REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6624/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CC (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupa je Hrvoje Kalauz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb (OIB: 02535697732), Radnička cesta 50, kojeg zastupa Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 27. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužiteljice osobno, 16. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dijelovi odredbe iz čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj 9017794398 od 25. rujna 2013. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem se navodi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,90% (slovima: jedancijelodevedesetposto) od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 133,00 eura sa zateznom kamatom od 3. listopada 2013. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužiteljici parnični trošak od 276,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 25.9.2013. tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu br. 9017794 na temelju kojega joj je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 7.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U toč. 13.2. Ugovora tužiteljica je kao korisnik kredita obvezana na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,90 %. Za tu je uslugu tuženik tužiteljici umanjio iznos isplaćenog kredita za naknadu od 133,00 eura.

2. Tužiteljica tvrdi da je riječ o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, jače ugovorne strane, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a nejasno je i koje je to tuženik troškove imao. Tvrdeći da je riječ o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odrediti, tužiteljica traži povrat iznosa od 133,00 eura i predlaže donošenje presude kao u izreci.

3. Tuženik je osporio zahtjev tužiteljice, prije svega pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe jer je kondemnatorni dio zahtjeva u zastari. Osporava tužiteljici status potrošača, naglašava da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bilo dopuštenom poziva se na čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, tvrdi da je tužiteljica bila informirana naknadi i da je na tu odredbu pristala. Osim toga, riječ je o odredbi koja nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Konačno ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 9017794 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužiteljicu. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u iznosu od sada 133,00 eura, što tuženik i ne osporava.

6. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o kreditu radi podmirenja osnovnih osobnih životnih potreba. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st.1.). U tome je smislu tužiteljica potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP.

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača - da se tužiteljica obvezala prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužiteljica 2.10.2013. platila tu naknadu u iznosu od 133,00 eura.

8. Iz iskaza tužiteljice, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, sud je utvrdio da je tužiteljica zbog financijskih teškoća tražila kredit, da je morala ispuniti uvjete koje je tuženik postavio, kako bi zatvorila svoje tekuće troškove, uključujući i sklapanje police osiguranja, da nije bila informirana o tome od čega se sastoje troškove obrade kreditnog zahtjeva, no da je kredit trebao za preživjeti i ispunila je sve što joj je bilo rečeno da mora.

9. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade iz čl. 13. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

10. Slijedom navedenoga, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik (da je riječ o tipskom ugovoru), a iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo.

11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 100. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 100. ZZP.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine samo poziva na okolnost da se naknada isplaćuje neposredno prije isplate kredita. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 99. ZZP.

15. Članak 99. ZZP navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

18. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 99. ZZP ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

19. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od četiri godine, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

20. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

21. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

22. Imajući na umu navedeno, odredba toč. 13.2. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

23. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

24. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

25. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 13.2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

27. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

28. U skladu sa čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

30. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 13.2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. ZZP da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 80,31 eura utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

31. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

32. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 6. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom iznosu od 133,00 eura.

33. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

34. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka st. I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog dijela zahtjeva jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – konkretno povrat novčanog iznosa od 133,00 eura, i to za sastav tužbe i podnesaka od 17.12.2025. i 9.2.2026. po 50,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištu 27.3.2026. iznos od 50,00 eura (tbr 9/1), ukupno 200,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 50,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 13,27 eura iznosi 276,54 eura.

36. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 16. travnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika