P-583/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja:

GJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ante Kukoč, odvjetnik iz Splita, Trg hrvatske bratske zajednice 3/II, protiv tuženika:

Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Nenada Banovca, odvjetnika iz Splita i punomoćnika tuženika Stjepana Šprajca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., 16. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208723198/07, zaključenog između tužitelja i tužene, 28. ožujka 2007. u Splitu, potvrđen od strane Javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, broj: OV-2595/07, u Splitu, 28. ožujka 2007. i to:

- odredbe članka 1. ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 27.937,93 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama

- odredbe članka 2. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 27.937,93 i redovnu kamatu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja

- odredbe članka 6. ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF 331,29 te jednom posljednjem anuitetu u kunskoj protuvrijednosti CHF 6.721,87 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te u dijelu u kojem je ugovoreno da posljednji anuitet u kunskoj protuvrijednosti od CHF 6.721,87 obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja tužitelj je obvezan podmiriti u roku od 30 dana od dana dospijeća posljednjeg jednakog anuiteta.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3208723198/07, zaključenog između tužitelja i tužene, 28. ožujka 2007. u Splitu, potvrđen od strane Javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, broj: OV-2595/07, u Splitu, 28. ožujka 2007. i to:

- odredbe članka 2. ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu kojim je ugovoreno da se na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, a ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa.

- odredbe članka 6. ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta utvrđen ovim člankom te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 5.161,30 eura zajedno sa zateznim kamatama i to po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koje kamate teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,17 eura od 12. ožujka 2008.

- na iznos od 1,41 eura od 4. travnja 2008.

- na iznos od 6,30 eura od 13. listopada 2008.

- na iznos od 11,35 eura od 13. studenoga 2008.

- na iznos od 2,36 eura od 11. prosinca 2008.

- na iznos od 15,13 eura od 12. siječnja 2009.

- na iznos od 18,03 eura od 11. veljače 2009.

- na iznos od 21,49 eura od 12. ožujka 2009.

- na iznos od 15,45 eura od 9. travnja 2009.

- na iznos od 15,19 eura od 12. svibnja 2009.

- na iznos od 11,70 eura od 12. lipnja 2009.

- na iznos od 13,10 eura od 13. srpnja 2009.

- na iznos od 11,07 eura od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 13,69 eura od 11. rujna 2009.

- na iznos od 10,56 eura od 14. listopada 2009.

- na iznos od 12,51 eura od 13. studenoga 2009.

- na iznos od 11,64 eura od 14. prosinca 2009.

- na iznos od 17,95 eura od 13. siječnja 2010.

- na iznos od 20,62 eura od 12. veljače 2010.

- na iznos od 19,73 eura od 12. ožujka 2010.

- na iznos od 22,68 eura od 13. travnja 2010.

- na iznos od 28,35 eura od 13. svibnja 2010.

- na iznos od 32,00 eura od 14. lipnja 2010.

- na iznos od 38,79 eura od 13. srpnja 2010.

- na iznos od 33,29 eura od 12. kolovoza 2010.

- na iznos od 49,65 eura od 13. rujna 2010.

- na iznos od 44,04 eura od 13. listopada 2010.

- na iznos od 46,04 eura od 15. studenoga 2010.

- na iznos od 53,82 eura od 13. prosinca 2010.

- na iznos od 64,59 eura od 12. siječnja 2011.

- na iznos od 52,36 eura od 11. veljače 2011.

- na iznos od 56,75 eura od 14. ožujka 2011.

- na iznos od 50,34 eura od 12. travnja 2011.

- na iznos od 63,30 eura od 13. svibnja 2011.

- na iznos od 73,18 eura od 13. lipnja 2011.

- na iznos od 85,21 eura od 14. srpnja 2011.

- na iznos od 121,46 eura od 12. kolovoza 2011.

- na iznos od 77,51 eura od 12. rujna 2011.

- na iznos od 71,86 eura od 11. listopada 2011.

- na iznos od 73,27 eura od 11. studenoga 2011.

- na iznos od 72,65 eura od 12. prosinca 2011.

- na iznos od 79,33 eura od 11. siječnja 2012.

- na iznos od 82,22 eura od 13. veljače 2012.

- na iznos od 82,32 eura od 12. ožujka 2012.

- na iznos od 79,57 eura od 11. travnja 2012.

- na iznos od 81,03 eura od 14. svibnja 2012.

- na iznos od 83,72 eura od 11. lipnja 2012.

- na iznos od 80,78 eura od 13. srpnja 2012.

- na iznos od 81,03 eura od 13. kolovoza 2012.

- na iznos od 76,72 eura od 12. rujna 2012.

- na iznos od 77,81 eura od 11. listopada 2012.

- na iznos od 81,31 eura od 13. studenoga 2012.

- na iznos od 80,14 eura od 10. prosinca 2012.

- na iznos od 81,82 eura od 11. siječnja 2013.

- na iznos od 77,24 eura od 12. veljače 2013.

- na iznos od 76,47 eura od 13. ožujka 2013.

- na iznos od 80,75 eura od 11. travnja 2013.

- na iznos od 73,74 eura od 14. svibnja 2013.

- na iznos od 73,79 eura od 13. lipnja 2013.

- na iznos od 73,30 eura od 15. srpnja 2013.

- na iznos od 73,51 eura od 14. kolovoza 2013.

- na iznos od 75,40 eura od 13. rujna 2013.

- na iznos od 77,76 eura od 14. listopada 2013.

- na iznos od 78,17 eura od 14. studenoga 2013.

- na iznos od 81,20 eura od 11. prosinca 2013.

- na iznos od 77,91 eura od 13. siječnja 2014.

- na iznos od 81,99 eura od 17. veljače 2014.

- na iznos od 83,76 eura od 14. ožujka 2014.

- na iznos od 80,63 eura od 24. travnja 2014.

- na iznos od 1.484,29 eura od 12. svibnja 2014.

sve do konačne isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.200,00 eura zajedno s zateznim kamatama koje na navedeni iznos od 1. listopada 2007. do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi propisanoj odredbama članka 29., stavak 2. ZOO koja se primjenjuje u ostalim odnosima“.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.527,54 eura sa zateznom kamatom od presuđenja, dakle od 16. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 317,57 eura, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 15. veljače 2023., se navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 28. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, potvrđen od strane Javnog bilježnika Nevenke Kekez - Split, broj:

OV-2595/07 od 28. ožujka 2007., a kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu glavnice od 27.937,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Kredit je odobren i isplaćen u svrhu kupnje vozila marke RENAULT, tip I model Megane, 1.6, 16 V godina proizvodnje 2007. Rok otplate kredita je iznosio 85 mjeseci s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje, a koji kredit se tužitelj obvezao plaćati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 331,29 CHF, dok je zadnji anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 6.271,87 CHF, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan plaćanja. Iznosa anuiteta je sadržavao glavnicu i redovnu kamatu obračunatu temeljem kamatne stope tuženika važeće na dan sklapanja ugovora o kreditu. Kredit je tuženik stavio na raspolaganje 29. ožujka 2007., u iznosu od 127.211,23 kuna, što je predstavljalo kunsku protuvrijednost odobrenog iznosa glavnice kredita od 27.937,93 CHF-u, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate kredita. Prvi anuitet je dospio na naplatu 1. svibnja 2007., a tužitelj je u cijelosti otplatio kredit 12. svibnja 2014.

Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja gore navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma i u narednom razdoblju je bio očekivan njegov rast, a što je tuženiku moralo biti poznato. Dapače, predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF je tužitelju predstavljen kao povoljniji, a CHF (švicarski franak) kao „sigurna i stabilna valuta“. Ujedno, odredbom 2. stavak 1. ugovora ugovoreno je da tužitelj plaća i redovnu kamatu koja je tijekom postajanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama banke, dok je člankom članka 6. stavak 3. ugovora o kreditu ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke korisnik kredita da pristaje da kreditor povisi iznos anuiteta utvrđen tim člankom te se obvezuje plaćati i tako izmijenjene anuitete. O navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovarano te ista odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke nije razumljiva jer ne postoji objektivni kriteriji temeljem kojih se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat o kriterijima o kojima bi ovisilo kretanja kamatne stope. Unatoč tome tuženik je u više navrata jednostrano povećavao kamatnu stopu koja je na dan odobrenja kredita iznosila je 5,20%, od 1. listopada 2007. kamatna stopa iznosila je 6,1 %, od 1. ožujka 2008. kamatna stopa iznosila je 6,55 %, a od 1. srpnja 2009. pa do isplate iznosila je 7,75%, tako da su sa povećanjem kamatne stope stalno povećavao i iznos anuiteta po kreditu.

Radi navedenoga ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i prisilnim propisima i ustavu. Kako tužitelju nije kao potrošaču omogućeno donošenje informirane i valjane odluke jer nije upozoren na rizike ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, a sama odredba o kamatnoj stopi nije bila razumljiva niti je o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dovelo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenoga, svaka ugovorna stranka je dužna drugoj vratiti ono što je primila temeljem ništetnih odredbi u smislu odredbe članka 323., stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je predmetni kredit otplatio 12. svibnja 2014. te je ukupno platio tuženiku iznos od 207.000,00 kuna, dok mu je tuženik isplatio iznos od 127.211,23 kuna, slijedom čega je tuženik dužan tužitelju s osnova ništenosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isplatiti iznos od 63.000,00 kuna, a koji prema fiksnom tečaju 1 kn = 7,53450 eura iznosi 8,361,54 eura.

Slijedom iznesenoga, predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 24. ožujka 2023., tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari sudu skreće pažnju da je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208723198/07 od 28. ožujka 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno-pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 19/2022., dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Člankom 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenuo radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 15. veljače 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15. veljače 2018. nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila 14. lipnja 2019., odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 15. veljače 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., poslovni broj: Rev-2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, ''Narodne novine'' broj: 84/2002., 141/2006.), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. ''Narodne novine'' broj: 117/2008.,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Točka 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno članku 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti.

Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

Tužitelju je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 4. listopada 2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. Dakle, počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu 8. siječnja 2013. Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od:

- varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena te

- fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena.

Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na 1. srpnja 2013., koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31. prosinca 2012, već jedino njen eventualni pad. Tuženik je dakle udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12. Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1. siječnja 2013. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi poslovni broj: FPž-139/18 od 29. ožujka 2018.). Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati”. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 41/2014.) člankom 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.1. Podneskom od 28. kolovoza 2024. tuženik se pozvao na tzv. negativne razlike, odnosno da se u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

4. Podneskom od 4. ožujka 2026. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem obavijesti o isplati kredita od 29. ožujka 2007., pregledom promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103578474 od 2. prosinca 2021., otplatni plan kredita za kupnju motornih vozila, ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 28. ožujka 2007., potvrde privatne isprave javne bilježnice Nevenke Kekez od 28. ožujka 2007., općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Marjana Jovića, saslušanjem tužitelja.

6. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope

9. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka 28. ožujka 2007. sklopljen ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, potvrđen od javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem OV-2595/07 od 28. ožujka 2007. na temelju kojeg je tužitelju odobrena isplata 27.937,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 85 mjeseci

– da je namjena podizanja kredita kupovina vozila

– da je člankom 2. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,20 % i da je promjenjiva

10. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom.

11. Istaknut je i prigovor zastare.

12. Čitanjem ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 28. ožujka 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Zagrebačke banke d.d. i GJ kao korisnika kredita

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju motornog vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 27.937,93 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u opticaj

– da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje

– da rok otplate kredita iznosi 85 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan odobrenja žiro računa banke

13. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marjana Jovića od 14. listopada 2025. proizlazi kako je vještvo napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 24. rujna 2025. u predmetu koji se vodi pod brojem P-583/2023. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj 3208723198/07. Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj HNB-a važeći na dan plaćanja. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 5.161,30 eura. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjenjive valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primjenjivan tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 5.161,30 eura.

Izračun tzv. negativne tečajne razlike

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 68,92 eura. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

14. Iz iskaza tužitelja GJ od 18. ožujka 2026. proizlazi da je 2007. imao namjeru kupiti osobno motorno vozilo te je otišao u autosalon Gašperov gdje su ga uputili na Zagrebačku banku. Otišao je u poslovnicu Zabe gdje su mu ponudili u CHF kao najpovoljniji kredit u to vrijeme. Pokazali su mu primjerak tipskog ugovora, tako da nije mogao utjecati na niti jednu stavku tog ugovora. Nisu ga upozorili na moguće rizike podizanja takvog kredita te je smatrao da je dobro prošao. Međutim, pokazalo se upravo suprotno. Kredit je iskoristio za kupnju osobnog vozila Renault Megana te je u konačnici otplatio cijeli kredit. Od strane banke nije upozoren na mogući rast tečaja. Sa bankom nije posebno pregovarano o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije mu objašnjen mehanizam i način mijenjanja kamatne stope. Prije potpisivanja kredita nije pročitali cijeli ugovor, rečeno mu je da se radi o špranci koja je uobičajena za sve.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra djelomično osnovanim.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane.

Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

16.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno članku 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu sa članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/2014.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

16.3. Suprotno navodima tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik ponavlja u ovom postupku svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i to navodi da se pojedinačno pregovaralo sa strankama, da se radi o razumljivoj odredbi, ali u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je utvrđeno da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu.

Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16.4. Međutim, polazeći od toga da se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.). Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja.

16.4.1.Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

17. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud zaključuje da se o osporenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je prosječnom, niti pojedinačnom potrošaču, tužitelju, razumljiva uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti, uzrokuje znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, a sve na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF jer je navedena odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH- a.

19. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

20. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po BJ te je sudski vještak 14. listopada 2025. izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, argumentiran, temeljit i objektivan te ga u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

20.1. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa po osnovi ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 5.161,30 eura pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

21. Prigovor zastare djelomično je osnovan.

21.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Međutim, prigovor zastare osnovan je u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je tužba podnesena nakon isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014.

Slijedom iznesenog sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope radi čega nije bilo niti potrebe za vještačenjem po navedenoj osnovi.

22. Prema članku 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž ZD-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

23. S obzirom da se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ističe se i sljedeće:

S obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/2013.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dodatno se napominje kako je pitanje kamatnih stopa nakon 2013. već riješeno revizijom VSRH-a Rev-1172/18., a u kojoj je jasno rečeno da običnim slanjem obavijesti tužitelja tuženiku nije s istim ugovoreno na pravilan način izmjene kamatnih stopa, odnosno da se na takav način ne može ispraviti nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

24. Cijeneći sadržaj članka 323. stavak 1. ZOO kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje i utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj u ovom postupku zahtijevao samo tzv. „pozitivu razliku“ preplaćenog osnovom ništetne ugovorne odredbe i da je svoju ugovornu obvezu redovito ispunjavao prema pravilima i uvjetima tuženika, to u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj primjenom ove zakonske odredbe nije ništa dužan vratiti tuženiku, a niti je to dužan po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO) budući od tuženika ništa, pa ni tzv. „negativnu razliku“ nije stekao pa bi za slučaj umanjenja tužiteljevog zahtjeva za tzv. „negativnu razliku“ zapravo došlo do nepravičnog umanjenja njegove imovine, a što je u suprotnosti sa člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/1997-13/2017).

25. Tuženik se poziva na članak 16. ugovora o kreditu od 28. ožujka 2007. kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Sjedište tuženika je nesporno u Zagrebu.

U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužitelj nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (članak 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/2003.; kao i članak 49. i 50. alineja 19. te članak 51. i 55. ZZP/2014.). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogo utjecati, tužitelju je otežalo pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u [adresa], dok je sjedište kreditora u Zagrebu.

Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98. do C- 244/1998.) i Penzugyi Lizing (C-137/2008.) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C- 243/2008., Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/2018. od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016.-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018.-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019. -2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/201.7-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018.-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019. -2 od 28. siječnja 2019.). Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/2013. EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003.; dalje ZZP/2003.) i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014. i 110/2015.; dalje: ZZP/2014.).

26. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 24. rujna 2025. i 18. ožujka 2026. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 4. ožujka 2026. 100 bodova, za sastav podnesaka od 16. prosinca 2025. 25 bodova, odnosno ukupno 425 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 850,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 212,50 eura pa se dolazi do iznosa od 1.062,50 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 65,04 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 1.527,54 eura koji je dosuđen tužitelju na ime troškova postupka.

Nije priznat troška pristojbe presude a na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) i članka 13. stavak 1. ZSP-a.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 317,57 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

26.1. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C- 259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.). Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.).

27. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

28. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 16. travnja 2026.

Sutkinja

Jelena Lončar

Pravna pouka:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- spis