REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-889/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate, dana 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj 320-50-3324040, sklopljenog 9. ožujka 2006. između tužitelja LH i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 159,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od ‭‭95,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. veljače 2026. protiv tuženika podnio tužbu ovom sudu u kojoj je naveo da je 9. ožujka 2006., kao korisnik kredita, s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3324040, koji je javnobilježnički solemniziran 17. ožujka 2006. od strane Javne bilježnice Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina, pod brojem OU-242/06-2. Nadalje je naveo da mu je predmetnim Ugovorom odobren i isplaćen kredit u iznosu od 15.804,90 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je ugovorena obročna otplata kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, kao i da je kredit vraćen u cijelosti. Tužitelj je isto tako naveo da je prijevremeno otplatio kredit, te da mu je tuženik s danom otplate, odnosno 10. veljače 2010., naplatio jednokratnu naknadu radi prijevremene otplate kredita u iznosu od 1.202,62 kn, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 159,61 EUR, kako proizlazi iz knjigovodstvene kartice, a sve u skladu s odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu u kojem stoji da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, odnosno, tuženik. Tužitelj je, također, naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i to kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno trgovačko, dioničko društvo, te da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita, na koji način je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, te da je na taj način tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je u tužbi još naveo da tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi iz čl. 9. Ugovora, već da je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“.

2. Tužitelj je u tužbi, također, naveo da mu tuženik nije prezentirao koje točno troškove ima u vezi prijevremene otplate pa da bi tužitelj iste morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova. Osim toga tužitelj je naveo da u Ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati takva naknada i pod kojim uvjetima, nego je određeno da će se raditi o načinu i uvjetima koje će odrediti sam kreditor jednostranom, proizvoljnom odlukom, prema nekom aktu za koji je isto nejasno je li vrijedio u trenutku potpisivanja Ugovora ili će vrijediti u trenutku eventualne prijevremene otplate. Tužitelj je isto tako istaknuo da je odredba koja su se odnosila na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojoj odredbi se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu zabrane zloupotrebe prava. Pored toga tužitelj je naveo da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i da to je čini nepoštenom. Još je naveo da nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija i regulacija otplate kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te da se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa da se stoga ovakva odredba ukazuje samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita. Konačno, tužitelj je naveo da je tuženik ugovaranjem opisane nepoštene ugovorne odredbe stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od 159,61 EUR.

3. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj 320-50-3324040 sklopljenog 9. ožujka 2006. između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." (t. I. tužbenog zahtjeva). Tužitelj tužbenim zahtjev, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 159,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2010. do isplate (t. II. tužbenog zahtjeva), uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. III. tužbenog zahtjeva).

4. Tuženik nije podnio odgovor na tužbu u roku od 30 dana, iako je uredno pozvan rješenjem ovog suda od 23. veljače 2026.

5. Kako su tuženiku tužba i rješenje kojim je tuženik pozvan podnijeti odgovor na tužbu uredno dostavljeni 2. ožujka 2026., a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako navedene činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio niti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su opravdani razlozi tuženika spriječili podnijeti odgovor na tužbu, tako je na temelju odredbe čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) odlučeno kao u t. I. i II. izreke ove presude zbog ogluhe.

6. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 159,61 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Županijski sud u Zagrebu u rješenju poslovni broj Gž-69/2026-2 od 20. siječnja 2026. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005., te u rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio prema vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

7. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

8. Tužitelju je tako na ime troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku dosuđen trošak u iznosu od 62,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 11. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova - Tbr. 7/1 Tarife), te trošak PDV-a na istu radnju (25%) u iznosu od 12,50 EUR. Tužitelju je isto tako priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR, kao i trošak sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭‭‭‭95,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 16. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.).

‭‭‭‭‭‭‭

9. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude zbog ogluhe.

Zagreb, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dna:

- tužitelju po pun. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 EUR

- tuženiku