Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26d
Poslovni broj: Gž-1106/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Financijske agencije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368 zastupane po punomoćnici JM, zaposlenici, protiv tuženice FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-140/2024-31 od 16. lipnja 2025., na sjednici vijeća 16. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Prihvaća se žalba tuženice kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-140/2024-31 od 16. lipnja 2025. preinačuje i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
''Nalaže se tuženici da iseli iz stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], na I katu ukupne površine 56,86 m2, u zgradi sagrađenoj na čest. br. 5667/2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], podul. 7543 k. o. [katastarska općina] te da stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, u roku od 15 dana.''
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici iseliti iz stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], na I katu ukupne površine 56,86 m2, u zgradi sagrađenoj na čest. br. 5667/2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], podul. 7543 k. o. [katastarska općina] te stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici.
2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica, bez navođenja zakonskih žalbenih razloga i bez prijedloga postupanja po žalbi.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženice iz nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] i predaje iste slobodne od svih stvari tuženika u posjed tužiteljici.
6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:
- da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana,
- da je tuženica u posjedu predmetnog stana,
- da su tužiteljica i tuženica dana 18. veljače 2002. zaključile ugovor o najmu stana, kojim je u čl. 3. ugovoreno da je tuženica kao najmoprimac dužna plaćati mjesečno za stan zaštićenu najamninu u iznosu od 151,70 kn,
- da je ugovor o najmu stana od 18. veljače 2002. otkazan s danom 3. siječnja 2012.,
- da nesporno postoji dugovanje tuženice prema tužiteljici s osnova neplaćenih najamnina u iznosu od 9.959,20 kn (1.321,81 EUR),
- da je tuženica istaknula prigovor zaštite prava na dom,
- da iz iskaza tuženice proizlazi da u predmetnom stanu živi od 1984. i upravo tu nekretninu smatra svojim domom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija),
- da je temeljem odredbe čl. 8. Konvencije te čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35 i čl. 16 st. 2. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) proveden test razmjernosti, te:
- u odgovoru na prvo pitanje – da li je miješanje utemeljeno na zakonu – utvrđeno da tužiteljica kao vlasnica stana koji tuženica drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova ima pravo zahtijevati predaju u posjed,
- u odgovoru na drugo pitanje – da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja – utvrđeno da je iseljenje potrebno u interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira i općenito postupanja prema zakonu,
- u odgovoru na treće pitanje – da li bi ta mjera bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li bi bila nužna u demokratskom društvu (da za tom mjerom postoji prijeka društvena potreba) – na temelju iskaza tuženice (detaljno opisanog pod točkom 15. obrazloženja) i iskaza svjedokinje ŠM (detaljno opisanog pod točkom 16. obrazloženja) utvrđeno da postoji dovoljan stupanj razmjernosti između zahtjeva za iseljenje i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario jer iz iskaza tuženice proizlazi da se, a nakon što je zapala u financijske probleme 2000., nije obraćala tužiteljici vezano za otplatu duga ili počeka plaćanja najamnine niti se od 2000. obraćala Hrvatskom zavodu za socijalni rad ili Gradu Zagrebu radi ostvarivanja određenih prava iz socijalne skrbi, te osim što nije podmirivala režijske troškove i najamninu, nije ispunjavala niti druge obveze, što sve govori u prilog nesavjesnosti tuženice prilikom rješavanja financijskih problema,
slijedom čega je primjenom odredbe čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2015 – dalje: ZV) i čl. 22. st. 4. Zakona o najmu stanova (''Narodne novine'' broj 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006, 68/2018 i 105/2020) prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao osnovan.
7. Tuženica u žalbi priznaje činjenicu dugovanja za režijske troškove, jer iste nije bila u mogućnosti plaćati zbog teške materijalne situacije, ističe da nikada od tužiteljice nije dobila obavijest o raskidu ugovora o najmu do dopisa u kojem je zatraženo njezino iseljenje, da u predmetnom stanu živi od 1984. (trenutno s njom živi njezin unuk TM), da je tijekom postupka predlagala tužiteljici da joj omogući obročnu otplatu duga, da će u slučaju iseljenje ostati bez krova nad glavom jer nema drugog mjesta za stanovanje, a kao umirovljenica s vrlo niskom mirovinom i starije životne dobi (nakon ustege za ovrhe preostane joj iznos od 316,00 EUR-a) nije u mogućnosti osigurati novi smještaj.
8. Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025– dalje: ZPP), ovaj sud ne nalazi počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.
9. Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari , dok je odredbom čl. 163. st. 1. ZV-a propisano da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Odredbom čl. 34. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014, dalje: Ustav RH) propisano je da je dom nepovrediv, a pravo na dom ustavnom zaštićeno pravo, dok se prema odredbi čl. 16. Ustava RH slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih osoba i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (stavak 1.) i svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (stavak 2.).
10. U ovom konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana i prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a ima pravo zahtijevati od tuženice, koja posjeduje njezinu stvar bez pravne osnove, predaju tog stana u posjed, te nije sporno da je tuženica u posjedu istog od 1984. i kroz to vrijeme u odnosu na predmetni stan je ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost živeći u njemu, pa je stoga riječ o domu tuženice koji uživa zaštitu po čl. 8. Konvencije. Također, nije sporno da se tuženica tijekom prvostupanjskog postupka pozvala na pravo zaštite prava na dom, navodeći da u predmetnom stanu živi od 15. rujna 1984. i da bi predajom istog ostala bez krova nad glavom.
11. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno proveo test razmjernosti, radi dobivanja odgovora na pitanje je li u ovom konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno predstavlja li zahtjev za iseljenje tuženice kao neovlaštene korisnice neopravdano miješanje u njezino pravo na dom. Provodeći test razmjernosti kroz tri eliminacijska pitanja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je miješanje utemeljeno na zakonu (tužiteljica kao vlasnica zahtijeva predaju po čl. 161. st. 1. ZV- a) i da je usmjereno na postizanje legitimnog cilja (zaštite prava vlasništva).
12. Međutim, u odnosu na treće eliminacijsko pitanje – je li takva mjera nužna u demokratskom društvu, prvostupanjski sud je iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da je miješanje u tuženičino pravo na dom ''nužno u demokratskom društvu''. Naime, miješanje se smatra ''nužnim u demokratskom društvu'' za postizanje legitimnog cilja ako zadovoljava ''neodgodivu društvenu potrebu'' i posebice ako je razmjerno s legitimnim ciljem koji se želi postići, radi čega je potrebno provođenjem testa razmjernosti utvrditi: a) da li se može legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere, b) postoji li ''neodgodiva društvena potreba'' za mjerom kojom se miješa u pravo na dom i c) je li miješanje razmjerno toj potrebi.
13. Prema rezultatima provedenog dokaznom postupka zaštita prava vlasništva tužiteljice nije se mogla postići primjenom blaže mjere. Međutim, ispitujući postojanje ''neodgodive društvene potrebe'' za mjerom kojom se miješa u pravo na dom, ovaj sud, cijeneći savjesnost obje parnične stranke (tužiteljice kao osobe javnog prava čiji je osnivač Republika Hrvatska i koja iseljenjem želi zaštiti svoje vlasničko pravo te tuženice, osobe starije životne dobi /78 godina/ i oboljele od karcinoma, koja zbog svoje neukosti nije riješila svoja socijalna i financijska pitanja u okviru socijalne zaštite kada je zapala u tešku financijsku situaciju, a čija su prava suprotstavljena), zaključuje da u ovom konkretnom slučaju ne postoji neodgodiva društvena potreba za iseljenje tuženice. Naime, prema stanju spisa, tužiteljica, osim tvrdnje da želi posjed predmetnog stana jer je isti njezino vlasništvo, nije iznosila nikakve druge tvrdnje kojima bi dokazala da je iseljenje tuženice, a što predstavlja najekstremniji oblik miješanja u pravo na poštovanje doma jer ima za posljedicu gubitak doma, potrebno i nužno. Stoga u ovom konkretnom slučaju, imajući u vidu da tužiteljica nije dokazala zbog čega bi iseljenje tuženice bilo nužno u demokratskom društvu, u sukobu dva prava valja dati prednost pravu na dom tuženice pred pravom vlasništva tužiteljice . Navedeno shvaćanje je u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, primjerice odlukom u predmetu J protiv Republike Hrvatske zahtjev broj 42150/2009 od 29. svibnja 2012.
14. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti žalbu tuženice te primjenom odredbe čl. 373. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
U Varaždinu, 16. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
