REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1583/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja VRZ VL. OBRTA ZA USLUGE I TURIZAM [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica, odvjetnica Melita Babić iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glavašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2135/2025-8 od 11. veljače 2026., 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2135/2025-8 od 11. veljače 2026. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2135/2025-8 od 11. veljače 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 33,64 € s kamatama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 151,54 € s kamatama od dana donošenja presude (točka II. izreke), dok je tuženik odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 62,50 € (točka III. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je predmet spora bio tužiteljev zahtjev za naknadu štete prema odredbama članka 80., 1085. i 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO), te da se šteta sastoji u razlici cijene radnog sata koju je tužitelj naplatio za popravak vozila i cijene radnog sata koju priznaje tuženik.

1.2. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je cijena sata rada tužitelja ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete. Dalje, navodi i kako oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja niti doprinos oštećenika šteti iz članka 1092. ZOO-a.

1.3. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci, a odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP), odredbama Tbr. 7. točka 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) kao i odredbi Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23.).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Ponavlja navode iznesene tijekom postupka o tome da je tuženik osiguranika uputio u servise koji imaju nižu cijenu sata rada nego li tužitelj, a koji popravak je osiguranik mogao izvršiti na istom području, jer se i servisi u koje je tuženik uputio osiguranika i tužiteljev servis nalaze na istom području. Prema mišljenju žalitelja, pobijana se presuda ne može ispitati, jer postupak naknade štete podrazumijeva uspostavu stanja u kojem je vozilo bilo prije nastanka štete (naturalnu restituciju), odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete i priznavanje ostalih opravdanih troškova povezanih s osiguranim slučajem. Poziva se na odredbe Ugovora o osiguranju, te navodi da radi naturalne restitucije (popravka vozila) ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila (E.2.), a u slučaju neslaganja osiguranika s prethodno navedenim, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene ove ili sljedećih odredbi uvjeta (E.3.).

2.2. Smatra da zbog svega navedenog tuženik nije dužan platiti tužitelju veći trošak popravka vozila, pri čemu ne spori pravo oštećenika da izabere radionicu u kojoj će izvršiti popravak vozila, ali spori svoju obvezu da takav popravak plati.

2.3. Dalje, navodi i kako prvostupanjski sud ne razlikuje pitanje slobode izbora vlasnika vozila u pogledu radionice u kojoj će popraviti vozilo i njegove dužnosti da se u ostvarenju svog prava ponaša u skladu s općim/temeljnim načelima obveznog prava, kao što kao što su načela propisana članka 4., 5., 6. i 10. ZOO -a, prema kojima je oštećenik bio dužan suzdržati od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika. Pri tome se poziva na odluke drugih sudova, za koje smatra da potvrđuju njegove navode, te smatra da je oštećenik imao mogućnost popraviti svoje vozilo jednako kvalitetno, a po nižoj cijeni.

2.4. U odnosu na cijenu rada navodi kako je prvostupanjski sud, time što je odbio prijedlog da tužitelja zatražiti dostavu račune popravka vozila prema fizičkim osobama za 2023. godinu sa dokazom da su fizičke osobe platile te račune/uvid u poslovne knjige tužitelja na okolnost cijene sata rada provođenjem financijskog vještačenja tuženik onemogućen u raspravljanju te da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP -a na koju se poziva tuženik.

2.5. Stoga predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

2.6. Neovisno o tome što tuženik navodi kako presudu pobija u cijelosti, iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da se ista odnosi na točke I. i II. izreke, odnosno na dio presude u kojemu tuženik nije uspio u sporu.

3. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Ovaj predmet predstavlja spor male vrijednosti, temeljem odredbe čl. 502. st. 1. ZPP-a, s obzirom na to da se isti odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 6.630,00 eura. Stoga je pobijana presuda ispitana temeljem odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, u okviru dopuštenih žalbenih razloga te po službenoj dužnosti zbog moguće bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

6. Suprotno mišljenju tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je presuda razumljiva i može se ispitati, a ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena koja od bitnih povreda postupka zbog kojih se presuda ispituje po službenoj dužnosti.

7. U odnosu na dio žalbe u kojemu se žalitelj poziva na druge odluke, ovaj sud ukazuje kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme različito pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (članak 115. stavak 3. Ustava RH, „Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 44/01., 55/01, 76/10., 85/10. i 5/14.). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg višeg suda.

8. Iz stanja spisa i tuženikove žalbe proizlazi da nije sporan nastanak štetnog događaja kao niti obujam štete koji je počinjen odnosno broj radnih sati koji je bio potreban za otklanjanje štete, jer je tu procjenu napravio upravo tuženik.

9. Što se tiče pitanja da li je osiguranik tuženika poduzeo sve mjere radi otklanjanja i smanjenja štete ovaj sud ukazuje da je, prema odredbi članka 1046. ZOO-a, šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Tuženik svoju obvezu popravljanja nastale štete, odnosno uspostavu stanja kakvo je bilo prije nastanka štete (članak 1085. stavak 1. ZOO-a) pokušava prikazati kao štetu, što je potpuno pogrešno jer je pojam „štete“ sasvim različit od obveze odnosno cijene njenog popravljanja.

10. U ovom konkretnom slučaju, nesporan je nastanak i obujam štete, sukladno priloženoj dokumentaciji, a tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (pa niti u žalbi) tuženik nije naveo niti jednu radnju oštećenika ili tužitelja koja bi bila poduzeta u razdoblju od nastanka štete do izvida i utvrđenja obujma štete, a koja bi dovela do povećanja štete.

11. Ono čemu tuženik u stvari prigovara odnosi se na pitanje da li je oštećenik mogao izabrati servis koji bi popravak njenog vozila odradio po nižoj satnici, koja bi bila primjerenija procjeni tuženika. Pri tome i tuženik u svojoj žalbi navodi da je neupitno pravo vlasnika vozila da svoje vozilo popravi gdje želi, ali osporava svoju obvezu da plati cijenu popravka koju smatra previsokom, pozivajući se na odredbe općih uvjeta.

12. Ne ulazeći u pravo tuženika da ima takvo mišljenje, ovaj sud ukazuje da cijenu rada formira tržište, a neupitno je i pravo oštećenika da svoje vozilo popravi kod servisera u kojega ima najviše povjerenja. Niti jedna zakonska ili ugovorna odredba ne obvezuje vlasnika vozila da se zadovolji prosječnom uslugom, već ima pravo tražiti onog servisera koji će, po njegovom mišljenju, pružiti najbolju uslugu popravka vozila. Ugovorno ograničavanje osiguranika da izabere servis u kojemu će popraviti vozilo predstavlja, prema mišljenju ovog suda, ništetnu odredbu jer se njome ograničava pravo na slobodan izbor i tržišna utakmica, sve u cilju povećanja obujma posla onim servisima čije cijene tuženik smatra pravilnim ili opravdanim i isključivanja svih drugih servisera.

13. U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga tuženika o pribavi računa tužitelja prema fizičkim osobama tijekom 2023. godine treba ukazati da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj cijenu rada izradio prema svom važećem cjeniku, kao i da broj radnih sati odgovara broju radnih sati prema izvidu štete, pa je stoga ovakav dokazni prijedlog pravilno odbijen.

14. S obzirom na to da je u računu servisera naveden broj radnih sati sukladno izvidu štete koji je sačinio tuženik, da je sloboda izbora servisera neupitna i zakonita, te da je utvrđena i satnica rada servisera, prvostupanjski je sud pravilno utvrdo obvezu tuženika da naknadi troškove popravaka u cijelosti, sve sukladno odredbi članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a.

15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

16. Kako tuženik ne navodi razloge zbog kojih smatra da bi u odluci o troškovima postupka u točki II. izreke prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo žalba je i u tom dijelu neosnovana.

17. Stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, a presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 16. travnja 2026.

Sudac

Mladen Šimundić