Republika Hrvatska

Županijski sud u Split,

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž R-114/2026-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Anti Pecirep, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587 zastupano po ODO Karlovac, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-79/2023-12 od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 16.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-79/2023-12 od 14. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 2.209,49 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to specificirano u točki I izreke, te na ime troškova postupka iznos od 3.398,17 eura sa zateznim kamatama.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2., i 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a). Predlaže pobijanu presudu preinačiti tako da se odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odnosno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika, predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijanu presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude kao i postupku koji je prethodio nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s naslova prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, u razdoblju od 1. travnja 2012. do 31. svibnja 2014.

7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je utvrdio:

- da je tužitelj zaposlenik tuženice, Hrvatske kopnene vojske sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, kao djelatna vojna osoba;

- da je tužitelj radio prekovremeno, subotama i nedjeljama, sve za vrijeme rada na terenu;

- da iz iskaza svjedoka DU i stranačkog iskaza tužitelja koji su bili u istoj postrojbi, proizlazi da su poslove na terenu obavljali 3-4 puta godišnje po 7-30 dana, da su bili na terenu u Splitu, Zaboku, Požegi, Vinkovcima te Slunju, a rad se obavljao radnim danom u vremenu od 7 do 19 sati, i vikendima, za koji rad su dobivali slobodne dane i to 1,6 sati po jednom prekovremenom danu, da su radili i na poplavama (kada bi radili skoro cijeli dan i noć), sahranama (oko 40 godišnje za što su radili po cca 3 prekovremena sata), te su imali i straže (20-ak godišnje pa bi za 7 dana straže dobio 2,5 slobodna dana).

- da je vještak izračun neizvršenih isplata tužitelju na ime razlike plaće (za rad na terenu) za utuženi period od 07. kolovoza 2011. godine do 01. lipnja 2014. izradio u četiri varijante vještva i to: a) temeljem dokumentacije u spisu -za ukupno manje evidentiranih 99 prekovremenih sati te 26 sati rada subotom i 33 sata rada nedjeljom za rad na terenu koji da je iznos od 6.835,77 kuna; b) temeljem svih provedenih dokaza odnosno iskaza svjedoka i tužitelja u predmetu - za ukupno manje evidentiranih 339 prekovremenih sati te 77 sati rada subotom i 51 sat rada nedjeljom za rad na terenu manje da je isplaćen iznos od 22.025,55 kuna; c) temeljem dokumentacije u spisu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane za ukupno manje evidentiranih 12,33 prekovremenih sati te 26 sati rada subotom i 33 sata rada nedjeljom za rad na terenu manje da je isplaćen iznos od 1.480,35 kuna; d) temeljem svih provedenih dokaza u ovom predmetu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane za ukupno manje evidentiranih 252,33 prekovremenih sati te 77 sati rada subotom i 51 sat rada nedjeljom za rad na terenu manje da je isplaćen iznos od 16.647,45 kuna;

-da iz podudarnih iskaza svjedoka TU, SU i tužitelja proizlazi da evidencije radnog vremena nisu bile točne i nisu odražavale stvarno radno vrijeme tužitelja, jer su i saslušani svjedok DU i sam tužitelj suglasno iskazivali da unatoč povremenom potpisivanju dnevne evidencije radnog vremena nisu odražavale stvarno radno vrijeme.

- da iz iskaza svjedoka SU, proizlazi da su na svakom terenu bila požarstva, ali da to nije bilo evidentirano, niti plaćeno, kod prekovremenih sati da su upisivali redovno radno vrijeme i napomenu TR 1,6, i da im je bilo rečeno da se upisuje time da taj prekovremeni rad koji je upisan nije bio plaćen.

8. Na temelju navedenih utvrđenja, mjerodavnih propisa koji su bili na snazi u utuženom razdoblju-Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika (NN 118/09, 118/12), za razdoblje od 01.10.2009. do 01.06.2014. godine, Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (NN 118/09), za razdoblje od 01.10.2009. godine, Zakon o službi u Oružanim snagama RH (NN 33/02 -124/09) prvostupanjski sud zaključuje kako u konkurenciji nepotpune i netočne evidencije o radu tužitelja koja da nije logična niti životna i personalnih iskaza svjedoka DU, te iskaza svjedoka VU kojim da je nesporno utvrdio da evidencije nisu bile točne i time niti vjerodostojne, prvostupanjski prihvaća varijantu izračuna vještaka temeljenoj na povezanosti navoda svjedoka sa dostavljenom evidencijom.

9. Analiza činjeničnog stanja kao rezultata raspravljanja, prema ocjeni ovog suda, pravno opravdano upućuje na zaključak da su u postupku pred sudom prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve pravno relevantne činjenice, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se da se na radnopravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe zaposlene kod tuženika primjenjuju odredbe specijalnog propisa, Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09, 124/09-dalje: ZSOS/02) obzirom da je odredbom članka 14. određeno da o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju njega primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske i na temelju njega donesenim podzakonskim aktima reguliran je radnopravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe u odnosu na utuženi prekovremeni rad na terenu pa se primjenjuju specijalni propisi, navedeni Zakon i na temelju njega doneseni podzakonski akti.

11. Prema odredbi članka 3. ZSOS/02 pripadnici Oružanih snaga u smislu odredaba ovoga Zakona su vojne osobe te državni službenici i namještenici, a prema odredbi članka 168. ZSOS/02, djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama tog zakona. Slijedom navedenog, članak 169. stavak 1. ZSOS/02 određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću; stavak 2. da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenoga radnog staža; a stavak 3. da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike. Odredba članka 97. ZSOS/02 u stavku 5. određuje da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima; a stavak 6. da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

12. Iz stanja spisa razvidno je da je tužitelj tijekom cijelog postupka osporavao valjanost i točnost službene evidencije tuženice o radnom vremenu tužitelja, te je iznio detaljne primjedbe o nepotpunosti i vjerodostojnosti dokumentacije(podnesak od 11. rujna 2019.), budući se protivio podacima iz iste, a na koje primjedbe tuženik nije dostavio daljnje očitovanje, niti je dostavio ručno vođenu evidenciju za utuženo razdoblje (nalog suda sa raspravnog rješenja od 20.veljače 2025.) navodeći da ne raspolaže istima (podnesak od 24. ožujka 2025.)

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika da je sud nepravilno utemeljio odluku na nalazu i mišljenju vještaka koji je temeljem iskaza tužitelja i svjedoka u pogledu radne angažiranosti tužitelja, za navest je da je dozvoljeno i na drugi način dokazivati radno vrijeme ukoliko poslodavac ne dostavi sudu evidencije radnog vremena odnosno ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost tih evidencija, ukoliko utvrđenja suda o obavljenom prekovremenom radu kao i o visini dodatka za obavljeni rad imaju uporište u sadržaju dokaza provedenih u postupku.

14. Osim toga, teret dokaza o radnom vremenu kojeg je tužitelj proveo na radu kod tuženice, uključujući i onaj prekovremeni je na tuženici sukladno odredbi članka 131. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. u daljnjem tekstu: ZR).Tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019.

15. Naime, prema odredbi članka 4. stavak 1. i 2. ZR-a dužnost je poslodavca voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu.

16. Nadalje, prema odredbi članka 131. stavak 4. ZR-a u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

17. Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju o prekovremenom radu radnika, a čiju pravilnost u konkretnom slučaju je tužitelj s uspjehom osporio, a saslušani svjedoci potvrdili da ista nije vođena prema stvarno odrađenim prekovremenim satima rada tužitelja, time dolazi do „prebacivanja“ tereta dokazivanja na poslodavca.

18. Kako je tužitelj osporavao valjanost evidencije tužene o njegovom radu na terenu to je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka, a koji su obrazložili način i vrijeme rada kao i organizaciju rada. Imajući u vidu suglasne iskaze tužitelja i svjedoka o trajanju radnog vremena tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije ispravno vodilo evidenciju prekovremenih sati prema stvarno odrađenom radu i odrađenim prekovremenim satima rada tužitelja na terenu, pa odluku o visini tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu broja sati rada valja temeljiti na tvrdnjama tužitelja, što je sud prvoga stupnja pravilno učinio prihvaćajući varijantu d) nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, sukladno kojoj proizlazi da je tužitelj u spornom vremenskom periodu prekovremeno duže radio od radnog vremena naznačenog u evidencijama koje je sačinio tuženik, pri čemu je vještak uzeo u obzir sve iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobio na osnovu prekovremenoga rada na terenu, slijedom čega mu je za taj rad tuženica dužna isplatiti iznos od 2.209,49 eura. Nezadovoljstvo tuženika utvrđenim i prihvaćenim od strane suda (jer tuženik smatra da su evidencije pravilno vođene) ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnoga prava.

19. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a njihova visina pravilno odmjerena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

20. Stoga je presuda prvostupanjskog suda potvrđena sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 16. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras- Ivanišević