Poslovni broj P-1269/2025-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŽ, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., čiji OIB glasi 78427478595, sa sjedištem u [adresa], kao pravne sljednice Nove hrvatske banke d.d., a nje kao pravne sljednice Sberbanke d.d., radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 23. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane tuženice, 16. travnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koji je 22. veljače 2008., pod brojem 214865, sklopljen između tužitelja ŽŽ, kao korisnika kredita, te Sberbanke d.d., kao pravne prednice tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., kao kreditora, potvrđen 22. veljače 2008. po javnom bilježniku Obreniju Ribariću pod brojem Ov-2596/2008, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi:

„(…) Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (…)“

pa, stoga, kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorene stranke te za period od 01. listopada 2009. do 01. ožujka 2013. tužitelj LŽ nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženice.

II. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da, po osnovi preplaćene kamate, tužitelju ĐŽ isplati iznos od 127,91 euro (slovima: sto dvadeset sedam eura i devedeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. listopada 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,80 eura od 01. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 6,13 eura od 02. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 3,22 eura od 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 6,04 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 3,18 eura od 01.veljače 2010. do isplate

- na iznos od 4,46 eura od 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 4,47 eura od 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 6,99 eura od 03. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 1,69 eura od 01. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 4,44 eura od 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 5,56 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 3,05 eura od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 4,13 eura od 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 5,13 eura od 02. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 2,84 eura od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 6,51 euro od 03. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 1,55 eura od 01. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 3,72 eura od 01. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 3,53 eura od 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 4,43 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 0,11 eura od 01. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 3,38 eura od 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 3,44 eura od 01. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 3,21 eura od 01. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 2,95 eura od 01. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 3,62 eura od 02. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 1,87 eura od 01. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 3,26 eura od 02. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 1,70 eura od 01. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 2,24 eura od 01. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 2,65 eura od 02. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 1,90 eura od 02. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 1,24 eura od 01. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 2,02 eura od 02. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 1,00 eura od 01. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 1,23 eura od 01. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 1,05 eura od 01. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 1,14 eura od 02. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 0,51 euro od 01. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 0,70 eura od 02. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 0,26 eura od 01. veljače 2013. do isplate te

- na iznos od 0,18 eura od 01. ožujka 2013. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i čl. 8. Ugovora o kreditu, koji je 22. veljače 2008., pod brojem 214865, sklopljen između tužitelja ŽŽ, kao korisnika kredita, te Sberbanke d.d., kao pravne prednice tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., kao kreditora, potvrđen 22. veljače 2008. po javnom bilježniku Obreniju Ribariću pod brojem Ov-2596/2008, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarskog franka.

IV. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da, po osnovi razlike u tečaju, tužitelju ĐŽ isplati iznos od 2.562,21 euro (slovima: dvije tisuće petsto šezdeset dva eura i dvadeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,87 eura od 01. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 16,04 eura od 03. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 3,71 euro od 01. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 17,55 eura od 02. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 19,58 eura od 02. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 20,54 eura od 02. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 18,39 eura od 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 17,81 euro od 02. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 14,46 eura od 01. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 11,22 eura od 01. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,32 eura od 01. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 14,65 eura od 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 13,20 eura od 01. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 11,84 eura od 02. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 14,98 eura od 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 17,57 eura od 02. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 20,77 eura od 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 19,87 eura od 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 24,84 eura od 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 23,30 eura od 03. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 26,39 eura od 01. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 40,17 eura od 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 36,78 eura od 02. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 49,29 eura od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 42,71 euro od 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 37,76 eura od 02. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 52,76 eura od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 60,95 eura od 03. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 55,52 eura od 01. veljače 2011. do isplate te

- na iznos od 56,02 eura od 01. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 51,35 eura od 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 52,62 eura od 02. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 69,08 eura od 01. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 71,09 eura od 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 92,79 eura od 01. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 82,44 eura od 01. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 72,47 eura od 01. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 72,03 eura od 02. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 71,39 eura od 01. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 74,67 eura od 02. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 79,12 eura od 01. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 79,09 eura od 01. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 76,45 eura od 02. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 77,68 eura od 02. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 79,38 eura od 01. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 77,53 eura od 02. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 77,95 eura od 01. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 76,39 eura od 01. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 73,66 eura od 01. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 77,02 eura od 02. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 78,63 eura od 01. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 77,88 eura od 02. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 73,04 eura od 01. veljače 2013. do isplate te

- na iznos od 76,78 eura od 01. ožujka 2013. do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. da tužitelju ĐŽ naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.099,00 eura (slovima: tisuću devedeset devet eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 16. travnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 1.161,50 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja ŽŽ za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 165,90 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 19. travnja 2021. godine, navodi se da je 22. veljače 2008. godine tužitelj LŽ (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv nekada bio Sberbank d.d., a koja danas ima tvrtku Hrvatska poštanska banka d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.369,55 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, i to po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 127,91 euro (963,73 HRK), a po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.562,21 euro (19.304,99 HRK), s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a čak i da su ta utvrđenja primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti suda za utvrđenja iz te presude, uz navod da tužitelj nije dokazao da se o ugovornim odredbama iz konkretnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo te uz ukazivanje na to da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Visina tužbenog zahtjeva nije osporena.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

4. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

5. Iako je tužitelj predlagao i provođenje dokaza financijskim vještačenjem, ovaj dokaz u konkretnoj parnici nije proveden.

6. Tuženica je, naime, kao što je prethodno pisano, u sadržaj podnesenog odgovora na tužbu visinu tužbenog zahtjeva izrijekom učinila nespornom pa se, posljedično, ovaj dokaz ukazao suvišnim za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu.

7. Sud je, pritom, imao u vidu da je tijekom spora došlo do izmjene na strani tuženice jer je, umjesto izvorne tuženice Sberbanke d.d., na njezino mjesto kao njezina pravna sljednica stupila tuženica, međutim, upravo imajući u vidu da se radi o pravnom sljedništvu te da niti nova tuženica – Hrvatska poštanska banka d.d. nije osporila visinu tražbine tužitelja u ovom sporu, dokaz financijskim vještačenjem ukazao se suvišnim u predmetnom postupku. Zato je sud taj dokaz odbio provesti. O tome je donio i odgovarajuću procesnu odluku, sadržanu u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 23. ožujka 2026. godine (list 122. sudskog spisa).

8. Uz izvedene dokaze i onaj koji je sud odbio provesti iz netom objašnjenog razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP- a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu koje je održano 26. siječnja 2026. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 120. sudskog spisa).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

10. Među strankama nije sporno da su 22. veljače 2008. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 17.369,55 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 60 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da su u Ugovoru o kreditu od 22. veljače 2008. godine ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene kamatne stope i tečaja za CHF. Konačno, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene kamatne stope i tečaja valute te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

12. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (stranački iskaz tužitelja) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

13. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok je stranački iskaz tužitelja uvjerljiv, pri čemu se sud i neposrednim opažanjem, prilikom saslušanja tužitelja, neposredno osvjedočio u istinitost njegova kazivanja.

14. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da on ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli smatra ništetnima te da po toj osnovi traži isplatu.

15. Prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; u daljnjem tekstu: ZZP).

16. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, dok je, po njegovoj odredbi čl. 155., ZZP na snagu stupio 07. kolovoza 2007. godine pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

17. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

18. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO -a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

19. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

20. Tužitelj je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao.

21. Iz sadržaja odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine (s lista 25. sudskog spisa) uočljivo je da je tužitelju kredit odobren za kupnju vozila , s tim da je takvu namjenu potvrdio i tužitelj u svom stranačkom iskazu, ističući da je vozilo koje je kupio sredstvima predmetnog kredita uvijek koristio isključivo za osobne potrebe pa je zato jasno da se radi o ugovoru koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene poslovnoj djelatnosti tužitelja niti obavljanju djelatnosti njegova slobodnog zanimanja, a time i da, u kontekstu pravila iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP- a, tužitelja treba smatrati potrošačem.

22. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 22. veljače 2008. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti tužitelja ili obavljanju djelatnosti njegova slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

23. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

24. Odredbama čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

25. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.

26. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 97. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

27. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 22. veljače 2008. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana .

28. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora.

29. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, koji je obuhvaćao 5-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine otplata kredita ugovorena kroz 60 mjeseci, dakle kroz 5 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

30. U svakom slučaju suprotnom od potonje prikazanog, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

31. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

32. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 24. listopada 2006. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

33. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 22. veljače 2008. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 2. 4. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

34. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a.

35. Zato je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

36. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama čl. 1. i čl. 8. Ugovora o kreditu od 2008. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu (tuženica je u presudi koju je Trgovački sud u Zagrebu donio 04. srpnja 2013. godine, pod poslovnim brojem P-1401/2012, označena kao 8. tuženica), na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP -a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

37. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

38. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici. Ovo posebno zato jer mu je tuženica u ovoj parnici to izrijekom osporavala kroz sadržaj podnesenog odgovora na tužbu.

39. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

40. Tužitelj se pozvao na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012 pa je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog spora.

41. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

42. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a te čl. 96. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

43. Ponavlja se da je odredbama čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

44. Tuženica u postupku ničim nije dokazala da se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli iz čl. 1. i iz čl. 8. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine pojedinačno pregovaralo, što znači da niti u odnosu na te ugovorne odredbe nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a, a time i da su i te ugovorne odredbe ništetne u smislu regulacije iz odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP-a.

45. Zato je i u tom dijelu sud smatrao da je tužbeni zahtjev pravno utemeljen pa je odlučio kao u t. III. izreke presude.

46. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, nepoštene, a kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredba ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu u onom dijelu u kojemu je on u ovoj parnici postavio kondemnatorni zahtjev (glede restitucije vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i glede restitucije vezane uz ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli).

47. Tuženica se tijekom spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

48. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

49. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

50. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje niš tetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

51. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

52. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

53. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

54. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

55. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 22. veljače 2008. godine sklopljen između tužitelja i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku u kojem odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

56. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

57. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

58. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 22. veljače 2008. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli tuženica od tužitelja primila isplatu, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

59. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da visinu tražbine tužitelja tuženica nije osporila.

60. Zato je tužbeni zahtjev usvojen upravo u onoj visini u kojoj ga je tužitelj u ovom sporu i postavio. O tome su donesene odluke iz t. II. i IV. dispozitiva presude.

61. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

62. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. i IV. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

63. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

64. U sadržaj t. II. i IV. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

65. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

66. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 16. travnja 2026. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi samo u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Kod preračunavanja iznosa koje je tužitelj zatražio u kunama u eure sud je pošao od spomenutog fiksnog tečaja konverzije.

67. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

68. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje jednog podneska, od 14. studenog 2025. godine, koji je bio obrazložen pa nagrada za njegovo sastavljanje iznosi 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

69. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od kojih je ono od 08. prosinca 2025. godine odgođeno prije početka raspravljanja pa nagrada za zastupanje na njemu iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 5. Tarife/23, dok se na ročištima od 26. siječnja 2026. godine i od 23. ožujka 2026. godine raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

70. Na nabrojane radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 212,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

71. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 16. travnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela

XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

72. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koji je noveliran kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

73. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

74. Tužitelj je zahtijevao i troškove sudskih pristojbi, no takvo mu pravo pripada isključivo u odnosu na sudsku pristojbu za tužbu, u (plaćenom ) iznosu od 36,50 eura (275 HRK), a ne i u odnosu na sudsku pristojbu za presudu.

75. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi, što znači da niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da mu ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret protivne strane u sporu (tuženice).

76. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

U Rijeci 16. travnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).