REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-743/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku EA, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 5. ožujka 2026., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika EA i tužiteljice osobno te zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice u Zagrebu, nakon javne objave presude 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 13. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 9015447593, sklopljenog dana 22. listopada 2010. između tužiteljice i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 212,37 eura (slovima: dvije stotine dvanaest eura trideset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 264,82 eura (slovima: dvije stotine šezdeset četiri eura osamdeset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. travnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice RA za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa iz točke III. izreke presude, za iznos od 26,54 eura kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d. d., Zagreb za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su parnične stranke dana 22. listopada 2010. sklopile su Ugovor o kreditu broj 9015447593 prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.800,00 EUR prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 240 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Dalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom o kreditu u točki 13. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Tuženik je dana 28.10.2010.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.600,12 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj

(Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 212,37 EUR.

1.3. Tužiteljica navodi da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već da su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, da tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba da nije bila ugovorena u dobroj vjeri te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te da ne proizvodi pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa predlaže donijeti presudu kao u izreci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s navodima odgovora na tužbu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka.

2.1. U smislu odredbe članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi. Navodi da tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 13.3. Ugovora o kreditu br. 9015447593 te da naknada predviđena tim člankom, iznosi 212,37 eura, slijedom čega smatra da je vrijednost predmeta spora kako ju je tužiteljica naznačila u tužbi, u iznosu od 1.539,59 eura, očito suviše visoko naznačena. Ističe da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu, a jednako stajalište da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) izražen u presudi poslovnog broja Rev- 688/2000-2 od 7. siječnja 2004. kao i rješenju VSRH, poslovni broj Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. godine.

2.2. U odnosu na primjenu potrošačkog prava navodi da je iz dokumentacije koja prileži tužbi vidljivo tko je sklopio predmetni Ugovor o 2 kreditu, ali ne i u koju svrhu pa da nije moguće utvrditi je li ta osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP-a). Dakle, da je prije svega potrebno utvrditi je li uopće riječ o potrošaču, a onda je li riječ u potrošaču koji je prosječan odnosno je li isti razumio ugovor koji je svojevoljno potpisao. Tuženik smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednje, drugi krediti, ulaganja i slično, poziva da mu odredbe o ulaznoj naknadi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u svojoj struci. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite. Ovo osobito iz razloga jer je riječ o ugovoru o kreditu kojem je namjena zatvaranje obveza po drugim kreditima čije namjene ne znamo, te tužitelj nije dokazao da je isti podignut u potrošačke svrhe.

2.3. Nadalje, ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Poziva se na presudu VSRH, poslovi broj Rev x 183/2011-2 te na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Navodi da je člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje. Poziva se i na stajališta Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral- Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024.

2.4. Dodaje da je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenoga, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP da ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 96. ZZP nije dopuštena. Nadalje, da je očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo (premda ne znamo o kojoj i kakvoj odredbi), odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ističe da se ne može smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

2.5. Tuženik ističe kako je u odredbi članka 74. st.1. ZZP-a navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju. Tuženik navodi da je navedenu zakonsku odredbu upravo člankom 13. Ugovora o kreditu i ispoštovao te da iz svega navedenog jasno proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke da se sporna odredba ima smatrati valjanom, a navedeno da potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž- 853/2021 od 8. prosinca 2022.

2.6. Tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Nadalje, da postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenoga, sve da je i dopušteno provođenje testa poštenosti, a što tuženik osporava, ističe da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom te da sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019.

2.7. Tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.).

2.8. Zaključno predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužiteljica je predložila utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja te provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku sud je izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju priloženu uz tužbu i to Ugovor o kreditu od 22. listopada 2010. (str. 8-13 spisa), korespondenciju parničnih stranaka na str. 6-7 spisa te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str. 236-239 spisa). Dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije proveden jer je tužiteljica odustala od ovog dokaznog prijedloga na pripremnom ročištu nakon što je tuženik priznao činjenicu da je dana 28. listopada 2010. tužiteljici naplaćen iznos od 1.600,12 kuna što odgovara iznosu od 212,37 eura s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva (str.237).

4.1. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.2. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 13. stavka 3. Ugovora o kreditu broj: 9015447593, sklopljenog dana 22. listopada 2010. između tužiteljice i tuženika, prema kojima je tužiteljica u obvezi prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 22. listopada 2010. sklopile Ugovor o kreditu broj: 9015447593, kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.800,00 eura prema srednjem tečaju za eur tečajne liste važeće na dan korištenja kredita.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je odredbom članka 13. stavka 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužiteljica tuženiku predmetnu naknadu platila dana 28. listopada 2010. tužiteljici naplaćen iznos od 1.600,12 kuna što odgovara iznosu od 21,37 eura.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu (str.5-13). Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost.

6.4. Nadalje, iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o kreditu za zatvaranje ranijih obveza prema tuženiku i za plaćanje naknade, što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru, a ovu činjenicu potvrdila je i tužiteljica u svom iskazu.

7. Sporna je osnovanost kako deklaratornog tako i kondemnatornog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.1. Između parničnih stranaka bila je sporna i vrijednost predmeta spora (dalje: vps) budući da je tužiteljica u tužbi naznačila vps u iznosu 1.539,59 eura. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da je tužiteljica vps suviše visoko označila, tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 5. ožujka 2026. naveo da je prema članku 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP) za utvrđenje ništetnosti mjerodavna vps koju je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manje od 1.327,00 eura te da je zbrajanjem vps-a za deklaratorni i kondemnatorni zahtjev vps 1.539,59 eura koliko je tužiteljica naznačila u tužbi.

7.2. Rješenjem od 5. ožujka 2026. sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 212,37 eura prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 40. stavka 3. ZPP jer deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi isključivo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu pa se ne uzima u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

7.3. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 212,37 eura (jednako i VSRH Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., VSRH Rev 774/05-2 od 13.12.2005., VSRH Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu, Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024., Županijski sud Zagrebu, Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024. te Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, Gž- 1123/2025-3 od 16. siječnja 2026).

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO).

8.2. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 13. stavka 3. Ugovora o kreditu i tuženik obvezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.3. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022.

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila stalni klijent PBZ d.d. Zagreb te da je PBZ d.d. u to vrijeme nudila reprogramske kredite za zatvaranje ranijih obveza pa je u toj banci zatražila takav kredit. Ne sjeća se o kojoj se svoti radilo, kredit joj je odobren, zanimao ju je samo iznos i hoće li to moći ostvariti. Uvjete kredita su joj objasnili kako se to inače uopće čini, ali ih nije razumjela. Ono što joj je protumačeno shvatila je da je to njena obveza, odnosno da su to jedini uvjeti pod kojima je moguće ostvariti kredit. Nije bilo moguće pregovarati o bilo čemu vezano za ugovor, nego se radilo o principu uzmi ili ostavi. Ako joj je rečeno da mora platiti naknadu ona ju je platila, ali mora priznati da to nije razumjela. Misli da se naknada naplatila iz iznosa kredita koji joj je odobren. Nije joj omogućeno pregovaranje o visini naknade i ne zna na što se ta naknada odnosi niti što je banka s tom naknadom naplatila. U vrijeme podizanja kredita nije imala otvoren obrt niti je bila član trgovačkog društva, a stalno je zaposlena u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu. Sredstva ostvarena kreditima koji su zatvoreni predmetnim reprogramskim kreditom utrošena su za osobne potrebe jer joj se sin razbolio, a radilo se o nenamjenskim kreditima. Iznos naplaćene naknade joj je bio velik jer se time povećala njena obveza po kreditu. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu su sadržane predmetne odredbe, ali smatra da iste nisu nepoštene niti ništetne. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužiteljica je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno.

9.2. Teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 13.3. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 96. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.3. Tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

9.4. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe valja istaknuti da je ista lako uočljiva jer ju se može iščitati iz predmetnih ugovornih odredbi te da je istu moguće okarakterizirati i kao jasnu u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

9.5. Tužiteljici prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su joj bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takve naknade. Takav slijed je svakako utjecao na njezinu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogla u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će ista iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.6. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bila upoznata sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o kreditu koji je ugovoren za zatvaranje obveza po kreditu iz točke 13.3. Ugovora i za plaćanje naknade. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru. Navedeno nije u suprotnosti s iskazom tužiteljice jer je sama tužiteljica iskazala da se radilo o reprogramskom kreditu za zatvaranje ranijih obveza kakve je nudila tužena banka te da je tužiteljica sredstva ostvarena kreditima koji su zatvoreni predmetnim reprogramskim kreditom utrošila za osobne potrebe jer joj se sin razbolio, a radilo se o nenamjenskim kreditima.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je sporna naknada od tužiteljice doista naplaćena temeljem odredbe 13.3. Ugovora i da je naplaćena u iznosu 1.600,12 kuna što odgovara iznosu od 212,37 eura.

11.1. Visina naplaćene naknade vidljiva je i iz materijalnih dokaza priloženih uz tužbu i korespondencije stranaka na str. 6-7 spisa predmeta, a istu činjenicu tuženik je priznao (str.237).

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu, nije imala otvoren obrt niti trgovačko društvo.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužiteljice (u kojem navodi da nije bilo moguće pregovarati o bilo čemu vezano za ugovor, nego da se radilo o principu uzmi ili ostavi, da joj nije omogućeno pregovaranje o visini naknade i da ne zna na što se ta naknada odnosi niti što je banka s tom naknadom naplatila) sa sadržajem članka 13.3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku, sud je utvrdio da tužiteljica od strane tuženika nije bila informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade, a tuženik da je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini ovu naknadu, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorene naknade u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 13. stavka 3 Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 96. i članka 102. stavka 1. ZZP i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljic kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08, 125/11) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštene ugovorne odredbe temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koji je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 25. studenog 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Obje parnične stranke postavile su zahtjev za naknadu troškova postupka str. 240/241.

16.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 212,37 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.2. Tužiteljica zastupana po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. ožujka 2026. popisala trošak u ukupnom iznosu od 291,36 eura, a tuženik u iznosu 500,00 eura.

16.3. Tužiteljici je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 7. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 25 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom 5. ožujka 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 25 bodova), pristup ročištu za objavu presude 16. travnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife) i trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije koja je tužiteljici bila potrebna za ovaj parnični postupak u iznosu 50,00 eura jer nije raspolagala materijalnim dokazima koji su joj bili potrebni za postupak, a koje isprave su zajedničke za obje parnične stranke (Tbr.37. st.1. toč. 1. Tarife, 25 bodova) što ukupno iznosi 225,00 eura. Navedenom iznosu od 250,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura te pa je tužiteljici ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 264,82 eura.

16.4. U preostalom dijelu, za iznos od 26,54 eura zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan jer je popisao sudsku pristojbu za tužbu u iznosu 33,18 eura premda je platio pristojbu u iznosu 26,55 eura (str.5) i pristojbu za presudu u iznosu 33,18 eura, a sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 eura pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.

16.5. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao stranke koja je u cijelosti izgubila spor, u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, odbijen je kao neosnovan točkom V. izreke presude.

16.6. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 16. travnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku EA, odvjetniku u [adresa], 2. Tuženik po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu.