Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-911/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga sudaca Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, te Ankice Matić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-517/2025-8 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska

odluka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012216934 od 10.01.2007. sklopljen između tužiteljice JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 u čl. 12, točka12.3., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 da tužiteljici JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos u visini od 390,79 EUR ( tristo devedeset eura i sedamdeset devet centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2007. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 394,91 EUR (tristo devedeset četiri eura i devedeset jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana".

2. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu sve zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe članka 12. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 10. siječnja 2007. te isplata iznosa od 390,79 eura s naslova naknade obrade kredita.

6. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile obradu zahtjeva Ugovor o kreditu 10. siječnja 2007. u iznosu od 64.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 12. Ugovora određena naknada za i odobrenje kredita u visini 1,00 % na iznos kredita obračunata sa datumom ugovora.

7. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga:

Kako se sa tužiteljicom prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredbama Ugovora o kreditu (članak 12. Ugovora) to očito tužiteljica nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 12. Ugovora o kreditu.

9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 7.509,23 kune. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

12. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:

Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

14. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

15. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

16. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

17. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

18. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjelam Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

19. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

20. Kako žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21).

21. Neosnovani su i žalbeni navodi glede odluke o troškovima postupka, pa je i u tome dijelu odlučeno kao u izreci, jer je sud prvog stupnja sukladno odredbi članka 154. i 155. stavak 1. ZPP-a pravilno utvrdio visinu troškova postupka.

U Splitu, 16. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić