REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-10/2026-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice UC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Dr. [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Boriću, odvjetniku iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 4. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnika tuženika – Nina Šuk, odvjetnika u Oroslavju, 16. travnja 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici UC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 4.967,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1.1.2008. do 31.7.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

-na iznos od 6,20 eur od 5.3.2008 do isplate

-na iznos od 5,21 eur od 8.4.2008 do isplate

-na iznos od 11,39 eur od 12.10.2008 do isplate

-na iznos od 14,09 eur od 12.11.2008 do isplate

-na iznos od 4,41 eur od 16.12.2008 do isplate

-na iznos od 29,63 eur od 7.2.2009 do isplate

-na iznos od 28,81 eur od 14.3.2009 do isplate

-na iznos od 32,45 eur od 14.3.2009 do isplate

-na iznos od 23,39 eur od 11.4.2009 do isplate

-na iznos od 23,80 eur od 22.5.2009 do isplate

-na iznos od 20,27 eur od 18.7.2009 do isplate

-na iznos od 21,18 eur od 18.7.2009 do isplate

-na iznos od 20,24 eur od 28.8.2009 do isplate

-na iznos od 19,62 eur od 19.9.2009 do isplate

-na iznos od 18,06 eur od 28.10.2009 do isplate

-na iznos od 22,43 eur od 23.12.2009 do isplate

-na iznos od 23,49 eur od 16.1.2010 do isplate

-na iznos od 26,61 eur od 16.1.2010 do isplate

-na iznos od 30,61 eur od 13.2.2010 do isplate

-na iznos od 35,99 eur od 20.4.2010 do isplate

-na iznos od 35,05 eur od 20.4.2010 do isplate

-na iznos od 34,92 eur od 21.4.2010 do isplate

-na iznos od 42,61 eur od 25.6.2010 do isplate

-na iznos od 49,92 eur od 22.7.2010 do isplate

-na iznos od 50,48 eur od 20.8.2010 do isplate

-na iznos od 57,10 eur od 20.8.2010 do isplate

-na iznos od 61,79 eur od 27.10.2010 do isplate

-na iznos od 70,44 eur od 31.12.2010 do isplate

-na iznos od 88,97 eur od 31.12.2010 do isplate

-na iznos od 76,12 eur od 18.2.2011 do isplate

-na iznos od 73,85 eur od 18.2.2011 do isplate

-na iznos od 81,28 eur od 26.2.2011 do isplate

-na iznos od 79,91 eur od 17.3.2011 do isplate

-na iznos od 73,03 eur od 5.4.2011 do isplate

-na iznos od 87,55 eur od 21.5.2011 do isplate

-na iznos od 99,93 eur od 9.6.2011 do isplate

-na iznos od 101,17 eur od 12.7.2011 do isplate

-na iznos od 131,27 eur od 21.8.2011 do isplate

-na iznos od 107,30 eur od 20.9.2011 do isplate

-na iznos od 97,35 eur od 20.10.2011 do isplate

-na iznos od 97,68 eur od 20.11.2011 do isplate

-na iznos od 105,44 eur od 6.1.2012 do isplate

-na iznos od 110,24 eur od 10.2.2012 do isplate

-na iznos od 108,95 eur od 21.3.2012 do isplate

-na iznos od 2.627,40 eur od 22.3.2012 do isplate, u roku 15 dana.

II O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 995,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog manje plaćenog anuiteta.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici UC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.265,45 € sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od 16. travnja 2026. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom brodu poslovni broj Gž-152/2025- 3 od 5. siječnja 2026. ukinuta je presuda ovoga suda poslovni broj P-798/2023-24 od 13. prosinca 2024. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. U ponovljenom postupku tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda kao i kod prigovora radi prijeboja u iznosu od 995,00 € sa zakonskom zateznom kamatom.

2.1. U ponovljenom postupku saslušan je neposredno na ročištu za glavnu raspravu sudski vještak Darko Prpić, dipl.oec.

3. Tužiteljica u tužbi tvrdi da joj je Ugovorom o kreditu broj: 016-394/2007 od 20.4.2007. sklopljenom između tužiteljice te pravnog prednika tuženika, odobren kredit za kupnju novog motornog vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 31.194,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 7 godina u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 444,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Ugovorena je kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje.

3.1. Kredit je otplaćen u cijelosti, prije ugovorenog roka otplate.

3.2. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer je tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

3.3. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima.

3.4. Konačno, tužbenim zahtjevom tužiteljica predlaže da se donese presuda kao u izreci te da se tuženiku naloži isplata temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, iznosa od 4.967,63 €, zajedno sa zateznim kamatama, od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa kako je to naznačeno u tužbenom zahtjevu i nalazom i mišljenjem provedenog vještačenja (list 317-322 spisa) i troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 39-55 spisa), tuženik ističe da je tužbom trebao biti obuhvaćen i SC (sudužnik), nadalje ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja kao i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: otplatni plan (list 11-14 i 31-34 spisa), ugovor o kreditu broj 016- 394/2007 (list 15-20), pregled prometa (list 21-30), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 317-322), zapisnik o saslušanju svjedoka GC, te zapisnik o saslušanju tužiteljice.

5.1. Saslušan neposredno na ročištu od 4. ožujka 2026., sudski vještak dipl.oec. Darko Prpić iskazao je da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na podnesak tuženika očitova se da je vještačenje sačinio sukladno zadatku suda i izvršio razliku anuiteta prema obračunu banke u CHF-u primjenjujući anuitet u CHF-u koji je primjenjivala i banka iskazan u kunama po srednjem tečaju na dan plaćanja i taj isti anuitet u CHF-u pomnožen s tečajem 1 CHF= 4,501 kn koji je vrijedio na dan isplate kredita 23.4.2007., te iskazao razliku više plaćenih iznosa u točci 1 zaključka, a manje plaćeni iznos u točci 2 zaključka.

5.2. Za vještaka na ročištu za glavnu raspravu nije bilo pitanja od strane tužitelja, a niti tuženika.

5.3. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu broj 016-394/2007 na iznos od 31.194,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, a namjena kredita je kupovina novog motornog vozila, s rokom otplate 7 godina u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 444,57 CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja.

8. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljičin status potrošača.

9. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

10. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

10.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

10.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

10.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

11.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

13. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

14. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je svrha kredita bila kupnja osobnog automobila koji je korišten u privatne svrhe i to najviše za dolazak i odlazak s posla. Kredit je otplaćen, koliko se sjeća 2011. Početna rata bila je nekih 1.100,00 kn, da bi narasla sve do nekih 3.000,00 kn. Kredit nije konvertiran. Njena majka je prodala nekretninu, dala joj je novac čime je otplatila kredit u cijelosti. Kredit u CHF-u uzela je jer je u tom trenutku bio najpovoljniji i po preporuci auto kuće. Kredit je doslovno dobila na potpis jer iza njih je još čekalo puno ljudi, "bila je to era kad su svi dizali kredit". Tom prilikom, bankarski službenik nije objašnjavao odredbe ugovora o kreditu, niti što je valutna klauzula, o tečaju CHF-a, apsolutno ništa. Niti kod javnog bilježnika, nije bilježnik objašnjavao odredbe ugovora o kreditu.

15. Svjedok SC iskazao je da je bio sudužnik svojoj supruzi, ovdje tužiteljici, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu jer njegova supruga nije imala dovoljno velika primanja odnosno dovoljnu kreditnu sposobnost. Supruga je otplaćivala kredit i koliko se sjeća odlazila je fizički u banku svaki mjesec otplatiti ratu kredita. Kredit je dignut za kupnju automobila, koji je supruga koristila za vožnju na posao i kada bi odlazili na more. Za potrebe tada svog obrta koristio je teretno vozilo kao vlasništvo obrta.

16. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

17. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

18. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

19. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 20. travnja 2007. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

20. Neosnovan je prigovor tuženika da je tužbom trebao biti obuhvaćen i SC kao sudužnik jer je nesporno da se ništetnost ugovora mora riješiti na jednak način u odnosu na sve sudionike pravnog posla. No to ujedno ne znači da su tuženik i sudužnik nužni suparničari obzirom na činjenicu da se radi o ugovoru, odnosno ugovornim odredbama sastavljenim od strane tuženika kao kreditora, dakle, utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi se reflektiraju na pravni položaj sudužnika, no oni su zbog naprijed navedenog jedinstveni, a ne nužni suparničari.

21. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

21.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 37.428,58 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.967,63 €; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koji je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 484,59 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 51,04 €.

22. Neosnovan je prigovor koji ističe tuženik na nalaz i mišljenje (list 332-335 spisa). Naime, vještak se neposredno na ročištu od 4. ožujka 2026. na isti očitovao, a tuženik nije imao nikakvih daljnjih pitanja, pa kako sud smatra da je je prigovor tuženika primarno pravne naravi, ponovno se ističe da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a i sama tužiteljica kamatnu stopu nije niti utužila.

23. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

24. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

25. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

26. Osnovan je tužiteljičin prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 30.5.2007. do zaključno 4.9.2008. kako to proizlazi iz točke 2. Zaključka nalaza i mišljenja financijskog vještaka, i postavljanja prigovora radi prebijanja u iznosu od 995,00 €, u podnesku tuženika od 28. lipnja 2024. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod II.

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

27.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška za sastav tužbe, sastava podneska od 13.6.2024., 3.7.2024., 14.10.2024. i 25.11.2024., te zastupanja na ročištu 28.8.2024., 28.11.2024. i 4.3.2026., za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 400,00 € kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 2.265,45 €.

28. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 16. travnja 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Ivan Borić

2.Odvjetnica Iris Šanjug