Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-715/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7259/2024-8 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7259/2024-8 od 31. ožujka 2025., time da izreka u toč. III. pravilno glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 3. ugovora broj 228-50-3874421 od 12. siječnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Ivana Adžije, [adresa], posl. broj OU-30/2007, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos 296,59 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2007. do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljima solidarno nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zakonsk im zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i navodi da to čini iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-3874421 od 12. siječnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Ivana Adžije iz [adresa], poslovni broj: OU-30/2007, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita i da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 296,59 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2007. do isplate.

6. Nakon što je konstatirao da je u ovom postupku sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja, dok nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku jer je temeljem kredita kojeg je ostvario kupio automobil za osobne potrebe,

- da kod pregovaranja oko uvjeta kredita tužitelj nije dobio potrebna objašnjenja, već je na čitanje dobio unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu na standardiziranom obrascu,

- da s tuženikom (bankom) tužitelj nije mogao pregovarati o mijenjanju odredbi Ugovora o kreditu,

- da se nije pregovaralo niti o naplati naknade, već je tužitelj platio svoje obveze iz Ugovora o kreditu, smatrajući da će jedino na taj način ostvariti kredit za automobil,

- da je tuženik bio dužan objasniti tužitelju sve odredbe, pa tako i odredbu o naknadi, kao i objasniti mu na što se ista odnosi, kako bi tužitelj imao potpunu informaciju o obvezama iz Ugovora o kreditu koje je dužan platiti, ali s tuženikom nije bilo mogućnosti pregovaranja, već je tužitelj dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je sastavio tuženik, a tužitelj je platio sve obveze kako bi dobio kredit u visini koja je bila potrebna za kupnju automobila,

- da je takvim postupanjem tuženik iskoristio položaj jače ugovorne stranke kao financijske institucije u odnosu na tužitelja koji nema dovoljno stručnog znanja o financijskom i bankarskom poslovanju, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj, a tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je u odnosu na prigovor zastare ukazano na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja (2020.), slijedom čega sud otklanja taj prigovor,

- da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno i da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao, ali u konkretnom slučaju sporna naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, kod čega tuženik tužitelju nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio naknadu za obradu kredita,

- da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe i stoga se radi o odredbi koja je nepoštena i posljedično ništetna,

slijedom čega prvostupanjski sud utvrđuje ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu i nalaže tuženiku da vrati tužitelju plaćeni iznos od 296,59 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Ispitivanjem presude u odluci o glavnoj stvari po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne sadržaju provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP, pa presuda nema nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost.

8.1. Prvostupanjska presuda obrazložena je sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP -a jer obrazloženje, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, sadrži sve sastavne dijelove koje propisuje predmetna odredba i na taj način prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na njegovu štetu, s obzirom da je (i) tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, koju mogućnost i pravo on nije iskoristio. U odnosu na žalbenu tvrdnju da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, naglašava se da prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

8.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326.a i čl. 186.c ZPP-a jer time što zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, ne znači da je tužbu za utvrđenje ništetnosti i za isplatu trebalo odbaciti.

9. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.

9.1. Tako nije dovedeno u sumnju utvrđenje da je tuženik pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženik radi utvrđenja suprotnog tj. da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo nije predlagao personalne dokaze, a upravo je na tuženiku teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbe čl. 81. st. 4. primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03).

9.2. Tuženik u žalbi sadržajno ne pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba nije bila predmetom pregovaranja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je prvostupanjski sud navedenu pravno relevantnu činjenicu pravilno utvrdio.

9.3. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

9.4. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu (12. siječnja 2007.) Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u duhu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze. Stoga, iako je točna žalbena tvrdnja tuženika da je Ugovor o kreditu sklopljen prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, prvostupanjski sud je u toč. 32. obrazloženja pravilno zaključio da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje i praksu Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

9.5. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (na koje usluge i troškove se naknada odnosi), što upućuje na zaključak da tužitelj nije niti mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade.

9.6. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, a što je tužitelj potvrdio u svom iskazu koji prvostupanjski sud reproducira i ocjenjuje u toč. 27. obrazloženja, valja zaključiti da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača. Kod ocjene postupanja tuženika i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju troškova naknade za obradu kredita i nakon pojedinačnih pregovora, pa s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha, to se posljedično sporna odredba smatra nepoštenom i ništetnom. Iako se prvostupanjski sud u toč. 41.a obrazloženja pogrešno poziva na odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07), čemu tuženik prigovara u toč. 30. žalbe, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. primjenjivog ZZP/03, trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

9.7. Tuženik je tvrdio u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi radi čega njezinu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu nije udovoljeno u konkretnom slučaju. Promašena je žalbena tvrdnja tuženika da bi zahtjev da potrošač zna na što se odnosi naknada za odobrenje kredita tražio da potrošač razumije način i financijske obveze poslovanja banke, s obzirom da je pravo svakog, pa i prosječnog, potrošača, da bude informiran o tome na što se sporna naknada odnosi, jer ta naknada pada isključivo na njegov teret.

9.8. Nadalje, prvostupanjski sud je u toč. 28. i 29. obrazloženja pravilno otklonio tuženikov prigovor zastare tražbine prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost utvrđena u ovom postupku to zastara za restitucijski zahtjev nije nastupila.

9.9. Pobijana presuda se može ispitati i u dijelu u kojem je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev u iznosu od 296,59 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koji je tužitelj platio tuženiku po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, prema odredbi 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, tužitelj ima pravo na iznos glavnice obračunati zakonske zatezne kamate od dana plaćanja naknade za obradu kredita tj. od 17. siječnja 2007. do isplate uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a prema kojoj kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, s obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenim stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada je isti stekao.

10. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, navodeći pod toč. 43. obrazloženja radnje koje je ocijenio potrebnim za vođenje parnice i visinu nagrade punomoćniku (odvjetniku) koja je odmjerena po svakoj radnji, kao i iznos sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 981,18 EUR.

10.1. Tuženik pobija odluku o troškovima na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu, posebno osporavajući trošak za sastav podneska od 16. siječnja 2025. i pristup na ročište za objavu presude. Međutim, prema ocjeni ovoga suda (i) navedeni troškovi su bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i to iz slijedećih razloga:

- obrazloženim podneskom od 16. siječnja 2025. tužitelj se je očitovao na navode odgovora na tužbu, pa ima pravo na trošak prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa),

- punomoćnik tužitelja je pristupio na ročište 31. ožujka 2025. na kojem je objavljena presuda, pa ima pravo na trošak pristupa na ročište prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife,

slijedom čega žalba tuženika nije osnovana niti u ovome dijelu.

11. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., II. i III. izreke , time da je izreka u toč. III. navedena na pravilan način obzirom da je prvostupanjski sud u tom dijelu izreke uz očitu omašku u pisanju naložio „tuženiku da tužiteljima solidarno nadoknadi troškove parničnog postupka“, iako nema nikakve sumnje da je na aktivnoj strani (samo) jedan tužitelj i da nije moguća solidarnost u nadoknadi troškova, s obzirom da solidarnost vjerovnika u smislu odredbe čl. 54. ZOO -a podrazumijeva da na vjerovnikovoj strani ima više osoba. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

12. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Varaždinu 16. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun