Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-95/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnice SG, UG, FGA i ŽG, dipl. pravnice iz Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-10872/2021-56 od 28. studenog 2024., u sjednici održanoj 16. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-10872/2021-56 od 28. studenog 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2016. do 30. lipnja 2016., te od 1. ožujka 2019. do 28. veljače 2021. bruto iznos od 1.410,57 eura zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine., a od 1. siječnja 2023. godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, izuzev zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, sve u roku od 15 dana, a na iznose koji su navedeni u izreci presude.
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbi članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.,80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se preinači na način da se odbijen tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu povećane plaće za razdoblje od 1. veljače 2016. do 30. lipnja 2016., te od 1. ožujka 2019. do 28. veljače 2021. u bruto iznosu od 1.410,57 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i to s osnove prekovremenog rada na temelju odredbe članka 7.a stavka 1. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u gradskim upravnim tijelima Grada Zagreba („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 17/14. i 1/15. – u daljnjem tekstu: KU), kojom je određeno da su u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, službenici i namještenici na pisani zahtjev poslodavca dužni raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), kao i odredbi članka 41. KU-a, kojom je propisano da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za prekovremeni rada 50%, a za rad subotom i nedjeljom 35%, s time što se prekovremenim radom smatra svaki rad duži od osam sati dnevno i svaki sat rada subotom i nedjeljom.
6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužitelja z sporno razdoblje imaju primijeniti citirane odredbe KU-a tuženika i odredbe članka 65. Zakona o radu Zakona o radu .("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR), koja glasi isto kao i odredba članka 7.a KU-a, kao i odredba članka 94. ZR-a, kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi radnik ima pravo na povećanu plaću.
7. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi sljedeće:
- da je tužitelji u cijelom utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu tehničar za održavanje – rukovatelj centralnim grijanjem u Odsjeku za rukovanje energetskim i procesnim postrojenjima Odjela za održavanje objekta u Sektoru za tehničke poslove u Gradu Zagrebu, Uredu gradonačelnika,
- da je tužitelj putem e-maila na računalu za koji je zadužen prijavljivao svoj dolazak na posao i za odlazak s posla,
- da nema dokumentacije iz koje bi bilo vidljivo jesu li tužitelju bili plaćeni slobodni dani – sati,
- da iz iskaza saslušanih svjedoka u bitnom proizlazi kako je tužitelj kod tuženika radio duže od punog radnog vremena, jer je radio o intervencijama i održavanju objekta i da je tužitelj morao biti na dispoziciji poslodavcu 24 sata, iz razloga što je moglo doći do izvanrednih situacija kao što su poplava, požar, puknuće cijevi i slično, pa da je radio ponekad i subotom i nedjeljom, kao što je morao raditi i duže vrijeme, odnosno nakon radnog vremena, pri čemu su iskazali kako je općepoznato da se u Palači Dverce često održavaju neke kulturne manifestacije i da služba održavanja u vrijeme održavanja navedenih manifestacija ima povećan opseg poslova,
- da iz nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Lidije Tkalec Gradinščak, proizlazi ako bi se radno vrijeme tužitelja na utužene dane trebalo utvrditi sukladno evidenciji ulaska i izlaska iz prostorija poslodavca i tome dodati i radne naloge, koje je tužitelj priložio uz podnesak od 29. lipnja 2023. da tada potraživanje tužitelja s osnove prekovremenog rada i rada subotom i nedjeljom u spornom razdoblju iznosi 1.410,57 eura bruto,
- da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje navedeni iznos koji je utvrdila vještakinja, a koju visinu ni stranke ne spore.
8. Prvostupanjski sud prihvatio je nalaz i mišljenje vještakinje, pri čemu je naveo u odnosu na evidenciju tužiteljevog ulaska i izlaska s posla da je životno da svaka prosječna osoba boravi na poslu radi rada, zbog čega nije uzeo u obzir navode tuženika kako nije relevantno vrijeme ulaska i izlaska tužitelja s posla. Isto tako, prvostupanjski je sud smatrao da, iako za svaki dan utuženog razdoblja tužitelj nije dostavio nalog za prekovremeni rad, a imajući u vidu posebnost (hitne intervencije) tužiteljevog posla i iskaze svjedoka, da je tužitelj dokazao kako je za sporno razdoblje radio prekovremeno i da mu tuženik taj rad nije platio, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
9. Pravilno je prvostupanjski sud i prema shvaćanju ovoga suda, zaključio da tužitelju pripada pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i za rad subotom i nedjeljom kroz utuženo razdoblje od 1. veljače 2016. do 30. lipnja 2016. i od 1. ožujka 2019. do 28. veljače 2021., jer tuženik nije dokazao da mu je isti platio niti da je tužitelj za taj rad koristio slobodne dane.
9.1. Naime, iz podataka dostavljenih od strane tužitelja i tuženika i provedenog vještačenja proizlazi da tuženik nije tužitelju isplatio povećanu plaću za navedeno razdoblje za prekovremeni rad i za rad subotom i nedjeljom, a na što tužitelj kao radnik tuženika koji je faktički obavio taj rad ima pravo.
9.2. Pri tome, treba istaknuti da tužitelj ima pravo na isplatu povećane plaće po navedenim osnovama primjenjujući odredbe članka 7.a KU-a tuženika i članka 94. ZR-a.
9.3. Stoga se u odnosu na žalbene navode tuženika kojima ističe da ne postoji pisani zahtjev poslodavca kojim bi se tužitelju odredio prekovremeni rad, čime da je pogrešno primijenjena odredba članka 65. stavka 1. ZR-a, ističe, kako iz utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i dokumentacije koju je dostavio tužitelj i naloga izdanih od strane tuženika, a na čemu sudska vještakinja temelji svoj nalaz i mišljenja vještaka, proizlazi da je tužitelj dokazao kako je faktički prekovremeno radio kao što je dokazao i da je radio subotom i nedjelom kroz utuženo razdoblje i da mu tuženik za taj rad nije platio uvećanu plaću. To što za određene sate rada ne postoji nalog od tuženika kao poslodavca, kraj činjenice da postoji tužiteljeva elektronička pošta (e- mail) kojom obavještava tuženika o svom dolasku na posao i odlasku s posla i time o prekovremenom radu zbog izvršavanja povećanih radnih zadataka za te sate rada, a što tuženik nije osporio, može se smatrati da je i za te sate tuženik neizravno dao nalog za takav rad, suprotno žalbenim navodima.
9.4. Kako je dalje, prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje visinu povećane plaće koja tužitelju pripada, a koju visinu ni tuženik nije osporio (osporava osnovu), to su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da su tužitelju svi prekovremeno odrađeni sati do 5. srpnja 2019. uredno plaćeni kada to ničim nije dokazao niti to proizlazi iz navedenog nalaza i mišljenja.
9.5. U pogledu ostalih žalbenih navoda tuženika kojima tvrdi, ako bi se određeni sati u utuženom periodu imali smatrati prekovremenim radom, da je u primjeni odredba članka 41. stavka 10. KU-a, tj. da je tužitelj iste mogao samo zamijeniti za slobodne dane, a što da tužitelj nikada nije zatražio, ističe se, da tužitelj prema odredbi članka 94. ZR-a, kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radni, ima pravo na povećanu plaću, i to prema KU-a tuženika, uvećanu osnovanu plaću za prekovremeni rada u visini od 50%, a za rad subotom i nedjeljom 35%. Okolnost što je tužitelj mogao za prekovremene sate rada i za rad subotom i nedjelom koristiti slobodne dane ne utječe na njegovo pravo da ovim zahtjevom traži da mu se taj rad plati jer između stranaka nije sporno da za te sate rada nije koristio slobodne dane, a njegovo je raspolaganje kraj citiranih odredbi koje će svoje pravo tražiti, odnosno ostvariti, pa su i ovi žalbeni navodi neosnovani.
10. Ovaj sud ne može cijeniti tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja za iznos od 106,65 eura s dospijećem 15. ožujka 2016. jer ga nije istaknuo tijekom prvostupanjskog postupka primjenjujući odredbu članka 352. stavka 2. ZPP-a. Međutim, i pored toga ističe se da taj prigovor nije osnovan, a imajući u vidu da je tužba prvostupanjskom sud primljena putem pošte 15. ožujka 2021. i da se u ovom slučaju primjenjuju rok od pet godina propisan odredbom članka 139. ZR-a.
11. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu 16. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sonja Meštrović
