakse domaćih sudova i Suda Europske unije, sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i ništetne i da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao određene novčane iznose na štetu tužiteljice zbog čega je tužiteljica ovlaštena zahtijevati od tuženika njihovu restituciju.

29. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom pravila o uspjehu u parnici iz članka 154 stavka 1 i članka 155 ZPP-a. Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP). Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife, Narodne novine broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa).

30. S obzirom da su bili opravdani sud je tužiteljici priznao troškove zastupanja putem punomoćnika odvjetnika uz pripadajući PDV od 25% sukladno Tbr. 42 Tarife i to trošak sastava tužbe sukladno Tbr. 7 t. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 31. kolovoza 2023. sukladno Tbr. 9 toč. 2 Tarife u iznosu od 125,00 EUR, trošak sastavljanja podneska od 5. rujna 2023. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastavljanja podneska od 17. studenog 2023. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastavljanja podneska od 22. siječnja 2024. sukladno Tbr. 8 t. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 10. ožujka 2026. sukladno Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 663,61 EUR. Dakle, tužiteljici je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.038,61 EUR.

31. Ostali zatraženi troškovi nisu priznati tužiteljici jer nisu bili neophodni za vođenje ove parnice.

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Gospiću 16. travnja 2026.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Iva Soldo, odvjetnica u [adresa]

2. Krešimir Ljubić, odvjetnik u [adresa]