Poslovni broj: P-2890/2025-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marija Maričević, odvjetnica iz Zagreba, Vukovarska 237d protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Kruni Kneževiću, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopošićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. ožujka 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marije Maričević odvjetnice te zamjenika punomoćnika tuženika Hane Avdović odvjetnice, dana 16. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 62,20 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 13. kolovoza 2007. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 594,83 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 13. listopada 2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ZB, [adresa], 51216 Z, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 131,13 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 21.10.2014. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju ZB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.271,83 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2026. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12. travnja 2025. godine navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao Kreditorom sklopio ugovore o kreditu;

- 31.07.2007. Ugovor o kreditu 7103750874 na iznos od 10.492,77 CHF

- 13.10.2011. Ugovor o kreditu 7105375368 na iznos od 30.000,00 EUR

- 21.10.2014. Ugovor o kreditu 7106745938 na iznos od 98.803,38 kn.

2. U svim navedenim ugovorima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, temeljem čega su naplaćene tzv. ulazne naknade;

- 13.08.2007. u iznosu od 468,70 kn/62,20 EUR

- 13.10.2011. u iznosu od 4.481,75 kn/594,83 EUR

- 21.10.2014. u iznosu od 988,03 kn/131,13 EUR.

3. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu „uzmi ili ostavi“ i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti koji je i kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužitelja i zbog toga su ništetne. Slijedom navedenog, tužitelj ističe da su ništetne;

- dio članka 2. ugovora 7105375368 i 7106745938, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge

Kreditora, te istovjetne odredbe ugovora 7103750874:

- dio čl. 17. (7105375368) i čl. 18 (7106745938) u dijelu kojim je određeno da se na prava i obveze korisnika primijenjuju Opći uvjeti tuženika, da korisnik izjavljuje da je s istima upoznat, da pristaje na njihovu primijenu, te sve naknadne izmijene i dopune, te istovjetne odredbe ugovora 7103750874.

4. Napominje se da tuženik nije dostavio presliku ugovora 7103750874, međutim u istom se nalaze odredbe istovjetne odredbama ostalih ugovora. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao ne pripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate. Tužitelj se obratio tuženiku dopisom od 17.03.2025. sa zahtjevom za dostavom kreditne dokumentacije, podacima o uplati naknada i zahtjevom za restituciju. Tuženik je dostavio dio kreditne dokumentacije i podataka, međutim nije udovoljio zahtjevu za restitucijom.

5. Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. U svom odgovoru na tužbu tuženika navodi kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili dana 31. srpnja 2007. godine Ugovor o kreditu kreditna partija broj 7103750874 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 10.492,77 CHF. Pod točkom I. tužitelj u tužbi s navodne ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i primjenu Opći uvjeti tuženika, postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 62,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.08.2007. godine pa do isplate. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili su dana 13. listopada 2011. godine Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3225087819 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.000,00 EUR. Pod točkom II. tužitelj u tužbi s navodne ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i primjenu Opći uvjeti tuženika, postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 594,83 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.10.2011. godine pa do isplate. Tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik sklopili su dana 21. listopada 2014. godine Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3239584536 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 98.803,38 HRK. Pod točkom III. tužitelj u tužbi s navodne ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i primjenu Opći uvjeti tuženika, kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 131,13 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.10.2014. godine pa do isplate.

7. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

8. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano koliko iznosi naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

9. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (NB protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ČB prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku.

10. U opisanim okolnostima, tuženik smatra da je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan. “S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja neomogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer su naknade naplaćene 13.08.2007. godine, 13.10.2011. godine i 21.10.2014. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2007., 2011. i 2014. godine, od dana plaćanja naknadi pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 10 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate pod točkom I. od dana 13.08.2007. godine, pod točkom II. od dana 13.10.2011. godine, pod točkom III. od dana 21.10.2014. godine tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. “Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO- a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

11. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid u zahtjev u mirnom postupku (list 4 spisa), očitovanje Zagrebačke banke (list 6-8 spisa), financijsku dokumentaciju (list 9-14 spisa), ugovor o gotovanskom nenamjenskom kreditu od 21.01.2014. (list 15-20 spisa), financijska dokumentacija (list 21-26 spisa) ugovor o gotovinskom i nenamjenskom kreditu od 13.10.2011. (list 27-31 spisa) financijsku dokumentaciju (list 32-40 spisa), sudska praksa (list 57-95 spisa), upute Zagrebačke banke pri odobravanju kredita (list 97-98 spisa), sudska praksa (list 107-125 spisa), sudska praksa (list 136-215 spisa) te iskaz tužitelja dan na ročištu od 15. rujna 2025. godine (list 217-218 spisa).

12. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

13. Sud je izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 7105375368 od 13.10.2011. te je utvrdio da je siti sklopljen između tuženika kao banke kreditora te tužitelja kao korisnika kredita. Tim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje korisniku kredita iznos od 30.000,00 EUR. Ugovorena je redovna kamata od 9,30 % te rok otplate kredita od 84 mjeseca. Odredbom čl. 2 st. 9 je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora. Vezano uz ovaj kredit sud je izvršio uvid i u dopis tuženika od 2.4.2025. godine te je utvrdio da je po ovom kreditu tuženik naplatio tužitelju dana 13.10.2011. godine naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 4.481,75 kn, a što prema službenom tečaju iznosi 594,83 EUR.

14. Sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu 7106745938 te je utvrdio da je isti sklopljen između tuženika kao banke kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 21.10.2014. godine. Navedenim iznosom je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 98.803,38 HRK uz redovnu kamatu od 7,93 % te rok otplate od 72 mjeseca. Odredbom čl. 2 e) određeno je da je korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Nadalje odredbom čl. 17. određeno je odveza korisnika da plati naknadu u slučaju prijevremenu otplate kredita, a čl. 18 je određeno da se na sva prava i obveze primjenjuju svi opći uvjeti poslovanja tuženika te opći uvjeti promjene kamatnih stopa. Vezano uzu ovaj ugovor o kreditu sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 2.4.2025. godine te je utvrdio da je tuženik naplatio tužitelju dana 21.10.2014. godine naknadu za obradu zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 988,03 kn, a što po službenom konverzijskom tečaju iznosi 131,13 EUR.

15. Tužitelj u spis nije dostavio ugovor o kreditu 7103750874 te je o tom ugovornom odnosu sud zaključivao temeljem drugih dokaza. Naime, u spis je dostavljen dopis tuženika od 02.04.2025. godine iz kojeg proizlazi da je dana 13.8.2007. godine tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva (tzv. ulazna naknada) u iznosu od 468,70 kn, a što po službenom konverzijskom tečaju iznosi 62,20 EUR. Obzirom da se ova naknada u pravilu, a imajući u vidu ostale dostavljene ugovore tuženika, te iskaz tužitelja naplaćuje nakon što se odobri kredit upravo iz iznosa kredita koji je odobren korisniku ovaj sud zaključuje da su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita sklopili navedeni ugovor o kreditu broj 7103750874 te da je tuženik temeljem takvog ugovornog odnosa naplatio tužitelju navedenu naknadu a koja naplata vezano uz to da se radi o naplati ulazne naknade za obradu kredita i njena visina nije sporna među strankama.

16. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 15. rujna 2025. godine tužitelj ZB je izjavio da je predmetne kredite podigao u svrhu kupnje motornog vozila, zatim je podigao i nenamjenski kredit, te za motocikl. Nije imao firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrao je obzirom da je tamo dobivao plaću. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Prilikom podizanja kredita u banci mu nisu ništa objašnjavali zašto je u ugovoru unijeta i njegova obveza plaćanja naknade. Zatim mu nisu rekli za što ta naknada služi i koji će troškovi sa tom naknadom biti podmireni. Jednostavno je dobio ugovor sa takvom odredbom. To je bio tipski ugovor koji je sastavila banka. On je te ugovore pročitao i oni su ovjereni kod javnog bilježnika. Kod javnog bilježnika se sve svelo na potpisivanje ugovora. i objašnjavanje ovršne odredbe ako ne bude plaćao. Na poseban upit pun. tuženika da li je tražio objašnjenje vezano uz navedene nakade kao i visinu iznosa iste tužitelj odgovara da kada je vidio šprancirani ugovor koji je napisala banka smatrao je da je to tako i da on kao mala privatna osoba ne može utjecati na to.

17. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je tužitelj kod tuženika kao banke realizirao tri ugovora koje je iskoristio za kupnju motornog vozila, motocikla, te za ostalu osobnu potrošnju što svim navedenim ugovorima o kreditu daje obilježja potrošačkih kredita. Isto tako je sud iz gore provedenih dokaza utvrdio da je za sva tri ugovora o kreditu tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva s tim da iz dopisa banke te financijske dokumentacije proizlazi da su iste naknade naplaćene tužitelju prilikom puštanja iznosa na račun tužitelja. Isto tako je sud iz provedenih dokaza utvrdio da je sve ugovore jednostrano napisala banka kao kreditor te je samo dostavila tužitelju na potpis po sistemu uzmi ili ostavi bez ikakvog daljnjeg razgovora ili objašnjenja vezano uz obradu o naknadama u smislu koja je svrha tih naknada, koji će se troškovi njima podmiriti i sl. Posebno valja naglasiti da je teret dokaza na tome da je banka o tim odredbama pregovarala sa tužiteljem kao potrošačem i korisnikom kredita upravo na tuženiku a on nije ničim dokazao da bi se o tim odredbama posebno pregovaralo, odnosno da bi uopće bile spomenute. U ovoj pravnoj stvari tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništavosti određenih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na ulaznu naknadu, te je sud o tome odlučio kao u prethodnom pitanju za potrebe ove parnice te je o zahtjevu za isplatom odlučivao imajući u vidu da je sud utvrdio da su te odredbe o naknadama za obradu kredita ništetne i to iz razloga koji su upravo navedeni kao i iz razloga kako niže slijedi.

18. Na ročištu održanom 01.07.2025. godine stranke su učinile nespornim da su za naveden ugovore o kreditu naplaćene ulazne naknade sukladno podacima iz dopisa tuženika od 2.4.2025. godine (list 5-6 spisa) sud je prihvatio ovakvo dopušteno raspravljanje stranaka te je utvrdio da je temeljem ugovor o kreditu 7103750874 tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva dana 13.8.2007. godine u iznosu od 468,70 kn ili 62,20 EUR. Nadalje iz istog dokaza je sud utvrdio da je temeljem ugovora o kreditu 7105375368 tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva dana 13.10.2011. godine u iznosu od 4.481,75 kn ili 594,83 EUR. Na kraju sud je utvrdio da je temeljem ugovora o kreditu 7106745938 tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva dana 21.10.2014. godine u iznosu od 988,03 kn ili 131,13 EUR.

19. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita sva tri Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

19. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe sva tri Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

20. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

22. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

23. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadi za obradu zahtjeva iz Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznose i to: - iznos od 62,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13.08.2007. godine pa do isplate, - iznos od 594,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13.10.2011. godine pa do isplate, - iznos od 131,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 21.10.2014. godine pa do isplate.

24. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

25. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

26. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

27. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a.

28. Sud je tužitelju priznao trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku sa 150,00 EUR, trošak sastava tužbe od 22.04.2025. godine sa 150,00 EUR (tbr. 7/1), trošak stava podnesaka od 09.06.2025. sa 150,00 EUR (tbr. 8/1), trošak sastava podneska od 16. travnja 2025 sa 75,00 EUR (tbr. 8/3), trošak pristupa na ročišta 01.07.2025., 15.09.2025. i 03.03.2026. godine sa 150,00 EUR za svako ročište (tbr.9/1) ili ukupno 975,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 243,75 EUR (tbr. 46), trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 EUR te na presudu od 26,54 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.271,83 EUR. Navedeni iznos je dosuđen tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

29. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 i 8 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 16. travnja 2025. godine pa do isplate.

30. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 16. travnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.