Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj P-486/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Ivani Blažević, u pravnoj stvari tužiteljice MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Jasni Drača, odvjetnici iz Rijeke protiv tuženika: 1. Eos Matrix d.o.o, OIB [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Horvatova 82 i 2. TČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz OD Tin Matić i partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, 16. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ne dopušta se preinaka tužbe učinjena na pripremnom ročištu od 15. travnja 2026.

II. U ovoj pravnoj stvari tužba se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 26. ožujka 2024. u ovom predmetu podnijela tužbu protiv naprijed naznačenih tuženika kojom u točki I. tužbenog zahtjeva traži proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-465/19 od 16. srpnja 2019. na ½ dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka, knjizi položenih ugovora Trsat Sušak, broj zk poduloška: 278/ zk. ul. [broj ZK uloška], zgrada u [adresa], sagrađena na kč. [katastarska čestica], trosobni stan broj 17 na desetom katu, ulaz 1 koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, lođe ukupne površine od 80,48 m2, vlasništvo MČ LČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u 1/1 dijela. U točki II. tužbenog zahtjeva ista potražuje solidarno od tuženika, naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. Predmetni postupak je iniciran budući da je tužiteljica kao treća osoba u pravomoćno dovršenom ovršnom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-465/19 između Eos Matrix d.o.o. i TČ kao ovrhovoditelja (ovdje tuženika) te LČ kao ovršenika, po izjavljenom prigovoru, zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr-465/19-69 od 7. ožujka 2024. upućena kao treća osoba na pokretanje parnice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom u ½ dijela.

3. Na pripremnom ročištu održanom 15. travnja 2026. tužiteljica je sukladno odredbi članka 56. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje – OZ), preinačila tužbeni zahtjev pod točkom 1. izreke na način da je postavila tužbeni zahtjev na isplatu tražeći da se naloži 1. i 2. tuženiku da tužiteljici isplate iznos od 60.675,00 eura zajedno sa zateznim kamatama s tijekom od 22. kolovoza 2024. pa do isplate. Navedenoj preinaci II. tuženik se usprotivio na samom ročištu, dok I. tuženik istom ročištu nije prisustvovao.

4. Odredbom članka 56. stavka 1. OZ-a, na kojoj odredbi tužiteljica temelji preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari proizlazi da ovršenik može, ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. ovoga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

5. U konkretnom slučaju u primjenu ne dolazi odredba članka 56. stavka 1. OZ-a na koju odredbu se poziva tužiteljica i na kojoj temelji preinaku tužbe. Tom odredbom jasno su propisane pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se na osnovu iste tužba mogla preinačiti. Naime, tužiteljica je u ovršnom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-465/19 imala status treće osobe, a ne status ovršenika pa samim time na nju se ne primjenjuje naprijed citirana odredba. K tome, tužiteljica je na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom upućena po izjavljenom prigovoru iz članka 59. stavka 1. OZ-a, dok odredba članka 56. stavka 1. OZ-a dolazi u primjenu samo u slučaju ako je protiv rješenja o ovrsi podnesena žalba iz članka 52. i članka 53. stavka 1. OZ-a.

6. Slijedom svega navedenog, neosnovano tužiteljica temelji svoj zahtjev za preinaku tužbe na odredbi članka 56. stavka 1. OZ-a zbog čega ovaj sud nije dopustio takvu preinaku tužbenog zahtjeva te je odlučio kao pod točkom I. izreke ove odluke.

7. Nadalje, valja skrenuti pažnju i na odredbu članka 60. stavka 1. OZ-a koja odredba propisuje da ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da protiv stranaka u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

8. Navedena zakonska odredba jasno upućuje da je treća osoba, u ovom slučaju tužiteljica, u predmetnoj parnici koju je pokrenula radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a na koju je upućena zaključkom ovršnog suda, dužna obuhvatiti sve stranke ovršnog postupka, dakle kako ovrhovoditelja tako i ovršenika. Navedeno iz razloga jer su oni nužni i jedinstveni suparničari i tek zajedno čine jednu stranku na pasivnoj strani tužbe, zbog čega ukoliko tužitelj ne obuhvati jednog od njih isto predstavlja nedostatak procesnopravne legitimacije za vođenje parnice. Tužiteljica je u ovom postupku kao tuženike naznačila samo ovrhovoditelje u ovršnom postupku koji se kod istog prvostupanjskog suda vodio pod brojem Ovr-465/19, ali ne i ovršenika.

9. Ovdje valja naglasiti kako je 2. tuženik navedeno ukazao u odgovoru na tužbu te na pripremnom ročištu održanom 16. ožujka 2026., a bez obzira na navedeno tužiteljica, iako je imala dovoljno vremena, nije reagirala preinakom tužbe u tom smjeru, štoviše odlučila se za drugi pravni put. Na ročištu održanom 15. travnja 2026., između ostalog, ukazala je da smatra bespotrebnim očitovati se na te navode II. tuženika.

10. Prema stajalištu ovog suda, bez obzira na činjenicu što je ovršni sud uputio ovdje tužiteljicu kao treću osobu da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, tužiteljica je morala svojom tužbu obuhvatiti sve stranke ovršnog postupka kako to izričito nalaže odredba članka 56. stavka 1. OZ-a. Naime, pretpostavka za mogućnost pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kada treće osoba u ovršnom postupku istakne prigovor nedopuštenosti ovrhe, jeste rješenje ovršnog suda kojim se takvu osobu upućuje na pokretanje parnice, što je ovršni sud učinio. Time što je ovršni sud tužitelja kao treću osobu uputio na pokretanje parnice protiv ovrhovoditelja nije derogirao zakonsku odredbu iz članka 56. stavka 1. OZ-a kojom je propisano da se takva parnica pokreće protiv stranaka iz ovršnog postupka (takvo stajalište zauzeto i u odluci Županijskog suda u Varaždinu Gž-4920/12).

11. Zbog navedenog se tužba u ovom postupku u kojem se na strani tuženika naznačuje samo i isključivo ovrhovoditelji ukazuje nedopuštenom, radi čega je tužbu tužiteljice valjalo odbaciti i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke.

U Rijeci 16. travnja 2026.

Sudac

Ivana Blažević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice

- pun. 1. i 2. tuženika