REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-473/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Župe Gospe od Ružarije, Seget Donji, OIB 60657708248, koju zastupa punomoćnik Ivan Krokar, odvjetniku u Splitu, protiv tuženog JĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Antonio Šalov, odvjetnik u Trogiru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2837/2025-10 od 30. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2837/2025-10 od 30. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„1.Utvrđuje se da je tužitelj Župa Gospe od Ružarija OIB: 60657708248 vlasnik za cijelo nekretnine označene kao kat. čest. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te je isti ovlašten na temelju ove presude zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva za cijelo na svoje ime na istoj nekretnini, uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženog JĆ OIB: [osobni identifikacijski broj], što je tuženik kao upisani vlasnik dužna priznati i trpjeti.
2. Tuženi JĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan je u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju Župi Gospe od Ružarija OIB: 60657708248 parnični trošak postupka u iznosu od 5.055,47 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos parničnog troška postupka teče od dana presuđenja do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu ta tri postotna poena.“
2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i odluke o parničnom trošku. Ističe da je za spornu nekretninu već donijeta pravomoćna presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P- 534/1988, u pravnoj stvari prednika tuženika, sada pok. MV, kao tužitelja, protiv tuženika Crkva Blažene Djevice Marije iz Segeta Donjeg (Župna crkva u Segetu Donji), dakle u ovoj pravnoj stvari postoji pravomoćna presuda između istih stranka i o istoj stvari. Nadalje navodi da je ovaj sud u rješenju poslovni broj Gž- 928/2025-2 od 14. srpnja 2025. naveo da ako se u nastavku postupka i dokaže da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva, prosuđujući po načelu savjesti i poštenja navedeno treba staviti u korelaciju sa istim pravom koje je prednik tuženika stekao odlukom suda. Kada se pažljivo analizira iskaz IZ, da mu je po pričanju njegova oca poznato da je bilo nekakvog spora, da je to bilo 3-4 godine nakon prodaje, jasno proizlazi da pravomoćna presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-534/1988 od 5. kolovoza 1988. nije donijeta temeljem nekakve greške, kako to tvrdi tužiteljica, već ista odražava stvarno stanje, a to je da je pok. MV bio vlasnik sporne nekretnine u cijelosti. Po mišljenju tuženika tužiteljica ničim nije dokazala da bi se nalazila u posjedu sporne nekretnine, dok s druge strane tuženik na okolnost posjeda pruža niz materijalnih dokaza koji priliježu spisu. Svi saslušani svjedoci iskazuju da je na nekretnini bilo stabala maslina, pa tako svjedok AB iskazuje da je pomagao MV pilati masline i odvoziti drva, svjedok IV koji je susjed međašnik na upit suda iskazuje da je bilo par maslina i ništa se drugo nije radilo na njoj, dok svjedok NV, također susjed međašnik, iskazuje da prije nego što je crkva kupila od Ž spornu zemlju da su tu bile dvije masline i smokva, dok jedino svjedok IZ koji je upravo prodao tu zemlju iskazuje da na zemlji koju je on prodao nije bilo nikakvih stabala, da su se tu sijali biži. Za zaključiti je da IZ nije prodao crkvi nikakvo zemljište sa stablima maslina, što opet upućuje na zaključak da je pok. MV bio u pravu kada je podnio tužbu protiv tužene Crkve Blažene Djevice Marije iz Segeta Donjeg, a koja je rezultirala pravomoćnom presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-534/1988 od 5. kolovoza 1988. Kako tužiteljica ni jednim dokazom nije dokazala ni vlasništvo niti posjed predmetne nekretnine, predlaže da preinačiti pobijanu presudu, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je ona vlasnica nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 228 m[2] , jer je vlasništvo iste stekla dosjelošću, a uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, što je tuženik kao upisani vlasnik dužan trpjeti.
6. U donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, po članku 365. stavku 2. ZPP-a.
7. I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, pa je tako utvrđeno:
- da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 228 m[2] ,
- da je prije upisa tuženika tužiteljica kupila predmetnu nekretninu radi izgradnje župnog dvora, temeljem Kupoprodajnog ugovora od 27. lipnja 1984. od bivšeg vlasnika NP zajedno s nekretninama označenim kao k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina],
- da je predmetni Ugovor ovjeren od strane tadašnje Općine Trogir dana 17. srpnja 1984. pod brojem 1323/1984,
- da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju cjelinu i odgovaraju jedinstvenoj katastarskoj čestici označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], površine 842 m[2] ,
- da je u posjedovnom listu broj 1257 u katastarskoj evidenciji još uvijek formalno ostao upisan prodavatelj od kojega je tužiteljica kupila te nekretnine,
- da je je tužiteljica pravo vlasništva između ostalih i sporne nekretnine ishodila rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Z-72/1985 od 20. srpnja 1987., i to temeljem Kupoprodajnog ugovora od 27. lipnja 1984.,
- da je očevidom i mjerničnim vještačenjem utvrđeno da sve kupljene čestice, uključujući spornu, čine cjelinu i da granice između predmetnih katastarskih čestica na terenu ne postoje, već postoje samo vanjske granice u smislu zidova i linija ceste, a prikazuju granicu k. č. br. [katastarska čestica] i na terenu, po mišljenju vještaka, ta katastarska čestica bila je jedna cjelina čija površina odgovara površini iz Kupoprodajnog ugovora iz 1984. kojom je tužiteljica stekla predmetnu nekretninu,
- da je nakon što se tužiteljica upisala kao vlasnica sporne nekretnine, prednik tuženika, sada pok. MV, podnio je tužbu protiv tužene Crkve Blažene Djevice Marije iz Segeta Donjeg, koja je tužba zaprimljena u sudu 14. srpnja 1988., temeljem koje je donijeta pravomoćna presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-534/1988 od 5. kolovoza 1988., prema kojoj presudi tužiteljica priznaje da je tuženik vlasnik sporne nekretnine - k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],
- da je do priznanja tužbenog zahtjeva došlo uslijed zabune oko identifikacije nekretnine,
- da je tužiteljica u posjedu navedene cjeline, pa tako i predmetne čestice od njihove kupnje 1984., te je cijeli kompleks, uključujući spornu česticu, ograđen betonskim zidom, odnosno cestom.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužiteljicu utvrdio vlasnicom sporne nekretnine temeljem instituta dosjelosti jer je tužiteljica pošteni posjednik predmetne nekretnine kroz vremensko razdoblje od 1984. pa do danas, po članku 159. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/2000. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015. - pročišćeni tekst i 94/2017. - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP).
9. Žalitelj u žalbi neosnovano navodi da se radi o presuđenoj stvari s obzirom na presudu na temelju priznanja Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-534/1988 od 5. kolovoza 1988., jer da bi se radilo o presuđenoj stvari potrebno je da postoji subjektivni i objektivni identitet spora, što ovdje izostaje jer je u predmetu poslovni broj P-534/1988 tužitelj bio pok. MV i pravni osnov te tužbe je bio naveden kao ispravak uknjižbe.
10. U vezi s donošenjem presude na temelju priznanja utvrđeno je na temelju iskaza tužitelja kao stranke, don NG, da se susjed pok. MV, pravni prednik tuženika, obratio ranijem župniku, sada pok. JN da bi sredio svoje zemljišnoknjižno stanje, te je navedena presuda donijeta u odnosu na predmetnu česticu, koju pok. MV nikada nije imao u posjedu, a radi pogrešne identifikacije nekretnine. Kada je ta greška uočena, pok. MV je dolazio kod pok. župnika da to ispravi, te mu čak dao svoju osobnu iskaznicu radi podizanja tužbe i ispravka tog stanja. Međutim, do ispravka nije došlo zbog smrti MV, kojeg je naslijedila njegova supruga AMV, koja je bila upoznata sa svime i bila voljna navedeno ispraviti, ali kada je do nje došao u starački dom, zatekao ju je s tuženikom, pa do ispravka nije došlo, a nakon smrti AMV spornu je nekretninu temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju stekao tuženik.
11. Na temelju tih činjenica i po stavu ovog suda donošenje presude na temelju priznanja nije zapreka da se tužitelj utvrdi vlasnikom predmetne čestice temeljem dosjelosti jer je tužitelj pošteni posjednik iste zakonom propisano vrijeme. Njegovo priznaje tužbenog zahtjeva bilo je rezultat pogrešne identifikacije i navedeno ne čini tužitelja nesavjesnim, a s druge strane tuženik je putem svojih pravnih prednika znao ili morao znati da je presuda na temelju priznanja rezultat greške u identifikaciji, koju je njegov pravni prednik namjeravao ispraviti, te je znao da je posjednik svo vrijeme tužitelj.
12. Žalitelj ukazuje da iz iskaza IZ, sina osobe koja je predmetnu nekretninu prodala tužitelju, proizlazi da je bilo nekog spora oko te nekretnine par godina nakon prodaje, ali to ne znači da se radilo o sporu tužitelja i pok. MV, a uostalom, tuženik, osim što tvrdi da je tu nekretninu stekao na temelju presude na temelju priznanja, ne navodi koji je pravni osnov njezinog stjecanja imao njegov pravni prednik pok. MV, kad se zna da je ta nekretnina ranije bila vlasništvo NP, sve dok je nije prodao tužiteljici.
13. Žalitelj navodi da pok. NP nije prodao crkvi nikakvo zemljište sa stablima masline, što nije točno jer suprotno proizlazi iz kupoprodajnog ugovora, a da li je na toj parceli kroz vrijeme od 1986. do danas bilo ili ne jedno ili više stabala maslina ili ne nije relevantno s obzirom na utvrđeni posjed tužitelja na istoj, sa temeljima župne crkve.
14. Slijedom navedenog, odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.
U Puli-Pola 16. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić
