REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1293/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15 protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 168 -50- 4143618 od 28. svibnja 2007., sklopljenog između korisnika kredita BG i tuženika, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da tužitelj DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, OIB: 25132169807, ima tražbinu prema tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, u iznosu od 3.416,54 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 0,78 EUR od 31.08.2007. do isplate

- 1,66 EUR od 30.11.2007. do isplate

- 2,15 EUR od 31.01.2008. do isplate

- 3,77 EUR od 29.02.2008. do isplate

- 8,55 EUR od 31.03.2008. do isplate

- 2,37 EUR od 30.04.2008. do isplate

- 0,79 EUR od 31.05.2008. do isplate

- 2,80 EUR od 01.07.2008. do isplate

- 0,98 EUR od 31.07.2008. do isplate

- 0,39 EUR od 31.08.2008. do isplate

- 1,07 EUR od 30.09.2008. do isplate

- 15,38 EUR od 07.11.2008. do isplate

- 6,22 EUR od 01.12.2008. do isplate

- 13,80 EUR od 31.12.2008. do isplate

- 17,43 EUR od 31.01.2009. do isplate

- 21,97 EUR od 28.02.2009. do isplate

- 18,70 EUR od 31.03.2009. do isplate

- 15,81 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 14,68 EUR od 31.05.2009. do isplate

- 15,41 EUR od 30.06.2009. do isplate

- 14,18 EUR od 31.07.2009. do isplate

- 15,11 EUR od 02.09.2009. do isplate

- 14,64 EUR od 20.10.2009. do isplate

- 13,37 EUR od 31.10.2009. do isplate

- 15,79 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 17,00 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 21,19 EUR od 01.02.2010. do isplate

- 20,71 EUR od 28.02.2010. do isplate

- 24,50 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 23,74 EUR od 06.05.2010. do isplate

- 25,21 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 37,96 EUR od 05.07.2010. do isplate

- 31,63 EUR od 02.09.2010. do isplate

- 43,35 EUR od 02.09.2010. do isplate

- 39,40 EUR od 30.09.2010. do isplate

- 36,49 EUR od 31.10.2010. do isplate

- 45,52 EUR od 02.12.2010. do isplate

- 57,48 EUR od 31.12.2010. do isplate

- 49,01 EUR od 31.01.2011. do isplate

- 51,98 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 48,74 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 47,58 EUR od 30.04.2011. do isplate

- 64,91 EUR od 01.06.2011. do isplate

- 66,47 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 79,57 EUR od 31.07.2011. do isplate

- 72,71 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 65,21 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 63,34 EUR od 31.10.2011. do isplate

- 62,82 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 65,35 EUR od 31.12.2011. do isplate

- 69,93 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 70,40 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 68,08 EUR od 31.03.2012. do isplate

- 69,53 EUR od 30.04.2012. do isplate

- 70,51 EUR od 31.05.2012. do isplate

- 68,85 EUR od 30.06.2012. do isplate

- 69,29 EUR od 01.08.2012. do isplate

- 67,69 EUR od 31.08.2012. do isplate

- 64,08 EUR od 30.09.2012. do isplate

- 68,22 EUR od 31.10.2012. do isplate

- 69,65 EUR od 30.11.2012. do isplate

- 68,63 EUR od 31.12.2012. do isplate

- 63,23 EUR od 26.02.2013. do isplate

- 66,08 EUR od 28.02.2013. do isplate

- 68,22 EUR od 31.03.2013. do isplate

- 65,66 EUR od 30.04.2013. do isplate

- 60,82 EUR od 31.05.2013. do isplate

- 60,68 EUR od 03.07.2013. do isplate

- 61,92 EUR od 31.07.2013. do isplate

- 64,26 EUR od 04.09.2013. do isplate

- 67,31 EUR od 30.09.2013. do isplate

- 65,74 EUR od 06.11.2013. do isplate

- 66,85 EUR od 14.01.2014. do isplate

- 68,12 EUR od 14.01.2014. do isplate

- 68,90 EUR od 06.02.2014. do isplate

- 70,57 EUR od 04.03.2014. do isplate

- 70,02 EUR od 04.04.2014. do isplate

- 68,18 EUR od 07.05.2014. do isplate

- 67,59 EUR od 04.06.2014. do isplate

- 67,86 EUR od 03.07.2014. do isplate

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, ima tražbinu prema tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, OIB: 25132169807, u iznosu od 7,48 EUR.

IV. Vrši se prijeboj međusobnih tražbina stranaka, pa nakon izvršenog prijeboja ostaje tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.409,06 EUR.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 3.409,06 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je utvrđeno u točki II. izreke ove presude, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.149,57 EUR s zateznim kamatama od 16. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 875,43 EUR s zateznim kamatama od 16. travnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

VIII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik dana 28. svibnja 2007. sklopio s fizičkom osobom BG Ugovor o kreditu, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.925,50 CHF. Ugovorom je, u članku 7., ugovorena obveza otplate kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), na način da se obveze otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tuženika na dan dospijeća. Tužitelj ističe da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, jer su protivne prisilnim propisima i dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

2. Tužitelj nadalje navodi da je temeljem ugovora o cesiji stekao od korisnika kredita sva potraživanja prema tuženiku koja proizlaze iz predmetnog ugovora, uključujući i tražbine za povrat preplaćenih iznosa nastalih primjenom ništetnih ugovornih odredbi.

3. U prilog tvrdnji o ništetnosti, tužitelj se poziva na pravomoćne sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, i to: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu polovni broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 i odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 kojima je utvrđeno da su banke, uključujući tuženika, u razdoblju od 2004. do 2008. koristile nepoštene i ništetne ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu u CHF, jer potrošače nisu adekvatno informirale o rizicima takvih ugovora, čime je došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača. Tužitelj smatra da su navedena utvrđenja obvezujuća i u ovom postupku.

4. Polazeći od navedenog, tužitelj tvrdi da učinak ništetnosti predmetne ugovorne odredbe znači da se kreditni odnos treba promatrati kao da valutna klauzula nije ni bila ugovorena, odnosno da je korisnik kredita bio dužan vraćati kredit prema tečaju na dan isplate kredita. Navodi da je tuženik tijekom otplate kredita primjenjivao valutnu klauzulu i time obračunavao obveze po povećanom tečaju CHF, što je dovelo do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta. Zbog toga je korisnik kredita, a posljedično i tužitelj kao njegov pravni sljednik, preplatio kredit, i to u ukupnom iznosu od 3.223,61 EUR, koji predstavlja razliku između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koji bi bili plaćeni da valutna klauzula nije primijenjena.

5. U svrhu dokazivanja visine potraživanja, tužitelj predlaže: uvid u dokumentaciju (ugovor, otplatni plan, evidencije uplata), pribavu podataka od tuženika, saslušanje korisnika kredita, te provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja visine preplate.

6. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, naloži tuženiku isplatu iznosa od 3.223,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te obveže tuženika na naknadu troškova postupka.

7. Tužbi prileže Obavijest o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 6 i 7 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 8 do 12 spisa), Ugovor o kreditu od 28. svibnja 2007. (list 14 do 19 spisa), otplatni plan (list 20 do 24 spisa) te dopis tuženika od 5. srpnja 2014. (list 25 spisa).

8. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Navodi da tužitelj svoje pravo temelji na ugovoru o ustupu tražbine sklopljenom s korisnikom kredita, ali smatra da korisnik kredita nije mogao valjano prenijeti eventualnu tražbinu na tužitelja. Po stajalištu tuženika, riječ je o pravima koja proizlaze iz posebne zaštite potrošača i koja su vezana uz osobni status potrošača, pa se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prijenosu na treću osobu. U tom smislu poziva se na članak 80. Zakona o obveznim odnosima te posebno naglašava da odredba članka 118. Zakona o zaštiti potrošača dopušta pozivanje na utvrđenja iz kolektivnog spora samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete. Kako predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo, tuženik smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran te predlaže odbiti tužbeni zahtjev već iz tog razloga. Podredno, za slučaj da sud ne prihvati taj prigovor, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, po osnovi i visini.

9. Tuženik navodi da tužitelj djelomičnu ništetnost ugovora o kreditu temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, ali ističe da se u tom postupku pravna zaštita pruža samo na općoj, apstraktnoj razini. Smatra da se u kolektivnom sporu nije ispitivala poštenost konkretnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora, nego samo njihova opća sposobnost da dovedu do neravnoteže na štetu potrošača. Nadalje, posebno ističe da je predmetni kredit bio autokredit, odnosno kredit za kupnju vozila, dok se utvrđenja iz kolektivnog spora, prema stajalištu tuženika, odnose na stambene kredite, pa ih nije moguće primijeniti na ovaj konkretni ugovor.

10. Tuženik dalje tvrdi da tužitelj, neovisno o kolektivnom sporu, mora u ovom postupku dokazati da su sporne ugovorne odredbe konkretnog ugovora nepoštene i ništetne, a smatra da za to nije predložio odgovarajuće dokaze. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i 2007. godine te navodi da bi tužitelj najprije morao dokazati da predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, uočljiva i razumljiva, a tek ako bi to bilo dokazano mogla bi se ispitivati njezina poštenost. Također navodi da bi tužitelj morao dokazati i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da ona uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11. U odnosu na samu valutnu klauzulu u CHF, tuženik ističe da je ona korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Navodi da je korisnik kredita bio upoznat s time da se kredit isplaćuje i otplaćuje uz valutnu klauzulu u CHF, da mu je uručen okvirni otplatni plan, te da mu je tijekom pregovora objašnjena priroda i rizik takve klauzule. Tvrdi da je korisnik kredita sam podnio zahtjev za kredit vezan uz CHF i da je mogao izabrati i druge mogućnosti, odnosno kredit vezan uz EUR ili kredit bez valutne klauzule. Zbog toga smatra da predmetni ugovor nije bio ugovor tipa “uzmi ili ostavi”, nego da je korisnik imao stvaran utjecaj na sadržaj ugovora u tom dijelu.

12. Tuženik također naglašava da je ugovor bio solemniziran kod javnog bilježnika, što po njegovu stajalištu dodatno potvrđuje da je ugovor bio jasan i razumljiv korisniku kredita te da je odgovarao njegovoj stvarnoj volji.

13. Nadalje, tuženik ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo nikakvih posebnih okolnosti na domaćem ili svjetskom tržištu koje bi upućivale na kasniji značajan rast tečaja švicarskog franka, pa niti banka nije mogla znati ni predvidjeti takva buduća kretanja. Smatra da je korisniku kredita dao sve informacije kojima je i sam raspolagao. Ujedno ističe da se razumljivost ugovorne odredbe mora prosuđivati prema trenutku sklapanja ugovora, a ne prema okolnostima koje su nastupile godinama kasnije.

14. Tuženik dalje navodi da ni u sadržajnom smislu nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da je valutna klauzula bila dvostrana, odnosno da je djelovala i u korist i na teret obiju ugovornih strana, ovisno o kretanju tečaja, te da banka po toj osnovi nije ostvarivala izvanrednu dobit, budući da se i sama zaduživala u istoj valuti. Navodi da je korisnik kredita zauzvrat dobio povoljniju kamatnu stopu nego što bi imao kod kredita vezanog uz druge valute ili bez valutne klauzule. Po stajalištu tuženika, eventualna nepovoljnost za korisnika kredita posljedica je kasnijeg izvanrednog rasta CHF, a ne nepoštenog postupanja banke.

15. Tuženik se poziva i na zakonsko rješenje o konverziji kredita u CHF, navodeći da je zakonodavac iz tog režima izričito isključio kredite koji su u cijelosti otplaćeni, što po njegovu mišljenju potvrđuje da kod takvih kredita zakonodavac nije smatrao da postoji neravnoteža koja bi zahtijevala posebnu zaštitu.

16. Osim toga, tuženik se poziva na pravnu teoriju i izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda RH, iz kojih izvodi zaključak da nije bilo objektivne mogućnosti predvidjeti kasniji rast CHF, da je institut valutne klauzule bio zakonit i dopušten, te da nije opravdano naknadno proglašavati ništetnim ugovorne odredbe koje su u trenutku sklapanja bile dopuštene i uobičajene.

17. U pogledu visine zahtjeva, tuženik izričito prigovara visini tužbenog zahtjeva, a ističe i prigovor zastare.

18. Također osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana pojedinih uplata. Navodi da se, čak i kad bi ugovor bio djelomično ništetan, ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je tijekom cijelog razdoblja postupao u skladu s tada važećim propisima i regulativom Hrvatske narodne banke.

19. Na kraju, tuženik ističe i da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen te tvrdi da bi eventualne povrede, ako bi i postojale, bile povrede manjeg značaja, zbog čega se ništetnost, pozivom na članak 326. Zakona o obveznim odnosima, ne bi mogla isticati.

20. Odgovoru na tužbu prileži Zahtjev za kredit (list 43 spisa) te Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.04.2007.g. do 30.06.2007. g. (list 44 i 45 spisa).

21. Podneskom od 23. studenog 2023. tužitelj se očitovao na sadržaj odgovora na tužbu. Prvenstveno se protivi navodu tuženika o nedopuštenosti cesije i nedostatku aktivne legitimacije. Ističe da sukladno odredbama ZOO-a primatelj tražbine stupa u ista prava koja je imao ustupitelj, pa se ustupom ne mijenja identitet tražbine niti pravna narav potraživanja. Poziva se i na praksu Suda Europske unije, navodeći da je dopušten prijenos novčanih tražbina potrošača nastalih zbog povrede potrošačkih prava, pri čemu područje primjene zaštite ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, nego o svojstvu stranaka iz ugovora o kreditu. Naglašava da je i nakon cesije riječ o tražbini koja proizlazi iz potrošačkog ugovora, pa se i dalje imaju primijeniti pravila zaštite potrošača. Ujedno navodi da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego samo obavijest, te osporava tvrdnju tuženika da bi predmet ustupa bio nepostojeći ili neodređen, jer smatra da ugovor o ustupu sadrži dovoljno podataka za identifikaciju tražbine. U prilog tom stajalištu poziva se i na praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

22. Dalje tužitelj osporava navode tuženika da je u ovom pojedinačnom postupku potrebno ponovno dokazivati ništetnost i nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe da je to pitanje već pravomoćno riješeno u kolektivnom sporu te da sud u pojedinačnom postupku ne treba ponovno provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi koje su već utvrđene ništetnima u kolektivnom postupku. Smatra da je na tužitelju samo teret dokazati da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u CHF i da je sklopljen u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom, kao i visinu zahtjeva. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osobito Rev-3142/2018 i Rev-18/2018, iz kojih izvodi da je sud u pojedinačnim sporovima vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora te da banka eventualno može dokazivati samo posebne okolnosti koje bi isključivale primjenu učinaka kolektivne presude, primjerice da korisnik kredita nije bio potrošač. Tužitelj ističe da takvih okolnosti ovdje nema.

23. U vezi statusa korisnika kredita, tužitelj navodi da je kredit sklopljen od strane fizičke osobe radi kupnje vozila, odnosno radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba, a ne u poslovne svrhe, pa se radi o potrošačkom ugovoru. Smatra da bi eventualni teret dokazivanja drukčije namjene bio na tuženiku.

24. Tužitelj nadalje osporava navode tuženika o jasnoći, razumljivosti i poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe da tuženik pogrešno relativizira zaključke donesene u kolektivnom sporu. Navodi da problem nije bio u tome što prosječan potrošač ne bi razumio opći valutni rizik ili činjenicu da anuitet može varirati zbog promjene tečaja, nego u tome što mu nije bio objašnjen specifičan rizik vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, odnosno specifičnost mogućeg znatnog rasta njegove vrijednosti. Po stajalištu tužitelja, upravo je taj specifični rizik banka bila dužna objasniti korisniku kredita, a to nije učinila. Tvrdi da je tuženik kredite vezane uz CHF prikazivao kao povoljnije i jeftinije od kredita s valutnom klauzulom u EUR, premda je bio svjestan da je rizik za potrošača znatno veći. Smatra da javni bilježnik nije mogao nadomjestiti izostanak takvih objašnjenja od strane banke, jer nije imao niti saznanja niti obvezu upozoriti na specifičan rizik CHF-a.

25. Ujedno tužitelj smatra nebitnim navode tuženika o tome da je korisnik kredita mogao izabrati kredit u drugoj valuti ili u drugoj banci. Po njegovom shvaćanju, odlučno je da je banka, nakon što je korisnik odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF, bila dužna prije sklapanja ugovora pojasniti sve posljedice i rizike vezane baš uz tu valutu, što nije učinila. Tvrdi da nije riječ o tome da je korisnik prihvatio opći valutni rizik u razumnim granicama, nego da nije bio upozoren na rizik koji je kasnije doveo do drastičnog povećanja njegove obveze.

26. Tužitelj se dalje protivi tvrdnji tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli bila predmet pojedinačnih pregovora. Smatra da sama mogućnost izbora između više vrsta kredita ili valuta ne znači da je korisnik kredita pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi u smislu propisa o zaštiti potrošača. Po njegovu stajalištu, odlučno je da sadržaj sporne odredbe nije bio rezultat stvarnog individualnog pregovaranja, nego unaprijed formuliranog ugovornog uvjeta banke.

27. U odnosu na navod tuženika da je kredit otplaćen pa se ništetnost više ne može isticati, tužitelj to osporava kao neosnovano. Ističe da bi prihvaćanje takvog stava dovelo do apsurdnog zaključka da nitko od potrošača koji su svoje CHF kredite otplatili ne bi mogao ostvarivati zaštitu, iako sudska praksa već godinama priznaje pravo na povrat preplaćenih iznosa i kod otplaćenih kredita. Smatra i da se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja kada je riječ o utvrđenoj ništetnosti odredbi u velikom broju ugovora u okviru kolektivnog spora.

28. Tužitelj također osporava prigovor zastare. Navodi da je za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu, odnosno od 14. lipnja 2018., pri čemu je prethodno pokretanjem kolektivnog postupka zastara bila prekinuta. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok restitucijskog zahtjeva zbog ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. Stoga smatra da prigovor zastare nije osnovan.

29. U odnosu na zatezne kamate, tužitelj osporava navod tuženika da on nije nepošten stjecatelj. Ističe da sama činjenica da je banka u ugovor unijela nepoštene i ništetne ugovorne odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja znači da je nepošteni stjecatelj te da zato duguje zatezne kamate od dana svake pojedine uplate. Smatra da je tuženik nesavjestan od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi. Poziva se i na ustaljenu sudsku praksu u predmetima “franak”, prema kojoj se redovito dosuđuju zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

30. Na kraju, tužitelj navodi da, ako tuženik izričito odbija dostaviti dokumentaciju na koju se poziva u tužbi, predlaže da sud naloži dostavu knjigovodstvene kartice prometa po predmetnom kreditu i svih odluka o promjenama kamatnih stopa po tom kreditu. Predlaže da se svi istaknuti prigovori tuženika odbiju kao neosnovani te da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji.

31. U daljnjem podnesku od 19. kolovoza 2024. tuženik ustraje kod ranije iznesenih navoda, uz dodatno razrađene prigovore neprenosivosti tražbine kao prava osobne naravi, ograničenog učinka kolektivne presude na potrošače te osobito prigovora zastare, ističući da pokretanje kolektivnog postupka nema učinak prekida zastare za pojedinačne zahtjeve, kao i protivljenje predloženom financijskom vještačenju.

32. U daljnjem podnesku od 26. kolovoza 2024. tužitelj ustraje kod ranije iznesenih navoda, uz dodatno pozivanje na praksu Suda Europske unije i domaćih sudova u pogledu dopuštenosti cesije tražbina potrošača, razradu učinka pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu te osobito prigovora zastare, ističući da je zastara prekinuta pokretanjem kolektivnog postupka i da počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti. Također dodatno obrazlaže postojanje specifičnog rizika valutne klauzule u CHF koji, prema njegovim navodima, nije bio adekvatno predočen korisniku kredita.

33. Na ročištu održanom dana 4. lipnja 2025. izveden je dokaz saslušanjem svjedoka BG. Svjedok je iskazao da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu 2006. godine radi kupnje automobila za osobne potrebe. Naveo je da je ugovor sastavila banka te da nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, već ga je samo potpisao. Prilikom ugovaranja rečeno mu je da može birati između kredita vezanog uz CHF i EUR, pri čemu mu je istaknuto da je za kredit u CHF kamatna stopa niža. Svjedok je nadalje naveo da nije posebno birao banku, već je do kredita došao preko autosalona koji ga je uputio u poslovnicu tuženika. U odnosu na uvjete kredita iskazao je da mu je rečeno kako je kamatna stopa promjenjiva, ali mu nije objašnjeno da bi mogla znatnije rasti niti mu je pojašnjen konkretan utjecaj valutne klauzule. Iskazao je da je ugovor pročitao, ali da mu pojedine odredbe nisu bile jasne te da nije tražio dodatna pojašnjenja niti mu je objašnjeno da bi kamatna stopa ili obveza mogli značajnije porasti. Također je naveo da nije bio upoznat s općim uvjetima kreditora niti sa značenjem pojma valutne klauzule. U odnosu na rizike, svjedok je izričito naveo da mu nitko iz banke nije objasnio rizik promjene tečaja CHF, već mu je samo općenito rečeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije bio upoznat sa specifičnim rizikom vezanim uz kretanje tečaja. Svjedok je potvrdio da je on osobno otplaćivao kredit, da je nakon nekoliko godina bio potican na konverziju kredita u EUR te da automobil i dalje koristi.

34. Sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Darku Prpiću radi utvrđenja visine eventualne preplate po predmetnom kreditu.

35. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je korisnik kredita BG s tuženikom dana 28. svibnja 2007. sklopio ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.925,50 CHF, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te rok otplate od 84 mjeseca.

36. Vještak je utvrdio da je kredit isplaćen 1. lipnja 2007., pri čemu je srednji tečaj CHF na dan isplate iznosio 4,434485 kn za 1 CHF. Ukupan iznos koji je korisnik kredita otplatio prema obračunu tuženika iznosio je 23.965,70 CHF, od čega se 18.925,50 CHF odnosi na glavnicu, a 5.040,20 CHF na kamatu.

37. U skladu sa zadatkom, vještak je izvršio usporedbu između stvarno plaćenih anuiteta prema tečaju CHF na dan dospijeća pojedinih obveza i hipotetskih anuiteta izračunatih primjenom tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita.

38. Na temelju takve usporedbe vještak je utvrdio da razlika u iznosu anuiteta, koja proizlazi iz primjene promjenjivog tečaja u odnosu na početni tečaj, iznosi ukupno 25.685,57 kn, odnosno 3.409,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije).

39. Vještak je naveo da navedeni iznos predstavlja više plaćeni iznos od strane korisnika kredita uslijed primjene valutne klauzule u CHF, pri čemu je za svaki pojedini anuitet prikazana razlika između stvarno plaćenog i hipotetskog iznosa, kao i datumi dospijeća i plaćanja.

40. Tužitelj se u podnesku od 27. kolovoza 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 18. kolovoza 2025. na način da na isti nema primjedbi niti prigovora, navodeći da je nalaz izrađen u skladu s pravilima struke i dokumentacijom u spisu. Prihvaća utvrđenja vještaka prema kojima je korisnik kredita uslijed primjene valutne klauzule u CHF platio veće iznose anuiteta u odnosu na iznose koji bi bili plaćeni primjenom tečaja važećeg na dan isplate kredita, te ističe da ukupna razlika iznosi 3.416,54 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj usklađuje i specificira tužbeni zahtjev na navedeni iznos, potražujući njegovu isplatu sa zakonskim zateznim kamatama te naknadu troškova postupka, pri čemu je tužitelj navedeni iznos izveo iz pojedinačnih razlika iskazanih u nalazu.

41. Tuženik se podneskom od 16. rujna 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te na podnesak tužitelja, ističući da se protivi preinaci tužbe kojom je tužitelj povećao tužbeni zahtjev i specificirao zahtjev za kamatu. U slučaju da sud dopusti preinaku, tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da se zastarni rok treba računati od podnošenja preinačene tužbe.

42. U odnosu na nalaz vještaka, tuženik navodi da nema prigovora na matematički izračun, ali smatra da isti nije relevantan za odlučivanje jer je izrađen polazeći od pretpostavke kunskog kredita, dok je predmetni kredit bio ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, navodeći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su sporne ugovorne odredbe nepoštene. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o njoj pojedinačno pregovaralo, pri čemu je korisnik kredita imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz CHF ili EUR. Nadalje, tuženik tvrdi da valutna klauzula nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, već predstavlja dvostranu odredbu koja prati kretanje tečaja u oba smjera, pri čemu tuženik nije ostvarivao dodatnu korist. Također navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nisu postojale naznake značajnog rasta tečaja CHF te da je korisnik kredita bio informiran o relevantnim okolnostima. Tuženik dodatno ističe da utvrđenja iz kolektivnog spora ne proizvode automatski učinke u ovom pojedinačnom postupku.

43. Tužitelj se u daljnjem podnesku od 8. listopada 2025. očitovao na podnesak tuženika od 16. rujna 2025., osporavajući njegove navode o preinaci tužbe i prigovoru zastare. Ističe da ne predstavlja preinaku tužbe povećanje tužbenog zahtjeva učinjeno nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka. Naglašava da je od početka postupka predlagao provođenje vještačenja upravo radi preciznog utvrđenja visine tražbine. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj se poziva na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se u slučaju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove zastara prekida već podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku povećanja zahtjeva.

44. Na ročištu održanom 3. ožujka 2026. sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, budući da se radi o zahtjevu iz iste činjenične osnove. Tijekom rasprave proveden je dokaz saslušanjem sudskog vještaka, koji je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja te potvrdio da razlika po kreditu iznosi 3.409,06 EUR. Nakon provedenog dokaznog postupka izvršen je uvid u dokumentaciju u spisu, dokazni postupak je zaključen te je glavna rasprava zaključena.

45. Sud je sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, svakog zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23: dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

46. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u ugovoru o kreditu od 28. svibnja 2007., kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji predstavlja više plaćene anuitete nastale primjenom te odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

47. U konkretnom slučaju nije osnovan prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine od 1. lipnja 2023. proizlazi da je korisnik kredita BG tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Predmet ustupa je novčana tražbina, a takva tražbina nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prijenosu na drugoga.

48. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, ustupom nije došlo do promjene identiteta tražbine, nego samo do promjene osobe vjerovnika. Okolnost da je ustupitelj bio potrošač, a primatelj trgovačko društvo, sama po sebi ne isključuje mogućnost ustupa niti primjenu pravila koja proizlaze iz potrošačkog ugovora iz kojeg tražbina potječe.

49. Neosnovan je i navod tuženika da se pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora mogu koristiti samo ako postupak osobno vodi potrošač. I nakon cesije riječ je o tražbini koja proizlazi iz konkretnog potrošačkog ugovora, pa promjena u osobi vjerovnika ne mijenja pravnu narav te tražbine. Sud stoga prihvaća stajalište da se i u ovom postupku tužitelj može pozivati na učinke pravomoćno dovršenog kolektivnog spora.

50. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka BG, proizlazi da je ugovor sklopljen od strane fizičke osobe radi kupnje automobila za osobne potrebe, a ne u okviru njegove poslovne, trgovačke ili profesionalne djelatnosti. Stoga sud utvrđuje da se radi o potrošačkom ugovoru, pri čemu je tuženik u tom odnosu nastupao kao trgovac, odnosno profesionalni pružatelj bankarskih usluga.

51. Nije prihvatljiv navod tuženika da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti zato što je u konkretnom slučaju riječ o autokreditu. Bitno je da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sklopljenom u razdoblju obuhvaćenom pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu te da sadrži istovrsnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF. Sama svrha kredita, u smislu kupnje vozila umjesto rješavanja stambenog pitanja, ne isključuje primjenu pravnih stajališta iz kolektivnog spora na pojedinačni potrošački spor.

52. Iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018, proizlazi da je u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. ugovaranje valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bilo nepošteno i ništetno jer banke, pa tako i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

53. Sud smatra da su navedena utvrđenja obvezujuća i za ovaj postupak, u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a te mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača, budući da je riječ o pojedinačnom sporu koji se temelji na istovrsnoj ugovornoj odredbi, sklopljenoj u razdoblju obuhvaćenom kolektivnim sporom, između trgovca i potrošača.

54. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 28. svibnja 2007., dakle u razdoblju obuhvaćenom kolektivnom presudom, a sadrži odredbu iz članka 7. kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Time su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu pravnih učinaka utvrđenja iz kolektivnog spora.

55. Pored toga, i rezultati dokaznog postupka provedenog u ovom predmetu potvrđuju da korisniku kredita nisu na odgovarajući način predočeni stvarni učinci i rizici ugovaranja predmetne valutne klauzule. Iz iskaza svjedoka BG proizlazi da je ugovor sastavila banka, da na sadržaj ugovornih odredbi nije mogao utjecati, da mu je samo rečeno da može birati između CHF i EUR te da je za CHF kamatna stopa niža, ali da mu nitko nije objasnio rizik promjene tečaja CHF niti moguće posljedice takve valutne klauzule.

56. Sud je iskaz svjedoka BG prihvatio kao vjerodostojan, jer je logičan, životan i u bitnim dijelovima suglasan sadržaju isprava u spisu. Iz njegovog iskaza jasno proizlazi da je bio upoznat tek s općom činjenicom da je riječ o kreditu vezanom uz CHF i da je kamatna stopa promjenjiva, ali ne i sa specifičnim rizikom koji proizlazi iz vezivanja glavnice uz švicarski franak, niti s mogućnošću znatnog porasta njegove novčane obveze uslijed promjene tečaja.

57. Pri tome sud smatra da sama okolnost što je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički čitka i formalno uočljiva ne znači da je ona potrošaču bila i stvarno razumljiva u smislu propisa o zaštiti potrošača. Bit zahtjeva razumljivosti nije samo u jezičnoj jasnoći odredbe, nego i u tome da prosječni potrošač bude sposoban razumjeti njezine konkretne gospodarske posljedice. Upravo taj standard u predmetnom slučaju nije bio ispunjen.

58. Sud ne prihvaća ni navod tuženika da je o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovarano samo zato što je korisnik kredita mogao birati između više kreditnih proizvoda ili više valuta. Sama mogućnost izbora između unaprijed ponuđenih standardiziranih opcija ne znači da je pojedina sporna ugovorna odredba bila predmet stvarnog individualnog pregovaranja. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je banka pripremila ugovor, a korisnik kredita ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti.

59. Jednako tako, činjenica da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika ne otklanja nepoštenost predmetne ugovorne odredbe niti zamjenjuje obvezu banke da u predugovornoj fazi potrošaču pruži potpune i razumljive informacije o specifičnim rizicima ugovora. Javni bilježnik potvrđuje formu i identitet stranaka te im objašnjava sadržaj pravnog posla, ali time ne preuzima na sebe bankinu obvezu potpunog informiranja potrošača o ekonomskim posljedicama pojedinih ugovornih mehanizama.

60. Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da je odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, nepoštena i ništetna.

61. Ništetnost navedene ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu, jer ugovor može opstati i bez te odredbe, sukladno odredbi članka 324. ZOO-a. Ugovorni odnos stoga opstaje bez učinaka ništetne valutne klauzule.

62. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Darka Prpića kao stručan, jasan i argumentiran, sačinjen na temelju dokumentacije priložene spisu. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a vještak je na ročištu održanom 3. ožujka 2026. u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja te dodatno pojasnio metodologiju obračuna.

63. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je predmetni kredit isplaćen 1. lipnja 2007., da je srednji tečaj CHF na dan isplate iznosio 4,434485 kn za 1 CHF, te da je korisnik kredita tijekom otplate po predmetnom kreditu ukupno uplatio 23.965,70 CHF, od čega se 18.925,50 CHF odnosi na glavnicu, a 5.040,20 CHF na kamatu.

64. Nadalje proizlazi da je vještak, sukladno zadanom zadatku, izvršio usporedbu između stvarno plaćenih anuiteta obračunatih primjenom ugovorenog tečaja CHF na dan pojedine uplate i anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate bio primijenjen tečaj CHF važeći na dan isplate kredita, odnosno da sporna valutna klauzula nije proizvodila pravne učinke.

65. Na temelju takvog obračuna vještak je u tabličnom prikazu iskazao pojedinačne razlike po svakom anuitetu. Iz nalaza proizlazi da zbroj svih pozitivnih razlika iznosi 3.416,54 EUR, dok konačni ukupni saldo razlike po cijelom kreditu, uzimajući u obzir i negativne razlike iskazane u nalazu, iznosi 25.685,57 kn, odnosno 3.409,06 EUR.

66. Sudski vještak je na ročištu održanom 3. ožujka 2026., na poseban upit suda, izričito potvrdio da konačni ukupni saldo razlike po cijelom kreditu iznosi upravo 3.409,06 EUR.

67. Sud ne prihvaća tužiteljev obračun u dijelu u kojem konačno uređeni tužbeni zahtjev temelji isključivo na zbroju pozitivnih razlika u iznosu od 3.416,54 EUR. Naime, iz samog nalaza proizlazi da su u određenim razdobljima postojale i negativne razlike, pa konačni saldo svih razlika nastalih tijekom otplate kredita iznosi 3.409,06 EUR.

68. Međutim, budući da su u nalazu pojedinačno iskazane pozitivne razlike po pojedinim anuitetima, na koje je tužitelj osnovano zatražio zakonske zatezne kamate od dana pojedine uplate, a da istodobno iz nalaza proizlazi i ukupna negativna razlika od 7,48 EUR, sud je radi potpune usklađenosti izreke s nalazom vještaka najprije utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 3.416,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako su navedeni u točki II. izreke.

69. Ujedno je sud utvrdio da iz istog nalaza proizlazi i postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 7,48 EUR, koliko iznosi ukupna negativna razlika iskazana u nalazu vještaka.

70. Budući da obje tražbine proizlaze iz istog pravnog odnosa i istog obračuna posljedica ništetne ugovorne odredbe, sud je izvršio prijeboj međusobnih tražbina stranaka, pa nakon izvršenog prijeboja ostaje tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.409,06 EUR.

71. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jest obveza vraćanja onoga što je na temelju takve odredbe primljeno bez pravne osnove. Stoga tuženik, sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, duguje tužitelju isplatu iznosa koji je ostao nakon prijeboja, odnosno 3.409,06 EUR.

72. U odnosu na zakonske zatezne kamate, sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj. Kao profesionalni sudionik na tržištu bankarskih usluga upravo je tuženik sastavio i koristio spornu ugovornu odredbu koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom, pa ga valja smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO -a. Stoga tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana svake pojedine uplate više plaćenog iznosa.

73. Neosnovan je prigovor zastare. Za restitucijske zahtjeve koji proizlaze iz ništetnosti ugovornih odredbi zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena, odnosno ustanovljena. Kako je pravomoćnost presude donesene u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu nastupila 14. lipnja 2018., a tužba u ovom postupku podnesena je prije isteka općeg petogodišnjeg zastarnog roka, prigovor zastare nije osnovan.

74. Isto tako, sud prihvaća stajalište da se povećanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja temelji na istoj činjeničnoj osnovi, pa se učinak prekida zastare veže uz podnošenje tužbe, a ne tek uz trenutak naknadne specifikacije zahtjeva.

75. Neosnovan je i prigovor tuženika da se zbog činjenice što je kredit u cijelosti otplaćen više ne može isticati ništetnost sporne ugovorne odredbe. Ništetnost djeluje od početka i na nju se zainteresirana osoba može pozivati neovisno o tome je li ugovor u međuvremenu ispunjen. Jednako tako, ne može se prihvatiti ni tvrdnja da bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaja, budući da se radi o ugovornoj odredbi koja je pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom u kolektivnom sporu.

76. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. do V. izreke ove presude, dok je o troškovima postupka odlučeno kao u točkama VI. do VIII. izreke .

77. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a, imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu te troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

78. Prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu vrijednost predmeta spora iznosi 3.416,54 EUR. Tužitelj je u sporu uspio u pretežitom dijelu, i to u odnosu na osnovu zahtjeva u cijelosti te gotovo u cijelosti u odnosu na visinu zahtjeva, budući da nije uspio samo za neznatni dio od 7,48 EUR, pa mu pripada pravo na naknadu troškova postupka u gotovo punom iznosu.

79. Tužitelju su priznati troškovi koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 138/23; dalje: OT), za sastav podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT), za sastav podneska od 26. kolovoza 2024. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 54 OT), za sastav podneska od 27. kolovoza 2025. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT), za sastav podneska od 8. listopada 2025. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 54 OT), za sastav podneska od 4. studenog 2025. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 8/3 i Tbr. 54 OT), za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 9. listopada 2024. iznos od 100,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT), za pristup ročištu održanom 13. ožujka 2025. iznos od 50,00 EUR (Tbr. 9/5 i Tbr. 54 OT), za zastupanje na ročištu održanom 4. lipnja 2025. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT), za zastupanje na ročištu održanom 3. ožujka 2026. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT), za pristup ročištu za objavu presude iznos od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 54 OT), za sudsku pristojbu na tužbu iznos od 131,45 EUR te za sudsku pristojbu na presudu iznos od 80,62 EUR, odnosno ukupno 2.149,57 EUR.

80. Sud je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 27. kolovoza 2025. u punom iznosu, budući da se radi o podnesku kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te uredio tužbeni zahtjev. Za podneske od 26. kolovoza 2024., 8. listopada 2025. i 4. studenog 2025. priznat je trošak u umanjenom iznosu, jer se u njima pretežito ponavljaju ranije izneseni navodi i pravna argumentacija. Trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 9. listopada 2024. priznat je u iznosu od 100,00 EUR, budući da na tom ročištu nisu iznošene nove činjenice niti predlagani novi dokazi, već su punomoćnici stranaka ostali kod ranije iznesenih navoda i dokaznih prijedloga. Za ročište održano 13. ožujka 2025. priznat je trošak prema Tbr. 9/5 OT, jer ročište nije održano zbog neuredne dostave poziva svjedoku radi online saslušanja.

81. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a.

82. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu odbijen je kao neosnovan, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbijen u cijelosti, budući da tuženik u sporu nije uspio.

83. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. travnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Goran Devrnja, Zagreb, Vrbani 15

- Odvj. Mateja Vidaković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5