Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-258/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Margareti Krivić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Krivić, Margareta Krivić, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 16. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010448282/2005 od 8.8.2005., koja glasi: „Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora odjela kreditiranja stanovništva odobrava stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 40.000,00 CHF (slovima: četrdesettisuća CHF) odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“, zatim se utvrđuje ništetnom dio odredbe članka 3. tog ugovora i to točka 4. u dijelu koji glasi: „…a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja“ i u dijelu koji glasi „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010448282/2005 od 8.8.2005. u dijelu koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos od 3.583,75 EUR (tritisućepetstoosamdesettrieura sedamdesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju BN naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.072,59 EUR (dvijetisućasedamdesetdva euraipedesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 16. travnja 2026. pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja BN za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 486,57 EUR (četiristoosamdesetšesteuraipedesetsedamcenti), uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, budući da je Hypo-Alpe-Adria bank d.d. pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Između parničnih stranaka je zaključen ugovor o kreditu broj 5140030242- 60010448282/2005 od 8.8.2005. Temeljem odredbe članka 2. ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava stambeni kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Odredbom članka 3. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Istom odredbom je ugovoreno i plaćanje kamata koje se obračunavaju u CHF u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja. Nadalje, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90% godišnje, EKS tj. realna kamatna stopa RGKS iznosi 5,19% godišnje, a promjenjiva kamatna stopa vezana je uz određenu valutnu klauzulu. Navodi se kako se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru. Tužitelj je 30.9.2015. konvertirao predmetni kredit, te mu je u konverziji priznat iznos preplate od 25.249,85 hrk. Tužitelj je kod tuženika došao u dobroj vjeri s ciljem ishođenja najpovoljnijeg kredita, a od službenika u banci mu je ponuđen odmah ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, s promjenjivom kamatnom stopom kako je ranije navedeno. Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.000,00 CHF na vremenski period od 10 godina, plativ u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan dospijeća. Kamatna stopa je od početno ugovorene rasla do 6,8% godišnje. Tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom predvidio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je izravno oštetilo tužitelja i povrijedilo ugovornu ravnotežu između stranaka. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, to je dovelo do toga da u konrektnom ugovornom odnosi jedini koji postavlja uvjete je tuženik bez iakkvih unaprijed predviđenih parametara, čime je narušena ravnoteža činidbi na štetu tužitelja. U navedenoj ugovornoj odredbi uopće nema parametara promjenjivosti, štoviše, svaka ev. izmjena smatra se sastavnim dijelom ugovora bez da je uopće upoznata metodologija izmjene ugovora. Tužitelj od strane banke nikada nije bio upoznat s rizikom od očekivanog i mogućeg nekontroliranog rasta CHF, CHF je prezentiran kao stabilna valuta, te je tužitelju prezentiran minimalan rizik od rasta CHF, a time i uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Istovremeno su se nudile niže kamatne stope nego u kreditima u EUR, to ga je činilo povoljnim kreditom od npr. kredita u EUR, pa je kao takav prezentiran potrošaču. Uslijed neočekivanog drastičnog porasta CHF, u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom su za tužitelja nastupile okolnostima u kojima mu je kredit postao neočekivani teret uslijed plaćanja iznosa na koje nije računao ili mogao računati, niti bi pod tim uvjetima ikada ušao u ovakav ugovorni odnos. Prilikom zaključenja ugovora se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, a klijentu je nuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka. Tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF, te se radi o postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika. Tužitelj je ugovorom oštećen kroz dva parametra koja nisu bila predmetom pojedinačnih pregovara i to tečajnom razlikom i primjenjivošću kamatne stope. Tužitelj se poziva na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013., broj P-1401/2012, Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu od 13.6.2014., broj Pž-7129/2013 i od 14.6.2018., broj Pž-6632/2017, te na odredbu članka 502.c ZPP. Nedvojbeno je da je tuženik na štetu tužitelja neosnovano naplatio tj. stekao bez osnove iznos novca, čiji povrat potražuje ovom tužbom, a sve na temelju ništetnosti odredbi članaka 2., 3. i 4., te je tužitelj uslijed plaćanja kredita po ništetnim ugovornim odredbama oštećenog na ime utuženog iznosa, koji tuženik do danas drži neosnovanim

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je naveo kako u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Tuženik se protivi i manifestacijskom zahtjevu tužitelja, te navodi kako tužitelj tužbu temelji na nizu paušalnih navoda bez navođenja konkretnog činjeničnog stanja tj. poziva se na brojnu sudsku praksu, te osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli svodi na pozivanje na utvrđenja iz presude koje je tužitelj naveo u tužbi i to odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tuženik u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva i konverziju ugovora o kreditu navodi kako tužitelj zanemaruje činjenicu da je on pristao na konverziju CHF kredita u EUR kredit, odnosno da je prije podnošenja tužbe sklopio sporazum s tuženikom, te tuženik smatra da je tužitelj sklapanjem tog sporazuma izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka, slijedom čega bi sud trebao odbaciti tužbu. Tuženik ističe da je sklapanjem navedenog sporazuma došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope, a samim time je otpala i osnova tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF kredita, kao i tražiti povrat navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva. Tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o val. klauzuli jer je sklapanjem sporazuma tužitelj izričito pristao na sve promjene kamatnih stopa po EUR kreditu. Tužitelj je prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem sporazuma pristao da se svi iznosi na temelju glavnice i redovne kamate plaćeni po CHF kreditu iskoriste za namirenje EUR kredita. Ističe da konverzija djeluje ex. tunc. Sve preplate koje je tužitelj platio tuženiku temeljem ugovora o kreditu s valutom kl. u CHF su nakon konverzije uračunate u važeći ugovor o kreditu s val. kl. u EUR. Nakon konverzije i za vrijeme dok je ZID ZPK na snazi, tuženik ne može dugovati tužitelju nikakav dodatni iznos koji mu ne pripada temeljem tog Zakona. Tuženik osporava pozivanje tužitelja na presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, te smatra kako sud nije vezan za utvrđenja iz navedenih presuda budući da nema mjesta primjeni članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača tj. čl. 118. i 502.c navedenog Zakona. U vrijeme kad je sklopljen predmetni kredit, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenje iz kolektivnog spora pokreću parnice, taj je Zakon predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Odredbe ugovora o kreditu tuženik smatra da su jasne, lako razumljive i uočljive, te stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno čl. 81. ZZP. Osporava navode tužitelja kako mu od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu s val. kl. u CHF, a tuženik (pravni prednik) je prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi istoga informirao o rizicima sklapanja ugovora u val. kl. CHF. I zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je prilikom sklapanja ugovora priopćio moguće rizike ugovaranja kredita s val. kl. CHF. Te navedene obavijesti su dane obzirom na mogući rizik koji nosi ugovaranje klauzule u CHF tj. da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja (isto potvrdio HNB i biltenu 8.mj 2006.). Tuženik nije nepošteno postupao prilikom sklapanja ugovora na što aludira tužitelj, tuženik je postupio savjesno i pružio tužitelju sve informacije kojima je u tom trenutku raspolagao vezano uz tečaj CHF, a i da je tuženik propustio tužitelju pružiti sve informacije, ta činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje čl. 2. i 3. ugovora o kreditu, već bi upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništenje ugovora, ali samo u roku od 3 godine od sklapanja ugovora. Tuženik ističe da je nakon sklapanja ugovora o kreditu upravo zbog neočekivanog rasta CHF poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu s dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. U odnosu na odredbu članka 4. ugovora o kreditu, tuženik smatra da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa, te je odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva i to jer je naveden način promjene kamatne stope tj. da je visina kamatne stope vezana uz određenu val. kl., nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, te za kraj, razumljiva je jer je tužitelj potpuno poslovna sposobna osoba koja razumije sadržaj dokumenata kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obavezu na period od više godina, te je dužan primijeniti očekivanu pažnju. Odredba čl. 4. ugovora ne može biti nepoštena niti ništetna jer se o njoj pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu iako ista nije u potpunosti jasna. Tužitelj koji je svjesno, slobodno i izričito ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i odredbu o CHF valutnoj klauzuli, smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, te da je zapravo ugovorio kunski kredit, čime se gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope i val. klauzule, a koje je potpuno nezakonito. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti i da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja presude.

2.1. Tužitelj je naknadno, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, svojim podneskom od 7. prosinca 2020. povisila tužbeni zahtjev, a potom je na raspravi održanoj kod ovog suda 18. veljače 2026. uredio na način kako je to navedeno u točci III. izreke ove presude, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a sve na način da tužitelj potražuje iznos od 3.583,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama sukladno svim izmjenama članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.–dalje u tekstu: ZOO).

2.2. Na raspravi održanoj kod ovog suda 18. veljače 2026., sud je donio rješenje kojim je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužitelja od 7. prosinca 2020. i koji je uređen na ročištu održanom kod ovoga suda 18. veljače 2026., sukladno članku 190. točci 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. – dalje u tekstu: ZPP) iz razloga svrsishodnosti rješavanja odnosa među strankama.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 8 spisa), ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranice 9-16 spisa), otplatni plan (stranice 17-19 spisa, stranica 145 spisa, stranica 204 spisa), Sporazum uz ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice 20-21 spisa i stranice 74-75 spisa), izračun konverzije kredita (stranica 66 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu u eurima (stranica 67 spisa), izračun konverzije (stranice 68-69 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (stranice 70-73 spisa), analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom (stranice 104-113 spisa), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13.12.2016. (stranice 122-128 spisa), mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (stranica 129 spisa), često postavljanja pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja (stranica 137 spisa), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. (stranice 138-142 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (stranice 143-144 spisa), specifikacija uplata (stranice 162-164 spisa), pregled prometa za klijenta (stranice 165-172 spisa), obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima (stranica 174 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (stranice 202-203 spisa), tablica kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 205-208 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji JN, dipl.oec. (Rezultat d.o.o.), te je pročitan nalaz i mišljenje vještakinje od 21. kolovoza 2020. (stranice 214-234 spisa). Saslušani su vještakinja financijsko- knjigovodstvene struke JN, dipl.oec. i tužitelj BN.

3.1. Tuženik je prvotno predložio saslušanje svjedoka TN, međutim isti je podneskom od 9. prosinca 2025. izjavio kako odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje TN.

3.2. Na ročištu održanom kod ovog suda 18. veljače 2026., sud je donio rješenje kojim je odlučio kako se neće provoditi dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a na način kako to predlaže tuženik.

3.3. Sud je tijekom postupka donio i rješenje broj P-258/2019-10 od 11. srpnja 2019. kojim je naloženo tuženiku da dostavi dokumentaciju po predmetnom kreditu. Na isto rješenje je tuženik uložio žalbu, a ista je odbačena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnci, broj Gž-1549/2019-3, kao nedopuštena.

3.4. Na ročištu određenom za glavnu raspravu od 28. siječnja 2026. tuženik je zatražio trošak pristupa na isto ročište sukladno članku 156. stavku 1. ZPP-a, te je ovaj sud donio rješenje broj P-258/2019-47 od 29. siječnja 2026. kojim je odbio takav zahtjev tuženika.

4. Saslušan na raspravi, tužitelj BN je iskazao kako je on kod prednika tuženika podigao stambeni kredit 2005. godine radi završetka/adaptacije kuće u kojoj i danas živi, a koji mu je bio potreban za osobne potrebe. Iskazuje kako je svega godinu dana prije nego što je podigao predmetni kredit imao i kredit kod tuženika u eurima, a također radi adaptacije kuće, pa je zapravo ovim kreditom dijelom zatvarao taj raniji kredit također za adaptaciju iste te kuće, a dijelom, a budući da mu je trebalo više novaca radi dovršetka kuće, za adaptaciju nekretnine u kojoj i danas živi. Iskazuje kako se zapravo radilo o izgradnji kuće. Ističe kako je ranije bio njihov klijent pa je tako kod prednika tuženika primao plaću, pa je obilazio druge banke, međutim nitko mu nije mogao ponuditi uvjete za realizaciju predmetnog kredita jer je kod prednika tuženika primao plaću, pa je zbog svega toga pristupio u prostorije prednika tuženika, gdje je prilikom dolaska razgovarao sa zaposlenikom prednika tuženika i rekao je za što mu je potreban taj kredit i da želi kredit na 10 godina, kojom prilikom mu je nuđena samo jedna vrsta kredita i to u valuti CHF, te mu je zaposlenik tuženika rekao da je to povoljniji kredit od ranijeg kojeg je imao u valuti EUR budući da će imati manju kamatu, međutim tom prilikom mu nije objašnjen pojam valutne klauzule, ali je njemu poznat pojam valutna klauzula, rečeno mu je da je kredit u valuti CHF i da se radi o stabilnoj valuti. Također mu nije objašnjeno koliko često će se mijenjati kamatna stopa, odnosno kakva će biti rata kad se ista bude kamatna stopa mijenjala, odnosno valuta u slučaju njezine promjene, a vjerovao je u banci zaposleniku. Iskazuje kako je upoznat s pojmom promjenjiva kamatna stopa, a to znači da kamatna stopa može biti viša ili niža. Nakon što je završio razgovor sa zaposlenikom tuženika, pribavio je traženu dokumentaciju, te je potom samo kasnije istu dostavio i naknadno je po odobrenju kredita od strane predmetnog tuženika pristupio u prostorije tuženika, gdje ga je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor, nitko ga nije pitao što će se u ugovor unijeti, već da je to taj ugovor i samo mu je rečeno osnovno u vezi ugovora o kreditu, odnosno na koliki iznos se predmetni kredit realizira i da je isti u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, te mu je rečeno kolika će mu biti mjesečna rata tj. anuitet, te je sve to bilo po principu uzmi ili ostavi, pa je on potom u cijelosti pročitao predmetni ugovor, a nije imao pitanja za zaposlenika tuženika nakon što je isti pročitao i to sve jer mu je u to vrijeme bio potreban novac za dovršetak kuće. Ističe kako je potom išao i kod javnog bilježnika koji mu nije čitao predmetni ugovor niti ga objašnjavao, već je samo ovjerio, a on je taj ugovor potpisao. Navodi kako mu je početna rata bila 2.039,00 hrk, a predmetni kredit je otplaćivao na način da se mjesečno iz plaće koju je on primao kao zaposlena osoba, te je morao zbog svega toga kasnije i podizati iznos za dopuštenje većeg iznosa koji će se skidati s plaće, a taj iznos je porastao na 2.450,00 hrk, ali budući da to nije bilo dosta, i sam je morao još dodatno mjesečno nadoplaćivati iznos od otprilike 350,00 hrk. Iskazuje kako je predmetni ugovor 2015. godine konvertiran, te je on zbog predmetne konverzije bio i kod zaposlenika tuženika gdje je podnio zahtjev, te nakon što je napravljen izračun, učinilo mu se da to nije iznos za koji bi mogao biti obeštećen temeljem konverzije, međutim isti je svejedno potpisao budući da je želio dobiti bilo kakvu naknadu, odnosno obeštećenje koje je u to vrijeme tada jedino mogao i dobiti. Smatra da on nije u cijelosti obeštećen konverzijom. Nadalje, nakon što mu je u jednom trenutku rata kredita bila 2.800,00 hrk, financijski je njemu i njegovoj obitelji bilo teško, te je u to vrijeme imao djecu koja su tada imala 4 i 6 godina, pa se iz financijskih razloga, a kao djelatna vojna osoba, prijavio i otišao na misiju 200 dana u Afganistan, a sve kako bi normalno on i njegova obitelj mogli financijski biti stabilniji. Iskazuje kako u vrijeme podizanja kredita nije imao u vlasništvu obrt, OPG, odnosno trg. društvo. Predmetnu nekretninu nije iznajmljivao, on je isključivo otplaćivao predmetni kredit i to na način da je mjesečno skidano s njegovih stalnih novčanih primanja, a dio je morao sam uplaćivati. U odnosu na raniji kredit koji je bio podignut u valuti EUR, iskazuje kako je istom bila također promjenjiva kamatna stopa, rata mu se za to vrijeme nije mijenjala, pa zbog svega toga je i uzeo drugi tj. ovaj kredit jer je imao iskustvo s kreditom u promjenjivoj kamatnoj stopi, ali isti ne bi podigao da je znao da će mu rata biti toliko uvećana. Njemu nije jasan pojam valutne klauzule, ali zna što ista znači na način da je to kredit u stranoj valuti i uz nju se vežu rate, ali mu od strane zaposlenika tuženika nije objašnjavano što to znači. Ističe kako mu je jasno bilo i da je ugovor u valuti CHF. Navodi kako je konverzija rađena zbog djelomičnog obeštećenja, a u odnosu na tumačenje što znači Aneks ugovora, odnosno konverzija, on je mislio da se tu radio pojedinačnom dijelu obeštećenja, a nije znao da je isti vezan uz predmetni kredit. Djelatnik banke ga nije upozorio na mogući porast mjesečne rate uslijed porasta valute CHF, odnosno promjene kamatne stope.

5. Iz provedenog financijsko-knjigovodstveno vještačenja po vještakinji JN, dipl.oec. (Rezultat d.o.o.) od 21. kolovoza 2020. (stranice 214-234 spisa) proizlazi kako je iz izračunatih razlika zbog promjene razvidno da je tužitelj obvezu po predmetnom kreditu platio više za iznos od 52.251,16 kuna i to po osnovi: više plaćeno zbog povećanja kamatne stope 10.094,85 kuna, a više plaćeno zbog tečajne razlike 42.156,76 kuna, što je ukupno 52.251,61 kuna, a priznati iznos po konverziji - 25.249,85 kuna, nenamireni iznos potraživanja: 27.001,76 kuna.

5.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

6. Saslušana na raspravi održanoj kod ovog suda 15. prosinca 2020., vještakinja financijsko-knjigovodstvene struke JN, dipl.oec. iskazala je kako u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 24. kolovoza 2020. Vezano za primjedbe tuženika može reći da su nalaz i mišljenje napravljeni po nalogu vezano za kamate i valutnu klauzulu. Prilikom sklapanja ugovora, korisnik kredita i banka nisu pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara vezano za promjenjivu kamatnu stopu. I samim odlukama koje je banka dostavljala navodi se datum izmjene kamatne stope, nova kamatna stopa i novi iznos anuiteta, dakle, ni u obavijestima koje je klijent dobivao od banke nisu detaljnije definirani ti parametri, a bilo je tokom nalaza 6 izmjena kamatnih stopa. Vezano za točku 4. gdje se kaže da nije korišten fiksni tečaj 6,39 HRK za 1,00 CHF od 1. veljače 2015., izjavljuje da je izračun napravljen sukladno zaduženju banke uvidom u pregled prometa za klijenta jer je ista zaduživala po srednjem tečaju CHF za taj dan, a ne po fiksnom tečaju od 6,39 HRK za 1. CHF od 1. veljače 2015. Dakle, kad se otvori otplatni plan, onda se vidi da je točno taj izračun jednak pregledu prometa za klijenta Addiko bank d.d. na stranicama 14. i 15., vidi se točno da je banka zadužila sa 1. veljače 2015. po osnovu dospjele glavnice 3.126,06 kuna, a po osnovu obračunate redovne kamate 69,24 kn, što ukupno iznosi 3.195,30 kn, što je isto kao i u njezinom izračunu, znači da u njoj nisu primjenjivali fiksni tečaj, pa je ona sukladno njihovom zaduženju i napravila svoj nalaz i mišljenje.

6.1. Na upit punomoćnika tuženika je li prilikom vještačenja uzimala u obzir manje iznose anuiteta kad je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene tj. od 1.1.2014. te jesu li uzimani u obzir manje plaćeni iznosi kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, vještakinja je odgovorila da je kod izračuna nalaza i mišljenja postupano sukladno nalogu suda i izračunate su preplate i po osnovi kamata i po osnovi valute. Drugim riječima da pojednostavi, kad se radi o knjigovodstvenoj kartici, onda se uzima i dugovna i potražna strana, prema tome, preplaćene promjenjive kamate su vidljive iz odnosa tih dviju strana. Isto tako, to važi i za povećanje valute CHF što je i bio zadatak.

6.2. Na daljnji upit punomoćnika tuženika je li iz izračuna izuzela zatezne kamate, vještakinja je odgovorila da u nalazu i mišljenju nisu uzete zatezne kamate u izračun, zato što nisu predmet ovog spora, to je ono što je stranka plaćala zbog kašnjenja u plaćanju uplate rate kredita, a iste te zatezne kamate su vidljive na kartici banke.

7. Iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranice 9-16 stranice) proizlazi kako je tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće od strane tuženika na iznos od 40.000,00 CHF, u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu i vezanu uz određenu valutnu klauzulu.

8. Iz otplatnog plana (stranice 17-19 spisa) proizlazi kako je izgledao početni otplatni plan, na dan isplate kredita.

9. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranica 8 spisa) proizlazi kako je tuženik promijenio tvrtku iz Hypo Alpe-Adria-bank d.d. u Addiko bank d.d.

10. Iz Sporazuma uz ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (stranice 20-21 spisa i stranice 74-75 spisa) proizlazi kako su parnične stranke sklopile, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, kao korisnika kredita, a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, sporazum na način da je 1. rujna 2015. dospio predmetni ugovor o kreditu, te sukladno izračunu nema dospjelog duga denominiranog u kunama s valutnom klauzulom EUR na dan 30.9.2015., a pretplata u iznosu od 25.249,85 kuna se vraća tužitelju u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije.

11. Iz izračuna konverzije kredita (stranica 66-69 spisa) proizlazi kako je stanje dospjele glavnice po predmetnom kreditu na dan izračuna konverzije 226,64 kune i zateznih kamata 2,12 kuna, a iz izračuna konverzije proizlazi kako ne postoji manjak za podmirenje na dan 30.9.2015., dok iznos pretplate iznosi 25.249,85 kuna, pa tako više ne postoji niti iznos nove redovne obveze na dan 30. rujna 2015.

12. Iz simuliranog otplatnog plana u EUR (stranice 70-73 spisa) proizlazi kako bi izgledao otplatni plan po predmetnom ugovoru o kreditu u valuti EUR.

13. Iz obavijesti o parametrima kamatne stope (stranice 143-144 spisa) proizlazi kako je tuženik dostavio obavijest tužitelju o načinu izračuna kamatne stope, a uz prilog obavijesti dostavlja istom novi otplatni plan (list 145 spisa).

14. Iz specifikacije uplata (stranice 162-164 spisa) proizlazi kako je tužitelj vršio uplate po predmetnom kreditu.

15. Iz pregleda prometa za klijenta (stranice 165-172 spisa) proizlazi kako je tuženik knjižio uplate po predmetnom kreditu.

16. Iz obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima (stranica 174 spisa) proizlazi koliko je ukupno naplaćeno glavnice, redovnih kamata, zateznih kamata i troškova po predmetnom kreditu.

17. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

18. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030242-60010448282/2005 od 8.8.2005., a koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od 3.583,75 sa zateznim kamatama.

19. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 8.8.2005. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030242-60010448282/2005, a kojim je tužitelju odobren namjenski stambeni kredit u iznosu 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF i da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je rok vraćanja kredita 10 godina i to u jednakom mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća;

-da su tužitelj i tuženik 3.2.2016. sklopili Sporazum uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 3.2.2016. nema dospjelog duga, da iznos pretplate iznosi 25.249,85 kuna;

- da se tuženik Dodatkom obvezao iznos preplate od 25.249,85 kuna vratiti tužitelju u roku od 60 dana.

19.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030242-60010448282/2005 i Dodatka.

20. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu, jesu li odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030242- 60010448282/2005, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

21. Sud smatra neosnovanim prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” br. 102/15, u nastavku: ZIDZPK/15) na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također, iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

21.1. Sud smatra da je osnovni cilj ZIDZPK/15 bio otkloniti krizu u društvu koja je nastala zbog rasta tečaja CHF u kojoj je sav rizik promjene tečaja bio prebačen na potrošače. Zbog toga je odredbama ZIDZPK/15 propisano da banke moraju potrošačima ponuditi sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu birati hoće li prihvatiti konverziju i na taj način izbjeći opasnost daljnjeg nepredvidivog rasta tečaja CHF ili će zadržati postojeće stanje u kojem je osnovnim ugovorom o kreditu u cijelosti na njega prebačen rizik tog nepredvidivog rasta tečaja.

21.2. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ČN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu (pravno i činjenično) situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo.

21.3. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, za napomenuti je i to da u vrijeme stupanja na snagu ZIDZPK/15 još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF jer je odluka u kolektivnom sporu donesena tek tri godine nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu zbog čega potrošači pa tako ni tužitelj, u vrijeme sklapanja Dodatka nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valute. Dakle, tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja Dodatka nije imao sve informacije zbog čega nije mogao sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru, pa se stoga nije mogao ni valjano odreći prava na restituciju koja proizlaze iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer za postojanje tih prava nije ni znao u trenutku kada je sklopio Dodatak.

22. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

22.1. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

22.5. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

23. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

23.1. Člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao.

23.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, iako je mogao odabrati i neku drugu valutu.

23.3. Sud je povjerovao tužitelju, cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o odlučnim činjenicama, pa mu je tako i prilikom sklapanja samog ugovora rečeno kako se radi o povoljnijem kreditu, a drugu vrstu kredita mu nije niti ponuđeno od strane tuženika. Nadalje mu je samo obavješteno u kojoj će valuti biti kredit, a nije mogao pregovarati, dočekao ga je potom i unaprijed sastavljen ugovor i sve je to bilo po principu uzmi ili ostavi. Također je naknadno potpisao i ugovor o konverziji iz razloga jer je želio dobiti kakvu naknadu i u to vrijeme je to jedino mogao i dobiti, ali mu se učinilo kako to nije iznos za koji bi mogao biti obeštećen.

23.4. Utvrđeno je stoga da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku iz točke 22. obrazloženja ove presude.

23.5. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

24. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 21.3.2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08.– dalje u tekstu: ZOO).

25. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos kao u točki III. izreke, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 10.094,85 kuna, odnosno 1.339,82 eura/fiksni tečaj konverzije 7,53450, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 42.156,76 kuna, odnosno 5.595,16 eura/fiksni tečaj konverzije 7,53450. Budući da je tuženik konverzijom 3.2.2016. priznao preplatu tužitelju u iznosu 25.249,85 kuna, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud utvrdio kako je za iznos preplate vještak umanjio iznos priznat konverzijom temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji način izračuna nije od strane tužitelja i tuženika osporen, nakon čega ostane iznos od 27.001,76 kuna, odnosno 3.583,75 eura na ime preostale nenamirene preplate kamata i tečajne razlike, a za koji iznos tužitelj konverzijom nije obeštećen, zbog čega mu je isti i dosuđen kao u točki III. izreke.

25.1. Prema odredbi članka 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

26. Vještak je dao tabelarni prikaz razlika s obje osnove, obračun zatezne kamate i prikazao iznos preplate u konverziji, kao i datume isplate. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivnog, stručnog i u skladu s pravilima struke. Vještačenje je izrađeno na temelju cjelokupne kreditne dokumentacije, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno, kojim je vještak na uvjerljiv način otklonila prigovore tuženika.

27. Sud nije prihvatio prigovor tuženika za dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

27.1. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim, potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da je tuženik tijekom postupka zahtijevao da vještak izračuna negativnu razliku, ali nije postavio odgovarajući zahtjev – protutužbu, prigovor radi prebijanja. Iz navedenoga nije niti potrebno dopunski vještačiti na navedenu okolnost.

28. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, pa mu sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a pripada naknada troška ovog postupka, a uzimajući u obzir vrijednost predmeta kojeg je tužitelj naznačio, istome pripada pravo na trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr.7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 137/23. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 4.12.2020. (kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) i 14.3.2025. za svaki u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima od 6.6.2019., 15.12.2020. i 18.2.2026. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanje na ročištu od 13.7.2021. u visini od 50 bodova, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, te za zastupanje na ročištu od 28.1.2026. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife, odnosno ukupno 675 bodova, što s obzirom na vrijednost boda i sve uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.687,50 eura. Tužitelju je priznata naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i za predujam financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 332,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.072,59 eura, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

29. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16.6.2025. u iznosu od 250,00 eura, budući da isti nije potreban za vođenje ovoga postupka, sukladno članku 155. ZPP-a, a također je djelomično odbijen i sa zahtjevom za trošak pristupa na ročište od 13.7.2021. u iznosu od 125,00 eura, budući da se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima (prekidu postupka), pa stoga isti ima pravo na trošak sukladno Tbr. 9. točci 2. Tarife, a ne Tbr. 9. točci 1. Tarife, kako to isti zahtijeva. Također tužitelju niti nije priznata naknada troška za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 29,24 eura, budući da je pristojbu tužitelj platio u iznosu od 53,09 eura (list 28 spisa), pa je za zatraženu razliku isto valjalo i odbiti, kao i za pristojbu na presudu u iznosu od 82,33 eura, budući da ista nije niti plaćena, stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

30. Kako je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 2.625,00 eura, to je stoga zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbijen.

31. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 16. travanj 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika