Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužiteljice EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Bezjaku, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, odvjetnicima u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, da tužiteljici EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan novčani iznos od 2.554,62 EUR (slovima: dvije tisuće petsto pedeset četiri eura i šezdeset dva centa) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 21. lipnja 2017. godine pa do isplate i to od 21. lipnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31 % godišnje, od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 % godišnje, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje, od 1. srpnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu koji se odnosi na zatražene zatezne kamate od 13.

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

svibnja 2017. godine do 21. lipnja 2017. godine, tužbeni zahtjev o d b i j a kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.967,42 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto šezdeset sedam eura i četrdeset dva centa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa od 2.967,42 EUR, a do zatraženih 3.467,42 EUR, zahtjev za naknadu parničnih troškova tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u podnesku od 16. svibnja 2024. godine, tužiteljica konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj 11. ožujka 2018. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će tuženika obvezati na isplatu 2.554,62 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na ovaj iznos od 13. svibnja 2017. godine pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi kako je u poslovnoj jedinici tuženika u Opatiji ugovorila višegodišnje kasko osiguranje, broj police [broj police], koje dospijeva na obnovu svake godine na dan 12. ožujka, a za 2017. godinu obnovljena je 9. ožujka 2017. godine. Opisuje da se dana 12. svibnja 2017. godine u Poreču dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo samo njezino osobno vozilo marke "Volkswagen 6C Polo Fresh", registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao sin DI. Tužiteljica tvrdi da je tom prilikom na automobilu oštećen prednji lijevi sigurnosni pojas, prednji desni sigurnosni pojas, prednji lijevi i stražnji lijevi aluminijski naplatak, prednja lijeva guma, lijevi blatobran, srednji lijevi prag, lijevi ovjes i lijevi prag te lijeva prednja vrata. Tvrdi da su se pored njezinog sina koji je upravljao vozilom, u automobilu u trenutku nezgode nalazili i ŽI i BI, koji nisu zadobili nikakve tjelesne povrede. Nadalje, tužiteljica opisuje da je tuženik sačinio izvid štete i kalkulaciju broj 14-AK-20732/2017 kojim je utvrđen opseg štete, dok visina štete proizlazi iz ponude Porsche Inter Auto d.o.o., Poslovnica Rijeka od 29. rujna 2017. godine kojim je ukupna cijena popravka nastalih oštećenja procijenjena na 2.554,62 EUR / 19.247,79 kn. Napominje da je s tuženikom sklopila policu punog auto kasko osiguranja kojim su sukladno članku 4. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska (0302) pokriveni svi rizici koji mogu prouzročiti oštećenje, uništenje ili nestanak predmeta osiguranja, a koji nisu zakonom, ugovorom ili opisanim uvjetima isključeni iz osiguranja. Međutim, tuženik da je otklonio njezin odštetni zahtjev kao neosnovan s obrazloženjem da temeljem članka 26. stavka 6. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, nije u obvezi isplatiti osigurninu i troškove koji su prouzročeni ostvarenjem neosiguranog rizika, odnosno ukoliko je šteta nastala na vozilu kojim upravlja vozač pod utjecajem alkohola, te da je u ovom slučaju vozaču utvrđena količina alkohola u krvi od 1,17 g/kg.

3. Tužiteljica ovaj zaključak tuženika osporava navodeći da je vozač DI u vrijeme nezgode bio trijezan. Pojašnjava da je nakon nezgode vozač preparkirao vozilo na obližnje parkirno mjesto kako ne bi ometao promet, te se potom u društvu suputnika udaljio i otišao kod prijatelja gdje su planirali prenoćiti, no s obzirom

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

na novonastalu situaciju vozač DI je zamolio prijatelja pronaći mu automehaničara, pa su se stoga u društvu majstora oko 21 sat vratili do automobila, kojom prilikom su tamo zatekli policijske službenike koji su ih legitimirali, a potom i alkotestirali. Ukazuje da je protiv vozača pokrenut prekršajni postupak, no gdje nije utvrđeno da bi vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju. Naime, u prekršajnom postupku DI oslobođen je optužbe da je nakon nastanka prometne nesreće konzumirao alkoholna pića oko 21,00 sat gdje je koncentracija alkohola iznosila 1,17 g/kg, čime bi postupio protivno odredbi članka 181. stavak 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a kažnjivo po članku 181. stavak 7., kao i da kod sebe nije imao vozačku dozvolu, dakle da bi počinio prekršaj iz članka 229. stavak 3., a kažnjivo po članku 229. stavku 5. istog zakona. Naglašava da je dakle, DI alkotestiran kao pješak dva sata nakon prometne nesreće, odnosno nakon što je naknadno konzumirao alkoholna pića, no što ne predstavlja protupravno ponašanje.

