Posl.broj P-421/2026
Posl.broj P-421/2026
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U SINJU
Sinj, Petrovac 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Jagodi Matić, u pravnoj stvari tužitelja AG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., zastupanog po odvjetnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Kalebić i Jadranka Kalebić, Split, Kvaternikova 31, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Račkoga 6, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o., Split, Lovretska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 4. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, dana 16. travnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I.
I.
Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 9011722890 od 26. srpnja 2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 47.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi tuženika za CHF, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 4. i točka 7. Ugovora o kreditu broj 9011722890 od 26. srpnja 2006.godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika, te u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj pristaje da tuženik povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.
3. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 6.583,82 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku počevši od 30.09.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
4. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.796,77 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku počevši od 30.09.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
5. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 394,65 €.
6. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos troškova teku počevši od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.”
II.
Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev tužitelja i sudi:
1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 9011722890 od 26. srpnja 2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 47.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi tuženika za CHF, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 4. i točka 7. Ugovora o kreditu broj 9011722890 od 26. srpnja 2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika, te u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj pristaje da tuženik povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.
3. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 6.583,82 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007.godine, od 01.01.2008.godine tekući do 31. srpnja 2015.godine na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od datuma i na iznose kako slijedi:
31.08.2006 5,88 €
30.09.2006 5,88 €
31.10.2006 5,88 €
30.11.2006 5,88 €
31.12.2006 5,88 €
31.01.2007 5,88 €
28.02.2007 5,88 €
31.03.2007 5,88 €
30.04.2007 5,88 €
31.05.2007 5,88 €
30.06.2007 5,88 €
31.07.2007 5,88 €
31.08.2007 5,88 €
30.09.2007 5,88 €
31.10.2007 5,88 €
30.11.2007 5,88 €
31.12.2007 5,88 €
31.01.2008 5,88 €
29.02.2008 5,88 €
31.03.2008 5,88 €
30.04.2008 5,88 €
31.05.2008 5,88 €
30.06.2008 5,88 €
31.07.2008 5,88 €
31.08.2008 5,88 €
30.09.2008 5,88 €
31.10.2008 5,88 €
30.11.2008 5,88 €
31.12.2008 5,88 €
31.01.2009 5,88 €
28.02.2009 81,54 €
31.03.2009 5,88 €
30.04.2009 5,88 €
31.05.2009 5,88 €
30.06.2009 5,88 €
31.07.2009 73,31 €
31.08.2009 62,96 €
30.09.2009 48,55 €
31.10.2009 48,55 €
30.11.2009 48,55 €
31.12.2009 48,55 €
31.01.2010 48,55 €
28.02.2010 48,55 €
31.03.2010 48,55 €
30.04.2010 48,55 €
31.05.2010 48,55 €
30.06.2010 110,93 €
31.07.2010 48,55 €
31.08.2010 48,55 €
30.09.2010 48,55 €
31.10.2010 48,55 €
30.11.2010 114,91 €
31.12.2010 48,55 €
31.01.2011 48,55 €
28.02.2011 95,40 €
31.03.2011 48,55 €
30.04.2011 48,55 €
31.05.2011 51,20 €
30.06.2011 183,93 €
31.07.2011 181,80 €
31.08.2011 93,93 €
30.09.2011 93,93 €
31.10.2011 93,93 €
30.11.2011 93,93 €
31.12.2011 93,93 €
31.01.2012 93,93 €
28.02.2012 93,93 €
31.03.2012 93,93 €
30.04.2012 93,93 €
31.05.2012 93,93 €
30.06.2012 93,93 €
31.07.2012 93,93 €
31.08.2012 93,93 €
30.09.2012 93,93 €
31.10.2012 93,93 €
30.11.2012 93,93 €
31.12.2012 93,93 €
31.01.2013 93,93 €
28.02.2013 93,93 €
31.03.2013 93,93 €
30.04.2013 93,93 €
31.05.2013 93,93 €
30.06.2013 93,93 €
31.07.2013 93,93 €
31.08.2013 93,93 €
30.09.2013 93,93 €
31.10.2013 93,93 €
30.11.2013 93,93 €
31.12.2013 93,93 €
31.01.2014 93,93 €
28.02.2014 93,93 €
31.03.2014 93,93 €
30.04.2014 93,93 €
31.05.2014 93,93 €
30.06.2014 93,93 €
31.07.2014 93,93 €
31.08.2014 93,93 €
30.09.2014 93,93 €
31.10.2014 93,93 €
30.11.2014 93,93 €
31.12.2014 93,93 €
31.01.2015 93,93 €
28.02.2015 93,93 €
31.03.2015 93,93 €
30.04.2015 93,93 €
31.05.2015 93,93 €
31.07.2015 93,93 €
31.08.2015 93,93 €
30.09.2015 93,93 €
4. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.796,77 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku počevši od 30.09.2015.godine do 31.12.2022.godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
5. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u visini od 9.055,89 eura sa zateznom kamatom koja teče od 16. travnja 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.Tužiteljica ŽG u tužbi navodi da je dana 26. srpnja 200. godine kao korisnik kredita sa tuženikovom Podružnicom Split kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011722890, kojim ugovorom je tuženik odobrio i stavio joj na raspolaganje iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita.
1.1. Budući je ugovorena valutna klauzula u CHF i otplata kredita vezana za tu valutu, te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano odlukom tuženika, te budući ju tuženik prilikom ugovaranja kredita nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja navedene valutne klauzule, te obzirom je odredba kojom isključivo jedna ugovorna strana jednostrano određuje visinu kamatne stope ništetna, kako je to presuđeno od strane Visokog trgovačkog suda RH, te kako je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, stoga postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu i za povrat više preplaćenih iznosa.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, te naveo da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su obuhvaćene sve otplate, odnosno kamate i glavnica, da se novim ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je bio sklopljen u EUR, radi čega ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, da se ne radi o parnici za naknadu štete te da tužitelj nema pravnog i zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl. 502c Zakona o parničnom postupku ni kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati.
2.1. Nadalje, da je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi i ne može biti proglašena ništetnom, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom i da je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi stoji.
2.2. Također da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna.
2.3. Tužena je istakla i prigovor zastare.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011722890, Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011722890, prometa po kreditu, saslušanjem tužitelja AG, te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Srđanu Kovačiću.
4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011722890, utvrđeno je da je zaključen između tuženika kao kreditora i prednika tužitelja ŽG kao korisnika kredita na iznos od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 240 mjeseci, time da se u članku 4. predmetnog Ugovora navodi da je kamatna stopa promjenljiva i da na dan zaključenja Ugovora iznosi 4,70 % godišnje.
5. Tijekom postupka preminula je tužiteljica ŽG, pa je postupak preuzeo njen nasljednik-suprug AG prema rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Marijane Buljan broj O-4702/22 UPP/OS-54/22 od 7. studenoga 2022. godine.
6. Po ocjeni ovog suda osnovan je podredni tužbeni zahtjev tužitelja.
7. U provedenom postupku utvrđeno je:
- da je između tuženika kao kreditora i prednice tužitelja ŽG kao korisnice kredita dana 20.12.2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011722890, kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje prednici tužitelja kao korisnici kredita iznos od 47.000,00 CHF,
- da je rok otplate kredita 240 mjeseca i da je redovna kamatna stopa promjenljiva i iznosi 4,70 % godišnje,
- da je između tuženika kao kreditora i prednice tužitelja kao korisnice kredita dana 18. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011722890,
- da je Dodatkom Ugovoreno da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope i iznosa anuiteta,
- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Srđana Kovačića proizlazi kako je prema osnovnom ugovoru u razdoblju otplate kredita od 31.08.2006. godine pa do otplate 153 anuiteta 30.04.2019.godine korisnik kredita trebao uplatiti banci uz fiksnu kamatnu stopu od 4,70 % godišnje i fiksni tečaj za CHF od 4.603406 kuna za 1,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznos od 213.014,25 kuna, a da je stvarno uplatio 292.655,67 kuna ili 79.641,42 kuna više.
- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima,
- da je odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne,
- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu, koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.
8. Navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07) a temeljem odredbe čl. 138 a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
11. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
12. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
13. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.
14. U ovom postupku je sporno i da li na navedeno tužiteljevo restitucijsko pravo ima utjecaja okolnost što su stranke zaključile Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita.
15. Po ocjeni ovog suda, okolnost što su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu Eur nema pravno relevantnog značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje predmetne parnice u kojoj tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF.
- Naime, činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. To iz razloga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu.
16. Dakle, tužitelj neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak ima i uporište u pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C-118/17 (D. protiv E. B. H.), a prema kojem shvaćanju odredbu čl.6.st.1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, kao da nikada nisu postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
16.1.Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, iz kojeg proizlazi pravo na potpuno obeštećenje od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca kako to neutemeljeno smatra tužena, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe kao što je to ovdje slučaj, nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. To znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
17. Dakle, potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate kredita uz valutu CHF .
Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu niti postojale i ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče isticanja nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
18. Tužitelju, temeljem odredbe čl.1115. ZOO/05, na vještačenjem utvrđene iznose preplate pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržana preplata. To stoga što se u konkretnom slučaju tužena ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana stjecanja, jer je naplatila od tužitelja nešto što joj ne pripada, a to je učinila na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sama unijela u ugovor o kreditu, pri čemu tužitelj na takve odredbe i na njihovu primjenu nije mogao ni na koji način utjecati, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta.
19. Slijedom navedenog, a budući prigovor zastare nije osnovan, prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja.
20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) time da je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to trošak sastava tužbe 250 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 4. studenoga 2020.g., 21. siječnja 2021.g., 1. lipnja 2022.g., 8. studenoga 2023.g., 26. lipnja 2024, 20. studenoga 2024.g., 13.svibnja 2025.g. i 4. veljače 2026.g. po 250 bodova, plus sastav četiri obrazložena podneska po 250 bodova, dakle 3.250 bodova, odnosno 6.500,00 eura, plus PDV 1.625,00 eura i trošak vještačenja 930,89 eura, pa parnični trošak tužitelja iznosi 9.055,89 eura.
U Sinju, dana 16. travnja 2026. godine
SUDAC
Jagoda Matić
Pouka o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste preko ovog suda za Županijski sud. Podnosi se pisano u tri primjerka.
DN-a:
1. Zajednički odvjetnički ured Igor Kalebić i Jadranka Kalebić Split,
Kvaternikova 31
2. Odvjetničko društvo Matulić i Bilić d.o.o., Split, Lovretska 25
