REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-218/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE dioničko društvo, OIB 94472454976, Listopadska ulica 2, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku CE, radi Obvezno - isplata, 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 4.664,98 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. veljače 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u korist Državnog proračuna RH br. [broj bankovnog računa] model 26, poziv na broj 5908-19-19-03302408547.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 18. 01. 2023. godine tužba tužitelja protiv tuženika radi isplate.

U tužbi se navodi da je Rješenjem tužitelja br. 299143 od 30. studenog 2015. godine osiguranku KE rođenoj **.**.1954., priznato počevši od 6. veljače 2014. godine, pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti čiji je uzrok ozljeda na radu u omjeru 50% nastala u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 19. prosinca 2008. godine u Zvekovici, općina [adresa]. Nesreću je skrivio ĆE, iz [adresa], osobnim vozilom marke "Audi" registarske oznake [registarska oznaka], koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika policom broj: [broj police]. Imenovani je presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj K-367/09 od 31. svibnja 2011. godine proglašen krivim, a presuda je postala pravomoćna dana 14. listopada 2011. godine. Isplatom mirovine tužitelj trpi štetu. Tuženik je tužitelju podmirio štetu do zaključno 31. svibnja 2016. godine, i to pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 3119/2020 od dana 23. travnja 2021. godine. Ovom tužbom tužitelj potražuje daljnju štetu za razdoblje od 1. veljače 2020. godine do 31. prosinac 2022. iznosi 4.664,98 Eura, (50% od 9.329,96 Eura). Osnov odgovornosti za štetu proizlazi iz članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/2013, 115/18) a visina štete iz članka 161. istog zakona.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon što raspravi ovaj tužbeni zahtjev donese sljedeću

Presudu

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 4.664,98 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. veljače 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u korist Državnog proračuna RH br. [broj bankovnog računa] model 26, poziv na broj 5908-19-19-03302408547.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan već stoga što naknada koju tužitelj potražuje od tuženika nije dio osigurateljskog pokrića po Polici osiguranja od automobilske odgovornosti, dosljedno čemu ne može postojati obveza tuženika isplatiti mu utuženi iznos.

Naime, tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), kao zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja, potražuje od tuženika, kao društva za osiguranje, novčanu naknadu štete u ukupnom iznosu od 4.664,98 eura, koji iznos predstavlja isplaćenu invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti čiji je uzrok ozljeda na radu (za 50%) tužiteljeve osiguranice KE, i to za razdoblje od 01.02.2020. do 31.12.2022. godine.

Pritom iz činjeničnih navoda tužbe i priložene građe proizlazi:

▪ da je tužiteljeva osiguranica KE zadobila tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi od 19.12.2008. godine;

▪ da je rješenjem HZMO-a br. 299143 od 01.12.2015. godine tužiteljevoj osiguranici priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 08.07.2014. godine;

▪ da isplatom invalidske mirovine koja je predmet tužbenog zahtjeva u razdoblju od 01.02.2020. do 31.12.2022. god. tužitelj trpi štetu u iznosu od 4.664,98 eura;

▪ da se potraživanje prema društvu za osiguranje (ovdje tuženiku) temelji na tvrdnji da je utužena isplata naknade s osnove tjelesnog oštećenja posljedica ozljeđivanja tužiteljeve osiguranice KE u predmetnoj prometnoj nezgodi, te na činjenici što je nezgodu skrivio vozač vozila koje je tada bilo osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja od automobilske odgovornosti;

▪ da se odgovornost tuženika i visina potraživanja temelji na odredbama čl. 164 i čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 115/18 – nastavno: ZOMO).

Dakle, tuženik Adriatic osiguranje d.d. u ovom postupku postoji i baš se od njega potražuje utužena naknada štete u vidu plaćene naknade s osnove invalidske mirovine, upravo na osnovi tvrdnje da je vozilo kojeg tužba označava štetnikom u vrijeme nezgode bilo od automobilske odgovornosti osigurano kod tuženika važećom Policom osiguranja. Da nema sklopljenog ugovora o osiguranju po odgovarajućoj Polici kod tuženika, nema ni tuženika u ovom predmetu.

Stoga se i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalno-pravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju (kao zavodu koji obavlja mirovinskog osiguranja).

Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – ZOOP), pa je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja baš prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a. Time, protivno tužbenim navodima, u situaciji kada tužitelj naknadu štete potražuje baš od tuženika kao društva za osiguranje baš po osnovi sklopljene Police osiguranja od automobilske odgovornosti ne dolazi u obzir primjena odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO).

Opseg obveza društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbom članka 27. ZOOP-a koju niže citiramo:

Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja

Članak 27.

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdrav- stvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

Razvidno je da bi tužitelja na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti prema tuženiku kao društvu za osiguranje mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje „u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“.

