Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-37/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TG iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupan po punomoćnicima odvjetniku Zoranu Vukiću i drugi iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V-VI protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupan po punomoćnicima odvjetniku Zlatku Knezoviću i drugi iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 6.622,71 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 4. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja TG i zamjenika punomoćnika tuženika Addiko Bank d.d., dana 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 306-189/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. svibnja 2008. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana kamata švicarski franak, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se kamate podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužitelju TG iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 5.302,70 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 2,96 € od 30.06.2008.g. do isplate,

- na iznos od 0,98 € od 01.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 26,45 € od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,11 € od 02.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 31,06 € od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 17,19 € od 02.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,21 € od 02.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,87 € od 31.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,99 € od 30.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,64 € od 01.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,26 € od 30.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,12 € od 31.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,22 € od 31.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,76 € od 30.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 10,02 € od 02.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,70 € od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,75 € od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,11 € od 01.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 14,06 € od 01.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 18,78 € od 31.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 15,39 € od 30.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,94 € od 31.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 25,09 € od 30.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,07 € od 02.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 29,72 € od 31.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 26,88 € od 30.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,63 € od 02.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 30,25 € od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,68 € od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 33,72 € od 31.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,53 € od 28.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 33,35 € od 31.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,74 € od 30.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 45,11 € od 31.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,72 € od 30.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 55,63 € od 01.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 50,79 € od 31.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,03 € od 30.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 44,93 € od 31.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,08 € od 30.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 47,04 € od 31.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 49,25 € od 31.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 46,35 € od 29.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 48,02 € od 31.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 47,47 € od 30.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 49,75 € od 31.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 47,00 € od 30.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 48,88 € od 31.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 47,99 € od 31.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,61 € od 01.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 48,14 € od 31.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 47,54 € od 30.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 48,41 € od 31.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 44,55 € od 31.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 43,20 € od 28.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 48,12 € od 02.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 45,32 € od 30.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 42,83 € od 31.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 41,36 € od 01.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 43,71 € od 31.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 45,29 € od 31.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 45,94 € od 30.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 46,34 € od 31.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 45,62 € od 30.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 48,04 € od 31.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 48,60 € od 31.01.2014.g. do isplate,

- na iznos od 44,97 € od 28.02.2014.g. do isplate,

- na iznos od 49,40 € od 31.03.2014.g. do isplate,

- na iznos od 46,54 € od 30.04.2014.g. do isplate,

- na iznos od 47,67 € od 31.05.2014.g. do isplate,

- na iznos od 46,32 € od 30.06.2014.g. do isplate,

- na iznos od 49,35 € od 31.07.2014.g. do isplate,

- na iznos od 50,60 € od 01.09.2014.g. do isplate,

- na iznos od 48,72 € od 30.09.2014.g. do isplate,

- na iznos od 51,43 € od 31.10.2014.g. do isplate,

- na iznos od 50,49 € od 01.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 51,73 € od 31.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 51,85 € od 31.01.2015.g. do isplate,

- na iznos od 40,14 € od 28.02.2015.g. do isplate,

- na iznos od 44,45 € od 31.03.2015.g. do isplate,

- na iznos od 43,01 € od 30.04.2015.g. do isplate,

- na iznos od 22,22 € od 01.06.2015.g. do isplate,

- na iznos od 21,51 € od 30.06.2015.g. do isplate,

- na iznos od 22,22 € od 31.07.2015.g. do isplate,

- na iznos od 21,33 € od 31.08.2015.g. do isplate,

- na iznos od 20,64 € od 30.09.2015.g. do isplate,

- na iznos od 21,33 € od 31.10.2015.g. do isplate,

- na iznos od 22,08 € od 30.11.2015.g. do isplate,

- na iznos od 22,82 € od 31.12.2015.g. do isplate,

- na iznos od 22,82 € od 31.01.2016.g. do isplate,

- na iznos od 20,51 € od 29.02.2016.g. do isplate,

- na iznos od 21,93 € od 31.03.2016.g. do isplate,

- na iznos od 21,22 € od 30.04.2016.g. do isplate,

- na iznos od 27,49 € od 31.05.2016.g. do isplate,

- na iznos od 28,29 € od 30.06.2016.g. do isplate,

- na iznos od 28,85 € od 01.08.2016.g. do isplate,

- na iznos od 26,29 € od 31.08.2016.g. do isplate,

- na iznos od 26,11 € od 30.09.2016.g. do isplate,

- na iznos od 27,11 € od 31.10.2016.g. do isplate,

- na iznos od 28,35 € od 30.11.2016.g. do isplate,

- na iznos od 29,71 € od 31.12.2016.g. do isplate,

- na iznos od 29,38 € od 31.01.2017.g. do isplate,

- na iznos od 26,85 € od 28.02.2017.g. do isplate,

- na iznos od 29,55 € od 31.03.2017.g. do isplate,

- na iznos od 27,88 € od 30.04.2017.g. do isplate,

- na iznos od 27,73 € od 31.05.2017.g. do isplate,

- na iznos od 26,52 € od 30.06.2017.g. do isplate,

- na iznos od 24,37 € od 31.07.2017.g. do isplate,

- na iznos od 23,98 € od 31.08.2017.g. do isplate,

- na iznos od 23,87 € od 30.09.2017.g. do isplate,

- na iznos od 23,75 € od 31.10.2017.g. do isplate,

- na iznos od 22,98 € od 30.11.2017.g. do isplate,

- na iznos od 23,31 € od 31.12.2017.g. do isplate,

- na iznos od 22,94 € od 31.01.2018.g. do isplate,

- na iznos od 20,61 € od 28.02.2018.g. do isplate,

- na iznos od 21,46 € od 31.03.2018.g. do isplate,

- na iznos od 19,36 € od 30.04.2018.g. do isplate,

- na iznos od 22,96 € od 31.05.2018.g. do isplate,

- na iznos od 21,70 € od 30.06.2018.g. do isplate,

- na iznos od 22,34 € od 31.07.2018.g. do isplate,

- na iznos od 24,66 € od 31.08.2018.g. do isplate,

- na iznos od 24,13 € od 30.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 24,40 € od 31.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 23,72 € od 30.11.2018.g. do isplate,

- na iznos od 24,85 € od 31.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 24,03 € od 31.01.2019.g. do isplate,

- na iznos od 22,48 € od 28.02.2019.g. do isplate,

- na iznos od 26,14 € od 31.03.2019.g. do isplate,

- na iznos od 23,90 € od 30.04.2019.g. do isplate,

- na iznos od 25,94 € od 31.05.2019.g. do isplate,

- na iznos od 25,85 € od 30.06.2019.g. do isplate,

- na iznos od 26,92 € od 31.07.2019.g. do isplate,

- na iznos od 27,41 € od 31.08.2019.g. do isplate,

- na iznos od 27,12 € od 30.09.2019.g. do isplate,

- na iznos od 27,16 € od 31.10.2019.g. do isplate,

- na iznos od 25,00 € od 30.11.2019.g. do isplate,

- na iznos od 26,69 € od 31.12.2019.g. do isplate,

- na iznos od 27,96 € od 31.01.2020.g. do isplate,

- na iznos od 29,74 € od 29.02.2020.g. do isplate,

- na iznos od 34,08 € od 31.03.2020.g. do isplate,

- na iznos od 32,41 € od 30.04.2020.g. do isplate,

- na iznos od 33,94 € od 31.05.2020.g. do isplate,

- na iznos od 32,94 € od 30.06.2020.g. do isplate,

- na iznos od 32,49 € od 31.07.2020.g. do isplate,

- na iznos od 32,32 € od 31.08.2020.g. do isplate,

- na iznos od 31,30 € od 30.09.2020.g. do isplate,

- na iznos od 33,45 € od 31.10.2020.g. do isplate,

- na iznos od 27,43 € od 30.11.2020.g. do isplate,

- na iznos od 27,93 € od 31.12.2020.g. do isplate,

- na iznos od 28,63 € od 31.01.2021.g. do isplate,

- na iznos od 24,84 € od 28.02.2021.g. do isplate,

- na iznos od 26,75 € od 31.03.2021.g. do isplate,

- na iznos od 26,03 € od 30.04.2021.g. do isplate

- na iznos od 27,25 € od 31.05.2021.g. do isplate,

- na iznos od 26,15 € od 30.06.2021.g. do isplate,

- na iznos od 28,55 € od 31.07.2021.g. do isplate,

- na iznos od 28,15 € od 31.08.2021.g. do isplate,

- na iznos od 27,07 € od 30.09.2021.g. do isplate,

- na iznos od 29,75 € od 31.10.2021.g. do isplate,

- na iznos od 30,15 € od 30.11.2021.g. do isplate,

- na iznos od 31,74 € od 31.12.2021.g. do isplate,

- na iznos od 31,87 € od 31.01.2022.g. do isplate,

- na iznos od 29,07 € od 28.02.2022.g. do isplate,

- na iznos od 32,88 € od 31.03.2022.g. do isplate,

- na iznos od 32,19 € od 30.04.2022.g. do isplate,

- na iznos od 35,38 € od 31.05.2022.g. do isplate,

- na iznos od 36,31 € od 30.06.2022.g. do isplate,

- na iznos od 40,23 € od 31.07.2022.g. do isplate,

- na iznos od 43,53 € od 31.08.2022.g. do isplate,

- na iznos od 44,86 € od 30.09.2022.g. do isplate,

od 30. lipnja 2008. godine do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, potom od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, potom od dana 01.01.2023. godine pa do dana 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30.12.2023. godine pa do dana isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) da tužitelju TG iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.049,48 € sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 16. travnja 2026. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se tužitelj TG odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 24. travnja 2023. zaprimljena je tužba tužitelja TG koji prije svega, a radi zaobilaženja bilo kakvih nesporazuma, koji ukazuje sudu kako je tuženik Addiko Bank d.d. promijenio tvrtku tako da ista sada glasi ADDIKO BANK d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.). Navedeno tužitelj TG drži da bi trebalo viti nesporno odnosno u slučaju osporavanja predlaže se uvid u povijesni izvadak iz Sudskog registra. Naglašava se da Ugovorom o kreditu broj ugovora 306- 189/2008 od 13.05.2008. godine sklopljenog između tužitelja TG kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji Ugovor je potvrdio javni bilježnik Zoran Vrsalović iz Rijeke pod brojem OV-169/08 (u daljnjem tekstu: Ugovor) pravni prednik tuženika Addiko Bank d.d. je odobrio tužitelju TG stambeni kredit u iznosu od 135.240,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika koji se tužitelj TG obvezao vratiti tuženiku Addiko Bank d.d. u roku od 35 godina od dana stavljanja kredita u otplatu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeće. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj TG predlaže: a) uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306 -189/2008 od 13. svibnja 2008., b) uvid u Otplatni plan tuženika Addiko Bank d.d. i c) uvid u Pregled prometa za klijenta. Naglašava se da točkom I. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine (u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a II) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. u razdoblju od 1.1.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem broj Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. godine potvrdio je Presudu VTS-a II. U tom revizijskom postupku revizijski je sud potvrdio dosadašnja utvrđenja VTS kako banke, pa tako i tuženik Addiko Bank d.d. kao jedna od banaka koja je tuženik Addiko Bank d.d. u kolektivnom sporu, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pri čemu je "priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata bankama". Naime, ovom odlukom revizijski je sud potvrdio zaključak drugostupanjskog suda da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, ali su ih unatoč tome poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima. U dokaz navedenog tužitelj TG predlaže uvid u presudu VTS-a II te uvid u presudu i rješenje VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019. godine. Naglašava se da u konkretnom slučaju tuženik Addiko Bank d.d. je prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja TG o: a) o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, b) zatim o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, c) kao i o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. i d) te posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve zajedno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim tim i ništetnim. Tužitelj TG pritom posebno napominje kako je tuženik Addiko Bank d.d. tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužitelja TG kao Korisnika kredita uvjeri da je to za njega najpovoljnije, uvjeravao da je švicarski franak sigurna valuta. U tom smislu tuženik Addiko Bank d.d. mu je propustio objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Drugim riječima, tuženik Addiko Bank d.d. je propustio istinito informirati tužitelja TG da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne i za tužitelja TG kao potrošača. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač – ovdje Korisnik kredita - tužitelj TG. Prema tvrdnjama tužitelja TG korisnik kredita kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužitelju TG odredbe kojima se glavnica i kamata veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa imajući s tim u vezi u vidu činjenicu da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja TG kao potrošača. Tuženik Addiko Bank d.d. ne samo da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužitelja TG informirati o svim rizicima koje isti sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, pa tužitelj TG nije niti mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Naglašava se da priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku Addiko Bank d.d. kao banci, ali ne i tužitelju TG kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga tuženik Addiko Bank d.d. kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, on nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja TG i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik Addiko Bank d.d. za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja TG da je švicarski franak sigurna valuta, pri čemu mu im je iznosio pojedinačnu procjenu da je kreditno sposoban samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. U to vrijeme tuženik Addiko Bank d.d. dakako nije nudio kredite u kunama, a za one u eurima, korisnik kredita prema pojedinačnoj procjeni tuženika Addiko Bank d.d., nije ispunjavao uvjete te mu iste kao takve, i puno "skuplje", odnosno nepovoljnije za istog, tuženik Addiko Bank d.d. nije niti posebno nudio. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja TG i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj TG kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku Addiko Bank d.d., i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik Addiko Bank d.d., koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelja TG kao potrošač, a da to ni ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik Addiko Bank d.d. je na nepošten način poticao tužitelja TG na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj TG ističe da on nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredba kojom se iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Stoga je tuženik Addiko Bank d.d. korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja TG u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja TG kao potrošača koja je rezultirala Presudom VTS-a II kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se otplata kredita veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik Addiko Bank d.d. temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju TG sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule. Dakle, tužitelj TG smatra da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF, pa je tuženik Addiko Bank d.d. dužan vratiti tužitelju TG sve iznose koje mu je naplatio s osnove valutne klauzule – rasta tečaja CHF u odnosu na HRK. Tužitelj TG je za potrebe izračuna razlika više plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene u kunama po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine angažirao vještaka financijske struke koji je izračunao kako predmetna razlika iznosi 39.955,86 kn/ 5.303,05 eur, odnosno da je tuženik Addiko Bank d.d. s osnove višeg plaćenog po osnovi ništetne valutne klauzule dužan vratiti tužitelju TG iznos od 39.955,86 kn/ 5.303,05 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim da dana zaprimanja svakog pojedinog iznosa do isplate. U dokaz navedenih tvrdnji tužitelj TG predlaže uvid u Otplatni plan i specifikaciju uplata, u prilogu, zatim uvid u izračun vještaka, u prilogu, potom financijsko vještačenje kao i pribava od tuženika Addiko Bank d.d. dodatne dokumentacije koja će vještaku biti potrebna za izradu nalaza i mišljenja vještaka. Također predlaže se i saslušanje tužitelja TG. Nadalje tužitelj TG navodi da prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, a u svezi s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Shodno tome, tužitelj TG se poziva na pravna utvrđenje iz: a) pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine (u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a I), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja) tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i b) kao i na pravna utvrđenje iz Presude VTS II kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnom i nepoštenom, zbog čega je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onoga što bi plaćao da valutne klauzule nije bilo. Dakle, tuženik Addiko Bank d.d. je temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju TG sve one iznose koje je naplatio tužitelju TG temeljem ovih nepoštenih i ništetnih odredbi. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelj TG se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C-154/15,C-307/15 i C-308/15, potom ŠG C-118/17). Slijedom naprijed navedenog, tužitelj TG tvrdi da od tuženika Addiko Bank d.d. u ovom postupku potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 39.955,86 kn/ 5.303,05 eur temeljem neosnovano stečene tečajne razlike više plaćene kamate zbog promjene tečaja CHF, sve to pozivom na odredbe čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu. Naime, tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe, valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa procjenjivane su, prije svega, s aspekta predmeta i cijene ugovora. Primjenom testa transparentnosti, koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti. Prema utvrđenju VTS i VSRH : a) predmetne su odredbe nerazumljive za klijente, jer im tuženik nije na valjan način objasnio posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača, b) tuženik kao banka i trgovac bio je svjestan rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno tuženika i c) tuženik je svjesno propustio o tome informirati tužitelja TG kao budućeg korisnika kredita. Stoga je rezultat testa transparentnosti i testa poštenosti bio da su pravomoćnim sudskim odlukama i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa utvrđene nepoštenima te stoga i ništetnima. Time je dakako riješeno pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, pa se predlaže sudu da provede po tužitelju TG predložene dokaze, te nakon zaključenja glavne rasprave donese sljedeću presudu: „I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 306-189/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. svibnja 2008. godine, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Banke, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana kamata švicarski franak, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se kamate podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 39.955,86 HRK/ 5.303,05 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.“

2. U svom odgovoru na tužbu od 20. listopada 2023. tuženik Addiko Bank d.d. konstatira da tužitelj TG tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se nalaže tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti 5.303,05 EUR zbog navodno ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-189/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj TG propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se dade zaključiti kako tužitelj TG smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj TG traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05) tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj TG otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Ukoliko, pak, tužitelj TG smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika Addiko Bank d.d. plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. ističe da otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika Addiko Bank d.d. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj TG nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Tuženik Addiko Bank d.d. izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj TG nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku Addiko Bank d.d. po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik Addiko Bank d.d. naglašava kako tužitelj TG ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj TG smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: 1) Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: (i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i (ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; 2) Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i 3) Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 od dana 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (i) koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj TG nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje i c) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Ugovor o kreditu. Tuženik Addiko Bank d.d. navodi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj TG u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog po mišljenju tuženika Addiko Bank d.d. slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja TG. Obzirom da tužitelj TG traži od tuženika Addiko Bank d.d. vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja TG u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj TG temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj TG nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. ističe da iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik Addiko Bank d.d. osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: (i) da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja TG kao korisnika kredita); (ii) da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Naprijed navedeno stajalište izraženo je u pravnoj teoriji, konkretno u stručnom članku mr. sc. UG, dipl. iur., u članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja TG koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. S tim u vezi, mr. sc. IG, dipl. iur. u spomenutom članku utvrđuje sljedeće: „...pravomoćnost presude ne odnosi na neodređen broj fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi i prava povrijeđeni ili su mogli biti povrijeđeni. U parnici koja je pokrenuta kolektivnom tužbom može biti utvrđeno da je tuženik, primjerice, povrijedio interese ili prava potrošača općenito, ali ne i da je povrijeđeno određeno pravo ili interes JG, koji treba (ako hoće) pokrenuti posebnu parnicu.“ „Budući da se u čl. 502.c govori o posebnim parnicama koje mogu pokrenuti fizičke i pravne osobe, nije moguće izvoditi zaključak da ta odredba proširuje subjektivne granice pravomoćnosti. Činjenica da se fizičke i pravne osobe u tim posebnim parnicama mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz kolektivne tužbe i da je sud u posebnoj parnici za to pravno utvrđenje vezan ne znači proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti.“ U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03 koji propisuje da „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“ Ističe se da navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi, pri čemu tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na Presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od dana 03.09.2018. godine, Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine, Odluku Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine te Odluku Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Iz naprijed navedene argumentacije jasno i nedvojbeno proizlazi kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iz navedenog razloga tuženik Addiko Bank d.d. smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika Addiko Bank d.d. Potom tuženik Addiko Bank d.d. konstatira da valutna klauzula sadržana je u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu. Tuženik Addiko Bank d.d. u ovom odgovoru na tužbu tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Naime, Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika Addiko Bank d.d. istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj TG je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika Addiko Bank d.d., detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj TG nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko Bank d.d. predlaže izvršiti uvid u Zahtjev za odobrenjem kredita. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Ustavni sud je prilikom donošenja svoje odluke pošao od osnovnog cilja i svrhe valutne klauzule u hrvatskom pravnom sustavu. Naime, iz obrazloženja Zakona o obveznim odnosima iz 1993. godine, kada je valutna klauzula propisana kao dozvoljena, proizlazi da je cilj valutne klauzule bio zaštita jednake vrijednosti činidaba u doba visoke inflacije. U tom smislu, poučeni povijesnim okolnostima odnosno gospodarskim i monetarnim prilikama u bivšoj državi u uvjetima visoke inflacije pravni učinci valutnih klauzula za hrvatske građane općenito predstavljaju notornu činjenicu. Upravo imajući u vidu ove nepobitne činjenice Ustavni sud je utvrdio da: a) „cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja.“, b) „Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže.“ i c) „Iako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku)...“ Isto tako, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330- 01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., pozivajući se pritom na stručne rasprave koje su dovele do zaključaka kako u Republici Hrvatskoj – gdje je visoka razina štednje u stranoj valuti (čak 80% svih štednih i oročenih depozita u bankovnom sustavu), zaštita tražbina vjerovnika od gubitaka, stabilnost financijskog sustava zemlje te u konačnici i zaštita dužnika od mogućih neizravnih negativnih posljedica – opravdava postojanje mogućnosti ugovaranja valutne klauzule. Navedeno mišljenje po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. također predstavlja dokaz o općoj razini informiranosti hrvatskih potrošača kada su u pitanju rizici koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule. U tom smislu, tuženik Addiko Bank d.d. argumentira kako je i ovdje tužitelj TG zasigurno bilo poznato, a u najmanju ruku nije mu moglo ostati nepoznato, na koji način bi porast vrijednosti CHF mogao utjecati na njegove ugovorne obveze. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu: (i) mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i (ii) mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i - uočljive. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Tuženik ukazuje na sljedeće odluke: a) Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od dana 09.04.2015. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: „...kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora...“ i b) Presuda Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine. Navedeni je sud utvrdio sljedeće: ▪ „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju TG je prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik Addiko Bank d.d. naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj TG od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Tuženik Addiko Bank d.d. je mišljenja kako sud ne bi smio zanemariti i olako prijeći preko ovako važne odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj TG značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Radi dokazivanja navedenih okolnosti tuženik Addiko Bank d.d. predlaže provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu. tj. javnog bilježnika Zorana Vrsalovića iz Rijeke. Nadalje, zaposlenik tuženika Addiko Bank d.d. je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja TG s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik Addiko Bank d.d. smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima. Vrlo dobro znaju i razumiju razloge zbog kojih su se odlučili za deviznu štednju – da zaštite vrijednost svojih ulaganja od pada vrijednosti domaće valute. Sve značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju se u protuvrijednosti strane valute (pretežito u EUR). Općepoznato je da je Republika Hrvatska visoko euroizirana zemlja. Na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti. Tužitelj TG ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanja 1990-ih godina obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću, padom proizvodnje i hiperinflacijom uzrokovanih ratnom agresijom na Republiku Hrvatsku i tranzicijom od bivšeg socijalističkog gospodarskog ustrojstva prema modernoj tržišnoj i otvorenoj privredi. Svima je vrlo dobro poznat Stabilizacijski program iz 1993. godine i fiksiranje kretanja tečaja hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a kojim je u većoj mjeri obuzdana hiperinflacija. Sve su to okolnosti koje jasno upućuju na zaključak kako prosječan hrvatski potrošač zasigurno razumije relativno jednostavnu obvezu koja se sastoji u vraćanju onog kunskog iznosa koji odgovara obvezi izraženoj u švicarskom franku, obračunato po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U takovim specifičnim činjeničnim okolnostima odnosno s takovim specifičnim povijesnim iskustvima, prosječnog hrvatskog potrošača odlikuju karakteristike dobro informiranog, pažljivog i razboritog potrošača kada su u pitanju financijski pojmovi tečaja, valutne klauzule i dr. Prosječni hrvatski potrošač se svakodnevno susreće s primjenom valutne klauzule budući da je ista prisutna u svakom spektru financijskih usluga (npr. ugovori o kupoprodaji nekretnina i vozila, ugovori o leasingu, ugovori o zakupu, ugovori o osiguranju i dr.). Iz navedenog razloga, ne može se osnovano tvrditi kako prosječan hrvatski potrošač nije upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule obzirom da su navedeni rizici za hrvatske potrošače opće poznati. Iako je riječ o notornim činjenicama koje stoga ne bi trebalo niti dokazivati, tuženik opreza radi u privitku ovog podneska dostavlja i odgovarajuću stručnu literaturu koja obrađuje ove teme. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Addiko Bank d.d. se poziva na: a) stručni članak autora ZG i KG, „Inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja“, UDK 336.748.12, 332.12, b) godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992. godine, str. 9-11 i c) Mišljenje Vlade Republike Hrvatske Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine. Tuženik Addiko Bank d.d. posebno ističe da ne samo da je on putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja TG s potencijalnim rizicima promjene tečaja već je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. S tim u vezi, tuženik Addiko Bank d.d. dostavlja članke objavljene u službenom glasilu „HYPO Times“ u kojima su objavljene navedene informacije: a) Članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO Times br. 7, VI/05, str. 14 i b) Članak „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05. Pritom tuženik Addiko Bank d.d. napominje kako su naprijed navedeni članci dostavljani izravno na adrese tuženikovih klijenata te su dijeljeni klijentima u svim poslovnicama banke. Prema tome, tuženik Addiko Bank d.d. smatra da je nesporno kako je on prije zaključivanja ugovora o kreditu provodio aktivne kampanje podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u odnosu na sve potencijalne klijente, korisnike kredita. Međutim, opća razina svijesti potrošača-potencijalnih korisnika kredita o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom nije podizana samo temeljem aktivnosti tuženika Addiko Bank d.d. već su i Hrvatska narodna banka (HNB) te guverneri HNB u pisanim materijalima i učestalim javnim istupima aktivno radili na educiranju šire javnosti o svim aspektima i učincima sklapanja takovih kredita. S tim u vezi, tuženik Addiko Bank d.d. ukazuje na sljedeće materijale: 1) Bilten o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006. koji sadrži članak pod naslovom „Analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom“, 2) Članak objavljen u mediju 24sata pod naslovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ dana 26.08.2006. godine – u kojem HNB vrlo jasno i izravno upozorava građane na izloženost mogućoj promjeni kamatne stope i deprecijaciji kune. HNB daje i svoje predviđanja kako je vjerojatno da će u narednom 6-mjesečnom razdoblju doći do povećanja anuiteta korisnika kredita i do 18% , 3) Članak objavljen u mediju Novi List pod naslovom „NE UZIMAJTE KREDITE U ŠVICARSKIM FRANCIMA“ objavljen dana 20.07.2005. godine – u kojem HNB i ekonomski analitičari upozoravaju da bi kod dugoročnih kredita, na 15 ili više godina, očekivano jačanje CHF moglo stvoriti velike kumulativne troškove za korisnike kredita vezane uz tu valutu, 4) Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljen dana 18.07.2005. godine – u kojem se upozorava da iako su krediti u „švicarcima“ jeftiniji, oni koji se za njih vežu preuzimaju rizik da tijekom 20-godišnje otplate tečaj franka ojača 10 do 15%, a time i otplatne rate., 5) Članak objavljen u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine – u kojem je prezentirana simulacija HNB-a koji upozorava na veliki rizik uzimanja kredita vezanih uz „švicarce“, 6) Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ objavljen dana 09.07.2005. godine – u kojem sadašnji guverner HNBa upozorava na opasnosti kod ovakvih kredita i 7) Članak objavljen u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ objavljen dana 25.08.2006. godine. Iz svega naprijed navedenog po prosudbi tuženika Addiko Bank d.d. jasno proizlazi kako je prosječan hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste. Navedeno znači da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula uočljive, jasne i tužitelju TG zasigurno sasvim razumljive. Tužitelj TG je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Podredno gore navedenim argumentima, tuženik Addiko Bank d.d. naglašava kako odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Pojam nepoštene ugovorne odredbe propisan je u članku 81. ZZP'03: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako se moraju kumulativno ispuniti sljedeći uvjeti da bi se neka ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom: (i) mora biti riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo; (ii) mora biti riječ o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; (iii) da je postupanje trgovca bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako u ovom konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od naprijed navedenih uvjeta. Prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. o valutnoj klauzuli se između stranaka pojedinačno pregovaralo. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj TG je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika Addiko Bank d.d. Tužitelj TG nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj TG je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj TG je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja TG bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj TG je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika Addiko Bank d.d. odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj TG je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. Nadalje tuženik Addiko Bank d.d. konstatira da valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje „znatnu“ neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštititi jednakost uzajamnih činidaba (v. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine koje tuženik dostavlja u privitku). U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajuć i pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik Addiko Bank d.d. je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja TG i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Jednako tako većina hrvatskih štediša (za koje smo utvrdili da pretežito štede u stranim valutama) ugovaraju devizne štednje, dakle valutne klauzule, s ciljem da se dugoročno zaštite od gubitka vrijednosti domaće valute u odnosu na izabranu stranu valutu u kojoj štede. U tom kontekstu, jednakost u pravima ugovornih strana osigurava se upravo ugovaranjem valutne klauzule kojom se osigurava održavanje vrijednosti ugovorene činidbe sve do povrata protučinidbe. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. IG, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Upravo je bit zaštitne valutne klauzule da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promjene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti.“ S tim u vezi, nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacije tečaja CHF u odnosu na HRK mogu kretati u oba smjera (može deprecirati ili aprecirati) što znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je itekako moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku. Naglasak je na ostvarenju „jednakosti“ koje ima dijametralno suprotno značenje pojmu „neravnoteže“ u smislu članka 81. ZZP'03. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, jasno je kako ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutne klauzule (članak 2. i 4.) ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Zaključno i podredno gore navedenim argumentima, tuženik Addiko Bank d.d. ističe kako se u ovom postupku ne može valjano utvrditi nepoštenost valutne klauzule u Ugovoru o kreditu također i iz sljedećeg dodatnog razloga. Članak 83. ZZP'03 točno propisuje koje okolnosti se uzimaju u obzir prilikom ocjene nepoštenosti neke odredbe u potrošačkim ugovorima, upućujući između ostalog i na „sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora“. Takvo vezivanje ocjene valjanosti klauzule ugovora za vrijeme njegovog zaključenja znači da će klauzula biti nepoštena samo ukoliko su okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora takve da klauzula stvara očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, ukoliko su se okolnosti promijenile nakon zaključenja ugovora i tek se u takvim izmijenjenim okolnostima klauzula pokaže kao nepravedna ili nepovoljna (pa i nepoštena) za drugu stranu, zbog ovakvog izričitog zakonskog vezanja za trenutak zaključenja ugovora ne bi je bilo pravno moguće proglasiti nepoštenom. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećane obveze tužitelja TG (aprecijacija tečaja CHF) nastupile nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jasno je kako ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Potom tuženik Addiko Bank d.d. ističe da on nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prema tome nije ispunjena niti ova treća pretpostavka za utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredaba. Tuženik Addiko Bank d.d. u prvom redu ističe kako isti argumenti kojima dokazuje da je valutna klauzula kao ugovorna odredba razumljiva također dokazuju ne samo da tuženik Addiko Bank d.d. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja već i da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Čak štoviše, tuženik Addiko Bank d.d. je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Naime, iz spomenutih objava u člancima HYPO Times je razvidno kako je tuženik Addiko Bank d.d. postupao savjesno i proveo potrebne analize svih faktora koji su mogli utjecati na promjenu tečaja kroz odgovarajuće vremensko razdoblje, ali uvijek jasno i transparentno naglašavajući kako korisnik kredita mora sam donijeti odluku o tome je li mu rizik rasta tečaja franka prema kuni prihvatljiv ili ne. Svi iznosi za koje tužitelj TG tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik Addiko Bank d.d. nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik Addiko Bank d.d. prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. To naprosto nije moguće. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. S navedenim stajalištem slaže se mr. sc. IG, dipl. iur. koji u svom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“, Pravo i porezi, br. 9/18 tvrdi: „Ako bi bilo moguće u ovom trenutku predvidjeti koliko će kuna kao protuvrijednost za 500 švicarskih franaka ili eura korisnik kredita biti dužan platiti za deset, petnaest ili dvadeset godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez smisla, odnosno bilo bi nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli.“ „...ne postoji banka koja bi mogla dati informaciju na temelju koje bi korisnik kredita mogao znati u trenutku sklapanja ugovora koliko će npr. za 10 godina biti dužan platiti u kunama za ratu od 500 švicarskih franaka (EUR, USD).“ Na ovu okolnost – da tuženik Addiko Bank d.d. nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK/CHF - tuženik Addiko Bank d.d. predlaže saslušanje svjedoka te dostavlja dokumentaciju s projekcijama o kretanju tečaja koja potvrđuje ove činjenice i to: a) dokument „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od dana 02.11.2011. godine i b) dokument „Random walk model kretanja tečaja“ od dana 01.03.2013. godine. S tim u vezi, tuženik Addiko Bank d.d. također ukazuje na mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od dana 27.04.2017. godine danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16 koji je potvrdio kako je nemoguće predvidjeti kretanje CHF za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, navodeći sljedeće: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“ Prema tome, prema tvrdnjama tuženika Addiko Bank d.d. sasvim je jasno kako on nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja TG. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik Addiko Bank d.d. ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome, tuženik u privitku dostavlja ovjerenu izjavu gospođe TGU, koja je u vrijeme sklapanja Osnovnog ugovora bila zaposlena kod tuženika Addiko Bank d.d. a na radnom mjestu Regionalni manager za poslovanje s građanstvom. Podredno, tuženik Addiko Bank d.d. predlaže provođenje vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. Ako je vještaku potrebno, tuženik Addiko Bank d.d. stoji na raspolaganju za dostavu odgovarajuće dokumentacije. Također, tuženik Addiko Bank d.d. podredno predlaže da vještak u nalazu i mišljenju iskaže razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike) i u odnosu na ta razdoblja ističe prigovor prijeboja. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik Addiko Bank d.d. u prvom redu predlaže sudu: 1) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan obzirom da: (i) je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja TG; (ii) tužitelj TG nema pravo zahtijevati od tuženika Addiko Bank d.d. vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti); (iii) valutna klauzula nije nepoštena odredbe prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna. i 2) naložiti tužitelju TG da naknadi tuženiku Addiko Bank d.d. troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306 - 189/2008 od 13. svibnja 2008. (list sudskog spisa od broja 13 do 19 kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Nadalje izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. od 11. lipnja 2024. (list sudskog spisa broja od 505 do 527). Također na ročištu dana 4. ožujka 2025. saslušana je u svojstvu stranke tužitelj TG (list sudskog spisa broj 541 i 542).

4. U svom nalazu i mišljenju od 11. lipnja 2024. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. ističe da njezin zadatak je bio; a) izračunati razliku više plaćenih obaveza u odnosu na obaveze koje su trebale biti plaćene u eurima po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine s navođenjem datuma zaprimanja svakog pojedinog novčanog iznosa i b) izračunati u eurima negativne razlike (tj. utvrditi po mjesecima razliku kada je mjesečni anuitet bio niži zbog razlike u tečaju). Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. konstatira da TG (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita i zalogodavatelja dana 13.05.2008. godine s Hypo Alpe-Adria bank d.d. (sada Addiko bank d.d., ovdje: tuženik) Ugovor o kreditu broj 306-189/2008 s sporazumom o osiguranju novčane tražbine (Prilog 1. tužbe) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 135.240,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke kreditora važećem na dan korištenja kredita, b) U čl. 3. ugovoreno je da se na iznos kredita iz čl. 2 ovog Ugovora obračunavaju kamate, a visina kamatne stope vezana je za tromjesečni LIBOR CHF, s dodatkom marže 1,50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni LIBOR CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na sljedeću četvrtinu. Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog 31.12., 31.03., 30.09. i 30.06. u godini. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmiruju se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke kreditora na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, a o njihovom iznosu će banka pisano obavijestiti korisnika kredita i c) U čl. 4. ugovoren je rok otplate kredita od 35 godina od stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu na dan iskorištenja kredita. Glavnica kredita se u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim prema srednjem tečaju banke kreditora na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Korisnik kredita je suglasan da se izvršenim uplatama najprije podmiruju iznosi dospjelih troškova i naknada, zatim iznosi redovne i zatezne kamate, a nakon toga se podmiruje dospjela glavnica. Korisnik kredita se obvezuje za cijelo vrijeme otplate kredita svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec počevši od prvog dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredita, uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 99,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB važećem na dan uplate za kupovinu udjela u navedenom fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički broj 306 - 189/2008. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan (prilog 1. uz tužbu) koji je realizirani otplatni plan kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 26.05.2008. godine u iznosu od 135.240,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Važeći srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranici tuženika na adresi https://www.addiko.hr/izracuni/tecajnalista/arhiva-tecajnih-lista/ koji je iznosio 1 CHF = 4,47300 HRK. Prikaz tečajne liste tuženika Addiko Bank d.d. br. 101 s primjenom od 24-26.05.2008. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je dala u Tabeli br. 1. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosila je 604.928,52 HRK. U izračunu je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 135.240,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i b) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita = 1 CHF = 4,47300 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan (prilog 1. uz tužbu), a koji je realizirani otplatni plan kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je utvrdila visinu primjenjivanih kamatnih stopa po kreditu, kao i visinu obračunatih mjesečnih anuiteta u valuti kredita do 30.09.2022. godine. U Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je dala prikaz realiziranog otplatnog plana kredita do 30.09.2022. godine. Prema realiziranom otplatnom planu obveza tužitelja TG s osnova redovne kamate do dana 30.09.2022. godine iznosila je 27.104,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nedospjela glavnica kredita i dalje iznosi 135.240,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Datume plaćanja i uplaćene iznose po kreditu u izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je utvrdilao iz dokumenta Pregled prometa za klijenta (prilog 1. uz tužbu). Primijenjene tečajeve za valutu CHF na dan plaćanja svake pojedine mjesečne obveze angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je potvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista tuženika Addiko Bank d.d. na internet adresi https://www.addiko.hr/izracuni/tecajna-lista/arhiva-tecajnih-lista/. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine međutim u ovom kreditnom poslu fiksiran je zaključno s 30.04.2016. godine. Izračun se odnosi na razdoblje otplate kredita do 30.09.2022. godine, a za koje razdoblje je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. raspolagala knjigovodstvenim podacima kredita. Tijek poslovnih događaja u izračunu prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. U svezi same metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. ističe da u konkretnom kreditu s valutnom klauzulom u CHF tečajne razlike predstavljaju razliku između stvarno plaćene obveze u valuti kredita obračunate po tečaju na dan dospijeća/plaćanja i plaćene obveze u valuti kredita obračunate po tečaju na dan isplate kredita. Izračun se vrši zasebno za pozitivne i zasebno za negativne tečajne razlike. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je nformativno provela preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Izračun razlike više plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine s navođenjem datuma zaprimanja svakog pojedinog novčanog iznosa, odnosno izračun pozitivnih tečajnih razlika, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je dao u Tabeli br. 3. Izračun razlike manje plaćenih obaveza u odnosu na obaveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine s navođenjem datuma zaprimanja svakog pojedinog novčanog iznosa, odnosno izračun negativnih tečajnih razlika, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je dao u Tabeli br. 4. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. utvrdila razlike više plaćene obaveze u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine, odnosno pozitivne tečajne razlike, s naznačenim datumom plaćanja u stupcu 12, u ukupnom iznosu od *5.302,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. utvrdila razlike manje plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine, odnosno negativne tečajne razlike, s naznačenim datumom plaćanja u stupcu 12, u ukupnom iznosu od *5,07 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Zaključno angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. je utvrdila: a) razlike više plaćene obveze u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine, odnosno pozitivne tečajne razlike, s naznačenim datumom plaćanja u stupcu 12, ukupno iznose *5.302,70 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3 i b) razlike manje plaćene obveze u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26.05.2008. godine, odnosno negativne tečajne razlike, s naznačenim datumom plaćanja u stupcu 12, ukupno iznose *5,07 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4.

5. Saslušan na ročištu dana 4. ožujka 2025. tužitelj TG je učinio nespornim da je zaključio Ugovor o kreditu između sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe - Adria bank d.d. broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. Naime on je tada i radio kod pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. kao osobni bankar i bilo mu je poznato da je to najpovoljniji kredit koji se nudi na tržištu iz razloga što je najniža kamatna stopa. Nadalje CHF je bio stabilna valuta što je njemu poznato, a tako su oni komunicirali i s klijentima. Međutim, on nije očekivao da u dogledno vrijeme tečaj CHF bi mogao naglo i nekontrolirano porasti u odnosu na kunu, a da je tako nešto moguće oni nisu bili niti upozoreni od strane uprave njihove banke. Prema tvrdnjama tužitelja TG u ono vrijeme drugi krediti kod tuženika Addiko Bank d.d. nisu niti postojali, a zna da su postojali krediti i u eurima. Međutim kako je već ranije naglasio valutna klauzula CHF je bila najpovoljnija. Tužitelj TG je iskazao da ne zna što znači pojam "valute utočišta". Također u to vrijeme ni je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF prema kuni već štiti samo tečaj EUR prema kuni. On je završio srednju pomorsku školu, smjer špeditersko-agencijski tehničar. Nadalje tužitelj TG je učinio nespornim da je bio kod javnog bilježnika na solemnizaciji koji je samo pročitao ugovor kojeg je on potpisao. Međutim, niti on mu nije objašnjavao mogućnost da tečaj CHF naglo i nekontrolirano poraste u odnosu na kunu. Prema tvrdnjama tužitelja TG on je znao da će valuta CHF tijekom vremena oscilirati ali je očekivao neke manje oscilacije tečaja a nije očekivao da je moguće da tečaj CHF prema kuni naglo i nekontrolirano poraste. Taj kredit on još uvijek nije otplatio. Naime navedeni kredit je zaključen na rok od 35 godina tako da ću ga on otplatiti tek 2043. godine. Navedeni kredit je trebao za rješenje njegovog stambenog pitanja te je kupio stan u [adresa], u kojem i danas stanuje. Sam Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. je pripremila banka te je on istoga mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Stan u [adresa] kojeg je kupio tim kreditom ima površinu oko 46 m[2] i korišten je isključivo u stambene svrhe. Radi se o jednosobnom stanu i budući da u međuvremenu im je rođeno drugo dijete, oni su iznajmili veći stan u istoj zgradi a ovaj svoj manji stan koji su kupili tim kreditom su iznajmili i to od 1.3.2025. Na kraju svoga iskaza tužitelj TG je ustvrdio da da kamatna stopa za zaposlenike banke je bila nešto povoljnija nego za druge klijente ali o tome, kao ni o svemu drugom, se nije moglo pregovarati već je bilo moguće samo prihvatiti ili ne prihvatiti uvjete koje nudi banka. Tužitelj TG je učinio nespornim da se dio glavnice otplaćuje u investicijski fond, ali ne smatra da je to nešto povoljnije za njega kao klijenta. Međutim, u svezi tog investicijskog fonda tužitelj TG naglašava da je to bilo ponuđeno svim klijentima.

6. Sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. od 11. lipnja 2024. tužitelj TG je svojim podneskom od 23. siječnja 2025. specificirao svoj tužbeni zahtjev. Prijedlog tuženika Addiko Bank d.d. da angažirana vještakinja za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. primjeni kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite nije prihvaćen, a prihvaćen je prijedlog tuženika Addiko Bank d.d. za izračunom tzv. negativnih tečajnih razlika. Međutim, iako prema utvrđenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. postoje razlike manje plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene u eurima po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26. svibnja 2008. u iznosu od 5,07 € tuženik Addiko Bank d.d. nije do kraja raspravljanja u navedenom smislu istaknuo i specificirao neki procesni prigovor radi prijeboja ili u navedenom smislu postavio neki protutužbeni zahtjev.

7. Na ročištu dana 4. ožujka 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio prisutne da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP -a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 4. ožujka 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Na tom ročištu zamjenica punomoćnika tužitelja TG je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Punomoćnik tuženika Addiko Bank d.d. je predložilo odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog. Naglašava se tuženik Addiko Bank d.d. se protivi pozivanju tužitelja TG na odredbe potrošačkog zakonodavstva, a obzirom da je kao što i proizlazi iz čl. 4. Ugovora o kreditu tužitelj TG dio kredita iskoristio u poslovne svrhe, odnosno ulaganja u investicijski fond, pa se stoga može i zaključiti da je kao zaposlenik tuženika Addiko Bank d.d. pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu. Zbog navedenog se predlaže odbiti tužbeni zahtjev, obzirom da tužitelj TG nema status potrošača.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2023-21 od 15. travnja 2025. usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja TG na način da u točki I izreke presude utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana kamata švicarski franak, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se kamate podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. U točki II. izreke presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2023-21 od 15. travnja 2025. naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju TG na ime utvrđenih pozitivnih tečajnih razlika isplati iznos od 5.302,70 € i to od dospijeća svakog pojedinog specificiranog novčanog iznosa pa do isplate, U točki III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2023-21 od 15. travnja 2025. obavezan je tuženik Addiko Bank d.d. da plati tužitelju TG i prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.649,48 € sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 15. travnja 2025. pa do isplate.

9. U obrazloženju presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2023-21 od 15. travnja 2025. između ostaloga navodi se: „…..9. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP -a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. 10. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Addiko Bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. 11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja TG. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj TG nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. budući mu je tuženik Addiko Bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja TG iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. 12. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud. 13. U odnosu na informiranost tužitelja TG i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Addiko Bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj TG bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF. To što nije niti sam znao iako je bio osobni bankar kod pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. očito je da on nije niti mogao prenijeti klijentima. 14. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja TG. Naime iz iskaza tužitelja TG razvidno je da kredit je podignut za rješenje stambenog pitanja njega i njegove obitelji. 15. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Addiko Bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Addiko Bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka. 16. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“ 17. Istaknuti prigovor zastare tuženika Addiko Bank d.d. je po prosudbi ovoga suda neosnovan. Naime, odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 te u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO -a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. 18. U navedenom smislu očitovao se je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući je dan podnošenja kolektivne tužbe u predmetu „Franak“ bio 04. travnja 2012. računajući od tog dana pa unatrag pet godina dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 04. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Drugi bitan datum je dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i to 13. lipnja 2014. kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, te da je u konkretnom slučaju pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. to znači da rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja te presude, dakle, 14. lipnja 2014., a koji je istekao 14. lipnja 2019. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenljivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Također valja naglasiti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje u kome se između ostaloga navodi: „...4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 21. svibnja 2023., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući je tužitelj TG podnio tužbu kod ovoga suda dana 25. travnja 2023. u svezi valutne klauzule CHF radi obeštećenja zbog preplaćenih iznosa koja su dospjela nakon dana 4. srpnja 2007. to po prosudbi ovoga suda njegov tužbeni zahtjev nije u zastari. 19. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...." 20. U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelj TG je bio dužan dokazati visinu preplaćenih anuiteta o do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. Međutim, postoje i takozvane negativne razlike tj. kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio manji od onog početnog a koju činjenicu je ovaj sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. 21. Pri tome valja naglasiti da u svojoj presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „....9. Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom vijećanja ocijenilo je da bi svojom odlukom odstupilo od dosadašnje prakse ovoga suda (odluka broj Rev -1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.) te odluku povodom revizije u ovoj pravnoj stvari prepustilo proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. Naime, vijeće u ovoj pravnoj stvari je zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. 11. U odluci ovoga suda broj Rev- 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. zauzeto je suprotno pravno shvaćanje da se kod tzv. negativne tečajne razlike uopće ne radi o potraživanju tuženice kao banke nego su sudovi dužni temeljem prigovora tuženice u odnosu na visinu zahtjeva izračunati i iznose kada je tečaj CHF bio manji od početnog i takve iznose oduzeti od potraživanja tužitelja koji je postavio tužbeni zahtjev samo u odnosu na iznose kada je tečaj CHF bio viši od početnog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu....“ 21.1. Kako je to ranije pojašnjeno iako prema izračunu angažirane vještakinje za financije i bankarstvo ŠGU dipl. oec. postoje razlike manje plaćenih obveza u odnosu na obveze koje su trebale biti plaćene u eurima po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita 26. svibnja 2008. u iznosu od 5,07 € tuženik Addiko Bank d.d. nije do kraja raspravljanja u navedenom smislu istaknuo i specificirao neki procesni prigovor radi prijeboja ili u navedenom smislu postavio neki protutužbeni zahtjev. Sukladno najnovijem citiranom pravnom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske to nije ovlašten uzimati u obzir sud po službenoj dužnosti. 22. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO-a u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema čl. 195. dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele….“

10. Međutim, rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-370/2025-2 od 17. prosinca 2025. ukinuta je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 627/2023-21 od 15. travnja 2025. te je ovaj predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U obrazloženju rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-370/2025-2 od 17. prosinca 2025. se između ostaloga navodi: „….8. Žalbom se osnovano ističe da je pobijanom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje odnosno da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući nema uopće razloga odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. 8.1. Žalba, naime, ukazuje da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost spornih odredaba Ugovora isključivo na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (presuda iz tzv. slučaja Franak), a da je tuženik osporio tužitelju status potrošača budući iz članka 4. Ugovora i tužiteljevog iskaza proizlazi da je tužitelj podigao kreditna sredstva i radi ulaganja u investicijski fond, dakle, da je dio tih sredstava uložio u poslovne svrhe. Tako se u predmetnom članku navodi: „Korisnik kredita se obvezuje za cijelo vrijeme otplate kredita, svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec, počevši prvog dana sljedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredit, uplaćivati na račun 2500009-1301131455 otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 99,84 CHF…“. Osim toga je i tužitelj u svom iskazu na ročištu glavne rasprave od 4. ožujka 2025. naveo da nije sporno da dio glavnice otplaćuje u investicijski fond. Tuženik je s obzirom na ovu okolnost i tijekom postupka tvrdio i obrazlagao da predmetni Ugovor nije potrošački ugovor pa da se na isti ne odnose odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) i presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (tzv. slučaj Franak). 8.2. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi nije očitovao na navedeni tuženikov prigovor, kojim je doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je predmetni Ugovor (isključivo) potrošački, pa je time ostvarena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda stoga ne može ispitati. 9. U nastavku postupka prvostupanjski sud će stoga prije svega otkloniti nedostatke na koje ukazuje ova odluka, a potom ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu. 10. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki III izreke pobijane presude, pa će o ukupnim troškovima parničnim troškovima prvostupanjski sud odlučiti u nastavku postupka kod donošenja ponovne odluke o tužbenom zahtjevu. 11. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja temeljem članaka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP -a.“ Potom je ovaj parnični spis dobio novi poslovni broj P-37/2026.

11. Protivno tvrdnjama višega suda po mišljenju ovoga prvostupanjskog suda uopće ne postoji neka bitna povreda pravila parničnog postupka koja bi na bilo koji način onemogućavala viši sud da preispita prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2023-21 od 15. travnja 2025. u točki 14. je potpuno razvidno da ovaj prvostupanjski sud nije utvrdio ništetnost spornih odredaba Ugovora isključivo na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (presuda iz tzv. slučaja Franak). Točno je da tuženik Addiko Bank d.d. je osporio tužitelju TG status potrošača budući iz članka 4. Ugovora i tužiteljevog iskaza proizlazi da je tužitelj podigao kreditna sredstva i radi ulaganja u investicijski fond, dakle, da je dio tih sredstava uložio u poslovne svrhe. Netočna je konstatacija višeg suda da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije očitovao na navedeni prigovor tuženika Addiko Bank d.d. budući je evidentno da isti prigovor od stane ovoga prvostupanjskog suda nije prihvaćen. Po prosudbi ovoga suda notorno je da ta kreditna sredstva nisu uložena u neke poslovni svrhe nego isključivo zato da bi taj investicijski fond ostvarivao neku dobit, a ta dobit bi se isključivo koristila za lakšu otplatu kredita. Osim toga tu mogućnost je ponudio sam tuženik Addiko Bank d.d. Osim toga viši sud uopće ne daje upute ovome prvostupanjskom sudu koje radnje bi se trebalo provesti u ponovljenom postupku već tvrdi da treba raspraviti pravno pitanje da li Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. jesti ili nije potrošački ugovor. Naime, da li se radi o potrošačkom ugovoru je po prosudbi ovoga suda nedvojbeno materijalno pitanje te u svezi navedenog se ne treba voditi rasprava ili možda vještačenje tj. kako pravilno primijeniti materijalno pravo. Naime, važi rimska maksima „Iura nova curia“ (sud poznaje pravo). Osim toga to pitanje sukladno svojim shvaćanjima su detaljno i vrlo opširno objasnili kako same stranke tako i ovoj prvostupanjski sud tako da neke daljnje rasprave u svezi pravilne primjene materijalnog prava su potpuno nepotrebne. Budući viši sud tvrdi da u obrazlaganju prvostupanjske presude je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (dakle u smislu obrazlaganja prvostupanjske odluke, a ne u smislu da sukladno uputi višeg suda sukladno čl. 375 st. 4. ZPP-a je potrebno provesti još neke dodatne radnje od strane prvostupanjskog suda koje uzgred govoreći nitko od stranka do zaključenja glavne rasprave nije niti tražio) sukladno čl. 373.a st. 3. ZPP -a viši sud je svejedno mogao donijeti svoju meritornu odluku. Naime, viši sud niti na koji način nije vezan činjeničnim utvrđenjima i/ili pravnim kvalifikacijama prvostupanjskog suda. Uostalom na to neizravno upućuje i čl. 10. st. 1. ZPP -a koji pored stranka i drugih sudionika parničnog postupka obvezuje i sam sud (pri čemu se naravno ne misli samo na prvostupanjski sud) da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. U svezi tvrdnji višeg suda da u pobijanoj presudi Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-627/2023-21 od 15. travnja 2025. je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ovaj sud primjećuje da viši sud uopće ne navodi koja je to činjenica pogrešno utvrđena i ako jest kako bi se ista trebala pravilno utvrditi. Što se tiče nepotpunog činjeničnog stanja valja naglasiti da ovaj sud je proveo sve dokaze koje su predložile same stranke , a niti sam viši sud u smislu čl. 375. st. 4. ZPP-a ne daje nikakve upute ovome prvostupanjskom sudu koje bi on radnje trebao poduzeti u ponovljenom postupku da se upotpuni činjenično stanje. Da je dobio takvu uputu onda bi naravno ovaj prvostupanjski sud sukladno čl. 377. ZPP-a tako i postupio i to nezavisno od toga što ovaj prvostupanjski sud smatra da u ovoj parnice se uopće ne radi o slučaju iz čl. 7. st. 2. ZPP-a koje bi ovlašćivale sud da utvrđuje neke činjenice i po službenoj dužnosti, a niti to tvrdi sam viši sud u svojoj ukidnoj odluci.

12. U svom podnesku od 4. veljače 2026. tužitelj TG ističe da on i nadalje ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Naime, prema tvrdnjama tužitelja TG iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da žalba tuženika Addiko Bank d.d. ukazuje da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost spornih odredaba Ugovora isključivo na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a da je tuženik Addiko Bank d.d. k osporio tužitelju status potrošača budući da iz čl. 4. Ugovora i tužiteljevog iskaza proizlazi da je tužitelj podigao kreditna sredstva i radi ulaganja u investicijski fond, dakle da je dio tih sredstava uložio u poslovne svrhe. Uzimajući u obzir prednje navedeno, tužitelj TG ističe da je na ročištu održanom dana 04. ožujka 2025. godine iskazao da je navedeni kredit trebao za rješenje stambenog pitanja te kupnju stana na adresi [adresa], a u kojem stanu tužitelj TG stanuje te je korišten isključivo u stambene svrhe. Ujedno, tužitelj TG je nedvojbeno ukazao da je ugovor o kreditu pripremila banka, ovdje pravni prednik tuženika Addiko Bank d.d., te je tužitelj TG isti mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti, dakle nije se moglo pregovarati o odredbama uvjeta koje banka nudi te je investicijski fond bio ponuđen svim klijentima banke. U odnosu na navod tuženika Addiko Bank d.d. da tužitelj TG nije prosječni potrošač prema tvrdnjama tužitelja TG potrebno je ukazati da uvidom u sadržaj Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008., kao i iskaza samog tužitelja TG, jasno proizlazi se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru. Budući da je tužitelj TG sklopio ugovor o kreditu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti, to se ima smatrati da je tužitelj TG potrošač te je isti sa tuženikom sklopio potrošački ugovor. Naime, teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko Bank d.d. To što iz članka 4. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. proizlazi da se tužitelj TG obvezao da će svakog prvog u mjesecu tijekom cijelog razdoblja kredita uplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-balanced iznos od 99,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjom tečaju važećem na dan uplate, po prosudbi tužitelja TG nema značaj koji mu pripisuje tuženik Addiko Bank d.d., tj. da samim time Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine nije potrošački ugovor. Naime, i tu odredbu je ponudila sama banka svojim djelatnicima kako bi oni kroz ostvarene prihode po tom osnovu lakše otplaćivali Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Nadalje tužitelj TG ukazuje da je ugovorom određeno da se Ugovor sklapa za kupoprodaju stana i refinanciranje kapare, a isto je potvrđeno i iskazom tužitelja TG saslušanog u svrhu dokazivanja kojim je utvrđeno da je stan kupljen s namjerom rješavanja stambenog pitanja. Odredba čl. 4. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da će tužitelj TG dio otplatnog anuiteta uplaćivati u investicijski fond ne isključuje status tužitelja TG kao potrošača pri sklapanju ugovora o kreditu. Naime, uplata u investicijski fond ne vrši se iz iznosa dobivenog kreditom, niti je u ugovoru isto navedeno, već je iznos kredita odobren i utrošen za kupoprodaju stana, dok je čl. 4. ugovoren način otplate kredita. Stoga se ima smatrati da je time presumirano da je tužitelj TG potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom svega navedenog, tužitelj TG predlaže naslovnom sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tuženika Addiko Bank d.d. da naknadi tužitelju TG prouzročeni parnični trošak.

13. Na novom ročištu dana 5. ožujka 2026. punomoćnici stranaka su iskazali da nemaju nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave. Neka rasprava između samih stranka u svezi spornog pravnog pitanja tj. da li je Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. potrošački ugovor je u potpunosti izostala. Dakle, ovaj prvostupanjski sud bi mogao raspravljati jedino sam sa sobom. Međutim, ukoliko same stranke očito ovaj prvostupanjski sud ne drže dovoljno kompetentnim da bi pred njim vodili neke rasprave o spornim pravnim pitanjima nema nikakvih zapreka da, ukoliko to netko od njih zatraži, sukladno čl. 362 st. 2 ZPP-a ih sam drugostupanjski sud pozove na sjednicu vijeća kako bi oni i usmeno iznijeli svoje argumente. Budući same stranke na ročištu dana 5. ožujka 2026. nisu imale nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, a niti ovaj prvostupanjski sud ima na raspolaganju neke pravne mogućnosti da potakne ili prisili stranke na neku raspravu koju oni više i ne žele ovome prvostupanjskom sudu nije preostalo ništa drugo nego da zaključi glavnu raspravu i donese presudu na temelju stanja u spisu.

14. Radi izbjegavanje nepotrebnog ponavljanja ovaj prvostupanjski sud u cijelosti ostaje kod svojih ranijih činjeničnih i pravnih obrazloženja. Uzgred se dodatno može napomenuti da sam tuženik Addiko Bank d.d. niti ne tvrdi, a niti bilo čime dokazuje da neki mjesečni prihodi koje je tužitelj TG ostvarivao ulaganjem u otvoreni investicijski fond HI-balanced su veći od mjesečne rate koju je tužitelj TG trebao plaćati za otplatu dospjelih anuiteta temeljem zaključenog Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria bank d.d. kao kreditora i TG kao korisnika kredita broj: 306-189/2008 od 13. svibnja 2008. Iz svih navedenih razloga odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

15. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužitelju TG je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranim punomoćnicima i to: 1) za sastav tužbe tužitelja TG od 25.04.2023. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 €, 2) za sastave podnesaka tužitelja TG od 23.11.2023. i 23.01.2025. i 04.02.2026. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka i 3) za pristupe ročištima punomoćnika tužitelja TG dana 6.12.2023. i 4.3.2025. i 05.03.2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 200,00 € za svako od tih ročišta odnosno ukupno 1.400,00 €. Navedeni iznos je uvećan za 25% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 € tako da ukupni troškovi zastupanja tužitelja TG po angažiranim punomoćnicima iznosi 1.750,00 €. Također tužitelju TG je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 200,00 € kao i plaćena sudska pristojba na tužbu tužitelja TG u iznosu od 99,48 €. Iz navedenih razloga ukupni dosuđeni parnični troškovi tužitelja TG iznose 2.049,48 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III. Što se tiče podneska tužitelja TG od 04.02.2026. valja primijetiti da u njemu tužitelj TG ne iznosi ništa novoga što u dotadašnjem tijeku postupka nije već napisao ili usmeno izložio ali mu je ovaj prvostupanjski sud priznao i taj trošak budući iz obrazloženja ukidnog rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-370/2025-2 od 17. prosinca 2025. proizlazi da je bilo potrebe i za dodatnim raspravama oko pravilne primjene materijalnog prava. Tužitelju TG nisu priznati zatraženi troškovi za sastave njegovih podnesaka od 16.5.2023. i 9.1.2024. kojim obavještava sud da je platio sudsku pristojbu na tužbu te uplatio potreban predujam za potrbe financijskog vještačenja budući je te uplatnice mogao dostaviti sudu i bez podneska. Također tužitelja TG nije priznat niti trošak za sastav njegovog podneska- požurnice sudu od 11. rujna 2023. budući te troškove niti na koji načini nije uzrokovao tuženik Addiko Bank d.d.

U Rijeci 16. travnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja TG i

- pun. tuženika Addiko Bank d.d.