4. Navodi i da u konkretnom slučaju nije postojala dužnost obavještavanja policije o nezgodi jer ta obveza postoji samo ako je u nezgodi neka osoba teško ozlijeđena ili je smrtno stradala, dok za nezgode gdje su sudjelovala dva ili više vozila, postoji jedino obveza vozača izmijeniti svoje podatke, ukloniti vozila s kolnika i ispuniti Europsko izvješće o nezgodi. Kako je u konkretnoj nezgodi sudjelovalo samo vozilo tužiteljice, a nijedna osoba nije ozlijeđena, to se prema tužiteljici ne može smatrati da treba primijeniti članak 17. stavak 1. točku 4. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, jer tu obvezu vozač nije imao, a zbog svega izloženog policija nije sačinila niti zapisnik o očevidu. Ukazuje i da je prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Puli – Stalne službe u Poreču posl. br. Pp P-2776/17 od 22. studenog 2018. godine, utvrđeno da se nezgoda dogodila oko 19,40 sati, dok je vozač DI alkotestiran u 21,37 sati. Napominje da u prijavi štete tuženiku nije navela vrijeme kada se nezgoda dogodila, nego je to učinio radnik tuženika, što je vidljivo i iz načina pisanja brojeva i usporedbom s drugom prijavom štete od 15. lipnja 2017. godine. Zaključuje da se nezgoda dogodila tako što je vozač DI prilikom skretanja desno zahvatio rubnjak kolnika što je za posljedicu imalo nastanak štete, a tom prilikom nije utvrđeno da bi vozilom upravljao pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika, te se nakon nezgode nije odbio podvrgnuti alkotestiranju, no tada je testiran kao pješak. Zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 8. stavka 1. točke 18. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska na koje se tuženik poziva. U odnosu na slijed prijave štete, navodi kako je štetu prijavila 30. lipnja 2017. godine, a izvidu štete pristupila je 17. srpnja 2017. godine i to zbog objektivnih okolnosti, jer se s predstavnicima tuženika nije mogla usuglasiti oko termina izvida štete. Tvrdi i da činjenica što je na istom vozilu prijavila još jednu štetu, nije od nikakve važnosti zbog čega tužbeni zahtjev drži osnovanim predlažući donošenje presude sadržaja kako je to ranije opisano.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Priznaje pasivnu legitimaciju jer je na dan štetnog događaja 12. svibnja 2017. godine, vozilo tužiteljice marke "Volkswagen Polo", registarske oznake [registarska oznaka], bilo osigurano kod njega policom automobilskog kaska broj 004145065334. Međutim, tužbeni zahtjev osporava po osnovu i visini. Navodi da je protiv DI, sina tužiteljice koji je upravljao vozilom, izdan obvezni prekršajni nalog kojim je oglašen krivim što je dana 12. svibnja 2017. godine oko 19,40 sati u Poreču, na četverokrakom raskrižju Ulice Mate Vlašića i Rovinjske ulice, prouzročio prometnu nezgodu s materijalnom štetom, na način što je upravljao vozilom registarske oznake [registarska oznaka], Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

krećući se kolnikom ulice Mate Vlašića, a dolaskom do raskrižja s Rovinjskom ulicom, prilikom skretanja udesno nije prilagodio brzinu uvjetima i stanju kolnika, zbog čega je izgubio kontrolu nad upravljačem vozila, te je došlo do zanošenja vozila i nekontroliranog kretanja po kolniku, te je prednjim lijevim dijelom vozila udario u betonski stup nogostupa, gdje se zaustavio, s time što su policijski djelatnici utvrdili da je u trenutku alkotestiranja kod imenovanog utvrđena koncentracija alkohola od 1,17 g/kg, i čime je počinio prekršaje iz članka 51. stavka 1. i članka 181. stavak 1. i 5. te članka 229. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Tuženik se poziva na članak 8. stavak 1. točku 18. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, kojim je izrijekom isključena obveza tuženika naknaditi štetu u slučaju gdje vozač upravlja vozilom pod utjecajem alkohola, s time što se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola, droge ili narkotika ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu, utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 promila i više, ili se utvrdi prisutnost droge ili narkotika u organizmu, ili pak ako se vozač nakon prometne nezgode odbije podvrgnuti ispitivanju svoje alkoholiziranosti.

6. Nadalje, tuženik tvrdi i da je iz prijave štete i odštetnog zahtjeva kojeg je potpisao vozač DI, razvidno da se šteta dogodila 12. svibnja 2017. godine u 21,00 sat, a ne u 19,40 sati, kako je netočno prijavljeno djelatnicima policije, sve u cilju nepripadnog ostvarenja prava po polici kasko osiguranja. Napominje da se na ugovor o osiguranju primjenjuju Uvjeti za osiguranje automobilskog kaska od 10. ožujka 2014. godine, dakle koji su vrijedili na dan sklapanja višegodišnjeg osiguranja 12. ožujka 2015. godine. Zaključuje da je zbog alkoholiziranosti vozača tužiteljica izgubila pravo na isplatu osigurnine i stoga nema nikakve potrebe dokazivati uzrok nastanka nezgode. Drži da su nelogični i životno neuvjerljivi navodi tužbe da je u trenutku nezgode vozač bio trijezan, ali nije zvao policiju, a da je u međuvremenu popio alkoholno piće (rum), kada se alkoholiziran vratio na mjesto prometne nezgode gdje je zatekao vučnu službu i policiju koja ga je alkotestirala. Stav je tuženika da je jedino važna činjenica što je kod vozača nakon prometne nezgode utvrđena alkoholiziranost veća od 0,5 g/kg, zbog čega je obveza tuženika na naknadu štete isključena. Ukazuje i da je iz potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, kao i prijave štete, vidljivo da putnika u automobilu nije bilo, pa se protivi i saslušanju svjedoka ŽI i BI, kao navodnih svjedoka nesreće. Osporava i visinu štete na vozilu, navodeći da ponuda auto kuće nije račun za popravak, niti je dokaz da je tužiteljica popravila vozilo ili išta platila. Ukazuje da je izvid štete izvršen tek 17. srpnja 2017. godine, dva mjeseca i pet dana nakon nezgode, kada je izvršen i izvid za štetu na vozilu koja je nastala 15. lipnja 2017. godine. Drži da je zahtjev za isplatu previsok, pa kako se radi o materijalnoj nerepariranoj šteti, navodi i da zatezne kamate mogu početi teći tek od dana donošenja presude.

7. Ističe i da je građanskopravna odgovornost šira od prekršajnopravne, te da je nelogično da bi vozač ostavio oštećeno vozilo, otišao s mjesta događaja, konzumirao alkohol i tek onda se vratio do vozila, jer se upravo suprotno, prvo trebao pobrinuti za vozilo kojim je upravljao, pozvati policiju i pobrinuti se da se utvrdi stupanj njegove alkoholiziranosti, s obzirom da je riječ o kasko osiguranju, sve kako bi se otklonile sumnje o ovoj okolnosti. Poziva se na sudsku praksu prema kojoj se napuštanje mjesta nezgode i dovođenje u stanje alkoholiziranosti, smatra kao da se vozač odbio podvrgnuti alkotestu i zbog čega je neosnovano potraživanje tužiteljice, jer se radi o isključenju iz osigurateljnog pokrića.

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

8. Napominje da je DI postupao protivno Zakonu o sigurnosti prometa na cestama i to posebno članku 181. stavku 1. i 5., koji zabranjuje konzumiranje alkohola ili narkotika nakon nastanka prometne nesreće. Stav je tužitelja da se time može zaključiti da se vozač odbio podvrgnuti se ispitivanju alkoholiziranost nakon nastanka predmetne nesreće što je obveza prema uvjetima za osiguranje automobilskog kaska, kao i prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Stav je tuženika da zatezne kamate, kako se radi o šteti koja nije popravljena, teku tek od presuđenja, a ne saznanja o osiguranom slučaju, odnosno da je tuženiku šteta postala poznata tek izradom nalaza i mišljenja vještaka. Iz izloženih razloga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu ovaj je sud donio presudu posl. br. Pn-79/2018 od 27. svibnja 2024. kojim je u pretežnom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, izuzev dijela što se odnosi na zatezne kamate tekuće od 13. svibnja 2017. do 21. lipnja 2017., obvezavši tuženika i na naknadu troškova postupka, no povodom žalbe tuženika ta je presuda u cijelosti ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž- 379/2024 od 15. travnja 2025. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

10. U ukidnoj rješidbi, drugostupanjski sud ukazuje da i neovisno o eventualnoj ništetnosti u smislu članka 942. Zakona o obveznim odnosima, odredbi Uvjeta osiguranja na koje se poziva tuženica smatrajući da se predmnijeva da je vozač napuštanjem lica mjesta odbio podvrgnuti ispitivanju svoje alkoholiziranosti, a time da je bio pod utjecajem alkohola, ta činjenica ne onemogućava osiguratelja da dokazuje da je osiguranik bio pod utjecajem alkohola i da je izgubio prava iz osiguranja zbog svoje alkoholiziranosti, te je radi ocjene je li vozač bio pod utjecajem alkohola i je li se udaljio s mjesta prometne nezgode kako bi izbjegao ispitivanje svoje alkoholiziranosti, nužno imati u vidu sve konkretne okolnosti slučaja, tj. razloge zbog kojih je osiguranik napustio mjesto nezgode, ima li opravdanja za takvo postupanje, kao i obvezi poduzimanja svega što je razborito i u njegovoj moći da se ograniče njegove štetne posljedice (članak 950. stavak 1. ZOO, tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-709/21 i Rev-657/21). Ističe da je takvo pravno shvaćanje u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjem sadržanim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2313/18, Rev-2188/11 i dr. u kojima je jasno izraženo shvaćanje da okolnost da se vozač nakon prometne nezgode udaljio s mjesta nezgode ne može, samo za sebe, smatrati odbijanjem podvrgavanja ispitivanju alkoholiziranosti, a time da je bio pod utjecajem alkohola, te samim time i gubitak prava iz osiguranja.

11. Međutim, Županijski sud u Šibeniku drži da upravo imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja za zaključiti je da tuženica postavlja legitimno pitanje zašto se vozač udaljio s mjesta nezgode ako nije bio alkoholiziran, odnosno da tuženica osnovano prigovara da je sud bezrazložno odbio toksikološko vještačenje i na taj način je onemogućio u dokazivanju predmetne sporne činjenice, posebice zato što je stav prvostupanjskog suda bio da tuženica nije dokazala da bi vozač u trenutku predmetne prometne nezgode vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju, a na kojoj činjenici temelji i zaključak da njegovo napuštanje mjesta nezgode nije bilo motivirano izbjegavanjem utvrđenja alkoholiziranosti. Rezultati dokazivanja ocijenjeni su stoga nejasnim i proturječnim, te je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP zbog čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, presuda ukinuta. Ovaj je sud upućen u ponovnom postupku izvesti dokaz

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

toksikološkim vještačenjem koji je tuženica predložila, te potom pravilnom i potpunom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi činjenično stanje te donijeti novu odluku o zahtjevu tužiteljice, imajuću u vidu i da okolnost što je vozač u prekršajnom postupku oslobođen optužbe da bi nakon nastanka prometne nezgode konzumirao alkoholna pića čime da bi postupio protivno odredbi članka 181. stavak 1. i 5. ZSPC, sukladno odredbi članka 12. stavka 3. ZPP, ne veže sud.

12. Imajući u vidu uputu drugostupanjskog suda, ovaj je sud u ponovljenoj glavnoj raspravi proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu te pročitao sve priložene isprave i zapisnike o prethodno izvedenim dokazima, s time što su prije donošenja prethodno ukinute odluke, saslušani svjedoci DI, ŽI, OI i BI i provedeno je prometno-procjeniteljsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet dr. sc. Ivici Barišiću, dok je u ponovnom postupku proveden dokaz toksikološkim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinju Tajani Mraović, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a i prema utvrđenju ovoga suda predmet je raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev gotovo u cijelosti osnovan.

14.

Naime, u ovom postupku među strankama nije sporno da je sin tužiteljice DI, dana 12. svibnja 2017. godine upravljao vozilom u vlasništvu tužiteljice marke "Volkswagen Polo", registarske oznake [registarska oznaka] u Poreču, kada se dogodila prometna nezgoda u kojem je to vozilo oštećeno. Nije sporno niti da je vozilo u času prometne nezgode, bilo osigurano policom višegodišnjeg auto kasko osiguranja kod tuženika.

15. Ono što je prijeporno jest pitanje je li vozač DI, upravljao vozilom u trenutku nezgode u stanju alkoholiziranosti, odnosno je li tužiteljica izgubila prava iz police auto kasko osiguranja. Osim toga, među strankama je prijeporna i visina štete.

16. Razmatrajući prvu spornu okolnost, je li dokazano da je vozač DI vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju, ovaj sud utvrđuje da ti navodi tuženika nisu osnovani.

17. Naime, ovaj sud prihvaća kao istinite tvrdnje tužiteljice o tome da se sporna nezgoda dogodila 12. svibnja 2017. godine, oko 19,40 sati u Poreču, na raskrižju Ulice Mate Vlašića i Rovinjske ulice, jer navedeno proizlazi iz potvrde PP Poreč od 3. kolovoza 2017. godine (list 43-45 spisa), dok je DI alkotestiran tek dva sata nakon nezgode u 21,35 sati kada se vratio do vozila. Naime, i DI i saslušani svjedoci ŽI i BI, potvrdili su da su spornog dana DI koji je upravljao vozilom, te ŽI, krenuli iz Rijeke prema Poreču, gdje su ispred dvorane Žatika ukrcali BI, da nisu konzumirali alkohol tijekom puta, a da su u vožnji Porečom doživjeli nezgodu, gdje se

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

DI zabio automobilom u trotoar u zavoju, parkirao vozilo, te su potom otišli pješke kod BI kod kojeg su planirali spavati. Imenovani su suglasno opisali da su u stanu pili žestoka pića sa sokom, odnosno po iskazu DI i ŽI rum pomiješan s kolom, da su preko BI pronašli mehaničara te su se dva sata kasnije, radi sastanka s mehaničarem koji bi auto popravio, vraćali prema automobilu koji je bio parkiran uz cestu, no u voznom stanju, kada ih je zaustavila i legitimirala policija. Osim toga, takav slijed događaja utvrđen je osim iskazima svjedoka saslušanih u tijeku ovog postupka i iz sadržaja presude Prekršajnog suda u Puli – Stalne služne u Poreču posl. br. Pp P-2776/17 od 22. studenog 2018. godine kojim je DI oslobođen optužbe da bi nakon nastanka prometne nesreće konzumirao alkoholna pića oko 21,00 sat gdje je koncentracija alkohola iznosila 1,17 g/kg, čime da bi postupio protivno odredbi članka 181. stavak 1. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a kažnjivo po članku 181. stavku 7. istog Zakona, kao i da kod sebe nije imao vozačku dozvolu koju bi dao na uvid policijskim službenicima, čime da bi postupio protivno članku 229. stavku 3 u vezi stavka 5. istog Zakona, dok je proglašen krivim zato što je 12. svibnja 2017. godine oko 19,40 sati u Poreču, na četverokrakom raskrižju Ulica Mate Vlašića i Ulice Rovinjske, upravljao osobnim automobilom registarske oznake [registarska oznaka] i kretao se kolnikom ulice Mate Vlašića iz smjera istoka u smjeru zapada te je izazvao prometnu nesreću s materijalnom štetom na način da dolaskom do raskrižja Ulicom Rovinjskom, te prilikom skretanja udesno, nije prilagodio brzinu uvjetima i stanju na kolniku (raskrižje), uslijed čega je izgubio kontrolu nad upravljačem vozila, te je došlo do zanošenja vozila i nekontroliranog kretanja po kolniku i udara prednjom lijevom bočnom stranom vozila u betonski rubnik nogostupa sa zapadne strane Ulice Rovinjska, gdje se i zaustavio, čime je postupio protivno odredbi članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjivo po članku 51. stavku 5., a uz primjenu članka 293. stavka 1. istog Zakona, za što mu je izrečena novčana kazna od 750,00 kn. Prema tome, već iz opisa prekršajnih djela razvidno je i da sami policijski službenici koji su protiv DI pokrenuli prekršajni postupak, nisu držali dokazanim da bi imenovani vozilom upravljao u stanju alkoholiziranosti, s obzirom da je alkotestiranje DI provedeno tek dva sata kasnije nakon nezgode, u vrijeme kada on nije više upravljao vozilom.

18. Svjedok OI, policijski službenik koji je predmetnog dana sudjelovao u policijskoj obradi događaja, nije se sjećao jesu li na lice mjesta pristupili po dojavi ili samostalno, ali također je potvrdio da se u samom automobilu i oko njega nisu zatekle osobe koje bi njime upravljale ili se nalazile u vozilu kao putnici, već da je vozač identificiran jer su policajci nakon nekog vremena, vidjeli skupinu mladih ljudi kako prolaze kroz park i kreću se prema vozilu, pa su ih tada identificirali i utvrdili da je jedna osoba sin vlasnice vozila, koji je potvrdio da je vozilom on upravljao i koji se podvrgnuo alkotestiranju. Dakle, iskaz svjedoka OI potvrđuje tvrdnje svjedoka DI, BI i ŽI, koji su svi iskazali da ih je policija legitimirala kada su se sva sata kasnije vraćali prema vozilu tužiteljice, jer su čekali dolazak mehaničara. Osim toga, odmah prilikom alkotestiranja tj. sastavljanja zapisnika s lista 46 spisa, DI je djelatnicima policije iskazao da je nakon prometne nezgode konzumirao rum, s time što je posljednje piće popio oko 21,00 sat, dakle, od početka iskazuje jednako u odnosu na količinu, vrstu i vrijeme kada je alkoholna pića konzumirao. Što se pak tiče vremena kada se nezgoda dogodila, ukazuje se da su djelatnici policije kao sat promete nezgode utvrdili vrijeme od 19,40 sati, te da tužiteljica ispravno ukazuje da je upravo to vrijeme kada se

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

prometna nezgoda i dogodila. Okolnost što je na izvidu štete kao vrijeme nezgode upisano vrijeme od 21:00 sat i što je taj izvid štete potpisan po DI nije relevantna kraj činjenice što je u svim ispravama policije, kao vrijeme nezgode upisano 19:40 sati.

19. Prema tome, tuženik nije dokazao da bi vozač DI u vrijeme upravljanja vozilom tj. u trenutku prometne nezgode, vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju. Stoga i ovaj sud prihvaća tvrdnje tužiteljice o tome da je DI alkoholna pića konzumirao tek u stanu BI, u vremenu od dva sata koliko je proteklo između nezgode i samog alkotestiranja. Naime, u nedostatku dokaza o protivnom, valja zaključiti da je vozač vozilom upravljao u trijeznom stanju, a tuženik za svoje tvrdnje nije predočio sudu nedvojbene dokaze.

20. Pritom, tuženiku se ukazuje da je ovaj sud, cijeneći stav drugostupanjskog suda, u postupku proveo i toksikološko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji toksikološke struke Tajani Mraović s ciljem utvrđivanja je li se DI u vrijeme nezgode nalazio u stanju alkoholiziranosti i u približno kojoj koncentraciji. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju istaknula da je alkotestiranje DI izvršeno uređajem marke Dräger 6820 dana 12. svibnja 2017. godine u 21,35 sati kada je započeto postupanje, a samo ispitivanje obavljeno je u 21,37 sati kada je utvrđena koncentracija alkohola od 1,17 g/kg, s time što se prometna nezgoda dogodila istoga dana u 19,40 sati. Vještakinja je istaknula da je ispitanik DI napomenuo da je alkohol (rum) konzumirao nakon prometne nezgode te je zadnje piće popio oko 21 sat.

21. Stav je vještaka da je alkotest samo orijentacijska metoda kojom se određuje je li neka osoba pod utjecajem alkohola. U konkretnom slučaju, koncentracija od 1,17 g/kg apsolutnog alkohola utvrđena alkometrom marke Dräger 6820 ukazuje da se DI u vrijeme alkotestiranja vjerojatno nalazio pod utjecajem alkohola, no da je stvarna koncentracija alkohola u krvi DI u vrijeme alkotestiranja, vrlo vjerojatno bila unutar intervala od 0,98 g/kg do 1,60 g/kg. Naglasila je da u oko 5 % slučajeva stvarna koncentracija alkohola u krvi može odstupati od alkometrom utvrđene koncentracije i više od navedenog intervala. Prema tome, kako je rezultat alkotesta neprecizan i nepouzdan, vještak naglašava da se ne smije koristiti za retrogradno računanje koncentracije apsolutnog alkohola u krvi u vrijeme događaja. Kako u konkretnom slučaju nisu uzeti uzorci krvi i mokraće za analizu, vještak naglašava da se ne može se odrediti točna koncentracija apsolutnog alkohola u krvi DI u vrijeme prometne nezgode. Ovo pogotovo stoga što je iz Zapisnika o alkotestiranju, kao i iskaza DI, vidljivo da je imenovani konzumirao alkohol (rum) nakon događaja, a prije alkotestiranja, pa je pozitivan rezultat alkotestiranja mogao biti i posljedica konzumiranog alkoholnog pića nakon događaja. Zaključak je vještaka da prema svemu gore navedenom, u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi da bi DI bio pod utjecajem alkohola u trenutku prometne nezgode.

22. Prema tome, toksikološki vještak je razložno i logično objasnio da se rezultati ispitivanja alkoholiziranosti ne mogu koristiti za retrogradno računanje alkohola u krvi te da izmjerena koncentracija alkohola u krvi DI ukazuje jedino da se ispitanik u vrijeme alkotestiranja, dakle gotovo dva sata nakon same prometne nesreće, nalazio pod utjecajem alkohola unutar intervala od 0,98 g/kg

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

do 1,60 g/kg, s time što u 5 % slučajeva stvarna koncentracija može odstupati i više od tog intervala, pa zaključak o koncentraciji alkohola u krvi DI u vrijeme nezgode nije moguć.

23. Na nalaz i mišljenje vještaka nijedna od stranaka nije imala primjedbi, a i sud ga je utvrdio logičnim, obrazloženim i danim u skladu s pravilima struke.

24. Toksikološki vještak je prema tome, potvrdio stav ovoga suda iz prethodno ukinute presude, da se imajući u vidu izmjerenu koncentraciju alkohola u dahu DI od 1,17 g/kg, kao i činjenicu da je takvo alkotestiranje izvršeno gotovo dva sata nakon nezgode, a da je DI prije alkotestiranja izjavio da je konzumirao alkohol nakon nezgode, kao i da od DI nije vađena krv niti uziman urin radi detaljnog testiranja, utvrdio da tuženik nije dokazao da bi DI vozilom upravljao pod utjecajem alkohola u vrijeme nezgode. Pritom, tuženiku se ponovno skreće pozornost na to da su u ovom postupku saslušani svjedoci DI, BI i ŽI svi potvrdili da su nakon nezgode otišli u stan BI gdje su planirali spavati, tamo su se zabavljali i pili alkoholna pića, pa zaista ništa ne ukazuje da bi DI već u vrijeme udarca automobilom u trotoar, oko 19,40 sati, nalazio se u alkoholiziranom stanju. Na koncu, DI nije niti prekršajno osuđen zbog takvog prekršajnog djela.

25. Prema tome, navodi tuženika o alkoholiziranosti vozača DI u vrijeme nezgode nisu dokazani.

26. Što se pak tiče navoda tuženika da je tužiteljica izgubila prava iz osiguranja time što se DI udaljio s mjesta nezgode bez obavještavanja policije, kako bi se odmah provelo njegovo alkotestiranje, sud ponovno ukazuje da se na ugovorni odnos stranaka primjenjuju Uvjeti za osiguranje od automobilskog kaska (0302) koji zaista u članku 8. točki 18. propisuju da tuženik ne naknađuje štete nastale na vozilu ako vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, s time što se smatra da je vozač pod utjecajem alkohola ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više ili ako se nakon prometne nezgode odbije podvrgnuti ispitivanju svoje alkoholiziranosti. Međutim, u konkretnom slučaju kao što je rečeno, nije dokazano da je vozač DI bio alkoholiziran u stupnju većem od 0,5 g/kg i u trenutku nastanka prometne nezgode.

27. Ovaj sud prihvaća i tvrdnje tužiteljice koja ukazuje da zbog činjenice što je na vozilu nastala samo materijalna šteta, vozač nije bio obvezan pozvati policiju, kako bi sačinila zapisnik o očevidu i alkotestirala ga, a takva obveza vozača ne proizlazi niti iz sadržaja Uvjeta za osiguranje od automobilskog kaska tuženika, posebice članka 17. Uvjeta. Naime, pravilno tužiteljica upire na sadržaj članka 176. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" br. 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode), prema kojem su vozači, sudionici prometne nesreće, u kojoj je uzrokovana samo materijalna šteta na vozilima, dužni ukoliko je to moguće, odmah ukloniti vozila s kolnika, omogućiti nesmetano odvijanje prometa, popuniti i potpisati Europsko izvješće o nesreći ili na drugi način razmijeniti osobne podatke i podatke o vozilima. Dakle, u situaciji kao predmetna, gdje je nastala samo materijalna šteta na vozilu i gdje nije bilo ozlijeđenih osoba, a u nezgodi je sudjelovalo samo jedno vozilo, ono u vlasništvu

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

tužiteljice, koje je DI odmah po nezgodi (udarcu u rubnjak) uklonio s kolnika, DI nije bio u obvezi niti po zakonu, niti pravilima osiguranja tuženika, o tome obavještavati redarstvene vlasti ili tražiti svoje alkotestiranje. Tuženik, inzistirajući na prigovoru gubitka prava iz osiguranja, trebao je dokazati da je napuštanje mjesta nesreće DI bilo usmjereno na prikrivanje stanja alkoholiziranosti, odnosno da je DI u trenutku prometne nezgode već bio alkoholiziran iznad dozvoljene granice od 0,5 g/kg. Međutim, ovaj je sud, saslušanjem svjedoka DI, ŽI, BI i OI, a posebno provedenim toksikološkim vještačenjem (te imajući u vidu činjenicu da tuženik nije dokazao da je DI u vrijeme nesreće vozio pod utjecajem alkohola), ocijenio da njegovo napuštanje mjesta nesreće nije bilo motivirano izbjegavanjem utvrđenja alkoholiziranosti, te nadalje da ne postoje dokazi o alkoholiziranosti DI u vrijeme nesreće iznad dopuštene granice, slijedom čega je ocjenjeno da nisu ispunjeni razlozi za isključenje tuženikove ugovorne odgovornosti za naknadu štete.

28. Prema tome, po ocjeni ovoga suda odgovornost tuženika kao osiguravatelja nedvojbeno je utvrđena i proizlazi iz članka 921. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, na snazi u vrijeme nastanka nezgode, dalje: ZOO), kao i odredaba Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska, posebice članaka 2. do 4. tih Uvjeta. Na koncu, sve i kada bi postojala odredba općih uvjeta ili drugog općeg akta tuženika o tome da bi se vozač koji je napustio mjesto nezgode bez alkotestiranja smatrao da je odbio ispitivanje alkoholiziranosti (no o čemu u konkretnom slučaju nije riječ), ta bi odredba bila ništetna primjenom članka 942. ZOO koju citira drugostupanjski sud.

29. Radi utvrđivanja visine štete, u ovom je postupku provedeno procjeniteljsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za cestovni promet dr. sc. Ivici Barišiću, kojem nakon izvršenog ispravka u dijelu što se odnosi na cijenu lijevog aluminijskog naplatka, nijedna od stranaka nije imala primjedbi. Vještak je mišljenja da je cijena originalnih rezervnih dijelova i trošak radova za predmetno vozilo za zamjenu sigurnosnog pojasa prednje lijevo i prednje desno, potom prednjeg lijevog i stražnjeg lijevog aluminijskog naplatka, prednje lijeve gume uz amortizaciju od 30 %, kao i cijena rada limara, lakirera, trošak laka i drugog sitnog materijala radi popravka i kontrole lijevog blatobrana, lijevog srednjeg praga i ovjesa optike lijevo, uz lakiranje praga i blatobrana lijevo, kao i prednjih lijevih vrata, iznosi jednako kao u ponudi ovlaštenog servisa Porsche Rijeka iz Volkswagen grupe od 2.554,62 EUR / 19.247,79 kn.

30. Vještak je pritom naglasio da je ponuda ovlaštenog servisa ista po količinama i iznosima s elementima koje je i sam tuženik evidentirao u polici štete broj 14-AK-20732/2017 pa je jasno da su time promašeni i prigovori tuženika koji navodi da visina odštetnog zahtjeva nije osnovana jer tuženik u ponudi ovlaštenog servisa nije sudjelovao. Naime, tuženik je evidentirao dijelove koje je potrebno popraviti i zamijeniti jednako kao i ovlašteni servis, a pravo tužiteljice kao vlasnice vozila je odlučiti povjeriti popravak automobila upravo ovlaštenom servisu za popravak te marke vozila. Na koncu, vještak je cijenu popravka servisa Porsche iz Rijeke smatrao u cijelosti osnovanom.

31. S obzirom da je sud ocijenio da je nalaz prometno-procjeniteljskog vještaka stručan, obrazložen, logičan, jasan i dan u skladu s pravilima struke, a niti

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

stranke mu nisu prigovarale, to je utvrđeno da je visina štete koju je tužiteljica u nezgodi pretrpjela, a tuženik ju je dužan naknaditi, upravo utuženih 2.554,62 EUR.

32. Tužiteljica zatezne kamate potražuje od slijedećeg dana od dana nastanka štete, odnosno od 13. svibnja 2017. godine pa do isplate, čemu se tuženik opravdano protivi. Naime, predmet spora u ovom postupku nije naknada štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, već isplata osigurnine po osnovi ugovora o kasko osiguranju vozila, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo imati u vidu članak 943. ZOO kojim je propisano da, kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (st. 1.), ali ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (st. 2.). Nadalje, ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u st. 1. i 2., osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (članak 943. stavak 3. ZOO), a ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (st. 4.).

33. Obzirom da tuženik kao osiguratelj neosnovano nije ispunio svoju obvezu u roku od mjesec dana od primitka obavijesti o osiguranom slučaju, to tuženik duguje tužiteljici zatezne kamate od primitka obavijesti o osiguranom slučaju, odnosno od 21. lipnja 2017. godine kada je zaprimio prijavu štete tj. odštetni zahtjev, pa do isplate (jednako o tijeku zateznih kamata na ovaj vid štete i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-4677/2019 od 6. prosinca 2022. godine).

34.

Tužiteljica je sa tužbenim zahtjevom odbijena jedino u dijelu koji se odnosi na tijek zateznih kamata, o kojem je sud odlučio ovom presudom iznova, obzirom da je rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-379/2024 od 15. travnja 2025. godine odluka ukinuta u cijelosti, pa time i u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom.

35. Ocijenivši da tužiteljica nije sa zahtjevom uspjela samo u nerazmjernom dijelu, a glede tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, sud je primjenom članka 154. stavak 5. u vezi članka 155. ZPP, odredio da je tuženik sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora od 2.554,62 EUR, kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023 i 107/2025, u daljnjem tekstu: Tarifa), obvezan naknaditi tužiteljici trošak zastupanja koji se sastoji od nagrade za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), a jednaki iznos od po 200,00 EUR pripada joj i za sastav obrazloženog podneska od 18. siječnja 2019. godine kojim se očituje na odgovor na tužbu i podneska od 17. lipnja 2019. godine kojim se očituje na daljnje navode tuženika (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Za sastav podnesaka od 10. lipnja 2022. godine i 9. travnja 2022. godine osnovano traži nagradu od po 100,00 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8/3 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), dok joj nagrada za podneske od 12. listopada 2020. godine i 7. siječnja 2021. godine ne pripada jer se radi o ponavljanjima već upućenih prijedloga sudu. Neosnovan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 8. travnja 2024. koji u naravi predstavlja požurnicu pa

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025

njezin sastav nije bio nužan za postupak, što dakako ne utječe na pravo odvjetnika da trošak sastava i ovog podneska naplati od svoje stranke sukladno Tbr. 46/1 Tarife. Tužiteljica osnovano potražuje naknadu od po 200,00 EUR za ročišta održana dana 8. srpnja 2019. godine, 3. listopada 2019. godine, 11. studenog 2019. godine, 17. svibnja 2024. godine, 15. rujna 2025. godine i 24. ožujka 2026. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), dok joj za ročište od dana 10. lipnja 2019. godine koje je odgođeno na prijedlog tužiteljice radi očitovanja na podnesak tuženika, pripada jedino nagrada od 100,00 EUR. Na ovako dobiveni iznos od 2.100,00 EUR valja obračunati i zatraženi porez na dodanu vrijednost od 525,00 EUR, pa tužiteljici na ime odvjetničkog zastupanja sveukupno pripada 2.625,00 EUR. Osim toga, osnovano traži i naknadu plaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu od po 71,67 EUR i trošak procjeniteljskog vještačenja od 199,08 EUR.

36. Tužiteljici je tako na ime parničnog troška sveukupno dosuđeno 2.967,42 EUR, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 3.467,42 EUR, zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan, pri čemu su svi dvojni kunski i eurski iznosi spomenuti u ovoj presudi izračunati prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR.

U Rijeci, 16. travnja 2026.

S u t k i n j a :

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XLII Pn-120/2025