Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-59/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko upravni odjel, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 323/2023 od 21. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalba i dopuna žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-323/2023 od 21. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku posl.br.Ovr.332/2022-3 od 8. rujna 2022., koja se pred tim sudom provodi, te se ukidaju sve provedene ovršne radnje.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587, u roku od osam dana od dana donošenja ove presude u cijelosti naknaditi tužitelju ZP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos troškova postupka po stopi iz odredbe članka 29. Zakona o obveznim odnosima, određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena."

1.1. Točkom II. izreke citirane presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.912,00 eur, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu i dopunu žalbe je podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti te obveže tuženicu na naknadu troškova parničnog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se zbog zastare tražbine proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-332/2022 od 8. rujna 2022., koja se provodi na nekretninama tužitelja temeljem ovršnih isprava – poreznih rješenja i obračunskih prijava poreza na dodanu vrijednost.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da je pred Općinskim sudom Dubrovniku u tijeku ovršni postupak koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-332/2022 između tuženice kao ovrhovoditelja i tužitelja kao ovršenika,

- da je u navedenom postupku određena ovrha na nekretninama tužitelja (tamo ovršenika) upisanima u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], temeljem ovršnih isprava: rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, klasa UP/I-410–23/2006–02/21041, Urbroj: 513–07–19–01/2009–08 od 6. svibnja 2009.; rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, Klasa:

UP/I–410–23/2007–02/22348, Urbroj: 513–07–19–01/2009–08 od 6. svibnja 2009.; rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik, Klasa UP/I–410–23/2008– 02/23345, Urbroj: 513–07– 19–01/2009–03 od 6. svibnja 2009.; obračunske prijave PDV za razdoblje od 1. siječnja do 30. prosinca 2004. (OBRAZAC PDV-K) broj: 72000, 2401949381511 od 26. rujna 2005.; obračunske prijave PDV za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2005. (OBRAZAC PDV-K) broj: 72000, 2401949381511 od 2. ožujka 2006.; obračunske prijave PDV za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2006. (OBRAZAC PDV-K) broj: 72000, 2401949381511 od 2. ožujka 2007., obračunske prijave PDV za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2007. (OBRAZAC PDV-K) broj: 72000, 2401949381511, bez naznačenog datuma izdavanja; obračunske prijave PDV za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2008. godine (OBRAZAC PDV-K) broj: 72000, 2401949381511 od 4. ožujka 2009.,

- da je u navedenom postupku ovdje tužitelj izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, povodom koje žalbe je zaključkom suda prvog stupnja od 27. ožujka 2023. upućen da pokrene parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, i to radi isticanja žalbenih razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017. i 131/2020., dalje: OZ),

- da je iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] razvidno da je pod brojem Z-70/2010 upisano prisilno založno pravo, te da je rješenje kojim je određeno osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava (rješenje o osiguranju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ovr-951/2009 od 7. siječnja 2010.) doneseno na temelju isprava koje predstavljaju ovršne isprave u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-332/2022 i kojima je utvrđena tražbina za koju tužitelj smatra da je zastarjela, a u odnosu na koje tužitelj traži da se ovrha proglasi nedopuštenom.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom postupku radi o prinudnom ostvarenju tražbine tuženika osigurane založnim pravom na nekretninama tužitelja, odnosno da tuženik u ovršnom postupku kao založni vjerovnik zahtijeva od ovdje tužitelja namirenje svoje dospjele tražbine iz vrijednosti zaloga sukladno odredbi članka 339. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., dalje: ZV), a koje pravo prema stavku 3. istoga članka ne zastarijeva.

8. Dalje, ocjena je suda prvog stupnja da je iz isprava koje su dostavljene uz tužbu – prijedloga za ovrhu i ovršnih isprava razvidno da je tuženik u ovršnom postupku zahtijevao isključivo naplatu iznosa koji se odnosi na glavnice potraživanja iz ovršnih isprava, te da ukupni iznos od 96.719,12 eur (728.730,26 kuna), a koji predstavlja zbroj glavnica iz pojedinačnih isprava (322.253,67 + 229.645,31 + 26.577,29 + 18.592,13 + 4.680,00 + 22.905,13 +10.366,98 + 93.709,75 kuna), kao i da tuženica nije tražila prisilnu naplatu onih tražbina koje zastarijevaju bez obzira jesu li osigurane založnim pravom ili ne.

9. S obzirom da tuženica u ovršnom postupku traži naplatu tražbina koje su osigurane založnim pravom upisanim u javne knjige – zemljišne knjige, te da se u tom smislu ne radi o tražbinama za koje je pravo na naplatu zastarjelo, sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 109. stavka 10. ("Narodne novine" broj 115/2016., 106/2018., 121/2019., 32/2020. i 114/2020., dalje: OPZ), istovjetne odredbi članka 94. stavka 10. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj 147/2008. do 115/2016.), u vezi sa člankom 222. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018. i 126/2021., dalje: ZOO), odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

10. O troškovima postupka sud prvog stupnja odlučio je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/23).

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i dopuni žalbe, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od tih povreda, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tužitelj ukazuje u žalbi i dopuni žalbe, budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a sud prvog stupnja je iznio jasne, neproturječne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama u postupku, koji ne proturječe sadržaju stanja u spisu pa pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Dalje, protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Prema odredbi članka 108. stavka 1. OPZ-a, pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 4. istoga članka propisano da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

14. Prema odredbi članka 109. stavka 4. OPZ-a, ako porezna tijela utvrde da je nastupila zastara prava, na utvrđivanje trebaju rješenjem utvrditi nastup zastare i obustaviti postupak. Odredbom članka 109. stavka 10. OPZ-a propisano je da, iznimno od stavka 4. toga članka, kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.

15. Citiranim odredbama OPZ-a izričito je propisano da se tražbine osigurane založnim pravom u javnim knjigama mogu namiriti iz opterećenih stvari i kada protekne vrijeme zastare. Slijedom navedenoga, nema pravne osnove da bi se utvrđivanjem zastare prava na naplatu onemogućilo naplaćivanje nepodmirenih tražbina po osnovi glavnica duga osiguranih zalogom iz nekretnine opterećene zalogom.

16. Također, prema odredbi članka 222. stavka 1. i 2. ZOO-a, kada protekne vrijeme zastare vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi, dok se zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može namiriti iz opterećene stvari.

17. S obzirom na nespornu činjenicu da je pravo tuženice upisano u javnoj knjizi – zemljišnoj knjizi, proizlazi da tuženica ima pravo namiriti se iz založene stvari u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja, što ista u predmetnom postupku ovrhe niti ne zahtijeva.

18. Naime, založno pravo je po svojoj prirodi jače od zastare te je moguće namirenje i zastarjele tražbine, ali samo u korist onog vjerovnika čije je potraživanje osigurano založnim pravom upisanim u zemljišne knjige, te u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovnog broja Revt-142/2017).

19. Kako ni jedan od citiranih zakona ne sadrži odredbe kojima se isključuje mogućnost naplate zastarjelog potraživanja za slučaj kad je takvo potraživanje osigurano zalogom, pravilno je sud prvog stupnja primjenom citiranih zakonskih odredbi odbio tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

20. Žalbeni navodi tužitelja da je porezno dugovanje zastarjelo prije zasnivanja založnog prava na tužiteljevim nekretninama nije osnovan, a nije ni od utjecaja na donošenje drugačije odluke. Naime, navedeni prigovor tužitelj je mogao isticati kao stranka u postupku zasnivanja založnog prava i upisa založnog prava u zemljišnu knjigu te pravnim sredstvima osporavati da se zasnuje založno pravo radi osiguranja naplate predmetnog dugovanja, odnosno da se izvrši upis založnog prava na njegovim nekretninama. Stoga nema osnove da tužitelj u predmetnom postupku osporava upis založnog prava i ističe navedeno.

21. Naime, nakon donošenja odluke o osiguranju založnim pravom na nekretnini više se ne može s uspjehom isticati prigovor nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga po osnovi glavnice, niti u tom slučaju postoji osnova za otpis toga duga zbog zastare jer porezno tijelo taj dug može naplatiti i ako je proteklo vrijeme zastare, ali samo iz osigurane stvari, ne i iz druge imovine poreznog dužnika. Ovakvo shvaćanje zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u zaključku donesenom na sjednici Financijskog, radnopravnog i imovinskog odjela toga Suda poslovni broj Su- 421/2014-2 od 5. rujna 2014.

22. Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donijeta je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi sa člankom 155. ZPP-a, a što tužitelj određeno niti ne pobija žalbom. Naime, u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odnosu na odluku o troškovima postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbi, a tužitelj u konkretnom slučaju određeno ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

23. Slijedom navedenog, kako žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju pravilnost pobijane presude, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

24. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom odnosno dopunom žalbe, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 16. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić