Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska ulica 26d
Poslovni broj: Gž-377/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Balić GmbH, Savezna Republika Njemačka, Berlin, Goslarer Platz 2, OIB: 89401059036, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Bačić i partneri u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2953/2022- 24 od 5. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2953/2022-24 od 5. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 1.784,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2021. do isplate, u roku 15 dana, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.747,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2024. do isplate, u roku 15 dana, dok je u toč. III. izreke odbijen tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik naknadi imovinsku štetu iz štetnog događaja (prometne nezgode) od 22. rujna 2021. u Starigradu (Paklenica), u kojem je oštećeno motorno vozilo tužitelja.
6. U prvostupanjskom postupku (a niti sada u žalbenom postupku) nije bio sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i odgovornost tuženika za naknadu imovinske štete.
6.1. Sporna je bila, a i sada je u žalbenom postupku, visina tužbenog zahtjeva i tijek zakonskih zateznih kamata.
7. Prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:
- da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete iz osnove ugovornog odnosa (ugovora o kasko osiguranju),
- da je u prometnoj nezgodi nastala šteta koja prema cijenama u SR Njemačkoj, gdje je vozilo tužitelja registrirano, iznosi 2.144,64 EUR bez PDV-a, odnosno 2.552,12 EUR s PDV-om, jer se trebaju primijeniti cijene popravka vozila odnosno nastale štete prema cijenama u SR Njemačkoj,
- da je tuženik isplatio tužitelju u mirnom postupku iznos od 560,00 EUR na ime štetnog događaja, dok umanjena vrijednost vozila iznosi 200,00 EUR.
7.1. U materijalno pravnom dijelu obrazloženja prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) prema kojoj oštećenik ima pravo na naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja uz napomenu kako oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari. Kako je vozilo tužitelja registrirano u [adresa] u kojoj tužitelj ima sjedište, to se umanjenje tog dijela imovine tužitelja treba prosuđivati prema cijenama države u kojoj je vozilo registrirano i u kojoj tužitelj posluje, a ne prema cijenama u Republici Hrvatskoj. Prvostupanjski sud zaključuje kako je izvjesno da je u štetnom događaju oštećeno vozilo tužitelja na kojem je nastala imovinska šteta u visini od 2.144,64 EUR bez PDV-a odnosno 2.552,12 EUR sa PDV-om prema cijenama u SR Njemačkoj, od kojeg iznosa oduzima 200,00 EUR na ime umanjene vrijednosti i 560,00 EUR isplaćenih u mirnom postupku te se dobiva razlika od 1.792,12 EUR, ali kako tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.784,64 EUR (što je povoljnije za tuženika), nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.784,64 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
8. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22; 114/22; 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi tvrdeći da su razlozi presude proturječni sami sebi. Suprotno tome, pobijana presuda nije opterećena nedostatcima koji bi onemogućili ovaj sud da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, a stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je obrazložio jasnim, relevantnim, valjanim i neproturječnim razlozima.
9.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
9.2. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 7., čl. 8. i čl. 221.a u vezi s čl. 354. st. 1. ZPP-a na koje se tuženik poziva u toč. 13. žalbe tvrdeći da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokaza morao izvesti zaključak da ne postoje posebne okolnosti koje bi tužitelju davale pravo na naknadu štete po cijenama popravka u SR Njemačkoj.
9.3. Tuženik iznosi navedeno stajalište polazeći (razumljivo) od svojih interesa u ovoj parnici, ali to stajalište ne korespondira sa sadržajem prvostupanjske presude. Prije svega, prvostupanjski sud kod donošenja presude nije primijenio odredbu čl. 221.a ZPP-a u kojoj je sadržano pravilo o teretu dokazivanja, a prema kojoj ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice utvrdio sa sigurnošću primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U tom kontekstu ovaj sud naglašava da se tuženik u žalbi niti izrijekom, niti sadržajem ne poziva na žalbeni razlog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već u toč. 8. žalbe izričito navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje (ali je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo i izveo pogrešne zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva).
10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
10.1. Temeljna je žalbena tvrdnja tuženika da je pogrešno shvaćanje suda da tužitelju pripada pravo na popravak oštećene stvari (vozila) po cijenama u SR Njemačkoj s obzirom da vozilo ima registraciju te zemlje, jer ne postoji pravo na naknadu štete po principu državljanstva, po principu registracije vozila, po principu zaposlenja ili po principu prebivališta i da je takvo shvaćanje protivno načelu prava mjesta gdje je protupravni čin počinjen (lex loci delicti commissii), koje načelo se po stavu tuženika treba primijeniti u ovom slučaju. Tuženik se poziva na odredbe čl. 3. i čl. 8. toč. 4. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama (NN MU br. 4/94; dalje: Konvencija) i tvrdi da je mjerodavno pravo koje se primjenjuje u ovom slučaju unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila prometna nezgoda, a što se odnosi i na vrstu i opseg naknade pa je bez obzira na činjenicu prebivališta i registracije vozila tužitelja, prvostupanjski sud trebao pravilnom primjenom mjerodavnog prava primijeniti materijalno pravo Republike Hrvatske i u odnosu na visinu štete.
10.2. Suprotno žalbenom stavu tuženika, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti cijene popravka vozila odnosno nastale štete prema cijenama u SR Njemačkoj, kod čega ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda iz toč. 21. obrazloženja koji glasi:
„Naime, sukladno odredbi čl. 1090. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja uz napomenu kako oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost iako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari. Kako je vozilo tužitelja registrirano u [adresa] i kako je isti sa prebivalištem u istoj zemlji, to se umanjenje imovine tog dijela imovine tužitelja ima prosuđivati prema cijenama države u kojoj je vozilo registrirano i u kojoj tužitelj živi i radi, a ne prema cijenama u Republici Hrvatskoj.“
10.3. Stoga prema shvaćanju i ovoga suda, a imajući u vidu, kako odredbe Konvencije na koje se poziva tuženik, tako i odredbu čl. 1090. ZOO -a (koja predstavlja pravo mjesta počinjenja protupravnog čina), na koju se poziva prvostupanjski sud, iznos naknade štete mora biti odgovarajući da bi se materijalna situacija oštećenika (tužitelja) dovela u stanje prije nastalog štetnog događaja (prometne nezgode). Tužitelju je u konkretnom slučaju nastala šteta u vidu cijene popravka vozila u zemlji u kojoj ima sjedište i posluje, a koja je ujedno zemlja registracije vozila, zatim u vidu umanjenja vrijednosti vozila kao i troškova nastalih u vezi utvrđenja visine štete, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi štetu u visini utvrđenoj provedenim dokazima (prije svega prometno-tehničkim vještačenjem), imajući kod toga u vidu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva što je detaljno obrazloženo u toč. 22. i 23. pobijane presude.
10.4. Pravilna je i odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata kod koje prvostupanjski sud primjenjuje odredbu čl. 943. st. 4. ZOO-a kojom je propisano da ako osiguratelj ne ispuni obvezu u rokovima kako je to propisano tom odredbom (14 dana od obavijesti da se štetni događaj zbio ili 30 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva) da tada duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala, kod čega nije bilo sporno da je tuženik obaviješten o štetnom događaju 29. rujna 2021.
10.5. Naime, pogrešno je shvaćanje tuženika da se u konkretnom slučaju radi o materijalnoj nerepariranoj šteti, iznos koje sud dosuđuje prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, slijedom čega i kamata teče od presuđenja. Međutim, tuženik ne uočava da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete iz osnova ugovornog osiguranja (ugovora o kasko osiguranju) u kojemu se kao mjerodavno pravo primjenjuju odredbe čl. 921.-945. ZOO-a. Treba dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 1244/2021-2 od 10. studenog 2021. odgovarajući na pravno pitanje koje glasi:
„Od kada teku zatezne kamate u slučaju zakašnjenja osiguratelja u isplati osigurnine po ugovoru o kasko osiguranju?“,
izrazio pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem zatezne kamate u slučaju zakašnjenja osiguratelja u isplati osigurnine po ugovoru o kasko osiguranju teku prema odredbi čl. 943. st. 4. ZOO-a, koju je primijenio prvostupanjski sud i koja je kogentna odredba prema kojoj je osiguratelj obvezan aktivno pristupiti svakom aktivno prijavljenom slučaju te prikupiti sve podatke kako bi mogao zaključiti postoji li pravo osiguranika na isplatu, i u kojoj svoti ili ne.
11. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka (toč. 27. -31. obrazloženja) koju je prvostupanjski sud utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbama mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koju tuženik pobija u žalbi samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u parnici.
12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.
13. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka i odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.
U Varaždinu 16. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
