Poslovni broj: Us I-546/2025-15
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Toniju Benzonu, odvjetniku u Splitu, 114. Brigade 8, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Lučke kapetanije Split, Split, Obala Lazareta 1, OIB: 22874515170, zastupan po opunomoćenici (zaposlenici tuženika) NĐ, radi izdavanja svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te opunomoćenice tuženika, dana 16. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Poništava se rješenje tuženika, Klasa: UP/I-342-35/24-01/36039, Urbroj: 530- 04-9-25-9 od 14. veljače 2025. te se predmet vraća na ponovni postupak tuženiku koji je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove presude.
r i j e š i o j e
Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eur u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćnog rješenja, dok se odbija kao neosnovan zahtjev za nadoknadu preostalog dijela troška upravnog spora.
Obrazloženje
1.Rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-342-35/24-01/36039, Urbroj: 530-04-9-25-9 od 14. veljače 2025. (dalje: osporavano rješenje) odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu strojarnici sa strojem porivne snage od 750 KW ili jačim (STCW III/I).
2.Pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu tužitelj pobija citirano rješenje tuženika u cijelosti. U tužbi se dijelom citira obrazloženje osporavanog rješenja te se navodi da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo te kako je posljedično tome predmetno rješenje nezakoniti upravni akt. Ističe se kako je tužitelj u potpunosti postupio sukladno odredbi članka 31. Pravilnika jer da je ispunio sve uvjete za stjecanje svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu u strojarnici sa strojem porivne snage od 750 kW ili jačim. Tužitelj da je također postupio i u skladu s odredbom članka 91. Pravilnika jer da je udovoljavanje uvjetima dokazano propisanim uvjerenjima, svjedodžbama i potvrdnicama. U ovom konkretnom slučaju da se dogodio isključivo propust od strane Suvremenog učilišta Split i tuženika dok da tužitelj ni na koji način nije pridonio nastanku tog propusta. Tužitelj da je za čitavo trajanje izobrazbe uredno ispunjavao sve svoje obveze te da mu je, kao što i tuženik navodi u pobijanom rješenju, dana 18. srpnja 2022. uredno izdana Svjedodžba o završnom radu od strane Suvremenog učilišta u Splitu pod brojem Klasa: 602-07/22- 118/03, Urbroj: 2181-177-22-420, matični broj: [matični broj]/TB. Povrh svjedodžbe, tužitelj da uredno ispunjavanje svojih obveza dokazuje i brojnim potvrdnicama o pohađanju izobrazbi koje su mu izdavala razna učilišta. Pobijanim rješenjem da se propust javnopravnih tijela i obrazovnih ustanova nastoji popraviti na teret pojedinca, a što da je suprotno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: ESLJP) te se pri tome poziva na presudu od 26. travnja 2018. donesena u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev br. 48921/13 (dalje u tekstu: Čakarević v. RH), te se ističe da ESLJP na 14. stranici navedene presude u točci 80. navodi kako se pogreške koje se mogu pripisati državnim vlastima ne bi trebale ispravljati na teret pojedinaca. Isto pravno shvaćanje da zauzima i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci U-
III/1716/2024 od 4. srpnja 2024. u kojoj navodi kako rizik od bilo kakve pogreške koju počini tijelo javne vlasti u sudskom ili nekom drugom postupku mora snositi država. Pritom tužitelj pobija kao neosnovane navode tuženika iz pobijanog rješenja kako je u redovitom nadzoru poslovnih procesa, koji imaju za cilj stjecanje svjedodžbi o osnovnoj i dopunskog osposobljenosti u pomorstvu, utvrđeno da je Suvremeno učilište Split nastavilo sa provedbom programa obrazovanja za Pomorskog nautičara i nakon razdoblja naznačenog u suglasnosti od 21. travnja 2015. Ističe se naime da je posljednja važeća suglasnost za provođenje srednjoškolskog obrazovanja za pomorskog nautičara izdana Suvremenom učilištu Split istekla završetkom školske godine 2018/2019. Da je tuženik vršio redovite nadzore, nedostatak suglasnosti Suvremenog učilišta Split ne bi bio utvrđen tek početkom 2025. godine. U ovom konkretnom slučaju da se radi isključivo o propustu koje je počinilo tijelo javne vlasti i da se navedeno ne može ispravljati na teret pojedinaca. Napominje se i kako je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo tužitelja na vlasništvo kako je zajamčeno odredbom članka 48. Ustava Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustav) i odredbom članka 1., Protokola br. 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Naglašava se i kako je stupanjem na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN 18/97) EKLJP postala sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Nastavno na navedeno ističe se točka 50. presude Čakarević v. RH na 8. str. u kojoj ESLJP zaključuje kako pojam vlasništva nije ograničen na posjedovanje fizičkih dobara, već se i druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu također mogu smatrati „vlasničkim pravom“, a stoga i „vlasništvom“. Nadalje, ističe se i načelo „legitimnog očekivanja“ koje ESLJP objašnjava u Čakarević v. RH te da se analogijom može zaključiti kako je tužitelj zbog svojeg postupanja u skladu sa svim propisima i zbog činjenice što ničime nije pridonosio propustima obrazovne ustanove ili tuženika, imao legitimno očekivanje da će mu zahtjev za izdavanjem predmetne svjedodžbe biti odobren. Isto tako se tumačenjem priložene presude ESLJP predmetna svjedodžba ima smatrati vlasništvom pojedinca. Pobijanim rješenje da povrijeđeno i pravo tužitelja na obrazovanje koje je zajamčeno Ustavom i odredbom članka 2. Protokola br. 1. EKLJP koja navodi kako nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. Napominje se kako je i člankom 14. Povelje Europske unije o temeljnim pravima propisano da svatko ima pravo na obrazovanje i na pristup strukovnom i trajnom osposobljavanju. Opisanim postupanjem je tuženik da je postupio protivno načelu zakonitosti propisanom odredbom članka 5. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21) zato jer i pravna stečevina EU i odredbe EKLJP čine dio pravnog poretka RH. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje poništi.
3.Tuženik u odgovoru na tužbu poriče navode tužbe te u bitnome ponavlja razloge obrazloženja osporavanog rješenja da tužiteljeva školska svjedodžba ne udovoljava propisanim uvjetima s obzirom da za provođenje srednjoškolskog programa obrazovanja Učilište Atlantis nije imalo propisanu suglasnost Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Obzirom na to da izdavatelj svjedodžbe nije imao propisanu suglasnost kojom se utvrđuje usklađenost programa predmetnog srednjoškolskog obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika, to da svjedodžba o završnom radu ne može biti prihvaćena kao isprava na temelju koje bi se mogla izdati svjedodžba o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu strojarnici sa strojem porivne snage od 750 kW ili jačim (STCW III/I). Navodi da je Učilište napravilo propust te je provodilo obrazovanje bez ishođenja propisane suglasnosti. Tuženik da donošenjem osporenog rješenja nije učinio propust, već da je pravilno primijenio materijalno pravo i donio na zakonu osnovanu odluku te je neosnovan navod tužitelja da se pobijanim rješenjem na njegov teret ispravlja pogreška počinjena od strane državnih vlasti. Nadalje se u bitnome navodi da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti analogija o vlasničkim pravima iz presude Čakarević protiv Republike Hrvatske te s tim u vezi načelo legitimnog očekivanja. Pojašnjava da je u tom predmetu legitimno očekivanje podnositeljice zasnovano na pravomoćnoj upravnoj odluci gdje je imala legitimno očekivanje da će pravo stečeno predmetnom odlukom moći koristiti sve do redovitog prestanka važenja takve odluke, a odluka kojom je tužitelj stekao određeno pravo da ovdje ne postoji. Ističe se i da tužitelj pogrešno smatra da se svjedodžba čije izdavanje je odbijeno pobijanim rješenjem ima smatrati njegovim vlasništvom smatrajući da je imao legitimno očekivanje da će mu ista biti izdana, jer nije postojala odluka uprave kojom bi tužitelj stekao određeno pravo da bi se uopće moglo govoriti o legitimnom očekivanju, a osim što očekivanje mora biti razumno, da je potrebno da bude zasnovano na pravu. Naglašava da u ovom slučaju očekivanje tužitelja da mu se izda svjedodžba o osposobljenosti iz članka 31. Pravilnika, a da pri tome nisu ispunjeni uvjeti iz predmetnog članka (isti nije završio srednjoškolsko obrazovanje za koje je od strane Ministarstva mora, prometa i infrastrukture izdana suglasnost propisana člankom 79. Pravilnika i člankom 132. Pomorskog zakonika), nije utemeljeno na propisu (zakonu ni pravilniku). Tuženik naglašava da tužitelj nije ovlašten očekivati izdavanje svjedodžbe o osposobljenosti pomorca, a da pri tome ne ispunjava sve propisane uvjete za izdavanje iste, niti je tuženik ovlašten izdati traženu pomorsku svjedodžbu ako za to nisu ispunjeni propisani uvjeti. Navodi da bez obzira koliko očekivanje tužitelja može biti svrhovito (pri tome uvažavajući činjenicu da osobno ni na koji način nije pridonio nastanku propusta koji je rezultirao izdavanjem srednjoškolske svjedodžbe koja ne može biti prihvaćena u postupku izdavanja svjedodžbe o osposobljenosti pomorca), isto se ne može štititi ako je suprotno pravu, a što da je ovdje slučaj. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
4.Tužitelj se podneskom od 9. rujna 2025. očitovao na tuženikov odgovor na tužbu navodeći u bitnome da tuženik iznošenjem svojih navoda u potpunosti zanemaruje odredbe članka 132. Pomorskog zakonika (NN 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15, 17/19, dalje u tekstu: PZ) kao i odredbu članka 79. Pravilnika. Tuženik da prepoznaje svoju ulogu kao ovlaštenog tijela za izdavanje suglasnosti pomorskim učilištima kako bi mogli provoditi obrazovanje koje je uvjet za stjecanje svjedodžbi o osposobljenosti pomoraca, međutim, da ne prepoznaje svoju odgovornost kada šest godina ne uspije utvrditi kako pomorsko učilište vrši svoju djelatnost bez upravo te suglasnosti. Da tuženik prepoznaje svoju odgovornost i da pravilno tumači cilj i suštinu relevantnih pravnih propisa da bi utvrdio kako pomorsko učilište nema valjanu suglasnost za provođenje izobrazbe odmah početkom prve iduće školske godine nakon 2018/201919. kada je istekla posljednja važeća suglasnost. Ističe se da se postavlja pitanje kako je pomorsko učilište šest godina prijavljivalo datum početka i završetka programa izobrazbe, nastavne teme, predavače i polaznike, a da je tuženik za svo to vrijeme propustio utvrditi kako isto nema propisanu suglasnost. Tužitelj da ni na koji način nije mogao utvrditi ima li pomorsko učilište propisanu suglasnost, ni na koji način nije mogao utjecati na valjanost ili nevaljanost te suglasnosti, a još manje je imao razloga sumnjati u valjanost samog obrazovnog programa. Tužitelj da je upisao srednjoškolski program u školskoj godini 2019/2020 koja je uslijedila nakon isteka posljednje važeće suglasnosti, te da je svjedodžbu o završnom radu primio 2022., odnosno tri godine nakon isteka iste suglasnosti. No, ni u naredne tri godine nakon izdavanja svjedodžbe tužitelj, kao ni šira javnost, da nisu raspolagali nikakvim informacijama koje bi upućivale na to da učilište nema potrebnu suglasnost. Protivi se i ostalim navodima iz tuženikova odgovora na tužbu pozivajući se na navode tužbe.
5.Tužitelj je uz podnesak od 13. ožujka 2026. dostavio presudu ovoga suda, poslovni broj: UsI-592/2025, navodeći da je tom presudom usvojen tužbeni zahtjev u istovrsnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, a u kojoj je sud zauzeo upravo ona stajališta koja tužitelj ističe i u ovom postupku. Tužitelj upućuje i na dodatnu praksu Europskog suda za ljudska prava, osobito na presude u predmetima Gashi protiv Hrvatske (13. prosinca 2007., zahtjev br. 32457/05) i Zubac protiv Hrvatske (5. travnja 2018., zahtjev br. 40160/12) navodeći da dodatno podupire prijašnje tužiteljeve tvrdnje kako se greške ili propusti državnih tijela ne bi trebali ispravljati na štetu građana.
6.U sporu je održavanjem rasprave i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).
7.Tužitelj je po zamjeniku svog opunomoćenika na raspravi ustrajao u navodima kao tijekom spora predlažući da se donese presuda kojom će se usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.
8.Tuženik je po svojoj opunomoćenici na raspravi ustrajao pri navodima iz odgovora na tužbu te u podnesku predanom na raspravi a koji je datiran sa 16. ožujka 2026. ističući da se u tom podnesku u bitnome ponavljaju navodi iz odgovora na tužbu.
9.U navedenom podnesku u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu dodajući, u bitnome, da sukladno odredbi članka 132. stavku 2. PZ-a obrazovanje pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti može provoditi isključivo pomorsko učilište ovlašteno posebnim propisima iz nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, uz suglasnost tuženika. Iz navedenog članka da je razvidno da je nadležnost podijeljena između Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, koje je nadležno za ispunjavanje općeobrazovnih standarda te tuženika, koji je nadležan za ispunjavanje posebnih standarda koji proizlazi iz STCW Konvencije, a koji su nužni za stjecanje svjedodžbi o osposobljenosti u pomorstvu. Nadalje se navodi da se ratifikacijom STCW Konvencije, Republika Hrvatska obvezala provoditi sustav obrazovanja i izobrazbe pomoraca na način kako je to predviđeno navedenim međunarodnim ugovorom, na način da odobrava programe i tako odobrene programe nadzire u skladu s Pravilima (Rebulations) i Dijelovima (Sections) Konvencije koji čine neraskidivu cjelinu. Protivno navodima tužitelja tuženik da ispravno shvaća smisao i značenje odredbe članka 132. PZ-a kao i odredbe članka 79.-89. Pravilnika o zvanjima te da je, poštujući iste, tumačeći ih u skladu s odredbama međunarodne STCW Konvencije, potpuno i ispravno utvrdio činjenično stanje te ispravno primijenio materijalno pravo i odbio zahtjev tužitelja zbog neispunjenja uvjeta koji se odnosi na obrazovanje a koji je propisan odredbom članka 31. Pravilnika o zvanjima. U konkretnom slučaju zahtjev za izdavanje suglasnosti da nije bio podnesen od strane učilišta radi čega da tuženik nije ni odlučivao o izdavanju suglasnosti u skladu s odredbom članka 12. stavak 2. PZ-a te da nije bio nadležan provoditi inspekcijski nadzor nad provedbom konkretnom programa obrazovanja, a s obzirom na ograničenja iz članka 176.a. PZ-a. Tuženik navodi da nije sporna činjenica da su u vremenskom periodu, koji je uslijedio nakon isteka važenja suglasnosti za provođenje programa obrazovanja za tehničara za brodostrojarstvo od 21. travnja 2015., učilištu izdavane dopusnice za provođenje izobrazbe koja je preduvjet za stjecanje pojedinih svjedodžbi o dopunskom osposobljenosti, a ne spori ni to da je tužitelj pristupio ispitu za stjecanje svjedodžbe iz članka 31. Pravilnika o zvanjima te položio ispite, no, isti da time nije stekao pravo na svjedodžbu iz navedenog članka jer za obrazovanje koje je završio nije bila izdana suglasnost propisana člankom 132. PZ-a. Tuženik ne spori ni to da tužitelj nije mogao utjecati na izdavanje suglasnosti, da je to izvan njegove kontrole i saznanja kao i da nije imao razloga sumnjati u valjanost samog obrazovanja te da ničim nije doprinio nastanku propusta. Propust da je počinilo učilište koje je provodilo obrazovanje a da za to nije ishodilo suglasnost. Eventualna suodgovornost tuženika za nastanak situacije provođenja obrazovanja bez propisane suglasnosti da nije predmet ovoga spora. Eventualno naknadno utvrđivanje postojanja uvjeta za izdavanje suglasnosti te temeljem toga odlučivanje o zahtjevu za izdavanje svjedodžbe o osposobljenosti u pomorstvu da bi bilo protivno načelima upravnog postupka, prvenstveno načelu zakonitosti. Tuženik ne spori ni činjenicu da su nekim osobama koje su završile program obrazovanja koje se provodilo u vremenu koje nije bilo pokriveno suglasnošću, priznavale svjedodžbe o završenom obrazovanju, međutim, smatra da okolnost da ne može biti podvedena pod načelo jednakog postupanja te služiti kao opravdanje odnosno argument da se tužitelju izda svjedodžba o završenom obrazovanju, obzirom da je u konkretnom upravnom postupku nesporno utvrđeno da za isto nisu ispunjeni propisani uvjeti.
10.Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije sadržane u spisu ovog upravnog spora te dokumentacije spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu e komunikacijom Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
11.Tužitelj je zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.
12.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.
13.Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja od 14. veljače 2025. kojim je odbijen zahtjev tužitelja (podnesen 08. travnja 2024.) za izdavanjem svjedodžbe o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu strojarnici sa strojem porivne snage od 750 KW ili jačim (STCW III/I).
14.Iz osporavanog rješenje je razvidno da tuženik isto temelji na mjerodavnim odredbama Pomorskog zakonika (Narodne novine, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15., 17/19. – dalje PZ) i Pravilnika o zvanjima i svjedodžbama o osposobljenosti pomoraca (Narodne novine, broj 130/13., 45/14., 124/15., 72/16., 69/18., 77/18., 85/21., 77/24., 136/25. - dalje: Pravilnik) te da zahtjev tužitelja odbija uz obrazloženje da se suglasnost koju je Ministarstvo izdalo Suvremenom učilištu u Splitu
- Pomorskom učilištu Atlantis nije odnosila na školsku godinu 2019./2020. u kojoj je tužitelj upisao srednjoškolski program što znači da navedeno učilište nije imalo propisanu suglasnost kojom se utvrđuje usklađenost programa predmetnog srednjoškolskog obrazovanja u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika. Stoga se niti isprave koje je tužitelju izdalo, i to svjedodžba o završnom radu, Klasa: 602-07/22-118/03, Urbroj: 2181-177-22-420, matični broj [matični broj]/TB, od 18. srpnja 2022., kao i pripadajuće potvrdnice izdane od istog Učilišta, kojima se potvrđuje da je tužitelj pohađao izobrazbu za program sprječavanja onečišćenja morskog okoliša od 21. srpnja 2022., serijski broj [serijski broj], izobrazbu za program rukovođenje, upravljanje posadom i unaprjeđenje timskog rada broda – radna razina od 21. srpnja 2022., serijski broj [serijski broj], izobrazbu za program upravljanje ljudskim potencijalima u strojarnici od 21. srpnja 2022., serijski broj: [serijski broj], ne mogu prihvatiti kao isprave na temelju kojih bi se mogla izdati tražena svjedodžba (STCW III/I).
15.Odredbom članka 132. stavka 1. PZ-a propisano je da izobrazbu pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti iz članka 131. ovoga Zakonika obavljaju pomorska učilišta na temelju rješenja o povjeravanju izobrazbe koje izdaje Ministarstvo. Stavkom 2. istog članka propisano je da obrazovanje pomoraca radi stjecanja svjedodžbi o osposobljenosti iz članka 131. tog Zakonika obavlja pomorsko učilište ovlašteno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva. Stavkom 5. istog članka je propisano da sve administrativne poslove oko povjeravanja izobrazbe ili izdavanja suglasnosti pomorskim učilištima, izdavanja svjedodžbi o osposobljenosti, poslove u svezi s organizacijom i održavanjem ispita obavlja Ministarstvo ili lučka kapetanija za što im pripada naknada.
16.Odredbama članka 31. Pravilnika propisani su uvjeti, uključujući potrebno obrazovanje i izobrazbu, kojima pomorac mora udovoljiti za svjedodžbu o osposobljenosti za časnika stroja odgovornog za stražu u strojarnici sa strojem porivne snage 750 kW ili jačim (STCW III/I).
17.Prema odredbama članka 79. Pravilnika, obrazovanje koje je uvjet za stjecanje svjedodžbi o osposobljenosti provode pomorska učilišta ovlaštena sukladno posebnim propisima i uz suglasnost Ministarstva te se usklađenost programa obrazovanja utvrđuje u odnosu na odgovarajuće dijelove STCW Konvencije i STCW Pravilnika.
18.Prema odredbi članka 91. stavak 2. Pravilnika udovoljavanje uvjetima u pogledu obveznog obrazovanja dokazuje se svjedodžbom izdanom ili priznatom u Republici Hrvatskoj sukladno posebnim propisima. Prema stavku 3. istog članka udovoljavanje uvjetima u pogledu izobrazbe dokazuje se potvrdnicom ili potvrdom izdanom od ovlaštenog učilišta u Republici Hrvatskoj ili učilišta ovlaštenog od druge države članice EU ili EGP odnosno treće države s kojom je sklopljen odgovarajući sporazum u skladu sa člankom 113. ovog Pravilnika.
19.Nije sporno da je, a kako to proizlazi i iz obrazloženja osporavanog rješenja, zahtjev tužitelja odbijen isključivo zbog toga jer učilište koje je pohađao nije imalo suglasnost Ministarstva za školsku godinu u kojoj je tužitelj završio srednjoškolski program za pomorskog nautičara, kao i za dopunske programe izobrazbe.
20.Nije sporno ni to da je Suvremeno učilište Atlantis u Splitu imalo suglasnost za školske godine od 2013./2014. do 2018./2019. te da je dopisom od dopisom od 16. siječnja 2025. Ministarstvo obavijestilo tuženika da je u redovitom nadzoru poslovnih procesa koji imaju za cilj stjecanje svjedodžbi o osnovnoj i dopunskoj osposobljenosti u pomorstvu utvrđeno da je navedeno učilište nastavilo s provedbom programa obrazovanja za pomorskog nautičara i tehničara za brodostrojarstvo i nakon tog razdoblja.
21.Dakle, navedeno učilište je više godina, pa tako i u razdoblju obrazovanja tužitelja, provodilo programe obrazovanja i izobrazbe pomoraca bez izdane suglasnosti.
22.Imajući u vidu gore citirane zakonske i podzakonske odredbe, po mišljenju ovoga suda, radi se o očitom propustu u obavljanju nadzora od strane ovlaštenih tijela, a ne o propustu tužitelja koji zasigurno nije dužan voditi računa o tome ima li učilište potrebna ovlaštenja i suglasnosti niti je na to mogao utjecati a nije imao ni razloga za sumnjati u valjanost samog obrazovanja, a što među strankama nije sporno. Ovo tim prije što nije sporno da su drugi polaznici istog učilišta kod tuženika ishodili svjedodžbu na temelju isprava o završenom obrazovanju i izobrazbi u istom razdoblju kao i tužitelj. Sve navedeno ukazuje na to da je tuženik u konkretnom slučaju pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja primijenio suviše formalistički pristup kojim je tužitelj onemogućen u ostvarivanju prava u pogledu kojeg je, s obzirom na stečeno obrazovanje, imao legitimna očekivanja. Tuženik je trebao ispitati odgovara li program obrazovanja koji je tužitelj završio sadržajno i kvalitativno uvjetima koje traži odredba članka 31. Pravilnika. Vezano za zahtjev tužitelja ovdje valja imati u vidu nespornu činjenicu da je tužitelj završio isti program obrazovanja kao i osobe kojima je takva svjedodžba izdana te nespornu činjenicu da tuženik nije pravodobno uočio da učilište nema formalnu suglasnost. Uzevši u obzir sve navedeno , u svjetlu primjene načela jednakog postupanja, ovaj sud ne vidi zapreku da se tužitelju izda tražena svjedodžba.
23.Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovoga suda, osporavanim rješenjem tuženika je povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Stoga je temeljem odredbe članka117. stavak 1. ZUS-a osporavano rješenje tuženika valjalo poništiti te predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak. U ponovnom postupku tuženik je dužan, sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, pridržavati se pravnih shvaćanja i primjedbi suda iz ove presude. Stoga je presuđeno kao u izreci ove presude.
24.Odredbom članka 144. stavka 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Stavkom 2. propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. je određeno da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.
25.Odredbom članka 147. stavkom 1. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
26.Slijedom citiranih odredbi članka 144. i 147. te Tbr. 27., tbr. 46. , 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023 – dalje Tarifa) valjalo je tužitelju priznati kao opravdan trošak sastava tužbe te zastupanja na ročištu od 20. ožujka 2026. u iznosu od po 1.000,00 eur za svaku radnju odnosno ukupno 2.000,00 eur a što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 500,00 eur sveukupno iznosi 2.500,00 eur sa pripadajućim kamatama. Za više traženo s osnova troškova sastava podnesaka od 09. rujna 2025. te 13. ožujka 2026. zahtjev tužitelja nije osnovan obzirom da taj trošak nije bio nužan za zastupanje stranke u ovom sporu jer se u istima u bitnome ponavljaju navodi iz tužbe. Navedenim je odlučeno kao u izreci rješenja.
U Splitu, 16. travnja 2026.
S U D A C
Marica Goreta
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.
DNA:
-tužitelju putem opunomoćenika,
-tuženiku,
-u spis.
