Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-357/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mira Matuško Blažević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 16. siječnja 2026. broj P- 25/2025-49, u sjednici vijeća 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 16. siječnja 2026. broj P-25/2025-49:

- potvrđuje pod toč. I. i III. izreke

- preinačuje pod toč. II. i IV. izreke presude i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženice za izuzeće sudaca kao nedopušten.

II. Uvažava se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 16. siječnja 2026. broj P-25/2025-49 preinačuje pod toč. VI. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Nepobijana toč. V. izreke presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103614249 koji je sklopljen između stranaka 9. srpnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu koja je vezana uz CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.121,28 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 615,95 EUR sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. do isplate, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženic i isplatiti tužitelju iznos od 5.756,03 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.728,24 EUR, dok je pod toč. VI. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.112,50 EUR sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu pod toč. I., II., III., IV. i VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima tuženice, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Ocjenu osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103614249 koji je sklopljen između stranaka 9. srpnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule koja je vezana uz CHF (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i zahtjeva za isplatu novčanog iznosa od 12.121,28 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. koji se odnosi na preplaćeni iznos radi promjene tečaja, djelomične osnovanosti zahtjeva za isplatu zatezne kamate obračunate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 4.344,19 EUR (koji je djelomično usvojen za iznos od 615,95 EUR i djelomično odbijen za iznos od 3.728,24 EUR ) te zahtjeva za isplatu razlike glavnice u iznosu od 5.756,03 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita novčani iznos od 159.448,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja i ugovorenim načinom promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje

- da je 18. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, ispravno Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103614249 (u daljnjem tekstu: Aneks) temeljem kojeg je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene presudama VSRH broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 i da je tužitelj ovlašten u parnici povodom restitucijskog zahtjeva pozvati se na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa i prava, a za koja je sud vezan u toj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tužitelj u iskazu navodi da je podigao stambeni kredit sa svrhom kupnje prve nekretnine za osobne potrebe, da niti o jednoj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati s djelatnicima tuženice, da je ugovor pročitao i razumio i nije imao dodatnih pitanja, ali nije upozoren na rizik vezan uz kredit uz valutnu klauzulu u CHF koji je jedino mogao dobiti jer nije bio kreditno sposoban za kredit uz valutnu klauzulu u EUR

- da je Ugovor o kreditu potrošački ugovor u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03)

- da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kao i pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe , a koje nije postignuto provedenom konverzijom jer je istom (samo) položaj korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CFH izjednačen s položajem u kojem bi potrošač bio da je ugovorio kredit uz valutnu klauzulu u EUR, dok niti jednom odredbom ZID ZPK/15 kao niti Aneksa nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, sve imajući u vidu da cilj ZID ZPK/15 nije bio uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača već samo njihovo izjednačavanje s dužnicima koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR putem simulacije otplate, pa ne postoji pravna osnova po kojoj bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečenu korist od ništetnih odredaba

- da je temeljem nalaza i dopune nalaza vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. utvrđeno da je s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita tužitelj isplatio tuženici iznos od 12.121,28 EUR, da obračunata zatezna kamata na pojedinačne iznose koji su preplaćeni radi promjene tečaja od dana plaćanja do 30. rujna 2015. iznosi 4.344,19 EUR, da je u postupku konverzije tužitelju priznata preplata u iznosu od 3.728,24 EUR i da razlika preostale glavnice nakon konverzije radi promjene tečaja iznosi 5.756,03 EUR

- da provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer unatoč provedenoj konverziji ostaje dug tuženice na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u iznosu od 12.121,28 EUR, na ime zateznih kamata iznos od 4.344,19 EUR i na ime razlike nedospjele glavnice u iznosu od 5.756,03 EUR

- da nije osnovan prigovor zastare za utuženo potraživanje jer je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare, da je zastarni rok od 5 godina nastavio teći nakon pravomoćnosti presuda iz tog postupka i da do podnošenja tužbe nije protekao, prihvaćajući pritom Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj Su- IV-33/2022-2,

na temelju čega zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF i isto utvrđuje pod toč. I. izreke, te posljedično tome zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koj i je platio temeljem ništetnih odredaba primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima uz zateznu kamatu primjenom čl. 1115. istog Zakona pa je obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 12.121,28 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate pod toč. II. izreke, obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 615,95 EUR sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2026. do isplate pod toč. III. izreke, razliku glavnice u iznosu od 5.756,03 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate pod toč. IV. izreke, dok je odbio zahtjev za isplatu u iznosu od 3.728,24 EUR koliko je priznato tužitelju u postupku konverzije na ime preplate nepobijanom toč. V. izreke.

6. Tuženica u žalbi prije svega podnosi zahtjev za eventualno izuzeće sudaca, navodeći da ukoliko postoji koja od okolnosti koja dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda na način da - a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka) ili - b) ukoliko bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana) se žalba ima smatrati zahtjevom za izuzeće suca u smislu čl. 73. u vezi čl. 71. st. 7. ZPP. Navodi da sud nije utvrdio niti obrazložio na temelju čega se tužitelj ima smatrati potrošačem, a da se status potrošača ne presumira nego dokazuje u svakom konkretnom slučaju i da je teret dokazivanja te činjenice na tužitelju, pa isto sud nije mogao utvrditi samo na temelju sadržaja Ugovora o kreditu "a bez saslušanja tužitelja", radi čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz ZZP. Smatra da je sud propustio uzeti u obzir da su stranke 18. siječnja 2016. zaključile Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Glavi IV.a ZID ZPK/15, pa citirajući odredbe čl. 19.b, c i e ZID ZPK/15 ukazuje da su svi plaćeni iznosi radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u CHF uzeti u obzir prilikom konverzije. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita riješeno je kroz odgovarajuću praksu Suda Europske unije u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. kao i kroz praksu VSRH počevši od odluke u oglednom postupku Gos- 1/2019 pa sve do posljednje objavljene odluke Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. VSRH je kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti zahtjeva korisnika kredita prema bankama u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, dok je Sud Europske unije u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi. Nastavno na navedeno uslijedila je i odluka VSRH u predmetu broj Rev 637/2019 kojom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju banke, preinačio presudu drugostupanjskog suda te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu korisnika kredita koji je prihvatio konverziju , izražavajući ključno stajalište pod toč. 17. i 18. obrazloženja. U ostalim točkama obrazloženja navedene odluke VSRH (posebno toč. 20. i 21.) naglašeno je da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom dok je u daljnjem obrazloženju (pod toč. 23. i 24.) zaključeno da je sklapanjem Aneksa osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka na temelju informiranog pristupa potrošača pa u tom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice. Smatra da odluke suda Europske unije C-118/17 i C-452/18 nisu primjenjive u konkretnom slučaju o čemu se izjasnio VSRH u odlukama Gos-1/2019 i Rev-1042/2017, ali su primjenjive odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-81/19, C-243/20 i C-567/20 na koje se prvostupanjski sud nije osvrnuo pa je iz tog razloga počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Nadalje, iznos od 5.756,03 EUR koji je vještak utvrdio kao "razliku preostale glavnice po konverziji s osnove promjene tečaja" ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita više platio nego je isti posljedica sklapanja Aneksa čija se valjanost ne osporava niti dovodi u pitanje u ovom postupku i kojim je u čl. 5.2. utvrđen iznos kredita i ugovoreni uvjeti za razdoblje od 30. rujna 2015. nadalje pa tužitelj nema pravo niti na tu isplatu. Nadalje, prema shvaćanju Suda Europske unije u odlukama broj C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Pozivajući se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza u odlukama od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 navodi da je trebalo utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i da li ga je tuženica upozorila na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njegove kreditne obveze, a što je sud propustio utvrditi pa je time činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Sud se u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale kojima dokazuje razinu informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, pa je s tim u vezi počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. i čl. 8. ZPP. Osporava ocjenu prigovora zastare te prava tužitelja na zateznu kamatu od dana plaćanja pojedinačnih iznosa tvrdeći da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom.

7. U odnosu na zahtjev za izuzeće sudaca koji će suditi u ovom predmetu valja istači da prema čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. citirane zakonske odredbe zahtjev iz st. 2. tog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženica u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, to zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. toč 1. ZPP nije dopušten, zbog čega je ovaj sud zahtjev odbacio kao nedopušten temeljem čl. 73. st. 3. ZPP pod toč. I. izreke ovog rješenja (tako i VSRH u rješenju broj Rev-348/2024-2).

8. S obzirom da tuženica ne pobija presudu u dijelu odbijenog zahtjeva tužitelja pod toč. V. izreke jer za to nema niti pravni interes, to je ovaj sud konstatirao da je nepobijana toč. V. izreke presude ostala neizmijenjena (toč. IV. izreke ovog rješenja).

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP na koje ukazuje tuženica. Tuženica nije bila onemogućena u dokazivanju da je tužitelj bio informiran o spornoj odredbi u postupku pregovaranja/sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznositi činjenice i predlagati dokaze. Osim toga nije točna žalbena tvrdnja da tužitelj nije saslušan jer je dokaz saslušanjem tužitelja proveden na ročištu 11. lipnja 2025. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9.1. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze sukladno navedenoj odredbi, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je sud u obrazloženju izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, odnosno koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, te je naveo odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevu tužitelja.

10. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP pa nema dvojbe da se radi o potrošačkom ugovoru posebice kada se isto poveže s činjenicom da je između stranaka sklopljen Aneks temeljem ZID ZPK/15 koji je primjenjiv na potrošačke ugovore u smislu čl. 1. ZID ZPK/15, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su sporne odredbe iz Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.) koje je utvrdio ništetnim pod toč. I. izreke presude, formuliranje jednostrano od tuženice bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, i da su kao takve ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, iako se prvostupanjski sud nije pozvao na materijalno pravo temeljem kojeg utvrđuje ništetnost ugovornih odredaba.

11.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka – zaposlenika tuženice koji je neposredno sudjelovao u pregovorima koji su prethodili sklapanju Ugovora o kreditu, odnosno da je tuženica odustala od saslušanja zaposlenice za koju je tvrdila da je sudjelovala u sklapanju ugovora HV, a da su brošure, letci i reklamni materijali tuženice bili predmetom ocjene u postupku kolektivne zaštite i ne mogu biti dokaz informiranosti tužitelja u postupku konkretnog pojedinačnog pregovaranja, kao niti pisani iskaz OV (na listu 179 spisa) koja o pojedinačnim pregovorima u konkretnom slučaju nema saznanja, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da nije dobio odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da nije upozoren na tečajni rizik koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks proizvodi ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Aneks tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, a uzgred se napominje da ga ne obvezuje (i) ugovorna kamata koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženice iz čl. 8. Ugovora o kreditu s obzirom da je ta nepoštena odredba izmijenjena na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (ali i promjenjivoj kamatnoj stopi).

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak.

16.1. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

17. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano) pa stoga obračunati iznos s osnova promjene tečaja u CHF nije u imovini tuženice bez pravne osnove nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu iznosa od 12.121,28 EUR temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO).

18. ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otpla ti kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Aneksom (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Kako je u dopuni nalaza financijskog vještaka od 30. rujna 2025. obračunata zatezna kamata od datuma plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa koji predstavljaju preplatu radi promjene tečaja u odnosu na početni tečaj CHF u vrijeme plasiranja kredita pa do 30. rujna 2015. - u ukupnom iznosu od 4.344,19 EUR, to ovaj sud utvrđuje da se radi o novčanom iznosu na koji bi tužitelj imao pravo s osnova obeštećenja.

19.1. Međutim, s obzirom da je prvostupanjski sud nepobijanom toč. V. izreke presude odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.728,24 EUR koji je obračunat na ime zatezne kamate jer je zaključio da je taj iznos namiren tužitelju kroz priznatu preplatu u čl. 5.3. Aneksa (28.090,40 kn), to je po osnovi zatezne kamate tužitelju dosuđena razlika u iznosu od 615,95 EUR pod toč. III. izreke na koju i prema ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo, dok u preostaloj visini zatezne kamate (na koju bi imao pravo) i za koji je zahtjev odbijen pod toč. V. izreke ovaj sud nije ovlašten intervenirati u izostanku žalbe tužitelja.

20. Vezano uz sporno pitanje koje tuženica i nadalje problematizira u žalbi - od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, valja istači da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača , pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare kada je pod toč. 26. obrazloženja zaključio da zastara nije nastupila jer od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 pa do 13. lipnja 2023. kada je podnesena tužba nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

21. S obzirom da je način izračuna konverzije izričito propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 5.756,03 EUR, koji je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, dakle izračunom koji nije u skladu s citiranom zakonskom odredbom, nije u imovini tuženice radi čega tužitelj nema pravo na isplatu niti navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO.

21.1. Naime, kako 19.c st. 1. toč. 1. ZID ZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ne na dan konverzije), da toč. 4. citirane zakonske odredbe propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta (ne prema tečaju na dan konverzije) i da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, da toč. 7. citirane odredbe propisuje da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. - kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. toga stavka, kao i da su u čl. 5.2. Aneksa stranke ugovorile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 85.168,72 EUR u kunskoj protuvrijednosti te u čl. 5.3. da preplata iznosi 28.090,40 kn čije korištenje je regulirano sporazumom vjerovnika i potrošača (čl. 7. Aneksa) u smislu čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, to ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužiteljica imala pravo na razliku glavnice koja je izračunata po metodologiji kao da sporazum o konverziji ne postoji.

22. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP pod toč. III. izreke, dok je primjenom 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. II. i IV. izreke i zahtjev tužitelja odbio.

23. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

24. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (toč. I. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. III. izreke), a tuženica u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu glavnice (toč. II. i IV. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

25. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP.

26. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove sastava žalbe i pristojbe na žalbu pa je stoga odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu ovaj sud je odbio jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom da u istom tužitelj ponavlja tvrdnje koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka.

U Varaždinu 16. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek