Poslovni broj: P-6630/2025-12
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Ana-Marija Leško Blažić odvjetnica iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 zastupana po punomoćniku LS iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Ana-Mariju Leško Blažić odvjetnicu te zamjenika punomoćnika tuženika Zvonimira Kalembera Skoku odvjetnika, dana 16. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205603131 od 24.10.2005. g. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita solemniziran po javnoj bilježnici Ranki Spevec iz Velike Gorice, pod posl. br. OU-1254/2005 dana 03.11.2005. g. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“
II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici, RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 164,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.11.2005. g. pa do isplate i to do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 23. toč. C Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205603131 od 24.10.2005. g. sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita solemniziran po javnoj bilježnici Ranki Spevec iz Velike Gorice, pod posl. br. OU-1254/2005 dana 03.11.2005. g. u dijelu u kojem je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita, a koji dio glasi: „uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“
IV. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici, RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita iznos od 66,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.04.2012. g. pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku, zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 naknaditi tužiteljici, RS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 292,17 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 231,00 EUR.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je dana 24.10.2005. g. tužiteljica je, kao korisnica kredita, zaključila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205603131 (dalje u tekstu: Ugovor), kreditna partija: 7102912401 solemniziran po javnoj bilježnici Ranki Spevec iz [adresa], pod posl. br. OU-1254/2005 dana 03.11.2005. g. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganja iznos od 37.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
2. Člankom 2. st. 1. predmetnog Ugovora predviđen je način otplate kredita na način da je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 37.300,00 CHF (slovima: tridesetsedamtisućatristo švicarskih franaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje (slovima: četiricijelapedeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 7. Ugovora predviđeno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 384,96 CHF (slovima: tristoosamdesetčetiri i 96/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Navedenim člankom još je predviđeno da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Dana 15.11.2005. g. sklopljen je I. dodatak Ugovora o kreditu kojim se mijenja založni dužnik odnosno kojim se mijenja čl. 13. osnovnog Ugovora.
3. U članku 2. st. 4. predmetnog Ugovora stoji: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Tuženik je dana 22.11.2005. g. naplatio tužiteljici, na ime naknade iz čl. 2. st. 4. Ugovora (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), iznos od 1.240,76 kn odnosno preračunato u eur prema fiksnom tečaju konverzije iznos od 164,68 eur. Naplata navedene naknade vidljiva je u kartici Prometa po kreditu te u Potvrdi tuženika izdanoj dana 30.06.2025. g. U članku 23. toč. C Ugovora stoji: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Tužiteljica je dana 16.04.2012. g. prijevremeno otplatila kredit, a tuženik joj je istog dana naplatio, na ime naknade iz čl. 23. toč. C Ugovora (naknada za prijevremenu otplatu kredita), iznos od 499,70 kn odnosno preračunato u eur prema fiksnom tečaju konverzije 66,32 eur. Naplata navedene naknade vidljiva je u kartici Prometa po kreditu te u Potvrdi tuženika izdanoj dana 30.06.2025. g. Pred naslovnim sudom vođen je i pravomoćno okončan postupak u kojem je sud, kao o prethodnom pitanju, utvrdio ništetnima ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu kao i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Predmet se vodio pod posl. br. P- 1136/2022. Ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 od 04.07.2013. g. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Vezano za ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. g. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. g. Citiranom drugostupanjskom odlukom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u dijelu točke. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi. „Utvrđuje se da su prvotuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. g. .... povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“ Na str. 5. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. g. stoji: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB- a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. g. potvrđena je odluka VTS-a i u dijelu utvrđenja ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF dok je u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope VSRH već odlučio presudom posl. br. Revt 249/14-2 od 09.04.2015. g. Dakle, tuženik je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim Ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 96/03 i to čl. 81., 82. i 90.), a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sve gore opisane okolnosti nužne su za provedbu testa nepoštenosti, a time i za ocjenu suda o tome jesu li odredbe iz predmetnog potrošačkog Ugovora kojima je ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku za sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Okolnost da je tuženik, osim ništetnih odredaba o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i čime je povrijedio interes i prava tužiteljice, bitna je za provedbu testa nepoštenosti, a time i za ocjenu suda o tome jesu li odredbe iz predmetnog potrošačkog Ugovora kojima je ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Nesporno je da je tuženik navedeni ugovor sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a u kojim su ugovorene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojim ugovornim odredbama tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati što je uostalom razvidno i iz samih tih odredbi odnosno sadržaja kako iste glase. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorima potvrdio precizne i jasne parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla znati koliko će iznositi naknada za prijevremenu otplatu kredita budući je visina naknade ovisila isključivo o uvjetima koje će odrediti kreditor/tuženik. Što se pak tiče naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) tuženik nije tužiteljici točno prezentirao koje će ona troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova.
4. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog čl. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 2. ZZP/07) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca.
5. Kako su predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nepoštene jer su protivne prisilnim propisima ZZP/03, ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi Ugovora propisanih čl. 87. ZZP/03, čl. 102. st. 1. ZZP/07 te u svezi s čl. 323. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Uvidom u Ugovor razvidno je da se radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika. U ugovorima nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste zapravo odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine naknada iz čl. 2. st. 4. odnosno čl. 23. toč. C Ugovora. Dakle, predmetne ugovorne odredbe bile su teško razumljive tužiteljici budući da nije bila upoznata s parametrima koji utječu na visinu istih niti od čega se iste zapravo sastoje, o tim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik kao jača ugovorna strana u unaprijed sastavljenom (tipskom) ugovoru iste naprosto nametnuo tužiteljici slijedom čega se odredbe ugovora kojima je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva(čl. 2. st. 4.) te obveza naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita (čl. 23. toč. C) sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07 smatraju nepoštenima. Sukladno odredbi čl. 87. st. 14. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO. Nadalje, vezano za tzv. izlaznu naknadu, prema odredbi čl. 1024. ZOO/05 korisnik kredita kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Kako iz Ugovora nije moguće utvrditi na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita to je jasno da je naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja Ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kao što jasno proizlazi iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a takva je ugovorna odredba suprotna prisilnoj zakonskoj odredbi i nepoštena te kao takva ništava. O navedenom i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, posl. br. Rev-24/2021-2 od 21.02.2023. g.: „18. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tako i u Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).“
6. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Sve navedeno za posljedicu ima to da je tuženik nepošteni stjecatelj i odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredaba, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Zato se predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
7. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle tuženik, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na plaćeni iznos od dana stjecanja preplaćenog na ime ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kao i na ime ništetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
8. Tuženik u svom odgovoru na tužbu prvo konstatira od čega se sastoji tužbeni zahtjev, a zatim prvo ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.240,76 kn odnosno 164,68 EUR prema fiksnom tečaju konverzije naplaćena 2005. godine, a tužba je podnesena 2025. godine znači nakon 20 godina. Isto tako, tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 499,70 kn odnosno 66,32 EUR prema fiksnom tečaju konverzije naplaćena 2012.g. znači nakon 13 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim što su zahtjevi po navedenim osnovama zastarjeli, zahtjevi su u cijelosti neosnovani, što tuženik obrazlaže u nastavku. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. godine: „48. U odnosu na potraživanje s osnova isplaćene naknade za troškove obrade predmetnog kredita u iznosu od 2.099,33 sa pripadajućom zateznom kamatom i iznosa od 1.376,00 s osnova isplaćenog iznosa troška ovjere ugovora kod javnog bilježnika s osnove ništetnosti odredaba čl. 2. st. 4. i čl. 23. st. 1. toč. H. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu navesti je da je taj zahtjev tužitelja neosnovan budući je nastupila zastara prava potraživanja naplate istih ovo stoga što je tužitelj iznos od 2.099,33. kn platio dana 17. travnja 2007., a iznos od 1.376,00 kn platio dana 13. travnja 2007., dakle protekom zastarnog roka od pet godine iz čl. 225. ZOO, jer je tužitelj tužbu podnio dana 12. lipnja 2019. Tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo.
9 . Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.350,33 EUR) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorne zahtjeve za isplatu na iznos od ukupno 231,00 EUR (164,68 EUR+ 66,32 EUR). U tome smislu tuženik ukazuje i na sudsku praksu VSRH: VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005., VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008., VSRH, br. Rev 688/00 od 07.01.2004.i druge. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku podneska pod točkom V. i VI. Prije svega, tuženik pod točkom IV. ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: - čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010.1 te ju citira. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Primjera radi, ukazuje da se hrvatski zakonodavac na to odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u listopadu 2005. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u studenom 2005. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2005. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2005. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.).
10. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2005.g. je u točci stavak B3.4.1.2. Stambeni krediti za mlade i umanjeno prema tč. B3.4.5. Obrada kreditnog zahtjeva za vlasnike paketa (30%) na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 0,7% od iznosa. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu za obradu stambenih kredita u iznosu od 0,7 % od iznosa kredita, ovdje je riječ o fiksnom iznosu što je jasno svakom prosječnom korisniku kredita. U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: 11. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 R: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Dalje tuženik citira navedeni predmet. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade od te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23.C Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe: - čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009); - potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Isto potvrđuje i HNB na svojim internetskim stranicama: „Ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, naknada za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren (…)“. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.)
13. Očito je dakle, kako je tek (prije skoro sedam godina) donesenim Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju u određenoj mjeri ograničeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali samo i isključivo u odnosu na stambene potrošačke kreditiranje i bez bilo kakve retroaktivnosti u primjeni na ugovore o kreditu sklopljene prije stupanja na snagu spomenutog Zakona. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23.C Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. godine, dakle više od 10 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23. C Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge od 2012.g. u tč. B3.7.5.4. je na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za prijevremenu konačnu otplatu u iznosu od 0,5% uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 R: „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.
Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 23.C. Ugovora o kreditu; izračunata i obračunata u postotnom iznosu uplate; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Budući da je primijenjena mjerodavna odredbi Tarifa Banke koje su propisivale naknadu u iznosu od 0,5% od iznosa uplate, ovdje nije riječ o nikakvoj jednostranoj odluci banke, nego o fiksnoj stopi, koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu. Svakomu prosječnom korisniku kredita, pa i potrošaču razumljivo je da će, primjerice, na dan prijevremene otplate od 100.000,00 kn platiti 500,00 kn naknade za prijevremenu otplatu, ako ista glasi na iznos od 0,5% uplate. Riječ je naprosto o primjeni prostog postotnog računa koji je određen odnosno odrediv u svakome trenutku. Naime, za procjenu značajnije neravnoteže potrebno je stoga preispitivanje načina na koji ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. U mjeri u kojoj postoje dodatna pravila od kojih odstupa ugovorna odredba, ona će se smatrati primarnim kriterijem za procjenu znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.
14. U pogledu pitanja bankovne naknade za prijevremenu otplatu kredita: (i) takva odredba nacionalnog prava postoji: riječ je upravo o odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete; stoga
(ii) ako bi se utvrdilo da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena odnosno ništetna, tada bi na njeno mjesto stupila ta zakonska odredba, pa bi banka, umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita, bila ovlaštena tražiti naknadu takve (stvarne) štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a.
U takvim okolnostima, ugovorna odredba čl. 23.C očito ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima između kreditne institucije i potrošača. Ona, u obostranom interesu ugovornih strana, rješava ovo pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita (i) čija je formula unaprijed poznata strankama, definira se jasno, i time zapravo (ii) uklanja sporove između stranaka o tom pitanju, (iii) uklanja daljnje troškove koji se odnose na utvrđivanje konkretne štete, ali nipošto ne manje važno, (iv) unaprijed omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time (iv) i donošenje informirane odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno (v) administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke. Konkretne okolnosti koje iz kojih proizlazi osnovanost plaćanja te naknade obrazlažu se u nastavku ovog podneska. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Također, tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Tuženik koristi ovu prigodu da to pojasni na što je moguće jednostavniji način. Zatim tuženik navodi da ponajprije valja razumjeti da svi relevantni zakoni koji su u protekla dva desetljeća pa do danas uređivali poslovanje banaka odnosno kreditnih institucija, redovito polaze od sljedeće definicije bankovnih usluga: „bankovne usluge su primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, za svoj račun“. Iz toga proizlaze dva važna zaključka: (i) banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako (ii) taj novac ne plasira korisniku kredita. Da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku. Kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Kada bi banka imala samo jednog deponenta koji je kod nje oročio depozit od 100.000,00 kn uz kamatnu stopu od x posto, na 10 godina, ona bi tada morala plasirati korisniku kredita taj novac na 10 godina, uz višu kamatu, da bi ispunila elementarni zakonski zahtjev vlastitog solventnog poslovanja, odnosno kako ne bi ugrozila vlastitu sposobnost podmirenja obveza prema svojim deponentima. Isto vrijedi i kad bi se banka kreditno zadužila u svrhu odobravanja takvog kredita. Ako bi korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit u petoj godini, banka bi i nadalje ostala izložena trošku plaćanja kamate deponentu tako dugo dok on drži depozit u banci, te bi stoga trebala naći novog korisnika kredita koji bi nadomjestio prethodnoga i plaćao kamatu iz koje bi banka nastavila podmirivati kamatu deponentu (pritom valja uzeti u obzir važnu činjenicu: banke po propisima ne mogu na vlastitu inicijativu prijevremeno vratiti primljeni depozit deponentu). U takvom slučaju, međutim, redovito postoji stanoviti vremenski raskorak, pa banka nastavlja plaćati kamatu deponentu za svo vrijeme dok ne nađe novog korisnika kredita. Ta kamata koju banka plaća deponentu a koja još nije pokrivena kamatnim prihodom iz novog kredita jest za banku trošak koji nastaje isključivo izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ako je banka kredit plasirala iz sredstava kredita na 10 godina za koji se zadužila, pa korisnik kredita prijevremeno otplati svoj kredit u petoj godini, tada banka kao dužnik, na pretpostavci da je tako ugovoreno s njenim kreditorom, može prijevremeno otplatiti svoj kredit, ali za to u svakom slučaju nedvojbeno sama mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita vjerovniku kod kojeg se zadužila. Obveza plaćanja takve naknade je opet izravna posljedica odluke korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ovo pokazuje da su banka i korisnik kredita u istoj pravnoj poziciji za slučaj da se odluče prijevremeno se razdužiti: oni oboje jednako moraju svom kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer su time svom vjerovniku uzrokovale trošak kojega on nije planirao kod odobrenja kredita, niti je namjeravao da taj trošak uopće nastane. Ako takva naknada nije ugovorena, tada banka mora nastaviti otplaćivati kredit i plaćati kamatu, kao i deponentu Stoga, kod prijevremene otplate kredita, banka: (i) ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili (ii) ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2005., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Tužitelj je otplatio svoj kredit prije isteka roka trajanja ugovora o kreditu te mu je naplaćena naknada za prijevremenu končanu otplatu kredita u primjeni odredbe čl. 23.C. ugovora o kreditu u vezi s tarifnim brojevima Odluka o Tarifi naknada iz 2012.godine, kojom je naknada utvrđena u postotnom iznosu od iznosa uplate. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita. Posljedice takvog pristupa bile bi sljedeće: (i) to bi zahtijevalo poseban angažman oko računanja pojedinačnog troška u vezi s okolnostima svake konkretne prijevremene otplate kredita i izvora njegova financiranja, što bi po prirodi stvari znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita, jer bi zahtijevalo svojevrsno interno vještačenje; pritom, posljedično (ii) taj trošak za korisnika kredita ne bi bio unaprijed predvidljiv niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti u vrijeme kad korisnik kredita uzme u razmatranje prijevremenu otplatu kredita. S time u vezi, pri utvrđivanju ništetnosti sporne ugovorne odredbu iz ugovora o kreditu iz 2005. kako to traži tužitelj, tada bi sud trebao ocijeniti bi li time došlo do značajne neravnoteže u smislu prava zaštite potrošača, a to pak zahtijeva ocjenu u smislu kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu R. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž- 5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 24. lipnja 2020. godine, broj Pž-1572/2018-2 te na odluku Županijskog suda u Puli od dana 3. rujna 2018. godine, broj Gž-311/2018-2. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
15. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 24.10.2005.g. (list 12-19 spisa), dodatak tom ugovoru (list 20-30 spisa), financijsku dokumentaciju (list 31-39 spisa, potvrdu banke o naplaćenim naknadama (list 40 spisa), presudu ovog suda P-1136/22 (list 41-55 spisa), sudsku praksu (list 56-65 spisa), internu odluku banke o naknadama (list 95-150 spisa), sudsku praksu (list 151-155 spisa), uputu za odobravanje kredita građanima (list 161-163 spisa) te iskaz tužiteljice osobno dan na ročištu koje je održano dana 17. ožujka 2026. godine (list 181-183 spisa).
16. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
17. Sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 7102912401 od 24.10.2005. godine te je utvrdio da su isti sklopili banka kao kreditor i tužena kao korisnica kredita. Tim ugovorom je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 37.300,00 CHF s kamatnom stopom od 4,50 % i rokom otplate od 10 godina. Svrha kredita je bila adaptacija kuće na adresi tužiteljice.
18. Odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora određeno je da korisnik kredita je obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno oduci o tarifi naknada uza usluge u poslovima koje obavlja kreditor o odredbom čl. 23. točka C određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, odnosno prema općim uvjetima poslovanja kreditora.
19. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 17. ožujka 2026. godine tužiteljica RS je izjavila da je predmetni Ugovor o kreditu realizirala kod banke tuženika za potrebe adaptacije stambenog prostora, kuće u kojoj i sada živi na istaknutoj adresi. Ona je radila kao radnica u Elektrokontaktu te nikada nije imala obrt ili firmu na sebi. Kuća je korištena isključivo kao stambeni prostor. Banku tuženika je odabrala jer je tamo imala tekući račun preko kojeg sam primala plaću. Nemam stručnih znanja iz područja ekonomije i bankarstva. Ona je sama uplaćivala rate putem uplatnica. Sam ugovor je napisala banka i ponudila meni na prihvat. Njoj nitko u banci nije ništa objašnjavao zašto su u taj ugovor stavljene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, no iste je morala platiti. Ulaznu naknadu joj je banka naplatila prilikom isplate kredita, a tzv. izlaznu naknadu je morala platiti prilikom prijevremene otplate kredita. Smatra da je morala platiti te naknade pogotovo izlaznu jer joj je rata bila jako visoka. Kad joj je sestra umrla, dobila je od nje nasljedstvo i s tim novcem je zatvorila kredit. Ne sjeća se da li je išla kod javnog bilježnika kada je dizala kredit. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da je pročitala ugovor o kreditu. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da joj službenica u banci nije govorila o tome da će morati platiti određene naknade već joj je prilikom prijevremene otplate kredita rekla da će nešto morati platiti. Na poseban upit pun. tuženika da li joj je službenica u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu rekla da će morati platiti ulaznu naknadu odgovara da se više ne sjeća. Na poseban upit pun. tuženika odgovara da nije prigovorila banci kad su joj rekli da mora platiti naknadu, ali joj je rekla da je to malo puno.
20. Iz naprijed providnih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica realizirala kredit kod banke tuženika sa svrhom adaptacije stambenog prostora u kojem živi te stoga navedeni ugovor ima sva obilježja potrošačkog ugovora. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu jednostrano napisao tuženik te da ga je takvog ponudio na potpis tužiteljici. Isto tako je sud utvrdio da tuženik nije pružio nikakva objašnjenja zbog čega bi tužiteljica morala platiti navedene naknade o obradi zahtjeva te prijevremenoj otplati kredita niti koji će se troškovi pokriti iz tih naknada. Ovdje valja upozoriti da je teret dokaza da je tuženik objasnio pojedine odredbe Ugovora o kreditu tužiteljici na strani tuženika, a isti to nije ničime učinio.
21. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 30.06.2025. godine (list 40 spisa) te je iz istog utvrdio da je tuženik kao banka naplatio tužiteljici kao korisniku kredita dana 22.11.2005. godine naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.240,76 kn što prema službenom konverzijskom tečaju iznosi 164,68 EUR. Iz istog dopisa sud je utvrdio da je tuženik kao banka dana 16.04.2012. godine naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 499,70 kn što prema službenom konverzijskom tečaju iznosi 66,32 EUR. Stranke su ove podatke učinile nespornim na ročištu održanom dana 03.02.2026. godine. Time je sud utvrdio vrstu, datum i visinu naplaćenih naknada u ovoj pravnoj stvari.
14. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade iz čl. 2 st. 4 te naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 23 tč. C Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
15. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe ulazne naknade iz čl. 2 st. 4 te naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 23 tč. C Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
16.Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
18. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
19. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi o ulaznoj naknadi iz čl. 2 st. 4 te naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 23 tč. C predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužiteljici nije jasno obrazložio svrhu tih naknada i koji će troškovi biti njima podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da su iste nepoštena te da stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćenih naknada uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 164,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.11.2005. godine pa do isplate te iznos od 66.32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.04.2012. godine pa do isplate, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana naplate pa do isplate.
22. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
23. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) te naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
23. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
24. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju nije prihvaćena jer kada postoji deklaratorni zahtjev te uz njega zahtjeva za činidbu (isplatu) tada se vrijednost predmeta spora određuje prema visini zahtjeva za isplatom.
25. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 17.10.2025. godine sa 50,00 EUR (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 12.12.20925. godine sa 12,50 EUR (Tbr 8/4), trošak sastava podneska od 13.1.2026. godine sa 50,00 EUR (Tb 8/1), trošak pristupa na ročišta 3.2.2026. i 17.3.2026. godine sa 50,00 EUR za svako ročište (Tbr 9/1), odnosno ukupno 212,50 EUR. Tom iznosu valja dodati pripadajući PDV u iznosu od 53,13 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR, te za presudu od 13,27 EUR, odnosno sveukupno 292,17 EUR koji iznos je sud dosudio tužiteljici na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.
26. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 i 8 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 16. travnja 2026. godine pa do isplate.
27. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 16. travnja 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćnik tuženika
