REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-259/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Banke Kovanica d.d., OIB: 33039197637, Ulica Petra Preradovića, Varaždin zastupane po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave 11. ožujka 2026., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i zamjenicom punomoćnice tužene, ĐM, odvjetnicom u [adresa] te nakon objave presude 16. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda uložen od strane tuženika.

II Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 225,23 eura.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 31011003667, sklopljenog 7.ožujka 2011. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu 2,5 % (slovima: dvacijelihpedesetposto) od iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 225,23 eura (dvijestotinedvadesetpet eura i dvadesettri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 8. ožujka 2011. godine do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 264,82 eura (dvijestotinešesdesetčetirieura eura i osamdesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja, 16. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV S preostalim zahtjevom za naknadom troškova postupka tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 12. svibnja 2025. utužio tuženu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je 7. ožujka 2011. sklopio s tuženom Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 31011003667 prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 9.000,00 eura i to prema kupovnom tečaju za devize Banke na dan Ugovora. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 2,5 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Tužena je dana 7. ožujka 2011. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.696,98 kuna, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 225,23 eura.

1.a. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tužene (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tužena temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navedena je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, tako da je dužna vratiti što je kao nepošteni stejactelj stekla, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužena, a prije upuštanja u raspravljanje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, budući su stranke sporazumno ugovorile mjesnu nadležnost te predlaže sudu oglasiti se mjesno nenadležnim i predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Varaždinu, sukladno ugovorenoj nadležnosti iz članka 14. Ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu osiguranom kod osiguravajućeg društva br. 31011003667, od 7. ožujka 2011. (u daljnjem tekstu: „Ugovor o kreditu“), kojim je ugovoreno: „Za sve sporove iz ovog Ugovora smatra se ugovorenim nadležni sud u mjestu sjedišta Banke“

Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno predlaže sudu, sukladno članku 20. i članku 21. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: „ZPP“), proglasiti se mjesno nenadležnim te, nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, ustupiti predmet nadležnom Općinskom sudu u Varaždinu.

2.a. Tužena u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, kako temelj, tako i visinu, te predlaže sudu, prvenstveno proglasiti se mjesno nenadležnim i ustupiti predmet mjesno nadležnom sudu, te po provedenom dokaznom postupku, odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak prouzročen vođenjem ovoga parničnog postupka.

2.b. Prigovor vrijednosti predmeta spora

Tužena prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura, smatrajući da je suviše visoko naznačena, obzirom da iz tužbe jasno proizlazi da tužitelj tužbom potražuje iznos od 225,23 eura.

Stoga tužena predlaže sudu, sukladno članka 40. stavka 3. ZPP-a, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 225,23 eura.

2.c. Nesporno je da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu, kojim je tužena, kao banka i kreditor, odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 9.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize tuženika na dan Ugovora o kreditu, s rokom otplate 84 mjeseca. Nesporno je da je Ugovorom o kreditu u članku 5. ugovoreno da se kod isplate kredita korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje platiti jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 2,50% od iznosa kredita. Tužena osporava da bi takva odredba bila nepoštena, odnosno ništetna, te da je tužena temeljem takve odredbe stekla nepripadajuću imovinsku korist, da je ista nepošten stjecatelj, da je istu dužna vratiti sa zakonskim zateznim kamatama, kao i ostale navode iz tužbe.

2.d. Prigovor svojstva potrošača tužitelja

Sukladno članku 3. stavku 1. točki 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, u daljnjem tekstu: „ZZP“): „»potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja“. Tužitelj nije dokazao da ima status potrošača. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila Ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. Čak i kada bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu sukladno ZZP-u, tužitelj nije dokazao da ispunjava pretpostavke koje navedeni zakon predviđa kao uvjet za pružanje posebne zaštite. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Izvodu iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., posl. broj Su IV-56/2023-9. U tom smislu se izjasnila i sudska praksa, primjerice Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž 1562/2021, od 5. listopada 2021.: „Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora, dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja. Slijedom navedenog, obzirom da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tuženik mu je to svojstvo osporio, isti nije dokazao niti svoju aktivnu legitimaciju u ovom postupku, stoga tužbeni zahtjev treba odbaciti, a podredno odbiti.

2.e. Tužitelj u tužbi ističe navodnu nepoštenost i ništetnost odredbe članka 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tužena imala pravo naplatiti jednokratne troškove obrade kredita, tvrdeći da „o ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tužene (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja“; da „tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje“; te da „navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak“. U slučaju da sud prethodno utvrdi da tužitelj ima svojstvo potrošača te da se radi o potrošačkom ugovoru, tuženik ističe kako slijedi. Tužena prvenstveno napominje da tužitelj u tužbi nije naveo pravnu osnovu svoje tužbe. Tužena napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi, posl. broj Rev 673/2023, od dana 13. veljače 2024., zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP.“ Tužitelj je sam inicirao sklapanje Ugovora o kreditu, u kojem smislu je ispunio, vlastoručno potpisao i tuženoj predao zahtjev za kredit i to upravo nenamjenski kredit, u iznosu od 9.000,00 eura, s rokom otplate 84 mjeseca. Tužitelj je i prije sklapanja Ugovora o kreditu od tužene bio valjano i transparentno informiran o svim troškovima i naknadama te je tužitelj u cijelosti shvaćao gospodarske posljedice istih. Tužena je u odnosu na tužitelja i predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti postupila sukladno odredbama ZZP-a, te sporna odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije niti nepoštena, niti ništetna, kako to tužitelj pogrešno tvrdi u tužbi. Navedena ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana ljudskih i materijalnih resursa tužene koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kamoli značajnu neravnotežu. Naime, plasiranje kredita samo je završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tužene te je takva naknada troškova obrade kredita objektivno opravdana. Prije isplate kredita potrebno je najprije utvrditi potrebu za kreditiranjem, potom se klijentu predočuju, odnosno čine dostupnim, svi bitni uvjeti ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, sukladno članka 305. stavka 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine 117/2008, 74/2009, 153/2009, u daljnjem tekstu: „ZOKI“), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Nakon navedene početne faze, gdje se klijent upoznaje s osnovnim uvjetima kredita, a koji uključuju i naknadu za troškove obrade kredita, banka prikuplja i kontrolira svu potrebnu dokumentaciju - klijent popunjava zahtjev za kredit, dostavlja podatke o korisniku kredita i ostalim eventualnim sudionicima kreditnog posla. Banka provjerava i analizira sva zaduženja i obustave o kojima je klijent obavijestio banku, platne liste, odnosno odreske mirovine te provjerava i analizira poslodavca podnositelja kreditnog zahtjeva i ostalih sudionika. Banka provjerava za sve sudionike u kreditu jesu li sada ili su bili ranije korisnici kredita u istoj banci te jesu li su kredit uredno otplaćivali. Tek kad je dokumentacija potpuna i provjerena, slijedi izračun kreditne sposobnosti. Nakon ovog opsežnog procesa obrade kredita, koji uključuje nekoliko djelatnika banke, dolazi faza odobravanja kredita, pripreme ugovora i instrumenata osiguranja, potpisi i ovjere istih, provjera dokumentacije i konačno isplata kredita. Pritom valja navesti da se u konkretnom slučaju radilo o Ugovoru o kreditu kojim je tužitelj zatvorio postojeće obveze kod Slatinske banke d.d. na ime kredita, a prilikom podnošenja zahtjeva za kredit ujedno je imao u otplati i gotovinski kredit kod Splitske banke d.d., stambeni kredit kod Splitske banke d.d. te je bio sudužnik po gotovinskom kreditu, a pored toga je bio korisnik revolving kartice i prekoračio je dozvoljeni limit, imao je gotovo u cijelosti iskorišten limit po tekućem računu kod Splitske banke d.d. te prekoračenje po dodatnom tekućem računu, dok mu je na plaći postojala obustava u korist Jadranskog osiguranja d.d., slijedom čega je, osim uobičajenih provjera koji se odnose na druge vrste kredita, potrebno izvršiti i dodatne provjere prilikom obrade kredita i dodatnu dokumentaciju u svrhu refinanciranja i procjene postojećih obveza tužitelja, a time i dodatnih radnih sati radnika tužene. Istu obradu je bilo potrebno provesti u odnosu na solidarnog dužnika LM. Tužitelj je bio prethodno informiran od strane djelatnika tužene o gore navedenim razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kako prilikom informativnog razgovora, tako i prije same isplate kredita. Tužitelj je o samoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bio prethodno informiran i putem informativnog letka (u primjeni od 25. siječnja 2011.), koji je bio javno dostupan u poslovnici tužene, objavljen na web stranici tužene te je bio osobno uručen i objašnjen tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Informiranost tužitelja dodatno proizlazi iz Izjave za Hrvatski registar obveza po kreditima, od 11. veljače 2011.g., koju je tužitelj vlastoručno potpisao, a kojom izjavom je nedvojbeno dao ovlaštenje tuženoj za sastavljanje kreditnog izvješća, koje predstavlja posebno strukturiran prikaz zaduženosti i rizičnosti klijenata, te da isto služi tuženiku za procjenu i upravljanje kreditnim rizikom. Informiranost tužitelja dodatno proizlazi iz Obrasca o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu, od 15. veljače 2011., u kojem je jasno naveden iznos jednokratne naknade, čiji je primitak tužitelj potvrdio vlastoručnim potpisom te mu je dana obavijest da informacije iz predmetnog obrasca vrijede 15 dana. U navedenom Obrascu u dijelu „Ostale važne pravne značajke“ ujedno je navedeno: „Uvid u kreditni registar radi procjene kreditne sposobnosti potrošača“: „Banka će pravovremeno obavijestiti klijenta o statusu zaprimljenog zahtjeva, te zadržava pravo odbiti kreditni zahtjev.“. Prema tome, tužitelj je i prije sklapanja Ugovora o kreditu od tuženika bio valjano i transparentno informiran o svim troškovima i naknadama te je tužitelj u cijelosti shvaćao gospodarske posljedice istih. Nadalje, tužitelj je na temelju svih primljenih informacija i podataka mogao usporediti uvjete, naknade i ponude drugih hrvatskih banaka na jednostavan i pregledan način te temeljem navedenoga donijeti promišljenu odluku o prihvaćanju kreditnih uvjeta tuženika. Tako je tužitelj svjesno izabrao kredit, odnosno uvjete i tarife tužene, koji mu je najviše odgovara obzirom na njegove potrebe i mogućnosti, odnosno izabrao je upravo Ugovor o kreditu. Dakle, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, u daljnjem tekstu: „ZOO“) tako i po odredbama ZZP-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

2.f. Sukladno članku 96. stavku 1. ZZP-a:

„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Prema tome, da bi odredba članka 5. Ugovora o kreditu bila nepoštena, što tužena osporava, potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

1. da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

2. da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i /ili teško uočljiva,

3. da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tužena ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane, ovdje tužitelj i tužena, su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

- vrstu kredita,

- visinu iznosa kredita,

- valutu uz koju je kredit vezan,

- rok otplate kredita,

- način otplate kredita (otplata u anuitetima),

- dospijeće otplate kredita (mjesečno),

- kamatnu stopu,

- troškove i naknade,

- instrumente osiguranja plaćanja, solidarni dužnik i sl. Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, Ugovora o kreditu uopće ne bi bilo. Slijedom navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj Ugovora o kreditu jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tužene pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (iako tužena navodi da jest), navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su nejasnost, nerazumljivost i/ili neuočljivost sporne odredbe te neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke, međutim, nisu ispunjene.

2.g. Ugovorna odredba članka 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tužena naplatila naknadu za obradu kredita jasna je, lako uočljiva i razumljiva te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze.

Sporna odredba je jasna i napisana je jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Ona je uočljiva jer je sastavni dio Ugovora o kreditu i u njemu je izričito navedena i to u zasebnom članku naslova „TROŠKOVI“. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje Ugovor o kreditu, već se nalazi u samom Ugovoru o kreditu punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tom razumije sadržaj isprave kojom svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na razdoblje od više godina, te je dužan primijeniti očekivanu pažnju. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tužene i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu (članak 15. Ugovora o kreditu). Slijedom navedenog, tužitelj je 7. ožujka 2011. vlastoručno potpisao isplatni nalog tuženoj, na kojem je jasno naznačen iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, čije je plaćanje, između ostalog, tužitelj zatražio potpisom predmetnog isplatnog naloga. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: „Direktiva 93/13 EEZ“), ni u kojem slučaju ne znači da je tužitelj trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, tužitelju naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nije bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da je, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ, izuzeto iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ, ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19:

„…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija” ili „početna naknada”.“.

Slijedom navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kreditnog zahtjeva koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (2,50%) i o čijem točnom iznosu je bio prethodno informiran te za koji je vlastoručno potpisao isplatni nalog, moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Slijedom navedenog, sporna ugovorna odredba nije niti neodređena niti neodrediva. Naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Savjesnost i poštenje u postupanju ugovorne strane se predmnijeva, te ukoliko tužitelj tvrdi suprotno, potrebno je da isto dokaže relevantnim dokazima. S druge strane, za ocjenu poštenja mjerodavna je i činjenica da je tužitelj tek sada nakon više od 14 godina od sklapanja Ugovora o kreditu prvi puta prigovorio plaćanju predmetne naknade. Tužena kao kreditna institucija posluje u skladu s važećim zakonskim propisima, opsežnom europskom regulativom, zakonskim i podzakonskim aktima Hrvatske narodne banke kao regulatora, te je tužena dužna u svom poslovanju s građanstvom postupati transparentno i na unaprijed definiran interno propisan način sa svim potrošačima. Pri tome se napominje kako su opći uvjeti, odluke i svi drugi akti tužene izrađeni u skladu sa važećom regulativom, te su pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi članka 270. ZOO-a niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu članka 3. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (u daljnjem tekstu: „Direktiva 2008/48 EZ“), a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Nadalje, odredba članka 2. stavka 1. točke 8. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, u daljnjem tekstu: „ZPK“), propisuje: „ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača;“. Pri tome ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku. Stoga iz citiranih pojmova sadržanih ZPK-u proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom kreditnog zahtjeva, odnosno odobravanjem kredita, koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Iz citiranih odredbi također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj. Slijedom svega navedenog, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom, slijedom čega je neosnovan i daljnji kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 225,23 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 8. ožujka 2011. do isplate.

2.h. Tužena napominje da nije bila obuhvaćena tužbom za zaštitu kolektivnih interesa u slučaju „Potrošač“, niti bilo kojom drugom tužbom kojom bi bila utvrđivana ništetnost bilo kojih odredbi ugovora o kreditu, pa tako niti Ugovora o kreditu sklopljenog s tužiteljem, obzirom da je tijekom svojega poslovanja uvijek postupala i postupa u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te u skladu s primjenjivim hrvatskim i europskim zakonima i propisima, a niti takvo što tužitelj tvrdi, stoga i ostale odredbe Ugovora o kreditu ukazuju na postupanje tuženika u dobroj vjeri, što tužena smatra nužnim ocijeniti prilikom odlučivanja, sukladno članka 98. ZZP-a, koji propisuje: „Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.“. U konkretnom slučaju, u odnosu na prirodu proizvoda/usluga koji predstavljaju predmet Ugovora o kreditu, okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu te ostale ugovorne odredbe: radilo se o Ugovoru o kreditu kojim je tužitelj zatvorio postojeće obveze kod Slatinske banke d.d. na ime kredita, tužitelj je bio prethodno informiran putem informativnog letka, u primjeni od dana 25. siječnja 2011., koji je bio javno dostupan u poslovnici tuženike, objavljen na web stranicama tužene i osobno uručen i objašnjen tužitelju prije sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je vlastoručno potpisao Izjavu za Hrvatski registar obveza po kreditima, od dana 11. veljače 2011., a kojom izjavom je nedvojbeno dao ovlaštenje tuženoj za sastavljanje kreditnog izvješća, koje predstavlja posebno strukturiran prikaz zaduženosti i rizičnosti klijenata, te da isto služi tuženoj za procjenu i upravljanje kreditnim rizikom, tužena je tužitelju na temelju zahtjeva za kredit uručio Obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu, u kojem su tužitelju jasno i detaljno predočene sve informacije u vezi predmetnog kredita, pa tako i o plaćanju jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, na temelju kojih informacija je tužitelj u konačnici donio odluku da baš želi sklopiti predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj je bio prethodno informiran od strane djelatnika tuženika razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu kredita, kako prilikom informativnog razgovora, tako i prije same isplate kredita, na koju okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka OM, djelatnice tuženika, i svjedoka ŠM, djelatnice tuženika,

− tuženik nije bio obuhvaćen tužbom za zaštitu kolektivnih interesa u slučaju „Potrošač“, niti bilo kojom drugom tužbom kojom bi bila utvrđivana ništetnost bilo kojih odredbi ugovora o kreditu, a niti takvo što tužitelj tvrdi, stoga ostale odredbe Ugovora o kreditu ukazuju na postupanje tuženika u dobroj vjeri.

2.i. Prigovor zastare

U odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja (toč. II. tužbenog zahtjeva) za isplatu iznosa od 225,23 eura, tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare (navodnog) potraživanja. Naime, tužitelj svoj kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 225,23 eura temelji na navodnoj ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu (koju ništetnost tužena u cijelosti osporava), odnosno očito se radi o restitucijskom zahtjevu, u odnosu na koji je, sukladno članka 225. ZOO-a propisan zastarni rok od 5 godina. Tužena prvenstveno napominje da u konkretnom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, kako u odnosu na glavni, tako u odnosu na sporedni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata od dana 08. ožujka 2011.do isplate, jer odredba članka 5. Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži nije ništetna. Međutim, neovisno o navedenom, a uzimajući u obzir da je tužba podnesena dana 12. svibnja 2025., odnosno više od 14 godina od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a da tužitelj unutar zastarnog roka od 5 godina nije podnio kondemnatorni tužbeni zahtjev niti deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu (koju ništetnost tužena osporava, kako je ranije obrazloženo) koja bi prekinula tijek zastarijevanja kondemnatornog zahtjeva (koji tužena u svakom slučaju osporava), nastupila je zastara u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja.

2.j. Podredno, tužena ističe, u slučaju da sud doista utvrdi nepoštenost predmetne odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, što tužena izričito osporava, kako je prethodno navedeno, da navedenu odredbu treba ispitati u smislu članka 326. st. 2. ZOO-a, u kojem smislu tuženik podredno ističe prigovor manjeg značaja povrede prava tužitelja, obzirom da se radi o Ugovoru o kreditu koji je u cijelosti ispunjen.

3. Tužitelj u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu ukazuje na recentno Rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž- 4043/2021-2 od 26.1.2022. doneseno u istovrsnom postupku i u vezi istog pitanja. Naime, odredba Ugovora o kreditu koja sadrži prorogacijsku klauzulu bila je unaprijed formulirana te tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o istoj niti je na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, a ista nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega tužitelj istu drži protivnom načelu savjesnosti i poštenja te je stoga smatra nepoštenom sukladno članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/19) [u vrijeme sklapanja ugovora imala se smatrati nepoštenom temeljem članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07]. Dakle, budući da bi tužitelj kao potrošač čije se prebivalište nalazi u [adresa] u slučaju vođenja parničnog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Varaždinu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena dok se jednako ni u kojem slučaju ne odnosi na tuženu čije se sjedište nalazi upravo u Varaždinu, razvidno je kako je navedena odredba takvog sadržaja nametnuta od strane tužene kao trgovca i davatelja kredita, tj. jače strane ugovornog odnosa, odnosno kako ista rezultira ostvarivanjem pogodnosti bitno smanjenih troškova tužene u odnosu na tužitelja čije se mjesto prebivališta nalazi udaljeno više od 300 kilometara od suda čija je nadležnost nametnuta prorogacijskom klauzulom, a što bi posljedično za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, zbog čega je jasno kako ista time izaziva znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana pa se radi opisanog takva odredba ima smatrati nepoštenom (ništetnom) ugovornom odredbom. Stoga, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Varaždinu unaprijed na obrascu formulirala tužena kao trgovac te uzevši u obzir da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista rezultira ostvarivanjem pogodnosti u vidu bitno smanjenih troškova tužene u odnosu na tužitelja, nedvojbeno je kako bi se prihvaćanjem takve nepoštene odredbe i postupanjem temeljem iste izazvalo znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana. Prema tome, tužitelj drži kako sve opisane okolnosti opravdano upućuju na zaključak da se radi o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi sukladno odredbama članka 81. (stavaka 1. do 4.), 82. (alineje 16.), 83. i 87. (stavka 1.) ZZP/03. Osim navedenoga, tužitelj ukazuje i kako prema odluci Suda Europske unije tumačenje nacionalnih odredbi treba provoditi u skladu s Direktivom vijeća br. 93/13/EEZ koja omogućuje da se sud ex offo oglasi nenadležnim u svim slučajevima kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na stav Europskog suda pravde u predmetima C-266/18 Aqua Med, C-240/98 Océano Grupo Editorial i C-137/08 VB Penzügyi Lízing kao i u predmetu C-243/08 Pannon GSM, u kojima je Sud je zauzeo jasno stajalište kako se odredbe o prenošenju mjesne nadležnosti kojima se potrošača obvezuje na prihvaćanje isključive nadležnosti suda koji se nalazi daleko od njegova prebivališta, a radi kojih bi mu bilo otežano upustiti se u postupak, imaju smatrati nepoštenima u smislu Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a obzirom na koji stav Suda, tužitelj nema potrebu dodatno pojašnjavati razloge neosnovanosti prigovora tobožnje nenadležnosti suda u [adresa]. Osim iz odredbi Direktive vijeća br. 93/13/EEZ isto jasno proizlazi i iz članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojem tužitelj, kao potrošač, postupak protiv druge ugovorne strane, neovisno o njezinom sjedištu, može pokrenuti pred sudovima mjesta gdje on kao potrošač ima prebivalište, slijedom čega tužitelj drži kako doista nema potrebe detaljnije se očitovati na istaknuti prigovor tobožnje nenadležnosti suda, budući da je svojim podnošenjem tužbe, osim neupitne zakonom određene nadležnosti suda u [adresa] takvu kao potrošač, odabrao i sam tužitelj.

3.a. U odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi

Tužitelj podsjeća kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tužene), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju, osim o odredbi ugovora koja regulira način promjene kamatne stope i vezivanje glavnice kredita uz valutu euro, također se nije pojedinačno pregovaralo niti o odredbi o troškovima tzv. ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tužene pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita, zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenim odredbama rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora na štetu tužitelja, a radi čega se odredbe kojima se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju imaju se smatrati nepoštenima i posljedično ništetnima. Da je tome tako , odnosno da je i odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023. kao i recentne revizijske odluke VSRH- a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024. Osim toga, ukazuje se da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024. također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene.

3.b. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi

S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz članka 5. Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da- potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze.” Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. stavka 2. & članka 5. Direktive 93/13 po kojem bi predmetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi bez potrebe ispitivanja bile transparentne “same po sebi”. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu detrminirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tužena financijska institucija kojoj odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tužena i nadalje drži da nije u obvezi bila potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje tih naknada ili pak zašto visina naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali iznos tako naplaćenih naknada niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa su stoga takove ugovorne odredbe o kojima tužitelj nije mogao niti pregovarati sa tuženom i koje su proizvele znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača, nepoštene i ništetne. Dakle, odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje ulazne naknade za otvaranje kredita i izlazne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, u situaciji u kojoj tužena kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazala da takve naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsutstva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tužena tobože pružila kao uslugu za naplaćenu naknadu, imaju se smatrati nepoštenima dok sam tužitelj ujedno izražava i sumnju da mu je tužena postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunala i naplatila iste “usluge”, i to, prvo kroz naplatu naknada, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu.

3.c. U odnosu na prigovore zastare tužiteljevog potraživanja

Ukoliko tuženoj doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021.g. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021.g. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršenog plaćanja. Da je tome tako, odnosno da u pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takve odredbe, potvrđuje presuda VSRH Rev-2245/2017- 2 od 20.03.2018.

4. Na ročištu održanom 11. ožujka 2026. saslušane su svjedokinje predložene od strane tužene, ŠM i NM kao i tužitelj AM.

Svjedokinja ŠM, vezano za realizaciju ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu broj 31011003667 od 7. ožujka 2011. sklopljenog između Banke Kovanica kao kreditora i tužitelja AM kao korisnika kredita izjavljuje da je njezin potpis na Ugovoru, a nakon što joj se predočava zadnja stranica ugovora. Iskazuje da je ona voditeljica poslovnice, a da zajedno sa kolegama vodi realizaciju kredita. Uručuje osobno informativni letak klijentima i objašnjava ga te da se svim klijentima uručuju kako i informativni letci, zatim obrazac o informacijama prije sklapanja kredita te da se klijentima pojašnjavaju svi parametri vezano za realizaciju kredita. Iskazuje da je telefonska provjera podataka za sudionike u kreditu jedan od koraka u realizaciji kredita. Nakon što klijent dostavi dokumentaciju vezano za realizaciju kredita, banka telefonskim putem provjerava podatke o sudionicima o kreditu kako je to vidljivo na stranici 57 spisa te kontaktira poslodavca klijenta vezano za provjeru informacija u popunjenoj potvrdi koja je sastavni dio dokumentacije vezano za realizaciju kredita, a potvrda se dobiva od poslodavca klijenta. Kreditno izvješće je izvješće na kojima je vidljivo je li korisnik kredita zadužen u ostalim bankama te koliko je zaduženje, a s obzirom da je kreditno izvješće potrošača ili skraćeno HROK , a s obzirom da su banke uvezane. Svakom klijentu se daje izjava za HROK koju klijent potpisuje te se nakon toga to izvješće povlači te se nakon toga ide u obradu kredita. Kreditni prijedlog rade zaposlenici banke i to je interni akt banke i ide na kreditnu komisiju i tamo se kredit odobrava ili ne, a klijent potpisuje zahtjev za kredit, izjavu za HROK i obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu koji je važeći 15 dana prije sklapanja ugovora o kreditu. Nakon svih opsežnih radnji, a prije potpisivanja ugovora o kreditu klijentu se prije potpisivanja ugovora o kreditu pojašnjavaju detaljno sve odredbe i uvjeti koji su navedeni u ugovoru, a da bi se isti ugovor proveo. Koliko to sve skupa traje od zahtjeva za kredit pa do potpisivanja ugovora, iskazuje da ovisi o složenosti predmeta, kada ju se pita za konkretni ugovor ne može točno reći , ali smatra da se radi o tjedan - dva dana. Točke i uvjete koji ulaze u sam sastav ugovora o kreditu pojašnjava na informativnom razgovoru, a ako klijent ne shvati odmah trudi mu se pojasniti sve uvjete i točke koji će biti sastavni kako bitni, a tako i aksecorni dijelovi ugovora. Vezano za konkretni ugovor klijentu je sve detaljno objašnjeno i klijent nije imao primjedbi niti na jedan uvjet ugovora pa niti na odredbu članka 5. točke 1. Ugovora koji je predmetom ovog postupka. Da je tužitelj (korisnik kredita) htio promijeniti bilo koju odredbu ugovora o kreditu ili na neki način dogovoriti s bankom uvjete samog sklapanja ugovora o kreditu, odgovara da je klijent mogao u svakom trenutku pregovarati o svim parametrima ugovora o kreditu, ali su mu ovi uvjeti odgovarali i na iste nije imao primjedbi. Hipotetski da je tužitelj kao klijent pregovarao s bankom o visini jednokratne obrade u iznosu od 2,5 % na način da je istu pokušao smanjiti na manji postotak bi li došlo do realizacije kredita, odgovara: ukoliko bi klijent išao na pregovaranje i o postotku naknade za obradu kredita konkretno članka 5. stavak 1. ugovora koji je predmetom ovog postupka o tome odlučuju nadređeni u banci središte banke u Varaždinu. Na pitanje je li ona osobno sve ovo s tužiteljem prošla, odgovara da je. Tužitelju je objasnila na što se točno odnosi naknada za obradu kredita odnosno na što se naknada troši. Na pitanje je li objasnila tužitelju na što banka troši tu naknadu odgovara da se radi o naknadi za rad djelatnika za obradu kredita. Da je tužitelj kao korisnik kredita odbio platiti naknadu da li bi dobio kredit, odgovara da je tužitelj mogao pregovarati o visini naknade, a i da je odbio platiti tu naknadu vjeruje da bi to bilo usvojeno. Kada je tužitelja pozvali na potpis ugovora je li taj ugovor već unaprijed bio sastavljen, odgovara: naravno da je bio sastavljen. Prije potpisa ponovno je tužitelju objasnila svaku točku ugovora, kao i sa sudužnikom, a sve skupa je trajalo 10-15 minuta. Tužitelj je prije sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost traženja pojašnjenja pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelj je imao mogućnost odustanka od sklapanja ugovora o kreditu, da postoji rok od 15 dana u kojem klijent od trenutka sklapanja ugovora o kreditu može odustati od ugovora o kreditu, tužitelj je imao mogućnost pregovora uvjeta o kreditu, tužitelj nije tražio nikakve izmjene odredbu ugovora i bio je suglasan sa svim uvjetima samog ugovora. Tužitelj je potpisao isplatni nalog u kojem je bila sadržana naknada za obradu kredita. Djelatnik tužene za tužitelja vršio je sve radnje u svrhu ishođenja police osiguranja kod Triglav osiguranja d.d, , banka pribavlja policu osiguranja. Kod tužitelja radilo se o gotovinskom kreditu za refinanciranje, a kako klijent nije bio kreditno sposoban u kredit je uključen i sudužnik.

Navedenu policu osiguranja plaća klijent.

Svjedokinja HM, sjeća se ugovora o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu br. 31011003667 sklopljenog 7. ožujka 2011. između tužene Banke Kovanica i tužitelja AM. Vezano za konkretni ugovor, odgovara da je vjerojatno unosila u aplikaciju sve bitne parametre vezane sa realizaciju navedenog ugovora. Imala je osobni kontakt sa korisnikom kredita, da klijenta upoznaju sa svim parametrima ugovora (iznos odobrenog kredita, rok otplate, kamatna stopa, visina naknade, iznos police..). Na obradi kredita radi jedan službenik u banci, ali se podaci o klijentu i kreditu predaju i voditelju poslovnice koji također provjerava, a konačno što se tiče same poslovnice, ista je prvi odobravatelj kredita, a dalje to ide u središnjicu. Tko je uručio informativni letak (obrazac o informacijama) tužitelju i objasnio ga, iskazuje da se ne može točno sjetiti je li ona ili voditeljica s obzirom da su paralelno radile na obradi kredita. Kako je tužitelj reagirao na taj obrazac o informacijama, iskazuje da se klijent složio s podacima i potpisao je obrazac. Klijentu su objašnjeni svi parametri i uvjeti kredita. Da je tužitelj (korisnik kredita) htio promijeniti odredbu članka 5. stavka 1., a koja se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 2,50 % na način da ju je htio smanjiti ili ispregovarati da se ista ne naplaćuje bi li došlo do realizacije kredita, iskazuje da bi u tom slučaju sastavili novi kreditni prijedlog i slali komisiji na odobrenje. Tko je objašnjavao tužitelju što je naknada za obradu kredita, izjavljuje ili ona ili kolegica, a ukoliko se radi o samom potpisu ugovora o kreditu kada je došao sa sudužnikom najvjerojatnije ona gdje su mu objašnjene sve točke ugovora, i njemu i sudužniku. Jednokratni troškovi obrade naplaćuju se iz iznosa kredita. To je pojašnjeno tužitelju. Na pitanje tko je potpisao ugovor od strane banke, izjavljuje na svakom ugovoru moraju biti dva potpisa znači s lijeve strane djelatnik banke , a s desne strane voditelj poslovnice. Svjedokinji se pokazuje zadnja stranica ugovora o kreditu i ista pokazuje da se ispod tiskanim slovima ŠM nalazi i potpis svjedokinje kao i potpis kolegice ŠM. Na pitanje da li su tužitelj i sudužnik potpisali ugovore u isto vrijeme kada i službenik za obradu kredita kao i voditeljica, svjedokinja iskazuje da su kredit prije potpisale službenica za obradu kredita i voditeljica, ali su bili svi u istoj prostoriji, a nakon njihovih potpisa potpisali su tužitelj i sudužnik, a dva primjerka ugovora o kreditu potpisana od strane banke, a ne potpisana od strane tužitelja i sudužnika nose se kod javnog bilježnika na ovjeru potpisa (ne i solemnizaciju). Ugovor je bio sastavljen prije nego što je klijent došao. Prije nego što je klijent potpisao ugovor pojasnila je svaku odredbu ugovora ovdje tužitelju kao klijentu i sudužniku. Ne sjeća se tko je objašnjavao članke ugovora, ona ili voditeljica. Koliko vas djelatnika obrađuje kredite, iskazuje: u to vrijeme dva djelatnika na šalteru i voditeljica, znači sveukupno troje. Voditeljica objašnjava svaki kredit svakom klijentu ponovno nakon što je sadržaj kredita objašnjen od strane službenika banke koji je radio na realizaciji kredita. Tjedno obrađuju 3-4 kreditna zahtjeva. Obrazac o informacijama uručuje klijentu maksimalno 2 tjedna prije potpisa kredita. Misli da je voditeljica objašnjavala taj informacijski obrazac tužitelju. Jeste li tužitelju ili nekom drugom korisniku kredita objašnjavali na što banka troši naknadu za obradu kredita, odgovara da je to za angažiranost oko realizacije kredita sa svim što prije toga doprinosi toj realizaciji. Da klijent odbije platiti naknadu banci po članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu bi li došlo do realizacije kredita, svjedokinja odgovara da bi o tome odlučila središnjica u Varaždinu. Općenito govoreći pri obradi kredita je li se ikad dogodilo da je korisnik kredita ušao u pregovaranje o uvjetima kreditiranja i prije samog čitanja kredita, a da bi pri tome odbio pojedini članak ugovora, je središnjica u Varaždinu odobrila kredit klijentu o ispregovaranim uvjetima ugovora po traženju korisnika kredita, odgovara ne. Dodatno iskazuje da misli u njihovoj poslovnici. Samo pitanje, a pojašnjenja radi, odnosilo se na konkretni ugovor između banke i korisnika kredita gdje je korisnik kredita tražio da se promijene određeni članci ugovora, a da bi banka po traženju korisnika kredita izrealizirala taj konkretni kredit. Tužitelj nije tražio nikakve izmjene ugovora o kreditu. Tužitelj je potpisao isplatni nalog u kojem je bila sadržana naknada za obradu kredita. Koliko dugo je banka u obvezi čuvati dokumentaciju vezano za odobrene kredite, svjedokinja odgovara 10 godina, ali ne zna točno.

Tužitelj AM iskazuje da mu u poslovnici Banke Kovanica u Požegi nije objašnjen članak 5. stavak 1. koji se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita na način da mu je objašnjeno iz kojeg iznosa se ti troškovi naplaćuju, zašto ti troškovi služe i da nije mogao s bankom prilikom dogovaranja uvjeta o konkretnom kreditu pregovarati o odredbama ugovora o kreditu pa tako i o odredbi članka 5. stavka 1. koji se odnosi na troškove obrade kredita. U banci su ga dočekali s već pripremljenim ugovorom o kreditu i to unaprijed sastavljenim . Ne zna je li to standardno formalizirani ugovor. Mišljenja je da ne bi mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, jer u protivnom misli da ne bi mogao realizirati kredit. Misli da ne bi mogao realizirati kredit jer su pregovarali isključivo o iznosu kredita, roku otplate, mjesečnim anuitetima i kamatnoj stopi, a to je ono što je tužitelju bilo bitno, a uopće nisu pregovarali o ostalim odredbama kredita, a pri tome misli da mu kredit ne bi bio odobren da je mogao utjecati na upravo navedene odredbe ugovora o kreditu koje su samom tužitelju bile bitne. Ugovor o kreditu je pregledao u poslovnici i kod kuće, a pri tome pojašnjava da je obratio pažnju upravo na ove četiri stavke koje su mu bile bitne. Prilikom ovjere potpisa kod javnog bilježnika javni bilježnik nije mu pojasnio odredbe ugovora o kreditu. Uz ugovor o kreditu dobio je otplatni plan, dok opće uvjete poslovanja banke ne. Nije siguran što je efektivna kamatna stopa, a misli da mu nitko u banci nije objasnio što je efektivna kamatna stopa. Iznos od kredita da je utrošen na zatvaranje prijašnjih financijskih obaveza. Nije se doškolovavao na način da bi imao iskustvo u području ekonomske struke i bankarskog poslovanja. U trenutku podizanja konkretnog kredita nije imao obrt niti trgovačko društvo. Ne sjeća se koliko dugo je trajala realizacija kredita od zahtjeva za kredit do potpisa ugovora. Kredit koji je podigao u Banci Kovanica utrošio je za zatvaranje prijašnjih financijskih obaveza. Odgovara da je samoinicijativno došao u banku i tražio određeni iznos kredita. U banci su mu rekli da mora pribaviti određenu dokumentaciju za provjeru kreditne sposobnosti. Nisu mu rekli da će telefonski kontaktirati njegovog poslodavca i vjerovnike radi provjere kreditne sposobnosti. Banka Kovanica je za njega iskomunicirala ugovaranje police osiguranja. Ne sjeća se je li mu prije sklapanja ugovora uručen informativni obrazac. Ne zna je li prije isplate kredita potpisao isplatni nalog u kojem je bila sadržana naknada za obradu kredita. Nije u nekim drugim postupcima utvrđivao ništetnost nekih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s Bankom Kovanica (konkretno ovaj ugovor). Nisu mu bile najjasnije odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a pojašnjenje nije tražio , a nije tražio ni izmjenu već mu je bilo bitno da riješi svoje financijske obveze. Uz ugovor o kreditu uručen mu je otplatni plan. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je zaposlen u policiji. Ne zna je li bio u situaciji tražiti pojašnjenje nejasnih odredbi, već mu je bilo bitno dobiti kredit radi realiziranja svoje financijske situacije.

5. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu (str.1-3. spisa), dopis punomoćnika tužitelja tuženoj od 11. travnja 2025. (str. 6 spisa), Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu osiguranom kod osiguravajućeg društva od 7. ožujka 2011 (str. -7 do 13 spisa), otplatnu tablicu (str. 14-16 spisa), u dopis tužene punomoćniku tužitelja od 23. travnja 2025., odgovor na tužbu (str. 20-31 spisa), zahtjev za kredit (str. 47 spis), potvrdu poslodavca (str. 48 spisa), scoring klijenta (str.49 spisa), obračunski list plaće za siječanj 2011., listopad i studeni 2010., (str. 50-53 spisa), IP obrazac (str. 54-55 spisa), scoring klijenta (str. 56 spisa), telefonsku provjeru podataka za sudionike u kreditu (str. 57 spisa), kreditno izviješće potrošača (str. 61 – 69 spisa), kreditni prijedlog (str. 70-72 spisa), potvrdu Slatinske banke d.d. (str. 73 spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu (str. 75-77 spisa), informacije o nenamjenskim gotovinskim kreditima (str. 78-79 spisa), isplatni nalog od 7. ožujka 2011. (str. 80 spisa), u dostavljenu sudsku praksu, u podneske stranaka, u iskaze saslušanih svjedokinja i tužitelja AM.

6. Nije sporno da su 7. ožujka 2011. tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u iznosu kunske protuvrijednosti od 9.000,00 eura, te da je u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu navedeno da da se kod isplate kredita korisnik obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 2,50% od iznosa kredita.

Iznos od 1.696,98 kuna odnosno 225,23 eura je prema kartici prometa po kreditu tuženika naplaćen prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju (str. 14 spisa).

7. Među strankama je sporna mjesna nadležnost, visina predmeta spora, je li odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 33039197637 ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009. dalje ZZP-a), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 96. stavkom 1. ZZP-a, je li se o toj odredbi članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tužena dužna vratiti tužitelju iznos od 225,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od 8. ožujka 2011. do isplate na osnovi ništetnosti te odredbe Ugovora o kreditu.

8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti sud je utvrdio da iz sadržaja priloženog Ugovora o kreditu sklopljenog 7. ožujka 2011. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke te je prvostupanjski sud zaključio da je ugovornu odredbu sastavila tužena i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Iz navoda tužbe proizlazi da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo. Kako je u ovom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavila tužena, temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bila odredba članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 97/07 - dalje: ZZP/07) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba članka 97. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

− ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,

− mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

− mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Stoga je u pravu tužitelj kada ističe da bi tužitelj kao potrošač čije se prebivalište nalazi u [adresa] u slučaju vođenja parničnog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Varaždinu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena dok se jednako ni u kojem slučaju ne odnosi na tuženu čije se sjedište nalazi upravo u Varaždinu, razvidno je kako je navedena odredba takvog sadržaja nametnuta od strane tužene kao trgovca i davatelja kredita, tj. jače strane ugovornog odnosa, odnosno kako ista rezultira ostvarivanjem pogodnosti bitno smanjenih troškova tužene u odnosu na tužitelja čije se mjesto prebivališta nalazi udaljeno više od 300 kilometara od suda čija je nadležnost nametnuta prorogacijskom klauzulom, a što bi posljedično za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, zbog čega je jasno kako ista time izaziva znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana pa se radi opisanog takva odredba ima smatrati nepoštenom (ništetnom) ugovornom odredbom. Stoga, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Varaždinu unaprijed na obrascu formulirala tužena kao trgovac te uzevši u obzir da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a ista rezultira ostvarivanjem pogodnosti u vidu bitno smanjenih troškova tužene u odnosu na tužitelja, nedvojbeno je kako bi se prihvaćanjem takve nepoštene odredbe i postupanjem temeljem iste izazvalo znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

10. Sud je rješenjem na pripremnom ročištu od 5. veljače 2026. kao vrijednost predmeta spora odredio iznos od 225,23 eura po članku 40. stavku 3. ZPP-a, a protiv kojeg rješenja nije dopuštena posebna žalba.

11. U pogledu prigovora svojstva potrošača tužitelju sukladno članku 3. stavku 1. točka 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, u daljnjem tekstu: ZZP-a): „»potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja“ tužitelj je dokazao svojstvo potrošača, što ne samo da proizlazi iz iskaza tužitelja danom na ročištu od 11. ožujka 2026. gdje je iskazao da je u trenutku podizanja kredita bio zaposlen u policiji, te da u trenutku podizanja kredita nije imao obrt niti je bio član trgovačkog društva već i iz materijalnih dokaza koje je tužena dostavila uz odgovor na tužbu gdje se, na primjer, u Općim podacima o tražitelju kredita (str. 70 spisa) vidi naziv i adresa poslodavca – MUP RH Brodsko-posavska. Slijedom navedenog, u cijelosti su ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavka 1. točke 4. ZZP-a po kojima se tužitelja ima smatrati potrošačem.

12. U pogledu navoda tužene u odnosu na nepoštenost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i u odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, sud se poziva na to da Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue

Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

13. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženoj u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući da je u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2011., sklopljenog između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su- IV33/2022-2 31. siječnja 2022.). Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., MM i JM, C- 169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., A, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima Direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23

- dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao."

14. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu: Ugovor o kreditu, nespornog priznanja tužene o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 225,23 eura i iskaza tužitelja, odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirala tužena, o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

14.a. Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

15. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirala tužena na način da je u članku 5. stavku 1. Ugovora navela da je naknada za obradu kredita 2,50% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 225,23 eura obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time da se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu kad navodi da mu bankarski službenik tužene nije objašnjavao način poslovanja, visine naknade i na što se sve odnose te naknade.

Sud je prihvatio navode iz iskaza saslušanog tužitelja da nije mogao utjecati na sadržaj uručenog mu pisanog ugovora o kreditu te da s prednikom tužene nije raspravljao o pojedinim odredbama ugovora.

Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasni na što se s obzirom na odredbu članka 5. stavka 1. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz članka 5. stavka 1. ugovora, ista se odnosi na obavljanje bankarskih usluga, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 2,50% jednokratno i unaprijed, a za koji kriterij je to tužitelj mogao znati. Svi navodi tužene u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužitelj se je u svom iskazu očitovao da je s kreditorom nije razgovarao o nakadi po članku 5. stavku 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu. U vezi s navedenim sud nije kao vjerodostojne uzeo iskaze svjedoka tužene dane na ročištu za glavnu raspravu 11. ožujka 2026. jer su isti neživotni i nelogični, u dijelovima kontradiktorni. Ugovor je sklopljen 2011. godine, tjedno se obrađuju 3-4 Ugovora o kreditu, a svjedokinje daju iskaz kao da su Ugovor o kreditu s tužiteljem realizirale u ime tužene tjedan dana prije saslušanja. Sasvim je neživotno da se iste sjećaju tužitelja kao korisnika kredita, način realizacije Ugovora, što su mu sve pojašnjavale, da klijent nije imao prigovore na pojedine odredbe Ugovora. Također je uočljivo da na pitanje: jeste li tužitelju objasnili na što banka troši naknadu, obje svjedokinje odgovaraju općenito, odbijajući se izjasniti jesu li baš tužitelju objasnile da se naknada troši za rad za obradu kredita, što je samo po sebi nelogično, jer svjedokinje su zaposlenice banke i primaju plaću, a jedna od osnovnih djelatnosti banke je davanje kredita, kao što je i jedno od osnovnih znanja djelatnika banke koliko je dugo banka u obvezi čuvati dokumentaciju, a svjedokinja HM, kao zaposlenica banke koja radi na realizaciji kredita to ne zna točno. Pored svih materijalnih dokaza dostavljenih od strane tužene gdje je vidljivo da su iscrpno uzimani podaci o tužitelju kao potencijalnom korisniku kredita te potpisi pri realizaciji kredita, pa tako i potpis na isplatnom nalogu koji datira od 7. ožujka 2011. dakle, istog dana kada je i sklopljen i potpisan kredit, a u situaciji kada korisnik kredita mora doći do novca da bi pokrio prijašnje financijske obveze, ne može se razgovarati o nekom pregovaranju oko odredbi kredita, već sve upućuje da je tužitelj, nakon što mu je provjeren bonitet, doveden u situaciju kod samog potpisivanja kredita „take it or leave it“. Nikakvo daljnje odustajanje u roku od 15 dana, odobrenja u slučaju izmjena od strane središnjice i sl. što je navedeno u ova dva svjedočenja, ne opravdaju situaciju u kojoj banke koriste nemoć klijenata koji žele zatvoriti svoje prijašnje dugove, zbog toga što klijente u protivnom čekaju ovršni postupci, da se prema istima odnose na ovakav način. Bankarski službenici su dužni pojasniti klijentima svaku odredbu ugovora sve dok ju klijent ne shvati i dopustiti klijentima da pitaju sve što im nije jasno vezano za konkretni Ugovor.

16. Sud smatra da je odredba čl. 5. stavka 1. Ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

17. Kako je tužena povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 2,50%, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tužena od tužitelja sa 7. ožujka 2011. naplatila iznos od 1.696,98 kune/ 225,23 eura, to je tužena dužna vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno 225,23 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od idućeg dana naplate do isplate (članak 1115., članak 29. stavka 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tužena i prije obraćanja tužitelja imala razloga vjerovati da je stekla bez osnove predmetni iznose, a time bila i nesavjesna od dana stjecanja.

18. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 8. ožujka 2011. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj 34 Gž-2781/2022-2 7

19. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu od 7. ožujka 2011., te isplata iznosa od 225,23 eura na ime ništetne odredbe članka 5. stavka 1. Ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu, a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 9.000,00 eura po važećem prodajnom tečaju za devize Banke Kovanica d.d. na dan dospijeća, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 2,50% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članak 5. stavak 1. Ugovora). Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 2,50% sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 97/07. – dalje: ZZP). Člankom 71. ZZP propisano je: " U govorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. ." Člankom 97. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "jednokratni troškovi obrade" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenicu da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. stavka 1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 96. stavka 1. i 2. i članka 97. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 5. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 7. ožujka 2011.

Sud je kao vjerodostojan prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je u bitnome iskazao da mu nije objašnjen članak 5. stavak 1. koji se odnosi na jednokratne troškove obrade kredita na način da mu je objašnjeno iz kojeg iznosa se ti troškovi naplaćuju, zašto ti troškovi služe i da nije mogao s bankom prilikom dogovaranja uvjeta o konkretnom kreditu pregovarati o odredbama ugovora o kreditu pa tako i o odredbi članka 5. stavka 1. koji se odnosi na troškove obrade kredita. U banci su ga dočekali s već pripremljenim ugovorom o kreditu i to unaprijed sastavljenim . Ne zna je li to standardno formalizirani ugovor. Mišljenja je da ne bi mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, jer u protivnom misli da ne bi mogao realizirati kredit. Misli da ne bi mogao realizirati kredit jer su pregovarali isključivo o iznosu kredita, roku otplate, mjesečnim anuitetima i kamatnoj stopi, a to je ono što je tužitelju bilo bitno, a uopće nisu pregovarali o ostalim odredbama kredita, a pri tome misli da mu kredit ne bi bio odobren da je mogao utjecati na upravo navedene odredbe ugovora o kreditu koje su samom tužitelju bile bitne. Ugovor o kreditu je pregledao u poslovnici i kod kuće, a pri tome pojašnjava da je obratio pažnju upravo na ove četiri stavke koje su mu bile bitne. Prilikom ovjere potpisa kod javnog bilježnika javni bilježnik nije mu pojasnio odredbe ugovora o kreditu. Uz ugovor o kreditu dobio je otplatni plan, dok opće uvjete poslovanja banke ne. Nije siguran što je efektivna kamatna stopa, a misli da mu nitko u banci nije objasnio što je efektivna kamatna stopa. Na što se utrošili iznos od kredita, odgovara da je utrošen na zatvaranje prijašnjih financijskih obaveza. Na pitanje je li se doškolovavao na način da bi imao iskustvo u području ekonomske struke i bankarskog poslovanja, tužitelj iskazuje da nije. U trenutku podizanja konkretnog kredita nije imao obrt niti trgovačko društvo. Ne sjeća se koliko dugo je trajala realizacija kredita od zahtjeva za kredit do potpisa ugovora. Kredit koji je podigao u Banci Kovanica utrošio je za zatvaranje prijašnjih financijskih obaveza. Odgovara da je samoinicijativno došao u banku i tražio određeni iznos kredita. U banci su mu rekli da mora pribaviti određenu dokumentaciju za provjeru kreditne sposobnosti. Nisu mu rekli da će telefonski kontaktirati njegovog poslodavca i vjerovnike radi provjere kreditne sposobnosti. Banka Kovanica je za njega iskomunicirala ugovaranje police osiguranja. Ne sjeća se je li mu prije sklapanja ugovora uručen informativni obrazac. Ne zna je li prije isplate kredita potpisao isplatni nalog u kojem je bila sadržana naknada za obradu kredita. Nije u nekim drugim postupcima utvrđivao ništetnost nekih odredbi predmetnog ugovora o kreditu s Bankom Kovanica (konkretno ovaj ugovor). Nisu mu bile najjasnije odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a pojašnjenje nije tražio, a nije tražio ni izmjenu već mu je bilo bitno da riješi svoje financijske situacije. Uz ugovor o kreditu uručen mu je otplatni plan. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je zaposlen u policiji. Ne zna je li bio u situaciji tražiti pojašnjenje nejasnih odredbi, već mu je bilo bitno dobiti kredit radi realiziranja svoje financijske situacije. Ovaka iskaz tužitelja sud je uzeo kao vjerodostojan jer je životan i logičan. Sasvim je jasno da se tužitelj ne može sjetiti svih okolnosti prilikom sklapanja ugovora, uzimajući u obzir protek vremena, a i okolnost da je tužitelj policajac, a ne stručnjak u području bankarskog poslovanja pa da su mu odredbe Ugovora toliko bile jasne da ih se i sada sjeća. Ono što se da razlučiti iz iskaza tužitelja jest da je u banku otišao podići kredit u situaciji kad je već imao ranije financijske obveze koje je trebao zatvoriti i da mu je trebao novac i da je samoinicijativno otišao u utuženu banku (nejasno je sudu pod kojim uvjetima u demokratskom društvu bi tužitelj koji ima punu poslovnu sposobnost na drugi način trebao, osim samoinicijativno, otići podići kredit, odnosno koji bi to drugi uvjeti trebali biti u pitanju da tužitelj baš u Banku Kovanica d.d. ode podići kredit, osim ako se ne radi o nečemu puno prizemnijem – Solus cecidi, solus nasum fregi, što je krajnje neprihvatljivo).

20.a. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 2,50% navedeno u članku 5. stavak 1. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% iznosa kredita. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, a koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, u visini od 2,50% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 100. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.

21.a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 5. stavku 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 2,50% unaprijed.

Punomoćnik tužitelja je u spis dostavio dopis kojim je od tužene (između ostalog) zatražio podatak o datumu i visini naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je povodom tog dopisa tužena tužitelju dostavila e-mail u kojem se je izjasnila da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva za predmetni kredit naplaćena 7. ožujka 2011. prilikom korištenja kredita u visini od 1.969,98 kune, odn. preračunato 225,23 eura. Tužbeni zahtjev postavljen je u euro protuvrijednosti te dostavljeni e-mail tužene od 23. travnja 2025. dokazuje visinu tražbine kao i datum dospijeća iste.

22. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tužena sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tužena povrijedila interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 2,50%, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tužena, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 5. stavka 1. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženoj isplatio iznos od 1.969,98 kune/225,32 eura, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženoj.

22.a. Kako je tužena utuženi iznos primila s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužna vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 8. ožujka 2011. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 225,23 eura. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 12. svibnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije od 11. travnja 2025. u iznosu od 25,00 eura (Tbr.8. točka 3. Tarife) trošak sastava podneska od 20. kolovoza 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 5. veljače 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 11. ožujka 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak sudske pristojbe na tužbu po vrijednosti predmeta spora 1.340,50 eura u iznosu od 26,55 eura, trošak sudske pristojbe na presudu po vrijednosti predmeta spora 225,23 eura u iznosu od 13,27 eura, a što zbrojeno daje iznos od 264,82 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 16. travnja 2026. po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate. S preostalim dijelom zatraženog troška tužitelj se odbija i to u pogledu sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,28 eura i troška dolaska na ročište za objavu u iznosu od 25,00 eura.

U Novoj Gradiški 16. travnja 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste na e-oglasnoj ploči. Žalba se podnosi pisano ovom sudu u 3 istovjetna primjerka. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Andrej Garić, odvjetnik u Slavonskom Brodu – e-komunikacijom

2. Ivana Radeljak, odvjetnica u Zagrebu – e-komunikacijom