Kako se u konkretnom slučaju radi o mirovini utvrđenoj zbog ozljede na radu, to ovdje nema razlike na koju bi tužitelj prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a imao pravo prema tuženiku kao društvo za osiguranje, pa je tužbeni zahtjev neosnovan.

Sve to dakako ne dira u pravo tužitelja da ovakvu naknadu potražuje od nekog drugog, ali od društava za osiguranje na osnovi ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti utuženo potraživanje je neosnovano, jer se nalazi van osigurateljskog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti.

Da se u ovakvim slučajevima (potraživanja naknade štete HZMO-a prema društvima za osiguranje na osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti) primjenjuju isključivo odredbe ZOOP-a, odnosno da je u ovakvim sporovima o opsegu obveze tuženika prema tužitelju potrebno odlučiti primjenom ZOOP-a, i to njegove odredbe čl. 27. potvrđuju i višekratno iskazana shvaćanja revizijskog suda, uključivo i ona najnovija iskazana po tzv. izvanrednim revizijama, samo dio kojih ovdje prilažemo.

Napominjemo pritom da odluke revizijskog suda donesene po revizijama praktički imaju značaj neposrednog izvora prava. To stoga što je zakonodavac propisao dopuštenost podnošenja revizije upravo u onim slučajevima kada o nekom pravnom pitanju postoji razmimoilaženje u shvaćanjima drugostupanjskih sudova, pa putem instituta revizije revizijski sud „presiječe“ i iskaže pravilno shvaćanje. Upravo takvom zakonskom regulacijom i smislom instituta revizije, odlukama koje su po njoj donesene dat je praktički značaj neposrednog izvora prava o tom pravnom pitanju.

U tom smislu, zauzimanje suprotnog stava, i to onog o primjeni ZOMO-a kojeg tužbom zagovara tužitelj, predstavlja razlog dopuštanju podnošenja revizije jer takav stav nije sukladan shvaćanju revizijskog suda

Već zbog naprijed navedenih razloga, kako je ovdje primijeniti odredbe ZOOP- a, a utuženo potraživanje se na temelju njegovih odredaba ne nalazi unutar osigurateljnog pokrića po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, tužbeni je zahtjev neosnovan u cijelosti.

Što se pak tiče tužiteljevog pozivanja na raniju pravomoćnu dosudu ovakve naknade ali za drugo razdoblje, u kojem smislu prilaže odluku VTS-a Pž-3119/2020 od 23.04.2021. godine za reći je kako je ta odluka donesena na temelju ondašnjeg stava VTS-a o primjeni ZOMO-a u ovakvim predmetima.

No nakon što je Vrhovni sud zbog različitih shvaćanja drugostupanjskih sudova o tom pitanju (primjeni ZOMO-a ili ZOOP-a važećeg u vrijeme nastanka štete tužitelju) intervenirao, te iskazao i višekratno ponovio shvaćanje kako se primjenjuje ZOOP, i VTS je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 09.06.2022. godine promijenio svoje shvaćanje o primjeni ZOMO-a, te u skladu sa shvaćanjem VSRH otada također primjenjuje ZOOP u ovakvim predmetima. To jasno vidimo primjerice iz odluke VTS-a Pž-113/2020:

Tuženik osporava samu činjenicu isplate utuženih iznosa, time i trpljenja štete, jer smatra da navedenu okolnost tužitelj nije dokazao odgovarajućim dokazima. Priložena dokumentacija u tom smislu predstavlja puki afirmativni navod jedne parnične stranke na čemu se dosuda ne može temeljiti. Svaka je stranka dužna svoje navode dokazati, a tužitelj ovdje nije dokazao samu činjenicu plaćanja utuženih iznosa, time ni trpljenja štete.

Tuženik osporava uzročnu vezu između predmetne nezgode i nastanka štete u vidu plaćenih invalidskih mirovina, jer ista također ni za traženih 50% nije dokazana odgovarajućim dokazima. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku parnični trošak.

U dokaznom postupku sud je pregledao rješenje MOPS U Splitu od 01.12.2015., nalaz i mišljenje vještaka od 26.03.2014., presude OS u Dubrovniku od 31.05.2011., prijave o ozljedi na radu od 19.12.2008. s izvješćem, banke podataka doznačenih mirovinskih primanja na ime KE, obračun isplata od 16.01.2023., odluke VTS RH od 23.04.2021.

Punomoćnik tuženika popisao je parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za iznos od 4.664,98 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine za svoju osiguranicu KE koja je ozlijeđena u prometnoj nesreći dana 19. prosinca 2008. god, a koju je skrivio osiguranik tuženika, i to za razdoblje od 1. 02. 2020. do 31. 12. 2022. god.

Pregledom presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1527/2017 od 25. svibnja 2020. God., sud je utvrdio da se među istim strankama u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, samo za drugi vremenski period, vodio postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je sud donio presudu kojom je naložio tuženiku u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 18.867,04 kn sa zz kamatama.

U obrazloženju presude između ostalog se navodi:

"Mjerodavno materijalno pravo u ovome predmetu je Zakon o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 157/13, 151/2014, 33/2015, u nastavku ZOMO), budući šteta tužitelju iznova nastaje svakom isplatom mirovine. Člankom 161. st. 1. ZOMO-a određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Odredbom čl. 162. ZOMO-a propisano je da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpun gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. U čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo tražiti naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. U odnosu na visinu potraživanja, sud smatra da obračuni iznosa invalidske mirovine i obračuni isplaćene invalidske mirovine koji su sačinjeni od strane tužitelja i prema kojima je utvrđena visina naknade štete, a čije plaćanje tužitelj zahtijeva od tuženika, predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09), koja prema čl. 230. ZPP-a, dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, obzirom da ju je u propisanom obliku izdala pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom, s time da je dopušteno dokazivati suprotno, ali je teret dokaza u tom slučaju sukladno članku 219. ZPP-a na onom tko tvrdi suprotno, odnosno u ovom slučaju na tuženiku, koji do zaključenja glavne rasprave nije dokazao suprotno niti je u tom smjeru predlagao dokazne prijedloge.

Uvidom u obračun invalidske mirovine KE za razdoblje od 8. srpnja 2014. do 31. svibnja 2016. utvrđeno je da je tužitelj na ime invalidske mirovine isplatio ukupan iznos od 37.734,09 kn. S obzirom na tvrdnje tužitelja da je predmetna prometna nesreća uzrokovala umirovljenje osiguranice tužitelja u omjeru od 50%, tužitelj potražuje isplatu iznosa od 18.867,04 kn.

Člankom 230. st. 1 ZPP propisano je da je javna isprava ona isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, te ista kao takva dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Tužitelj je pravna osoba sa javnim ovlastima te uz uvjete iz članka 159. st. 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/2009, dalje u tekstu: ZUP) javnopravna tijela izdaju potvrde, a njima se smatraju uvjerenja, odnosno druge javne isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnih ovlasti. Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije, dok takva uvjerenja, odnosno druge isprave (u konkretnom slučaju obračun isplate iznosa invalidske mirovine) imaju značenje javne isprave. Slijedom navedenog, tužitelj je javnom ispravom (obračun isplate) dokazao da je isplatio invalidsku mirovinu svojoj osiguranici KE u svoti koja je navedena u obračunu isplate.

Međutim, da bi imao pravo na naknadu štete, tužitelj je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu koje su propisane Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, u nastavku ZOO). Odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti, te ukoliko jedna pretpostavka izostane, nema odgovornosti za štetu. Između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice mora postojati uzročna veza, a štetna radnja mora biti protupravna, odnosno protupravnost je povreda neke pravne norme, a može se odnositi bilo na štetnu radnju, štetu ili obje.

U predmetnom slučaju nije sporno da je osiguranik tuženika odgovoran za prometnu nezgodu u kojoj je stradala osiguranica tužitelja, međutim sporna je uzročno- posljedična veza između ozljeda koje je ista zadobila i njezinog odlaska u invalidsku mirovinu.

S obzirom na navedeno sporno pitanje, provedeno je vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Veroniki Laušin. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještakinja je navela da je osiguranica tužitelja KE radila kao čistačica u hotelu dok nije doživjela prometnu nesreću. Ista je u navedenoj prometnoj nesreći doživjela povrede glave, potres mozga, prijelom desne noge te je imala problema i na području psihičkog zdravlja. Oporavak je bio usporen, a potpuna funkcionalnost u pogledu desnog skočnog zgloba nije ni uspostavljena, nego se razvila ukočenost desnog skočnog zgloba te se osiguranica pri hodu trajno koristi podlaktičnom štakom. Kod navedene osiguranice tužitelja prisutna je bezvoljnost te reaktivne neurotske tegobe iz anksio-depresivnog kruga, zatim bolovi u križima, neuropatska bol i atrofija mišića desne noge. S obzirom da dugotrajno konzervativno liječenje nakon doživljene traume nije dovodilo do željenog oporavka, razvile su se i smetnje na planu duševnog zdravlja. Zaključno, vještakinja smatra da postoji neupitna uzročno posljedična veza između ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od dana 19.12.2008. g. i umirovljenja osiguranice tužitelja, i to u omjeru od 50%, dok je ostalih 50% uzrok bolest.

U svom usmenom očitovanju pred ovim sudom vještakinja je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja.

Tužitelj i tuženik nisu imali prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje Veronike Laušin te je ovaj sud isti prihvatio u cijelosti s obzirom da je izrađen stručno i uvjerljivo te jer je u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu.

Međutim, tuženik je u podnesku od 11.3.2020. g. naveo da se nalaz i mišljenje vještakinje Laušin ne može koristiti kao dokaz u ovome postupku s obzirom da tužitelj provođenje navedenog dokaza nije predložio u tužbi. Međutim, ovaj sud smatra da tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije mogao znati koje će navode tuženik iznijeti u odgovoru na tužbu, odnosno koje će pretpostavke odgovornosti za štetu osporavati. Slijedom navedenog, sud sukladno čl. 461.a st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 25/13), smatra da tužitelj nije bio prekludiran kada je u podnesku koji je uslijedio nakon što mu je dostavljen odgovor na tužbu, a prije održavanja pripremnog ročišta, predložio provođenje medicinskog vještačenja.

Podredno, valja reći i to da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu, budući je o pravima iz mirovinskog osiguranja nadležan odlučivati Zavod za mirovinsko osiguranje, dok je moguće raspravljati o uzrocima koji su doveli do toga da je osiguranica tužitelja otišla u invalidsku mirovinu. Međutim, tužitelj je u spis priložio mirovinska rješenja, kao i nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, a iz kojih proizlazi da je invalidnost tužiteljevog osiguranika u omjeru od 50% posljedica upravo ozljede koje je ista pretrpjela u predmetnoj prometnoj nesreći. S obzirom na to da je tužitelj spisu priložio isprave kao dokaz svojih navoda, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenice da su ozljede iz predmetne prometne nesreće uzrok invalidnosti u nekom drugom omjeru. S obzirom da tuženik nije ni predložio provođene medicinskog vještačenja na navedenu okolnost, izreke presude jednako bi glasila neovisno o provedenom medicinskom vještačenju vještakinje Veronike Laušin, na čiji nalaz i mišljenje tuženik nije imao nikakvih prigovora. Slijedom navedenog, tužitelj je za utuženo razdoblje dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, te činjenicu da mu je ista i nastala pa je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 18.867,04 kn."

Po žalbi tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: 11 Pž-3119/2020-3 od 23. travnja 2021. odbio je kao neosnovana tuženikovu žalbu i potvrdio presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1527/2017 od 25. svibnja 2020. u točki I. njene izreke.

U obrazloženju svoje odluke Visoki trgovački sud Republike Hrvatske između ostalog navodi sljedeće:

"8. Predmet ovog postupka je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 18.867,04 kn po osnovi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguranici u razdoblju od 8. srpnja 2014. do 31. svibnja 2016., koja je stradala u prometnoj nesreći koju je prouzročio vozač vozila osiguranog kod tuženika.

9. Prvenstveno se navodi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Tužitelj štetu trpi svakom isplatom mirovinskog davanja svom osiguraniku te je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Stoga se na utuženo potraživanje primjenjuje odredba članka 161. stavka 2. ZOMO-a iz kojeg proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu iznosa koji se utvrđuje u punom iznosu invalidske mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2014. nadalje.

10. Prvostupanjski sud utvrdio je da su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) odnosno, da je tužitelj priložio dokaz o isplati mirovine osiguranici, da je nesporno kako je osiguranik tuženika odgovoran za prometnu nesreću u kojoj je ozlijeđena osiguranica tužitelja, te da je tužitelj dokazao kako su tjelesne povrede koje je osiguranica tužitelja zadobila u predmetnoj prometnoj nesreći prouzročile nastanak invalidnosti u omjeru od 50%, kao i da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu. Zaključak suda o utvrđenim činjenicama nije u proturječju s ispravama priloženim spisu."

Citirana pravna shvaćanja u cijelosti prihvaća ovaj sud.

S obzirom da je predmetna prometna nesreća uzrokovala umirovljenje osiguranice tužitelja u omjeru od 50%, a kako je iz pregleda podataka u obračun invalidske mirovine KE za razdoblje od 1. 02. 2020. do 31. 12. 2022. god., sud utvrdio da je tužitelj na ime invalidske mirovine KE isplatio ukupan utuženi iznos od 4.664,98 eura to je tužbeni zahtjev tužitelja sud kao osnovan usvojio kao je to navedeno u izreci presude.

Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela pa do njene podmire, te odredbi čl. 165. st. 3. ZOMO-a prema kojoj tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na ime naknade štete od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu tj. od 1. veljače 2023. godine do isplate.

U Splitu, 16. travnja 2026.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, [adresa] Zagreb

2. ADRIATIC OSIGURANJE dioničko društvo, Listopadska ulica 2, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku CE

U Splitu, 16. travnja 2026..godine.