Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-648/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Sušiloviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5019/2024-9 od 31. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5019/2024-9 od 31. siječnja 2025. u toč. I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. U dijelu u kojem tuženik pobija toč. IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5019/2024-9 od 31. siječnja 2025., žalba se odbacuje kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 056-50-4387010 od 17. rujna 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 447,37 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2007. do isplate, u roku od 15 dana , u toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana, dok je u toč. IV. izreke odbijena tužiteljica s dijelom zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 19. rujna 2007. do 20. rujna 2007.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i navodi da čini „u cijelosti i zbog svih zakonom predviđenih razloga“. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba djelomično nije osnovana, a djelomično je nedopuštena.

4.1. Kako prema odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjski presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom, a tuženik u žalbi izričito navodi da prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja jer tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv toč. IV. izreke prvostupanjske presude u kojoj je tužiteljica odbijena s dijelom zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 19. rujna 2007. do 20. rujna 2007.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 056-50-4387010 od 17. rujna 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika (dalje: Ugovor o kreditu) sadržana u čl. 3. koj i nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi: ''3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ i da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 447,37 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. rujna 2007. do isplate.

6. Nakon što je konstatirao da među strankama nije sporno:

- da je Ugovorom o kreditu tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 22.800,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti i

- da je tužiteljici 19. rujna 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.348,10 kn, pa nije bila sporna niti visina tužbenog zahtjeva koja u sada važećoj valuti iznosi 447,37 EUR,

dok je bilo sporno je li ništetna ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu zahtjeva za kredit od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika,

- da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ta odredba neodređena odnosno neodrediva i posljedično ništetna sukladno odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO),

slijedom čega sud utvrđuje ništetnom spornu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu i nalaže tuženiku da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a tj. iznos od 447,37 EUR (ranije: 3.348,10 kn), kod čega otklanja prigovor zastare.

7. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Ispitivanjem presude u odluci o glavnoj stvari po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne sadržaju provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP, pa presuda nema nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost.

8.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326.a i čl. 186.c ZPP-a jer time što zastara za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, ne znači da je tužbu za utvrđenje ništetnosti i za isplatu trebalo odbaciti.

9. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava jer je na utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

9.1. Tako žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju pravilno utvrđenje da je tuženik pripremio Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženik radi utvrđenja suprotnog tj. da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo nije predlagao personalne dokaze, a upravo je na tuženiku teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbe čl. 81. st. 4. primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03).

9.2. Tuženik u žalbi sadržajno ne pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba nije bila predmetom pregovaranja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je prvostupanjski sud navedenu pravno relevantnu činjenicu pravilno utvrdio.

9.3. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

9.4. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu (17. rujna 2007.) Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

9.5. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (na koje usluge i troškove se naknada odnosi), što upućuje na zaključak da tužiteljica nije niti mogla imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja te naknade.

9.6. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužiteljica upoznata sa svrhom plaćanja troškova obrade zahtjeva i administraciju kredita i da bez iste nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, a što je tužiteljica potvrdila u svom iskazu, valja zaključiti da tuženik nije vodio računa o interesima tužiteljice kao potrošača. U tom kontekstu žalbena tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud „indikativno izostavio“ dio iskaza tužiteljice u kojem ona navodi da se ne sjeća da li je pročitala ugovor, nema činjeničnu podlogu u sadržaju obrazloženja pobijane presude, s obzirom da sud u toč. 8. u kojoj djelomično reproducira iskaz tužiteljice navodi: „Zbog proteka vremena više se ne sjeća da li je ugovor o kreditu prethodno pročitala ili ne (…)“. Kod ocjene postupanja tuženika i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti da li je tužen iku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila odredbu o podmirivanju troškova naknade za obradu kredita i nakon pojedinačnih pregovora, pa s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer je platila troškove za koje nije postojala razumna svrha , to je pravilno ocijenio da se sporna odredba smatra nepoštenom u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03, na koje se poziva u toč. 10. obrazloženja, zaključivši da tužiteljica nije bila informirana na što se naknada odnosi pa je takvo postupanje tuženika protivno savjesnosti i poštenju (dobroj vjeri).

9.7. Tuženik je tvrdio u postupku, a što ponavlja i u žalbi, da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi radi čega njezinu ništetnost radi nepoštenja nije dopušteno utvrđivati. Međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu nije udovoljeno u konkretnom slučaju. Promašena je žalbena tvrdnja da se ne može tražiti da potrošač razumije na što se sporna naknada odnosi jer da bi to značilo da se od njega traži razumijevanje poslovanja banke, s obzirom da je pravo svakog, pa i prosječnog, potrošača da bude informiran o tome na što se sporna naknada odnosi, jer ta naknada pada isključivo na njegov teret.

9.8. Nadalje, tuženik je tvrdio, a što ponavlja i u žalbi, da je kredit otplaćen i da se radi o povredi manjeg značaja radi koje nije dopušteno isticati ništetnost. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice radi koje uživa potrošačku zaštitu ne predstavlja povredu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik, pa činjenica što je kredit otplaćen nije od utjecaja na pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i po tom osnovu na restitucijski zahtjev.

9.9. Posljedično navedenom, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a u iznosu od 447,37 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe za obradu kredita sa zateznim kamatama na koje tužiteljica ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO-a s obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepošten im stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada je isti stekao, kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio pod toč. 17. obrazloženja.

10. Nadalje, prvostupanjski sud je u toč. 16. obrazloženja pravilno otklonio tuženikov prigovor zastare tražbine prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora . Kako je ništetnost utvrđena u ovom postupku to zastara za restitucijski zahtjev nije nastupila.

11. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, navodeći pod toč. 19. obrazloženja radnje koje je ocijenio potrebnim za vođenje parnice i visinu nagrade koja je odmjerena po svakoj radnji. Naglašava se da tuženik odluku o troškovima postupka pobija samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.

12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I., II. i III. izreke. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

13. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 16. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun