REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-95/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak u parničnom predmetu tužiteljice GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača, 31.ožujka 2026. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužiteljice i zamjenika njenog punomoćnika, odvjetničkog vježbenika KE te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ŠE, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju, Kotorac Zdenki, 34000 Požega, Županijska 20, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 4.116,99 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5102813859 sklopljenom na dan 23. siječnja 2006.,zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

7,47 EUR od 01.11.2008 pa do isplate

0,00 EUR od 01.12.2008 pa do isplate

9,83 EUR od 01.01.2009 pa do isplate

10,79 EUR od 01.02.2009 pa do isplate

11,75 EUR od 01.03.2009 pa do isplate

8,87 EUR od 01.04.2009 pa do isplate

8,67 EUR od 01.05.2009 pa do isplate

5,51 EUR od 01.06.2009 pa do isplate

1,81 EUR od 01.07.2009 pa do isplate

3,33 EUR od 01.08.2009 pa do isplate

6,01 EUR od 01.09.2009 pa do isplate

3,40 EUR od 01.10.2009 pa do isplate

3,15 EUR od 01.11.2009 pa do isplate

6,25 EUR od 01.12.2009 pa do isplate

8,74 EUR od 01.01.2010 pa do isplate

11,99 EUR od 01.02.2010 pa do isplate

11,21 EUR od 01.03.2010 pa do isplate

16,81 EUR od 01.04.2010 pa do isplate

15,59 EUR od 01.05.2010 pa do isplate

16,92 EUR od 01.06.2010 pa do isplate

31,82 EUR od 01.07.2010 pa do isplate

28,53 EUR od 01.08.2010 pa do isplate

40,65 EUR od 01.09.2010 pa do isplate

34,64 EUR od 01.10.2010 pa do isplate

29,45 EUR od 01.11.2010 pa do isplate

44,95 EUR od 01.12.2010 pa do isplate

52,85 EUR od 01.01.2011 pa do isplate

46,94 EUR od 01.02.2011 pa do isplate

48,76 EUR od 01.03.2011 pa do isplate

43,81 EUR od 01.04.2011 pa do isplate

44,36 EUR od 01.05.2011 pa do isplate

60,07 EUR od 01.06.2011 pa do isplate

62,67 EUR od 01.07.2011 pa do isplate

80,56 EUR od 01.08.2011 pa do isplate

78,03 EUR od 01.09.2011 pa do isplate

63,98 EUR od 01.10.2011 pa do isplate

63,65 EUR od 01.11.2011 pa do isplate

62,66 EUR od 01.12.2011 pa do isplate

66,30 EUR od 01.01.2012 pa do isplate

70,36 EUR od 01.02.2012 pa do isplate

70,45 EUR od 01.03.2012 pa do isplate

67,92 EUR od 01.04.2012 pa do isplate

68,75 EUR od 01.05.2012 pa do isplate

70,31 EUR od 01.06.2012 pa do isplate

68,83 EUR od 01.07.2012 pa do isplate

68,94 EUR od 01.08.2012 pa do isplate

67,51 EUR od 01.09.2012 pa do isplate

64,68 EUR od 01.10.2012 pa do isplate

67,94 EUR od 01.11.2012 pa do isplate

68,87 EUR od 01.12.2012 pa do isplate

68,94 EUR od 01.01.2013 pa do isplate

64,23 EUR od 01.02.2013 pa do isplate

67,26 EUR od 01.03.2013 pa do isplate

68,08 EUR od 01.04.2013 pa do isplate

66,26 EUR od 01.05.2013 pa do isplate

61,15 EUR od 01.06.2013 pa do isplate

59,14 EUR od 01.07.2013 pa do isplate

61,24 EUR od 01.08.2013 pa do isplate

63,38 EUR od 01.09.2013 pa do isplate

67,33 EUR od 01.10.2013 pa do isplate

65,42 EUR od 01.11.2013 pa do isplate

66,46 EUR od 01.12.2013 pa do isplate

67,16 EUR od 01.01.2014 pa do isplate

65,15 EUR od 01.02.2014 pa do isplate

66,29 EUR od 01.03.2014 pa do isplate

65,49 EUR od 01.04.2014 pa do isplate

64,02 EUR od 01.05.2014 pa do isplate

63,31 EUR od 01.06.2014 pa do isplate

63,93 EUR od 01.07.2014 pa do isplate

65,67 EUR od 01.08.2014 pa do isplate

67,89 EUR od 01.09.2014 pa do isplate

68,27 EUR od 01.10.2014 pa do isplate

69,03 EUR od 01.11.2014 pa do isplate

70,33 EUR od 01.12.2014 pa do isplate

69,58 EUR od 01.01.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.02.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.03.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.04.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.05.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.06.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.07.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.08.2015 pa do isplate

70,58 EUR od 01.09.2015 pa do isplate

II.

Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 283,77 EUR istaknuto u prigovoru radi prijeboja.

III.

Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.049,25 EUR istaknuto u prigovoru radi prijeboja.

r i j e š i o  j e

I.

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 9.ožujka 2026.

II.

Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische Bank d. d. iz Rijeke (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 2.148,17 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) tekućim od 16.travanja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica GE podnijela je tužbu protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tužbi navodi da je s tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400807-5102813859 sklopljenim 23.siječnja 2006., za odobreni kreditni iznos od 53.490,00 CHF.

1.2. Tužitelj ističe da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno pod točkom 1. izreke u odnosu na tuženu banku da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007.godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3.Točkom 9. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, naloženo je tuženoj banci da prekine s opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.4. Točkom 10. izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.5. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.6. Međutim, pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom u prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.7. Pod točkom III. presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.8. Pod točkom IV. Iste presude djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno i u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.9. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije.

1.10. Navedena presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta je donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.11. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača– Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.

1.12. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojima je suđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te im je naloženo da prekinu s navedeni postupanjem.

1.13. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.14. Tužitelj ističe da je on potrošač iz navedenog ugovora o kreditu pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovoreno vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.15. Stoga se tužitelj ovom tužbom, u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak te ističe kako je sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.

1.16. Ističe da je tužena banka prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

1.17. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru kojih bi bila sadržana ugovorna klauzula na temelju koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.18. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.19. Tužitelj napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13.,9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.20. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 3.938,67 EUR kao iznos naplaćen primjenom valutne klauzule CHF na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400807-5102813859 sklopljenim 23.siječnja 2006. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa do isplate te troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3.stavak1. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.1. Navodi da je Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je.

2.2. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

2.3.Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

2.4.Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.5. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

2.6. Isto tako tuženik ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 5.349,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 30.01.2006. godine) depozit od CHF 5.349,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 25.240,33 (CHF 5.349,00 x 4.7187 – srednji tečaj tuženika).S obzirom da je nesporno da je trenutno tečaj CHF u odnosu na HRK viši nego kada je depozit bio ugovaran i naplaćen iz kredita (dana 30.01.2006. godine), razvidno je kako će tužitelj prilikom isplate predmetnog depozita profitirati na povećanju tečaja CHF, pa se stoga postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Tužitelj smatra da iz navedenoga proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita.

2.7. Vezano za potraživanje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine tuženik smatra da je takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik smatra da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim.

2.8. Ukoliko sud iz utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 287,87 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3.Tužitelj osporava osnovanost tuženikovog istaknutog prigovora radi prebijanja jer je suštinski neosnovan i tuženik za svoju tražbinu nema legitimiteta. Za razliku od tužitelja koji svoju tužbu temelji na odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku koristeći u ovom postupku rezultate kolektivne tužbe iz općepoznatog predmeta FRANAK, tuženik nema takav temelj svoje tražbine. S druge strane, temeljem odredbe čl. 323., st. 2. Zakona o obveznim odnosima tuženik je ona ugovorna strana koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, pa stoga tužena banka na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na bilo kakvu naknadu od tužitelja. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, ni zastara koju takvom zahtjevu tužitelj suprotstavlja u tom slučaju nije niti pravno relevantna, ali je tužitelj ipak naglašava

4. U dokaznom postupku sud je izvršio će se uvid u ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102813859 od 23.siječnja 2006., u aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102813859 od 13.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 12.veljače 2026., saslušao je tužiteljice u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud ej nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Sud je nespornim utvrdio da su tužitelj i tuženik 23.siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 53.490,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 13.siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporne su međutim zastara potraživanja, ima li tužitelj status potrošača, tijek zakonskih zateznih kamata te osnova i visina tužbenog zahtjeva.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF te kamatna stopa koja je promjenjiva uz skladu s jednostranim odlukama tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te presudom Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na primjenu valutne klauzule.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu).

8.5. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka 8 Poslovni broj: P-125/2023-20 pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

8.6. Iz iskaza tužiteljice, kojoj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je tužiteljica kredit podigla u Erste banci zbog kupovine stana budući je zajedno s djetetom bila podstanar. Kredit je podigla u CHF jer su joj kada joj u banci, kad je došla i pitala koji bi oni podigli kredit da im treba, rekli da bi podigli kredit u CHF jer je taj kredit bio povoljniji od ostalih. Nije ništa pregovarala s bankom vezano uz sadržaj kredita i prepustila je banci jer sam mislila da će biti tako najpovoljnije. Jedno vrijeme valuta CHF je bila stabilna da bi nakon 2 do 3 godine došlo do porasta tečaja u iznosu koji nisam nikada očekivala. Od početne do najveće rate razlika je bila i do 400,00 kuna. Kada joj je ponuđena konverzija na istu je pristala te joj je u konverziji utvrđen manjak. Stan koji je kupila kreditom nikada nije bio iznajmljivan.

9. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 23.siječnja 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03- dalje ZZP/03), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 3.) vidljivo je da je namjena kredita stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine te je prema tome očigledno da je tužiteljica podigla kredit kao potrošač za osobne potrebe.

10. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega su iste ništetne te je stoga osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao zbog primjene valutne klauzule.

11. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

13.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

13.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

13.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

14. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te je tužitelj sukladno istom i specificirao određeni tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da iznos više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate, obračunato do 30.rujna 2015.do konverzije iz valute CHF u valutu EUR, uz isključenje utjecaja razlike obračunatih i plaćenih anuiteta zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope po svim osnovama dobije se izračunati iznos ovim nalazom vještačenja od više plaćenih (realiziranih) valutnih razlika od tužiteljice tuženiku kao kreditoru od 28.881,37 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 3.833,22 EUR, što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama.

14.1. Kada je vještak diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je tečaj CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu bio veći u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 31.019,45 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 4.116,99 EUR.

14.2. Kada je vještak diferencirao samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose/negativne tečajne razlike) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za 1 CHF za kune u otplati kredita (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) od – 2.138,08 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -283,77 EUR.

14.3. Informativnim obračunom na dan 30.09.2015. godine izračunat je manjak po konverziji od -313,00 EUR, a na dan 13.01.2016. godine kao dan potpisa ugovorene dokumentacije o konverziji između tužiteljice i tuženika utvrđen je manjak po obračunatoj konverziji od -206,45 EUR „Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102813859“ na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

14.4. Vještak navodi da su 30.01.2006. godine tuženik i tužiteljica su sklopili beskamatni oročeni depozit temeljem „Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 2402006-1031262160/85406010-kredita od 53.490,00 CHF), a ugovor i knjigovodstvena kartica depozita dokumentirani na stranama 155., 415. i 417. sudskog spisa. Depozit je obračuna i uplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan isplate kredita i uplate depozita 30.01.2006. godine za 1 CHF=4,718700 kuna što je iznosilo 25.240,33 kuna, a s danom isteka oročenja i isplate depozita prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate glavnice depozita 24.05.2024. godine od 5.349,00 CHF za 1 CHF=7,605229 kuna je iznosilo matematički izračunato 40.680,37 kuna. Iznose 1 CHF=7,605229 kuna je izračunat je ovim nalazom vještačenja verižnim računom, a zbog usporedivosti izračuna na dan isplate u odnosu na dan uplate depozita iz podataka tečaja srednjeg tečaja tuženika na dan isplate depozita 24.05.2024. godine za 1 EUR =0,990700 CHF i tečaja konverzije 01.01.2023. godine za 1 EUR=7,53450 kuna. Iznos valutnih razlika u kunama zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ u ugovaranju oročenja depozita iznose kao pozitivne tečajne razlike na dan isplate u odnosu na dan uplate u korist tužiteljice, odnosno negativne tečajne razlike na teret tuženika, u iznosu od 15.440,04 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna iznosi 2.049,25 EUR.

15. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjaka te je tužitelj podneskom od 9.ožujka 2026.specificirao svoj tužbeni zahtjev te od tuženika potražuje isplatu iznosa od 4.116,99 EUR na ime više uplaćenog iznosa tuženiku po osnovi primjene valutne klauzule u predmetnom ugovornom odnosu do provedbe konverzije.

16. Tuženik se u podnesku od 30.ožujka 2026. protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 3.938,67 EUR.

16.1.Također ističe da bi tužitelj, ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 283,77 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog potplaćenog iznosa do isplate.

16.2. Isto tako ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 2.049,15 EUR više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu te predlaže da sud utvrdi tražbinu tuženika u iznosu od EUR 2.049,25 zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 24.05.2024. pa do isplate.

17. Sud je dopustio preinaku jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev.

18. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Obzirom na navedeno, ako do zastare ne dolazi povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, onda ne dolazi niti u slučaju kada se tužbeni zahtjev smanjuje.

19. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu, odnosno odbio je tuženikov prigovor radi prijeboja za negativne tečajne razlike od 283,77 EUR kao i potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja s osnova razlike u depozitu u iznosu od 2.049,25 EUR jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga, nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja.

20. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka, prikazanim u Tablici 2 (list spisa 425-426).

21. Zbog navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev u iznosu od ukupno 4.116,99 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate te je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13.,89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom.

22.1.Osnovan je tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 2.148,17 EUR koji se odnosi na sastav tužbe u (200,00 EUR), sastav obrazloženog podneska od 27.rujna 2023., 9.ožujka 2026. i 31.ožujka 2026. (3x200,00 EUR) te trošak zastupanja na tri ročišta (3x200,00 EUR), sve s PDV-om (250,00 EUR) te trošak vještačenja (398,17 EUR).

23. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 16.travnja 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o.