Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-70/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Bušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika [obrt], [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik iz Solina, radi isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-221/2023-25 od 18. srpnja 2025., 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-221/2023-25 od 18. srpnja 2025. potvrđuje u točki I. izreke i to pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.112,52 eura.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice, a odbija žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-221/2023-25 od 18. srpnja 2025. preinačava u točki II. izreke presude (odluka o troškovima postupka) tako da se tuženiku nalaže u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 265,45 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-221/2023-25 od 18. srpnja 2025. odlučeno je:

¨ I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja, za razdoblje od 1. 2. 2018.g. do 30. 9. 2024.g. u ukupnom iznosu od 87,48 € zajedno s pripadajućom:

- 78,03 EUR teče od 15. listopad 2018.

- 0,99 EUR teče od 15. prosinac 2018.

- 6,92 EUR teče od 15. veljača 2019.

- 1,54 EUR teče od 15. travanj 2019.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023.g. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. 1. 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, dok se za više zatraženo, za iznos od 1.112,52 eura, tužiteljica odbija.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 145,48 eura.¨.

2. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev te u odluci o troškovima postupka u bitnom osporavajući zaključak prvostupanjskog suda da je sporazumom između stranaka uređeno i pitanje naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje, ukazujući da se radi o razlici naknade plaće nastale zbog činjenice da je tuženik kao prosjek plaća na temelju kojih je obračunao naknadu plaće uzeo pogrešan obračun plaće, čime da mu za razdoblje do 31. ožujka 2020. nije isplatio razliku naknade plaće u iznosu od 65,94 eura. Smatra da se pobijana presuda u ovom dijelu ne može ispitati i da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/2025; dalje u tekstu: ZPP). Tvrdi da je sporazum koji je sklopila s tuženikom ništetan u dijelu u kojem se odriče prava na isplatu naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje jer kao slabija ugovorna strana nije niti znao o kojem iznosu potraživanja se radi, smatrajući da je time sporazum u ovom dijelu protivan čl. 92. st 7. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje u tekstu: ZR). U pogledu odluke o troškovima postupka ukazuje da je kao radnik, time slabija ugovorna strana, imala legitimna očekivanja u pogledu traženja sudske žaštite u ovom radnom sporu, da je u pogledu osnove potraživanja uspio u cijelosti, a da je sam trošak vještačenja bio nužan u cijelosti za njen uspjeh u sporu. Smatra da se prvostupanjskom odlukom o naknadi troškova postupka neutemeljeno zadire u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva te zanemarena činjenica da je kao radnica imala pravo na podnošenje tzv. stupnjevite tužbe te da pri odlučivanju o troškovima postupka treba uzeti u obzir omjer uspjeha u sporu prema konačno postavljenom zahtjevu. Osobito ukazuje na apsurd da je dužna platiti troškove postupka u iznosu koji je veći od dosuđenog potraživanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da joj se dosudi dodatni iznos od 656,94 eura, stavi van snage odluka u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev za iznos od 153,42 eura te naloži tuženiku da joj naknadi sve troškove postupka, uključujući trošak sastava žalbe.

3. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka navodeći da je ista kontradiktorna jer iz obrazloženja presude proizlazi da mu je dosuđen trošak dok je izrekom presude određeno da je tuženik dužan naknaditi trošak. Obzirom na navedeno, predlaže odluku o trošku preinačiti tako da se tužiteljici naloži njemu platiti troškove postupka.

4. Tuženik osporava navode tužiteljice iznesene u žalbi protiv prvostupanjske presude, a osobito ukazuje da tužiteljica nije niti pokušala prije podnošenja tužbe pribaviti isprave temeljem kojih bi odredila zahtjev već pri podnošenju tužbe. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio značaj sklopljenog sporazuma o međusobnim potraživanjima te da je tužiteljica dužna naknaditi troškove postupka sukladno uspjehu u sporu.

5.1. Predmet spora je isplata razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad tužiteljice kao zaposlenice tuženika (medicinske sestre) u razdoblju od 1. veljače 2018. do 30. rujna 2024. te isplata razlike plaće za razdoblje od 1. travnja 2020. do 30. rujna 2024. po osnovi ostvarenog rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom te prekovremenog rada, sa uvećanjima po osnovi otežanih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

5.2. Predmet odlučivanja u drugostupanjskom postupku, a obzirom na žalbe stranaka, je isplata iznosa od 656,94 eura po navedenim osnovama, a pored već dosuđenog iznosa od 87,48 eura te odluka o troškovima postupka.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud odluku temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da iz obračuna plaća i provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke proizlazi da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio 65,94 eura manji iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad uslijed neobračunatih dodataka za prekovremeni rad, odnosno 87,48 eura ukoliko se uzmu u obzir prosjek plaće isplaćene tužiteljici tri mjeseca prije mjeseca u kojem je ostvareno pravo na naknadu plaće,

- da su stranke 25. ožujka 2022. sklopile sporazum kojim su ugovorile obveze tuženika da tužiteljici za sve sate odrađene u prekovremenom radu do 31. ožujka 2020. isplati ukupni iznos od 4.147,56 kuna, s tim da su zasebno, člankom 3. sporazuma, ugovorili da tužiteljica (radnik) izričito izjavljuje da nema daljnjih potraživanja vezanih za isplatu razlike plaće i naknade plaće za prekovremeni rad, kao i da nema daljnjih potraživanja od tuženika (zdravstvene ustanove) s osnova glavnice i zateznih kamata vezah za isplatu utvrđenu ovim sporazumom,

- da tužiteljici stoga pripada isključivo isplata razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad u iznosu od ukupno 87,48 eura, a koja nije obuhvaćena navedenim sporazumom stranaka.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, niti je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, na koju stranke ukazuje jer je izreka prvostupanjske presude razumljiva te se može ispitati, a presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

8. U odnosu utvrđeno činjenično stanje, ukazuje se da se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijednost zahtjeva tužiteljice, radi o sporu male vrijednosti čime, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a, presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa stoga navedeni žalbeni razlog nije niti razmatran.

9. U odnosu na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o zahtjevima tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio i tumačio čl. 81. ZR-a i 95. st. 1. i 5. ZR-a, a kojima je propisano pravo radnika na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad i to plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, kao i da sporazum stranaka kojim su u tijeku ranijeg spora dogovorili isplatu tada dospjelih potraživanja po osnovi ostvarenog rada do 31. ožujka 2020.

10. U odnosu na tvrdnje tužiteljice da je predmetni sporazum ništetan u smislu čl. 92. st. 7. ZR-a, ukazuje se da je navedenom odredbom propisano da nije dopušten sporazum poslodavca i radnika o odricanju od prava na isplatu plaće, a predmetni sporazum ne predstavlja sporazum kojim se radnik odrekao prava na isplatu plaće već sporazum kojim su radnik i poslodavac ugovorili iznos razlika dospjelih neisplaćenih plaća i naknada plaća za točno određeno razdoblje, konkretno iznos od 4.147,56 kuna i to kao iznos koji obuhvaća sve razlike plaća i naknada plaća ostvarene do 31. ožujka 2020. Pri tome se ukazuje da su sve odredbe sporazuma jasne i da tužiteljica ničim ne dokazuje da ne bi razumjele odredbe sporazuma u trenutku potpisivanja istog, dapače, ista tek u žalbi paušalno osporava osnovanost takvog sporazuma.

11. Dakle, a kako iz provedenog financijskog vještačenja, a i odnosu na koje tužiteljica nije imala prigovora, proizlazi da je tužiteljici tuženik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene spriječenosti za rad isplatio 87,48 eura manje nego je trebao prema prosjeku tri plaće isplaćene u mjesecima koji su prethodili mjesecu u kojem je imala pravo na isplatu naknade plaće po ovim osnovama, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu od 1.122,52 eura. Pri tome se ukazuje da se smanjenje zahtjeva, a što je tužiteljica učinila kada je umjesto iznosa od 1.200,00 eura istaknula zahtjev za isplatu od 153,42 eura, smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, a za koje je sukladno čl. 193. ZPP-a potreban pristanak tuženika. Uzimajući u obzir da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, pravilno je prvostupanjski sud meritorno odlučio i o tom dijelu zahtjeva tužiteljice jer je isti time i dalje egzistirao.

12. U odnosu na potraživanje od 65,94 eura (a koje tužiteljica evidentno u žalbi pogrešno određuje u iznosu od 656,94 eura), ukazuje se da je prema nalaz i mišljenju vještaka riječ o iznosu koji predstavlja manje obračunatu plaću po osnovi ostvarenog prekovremenog rada u 2018. i 2019. godine, a kako je navedeno bilo predmet sporazuma stranaka od 25. ožujka 2022. i istim određeno kao potraživanje kojeg se tužiteljica odrekla, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice u tom dijelu kao potraživanje koje je prestalo navedenim sporazumom.

13. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

14.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pri odlučivanju o troškovima postupka pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP- a i čl. 155. ZPP-a jer je tužiteljica u ovom postupku uspjela u sporu i to po osnovi 100%, obzirom je tuženik tvrdio da tužiteljica nema pravo na ikakva potraživanja po predmetnoj osnovi zbog sklopljenog sporazuma između stranaka, dok je u pogledu visine potraživanja uspjela sa 7 % zahtjeva, što sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a pretpostavlja da je tužiteljica ukupno uspjela u sporu sa 53,5 %, a tuženica sa 46,5 %.

14.2. Uzimajući u obzir da su sve radnje zastupanja u postupku podjednako poduzimane u pogledu cjelokupnog potraživanja, da su platni razredi troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje u tekstu: OT) različiti u odnosu ukupno potraživanje i potraživanje s kojim je tužiteljica uspjela u sporu, a pri tome uzimajući u obzir legitimna očekivanja tužiteljice kao slabije ugovorne strane u radnom odnosu te činjenicu da odluka o troškovima ne smije imati odvraćajući učinak od ostvarivanja sudske zaštite (a što ima ukoliko troškovi postupka prelaze iznos dosuđenog potraživanja), ocjenjuje se da su ispunjene pretpostavke iz čl. 154. st. 4. ZPP-a da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja u ovom sporu.

14.3. Pri tome se ukazuje da sam trošak provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku u iznosu od 265,45 eura predstavlja trošak koji je bio potreban za vođenje parnice neovisno o samom iznosu tražbine s kojim je tužiteljica uspjela u sporu i da istoj, sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a, pripada pravo na naknadu ovog troška u cijelosti.

15. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir i djelomične uspjehe stranaka u žalbenom postupku, temeljem čl. 154. st. 4. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u vezi s čl. 151. st. 3. ZPP-a, a primjenom čl. 380. točka 3. ZPP-a, u vezi s čl. 381. ZPP-a, odlučeno je kao u točkama II., III. i IV. izreke ove presude.

Dubrovnik, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Bušković