Poslovni broj: P-445/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja TK, OIB [osobni identifikacijski broj], BULET 16, 20235 Zaton zastupanog po punomoćniku ŠK, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku CK, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 27. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja DK, odvjetničke vježbenice i prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika Miha Perovića, odvjetnika iz Dubrovnika, radi utvrđenja i isplate, dana 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 818-50-3468959 od 16. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Odredba članka 9./devet/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 818-50- 3468959 od 16. svibnja 2006. godine zaključenog između tužitelja TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 569,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 405,98 EUR od 23.5.2006. do isplate,

na iznos od 163,36 EUR od 5.8.2011. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka od 800,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 818-50-3468959 od 16. svibnja 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.863,66 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, da je čl 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit koju je tuženik naplatio u iznosu od 405,98 EUR (3,30% od iznosa kredita).Nadalje navodi da je člankom 9. OSTALI UVJETI predmetnog Ugovora ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor kojom odredbom Ugovora o kreditu je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Spornim člancima (točkama) 3. i 9. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. Ističe i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika i što suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Predlaže utvrditi ništetnim predmetne odredbe ugovora o kreditu i vratiti tužitelju stečeno bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer se ne radi o sudu sjedište tuženika, a i zbog postojanja prorogacijske klauzule iz čl. 12 Ugovora o kreditu. Prigovara naznačenoj vrijednosi predmeta spora u iznosu 1.896,57 EUR kao suviše nisko naznačenom. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da su sporne odredbe ugvoora o kreditu da su bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim odrebama pojedinačno pregovaalo te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. U odnosu na odredbu prijevremene otplate kredita navodi da je u ugovoru potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasošću volja ugovornih stranaka te tuženik ima pravo na navedenu naknadu iz razloga jer je tuženik kreditna institucija čija je djalatnost odobravanje kredita. Ukzuje na odredbu čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano kako niej dopušteno ocijenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su teodredbe jasne, lako razumljive i uočljive pa samim time sporne odredbe nikako ne mogu biti nepoštene odnosno ništetne. Potpisom ugovora o kreditu tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita, a koji ugovor je i solemniziran pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem pod OU-543/2006 te koji je temeljem čl. 57,58 i 59 Zakona o javnom bilježništvu objasnio stranakam smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka pa da je potpuno razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugvoora o kreditu raspologala svim potrebnim informacijama te potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredbi koje sada smatra spornima, a na koje je pristala. Navodi i da su prilikom pregovaranja o ponudi kredita tužiteljici bile predočene sve relevantne informacije. Smatra da tužiteljica nije dokazala da ima svojstvo potrošača te osporava joj to svojstvo. Predlaže da sud službenim putem pribavi podatak je li tužiteljica imala otvoren obrt, poslovni udio u trgovačkom društvu a ističe da od Porezne uprave ne može sam pribaviti te podatke jer su ti podaci obuhvaćeni obvezno čuvanja porezne tajne. Smatra da je ključna okolnost u koju svrhu je kredit stvarno upotrijebljen. Ukazuje i na odredbu čl. 1112 stavak 2. ZOO-a kojim je propisano da tko zna tko izvrši uplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo na vraćanje osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Ističe prigovor zastare potraživanja jer je predmetno potraživanje dospijelo danom plaćanja, a da je tužba podnesena 19. svibnja 2024. Također navodi da tužiteljica nije utužila sve stranka ugovora o kreditu jer nije naznačila kao stranku u postupku i IK koja je bila založni dužnik radi čega treba odbiti tužbeni zahtjev. Navodi i da tužiteljica nije dokazala da je upravo ona vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu odnosno da je dio njezine imovine prešao u imovinu tuženika.

3. Tužiteljica podneskom od 07. siječnja 2025. ustraje kao u svojim navodima iz tužbe. Smatra da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a te da je neosnovan prigovor da je vrijednost predmeta suviše nisko naznačena, te da je VPS označio uzimajući u obzir i kondemnatorni zahtjev. Osporava prigovor mjesne nenadležnosti zbog prorogacijske klauzule iz razloga jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje navodi da je predmeti ugovor o kreditu sklopljen u Dubrovniku prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo te da nije imao utjecaj na njegov sadržaj pa tako ni na sadržaj klauzule o nadležnosti suda. Navodi da prema čl. 19 stavak 1. Zakonu o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi sa ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište. Smatra da tuženik samo paušalno prigovara svojstvu potrošača tužiteljice jer je tužiteljica kao fizička osoba sklopila ugovor o kreditu radi kupnje vozila za osobne privatne svrhe te da tužitelj ne može dokazivati negativne činjenice nego je teret dokaza na tuženiku da tužitelj ne bi bio potrošač. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja ističe da iznos kredita bio isplaćen tužitelju koji ga je bio u obvezi vratiti I koji je svoju obvezu uredno izvršio, a sve da je netko treći izvršio uplatu radi otplate predmetnog kredita da to ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika / obveznika plaćanja po kreditu niti bi u slučaju eventualnog plaćanja anuiteta tuženik bio ovlašten dospjele anuitete potraživati od treće osobe. Navodi da se radi o tipskom ugovoru te da se o predmetnim odredbama nije moglo pregovarati pa smatra da su takve odredbe nepoštene. Da niti u ugovoru a niti u ijednom aktu banke nije vidljivo na što se točno odnose sporne naknade I kakve to banka ima posebne opravdane troškove koje bi naplaćivala tzv. Ulazna naknada I tzv. Izlazna naknada. Smatra da su te odredbe protivne osnovnim načelima obveznog prava kao naćelo ravnopravnosti stranaka I načela dužnosti suradnje stranaka ugovornom odnosu i zabrana zlouporabe prava. Navodi da je banka ugovaranjem ovakvih odredbi narušila navedena načela iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu a da iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U odnosu na prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu da tuženik vtati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetenih odredbi, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi da zastara još nije niti počela teći.

4. Tuženik u podnesku od 14. siječnja 2025. u bitnome ponavlja ranije iznesene navode i prigovore vezano za mjesnu nenadležnost.

5. Sud je na ročištu od 05. Veljače 2026. utvrdio VPS u visini od 1.896,57 EUR.

6. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u:

-Ugovor o kreditu broj:818-50-3468959 od 16. svibnja 2006. (list 7-13 spisa)

-potvrda Raiffeisenbanke od 02. kolovoza 2023. (l.s.15)

-sudska praksa (l.s.16-22)

-sudska praksa (l.s.38-46)

-sudska praksa (l.s.89-115)

7. Sud je saslušao tužiteljicu MK. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka IK, jer je predložen na okolnosti koje nisu odlučujuće u ovom postupku, kao ni dokaz financijsko-knjigovodstveno vještačenje kao nepotrebnim jer visina plaćenih naknada proizlazi iz potvrde banke priložene u spisu.

8. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi, a što nije sporno ni među strankama da je tuženik kao kreditor tužitelju odobrio kredit u iznosu od 19.863,66 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca , da je čl. 3.ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti banci naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita , jednokartno I da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je čl.9. Ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor naknadu za prijevremenu otplatu, kao i da je plaćena ulazna naknada od 3.058,84 eura (405,97 eura prema fiksnom tečaju 1 euro =7.53450 kuna) dana 22. svibnja 2006. godine,, da je visina plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita 1.230,83 kune ( 163,36 eura eura prema fiksnom tečaju 1 euro =7.53450 kuna) dana 04.

Kolovoza 2011. godine.

9. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva odnosno jesu li ugovorne odredbe vezane za jednokratnu ulaznu naknadu i prijevremenu otplatu u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne, vraćanaje stečenog bez osnove i je li nastupila zastara ovih potraživanja.

10. Nije osnovan prigovor tuženika vezano za nedostatak aktive legitimacije tužiteljice jer nije kao stranku tužitelja označila i sudužnika IK jer ovaj sud je mišljenja da tužitelj kao korisnik kredita i sudužnik u ovoj situaciji kada se ne odlučuje o ništetnosti cijelog ugovora nisu jedinstveni ni nužni suparničari za ništetnost pojedinih odredbi i vraćanje stečenog koju je nesporno platio tužitelj kao korisnik kredita, a ne sudužnik.

11. Nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Ukazuje se da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

12. Naime, čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužitelj sada ima u postupku, te da bi tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak, dodatno vrijeme, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska njegovog odvjetnika na rasprave u Zagreb. Stoga sud nalazi da je ovaj sud kao sud mjesta prebivališta tužiteljice sukladno čl. 19 stavak 1. Zakonu o potrošačkom kreditiranju tužiteljice mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

13. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv. Nadalje, temeljem odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

14. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

15. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

17. Čl. 83.ZZP-a je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

18. Nadalje je čl. 85. ZZP-a propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, da njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljiva.

19. Čl. 87.st.1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Čl. 270. st. 1. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

21. Nadalje, čl. 322. ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Čl. 323.st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

23. Čl. 323. st. 2.ZOO-a je propisano da Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

25. Saslušana tužiteljica TK u bitnome iskazuje da se radilo o kreditu za kupnju vozila, da prilikom pregovaranja oko uvjeta ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovaranja u vezi odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita kao ni odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Iskazuje da je banka sastavila ugovor o kreditu te je ona imala jedino mogućnosti prihvatiti tako ponuđeni ugovor ili ga ne prihvatiti. Jednokratna naknada za jednokratnu obradu kredita je naplaćene od strane banke. Kako je "divljao" švicarac odnosno povećavala se mjesečna rata odlučila je prijevremeno otplatiti kredit nakon otprilike par godina otplate kredita te je platila banci i naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom zatvaranja kredita. Iskazuje da njoj u banci rekli da se naplaćuje naknada za obradu kredita i da ništa drugo nisu rekli vezano za tu naknadu, te da je za jednokratnu obradu kredita saznala kada joj je predočen ugovor i kada ga je išla potpisati, a za prijevremenu otplatu kredita se ne sjeća da je vidjela tu odredbu a o tome nije niti razmišljala jer u tom trenutku nije niti mislila prijevremeno otplaćivati kredit, niit je posebno pitala službenika u banci da joj pojasni ove dvije odredbe, već da joj je rečeno da mora platiti trošak obrade kredita, to je prihvatila i platila ne znajući što u stvari plaća. Te odredbe je počela smatrati spornima kada je u javnosti čula da se takve odredbe smatraju spornima te se i ona osjetila zakinutom radi plaćanja tih naknada. Ona nije imala registrirani obrt niti je imala udjel u trgovačkom društvu niti je to unosila u temeljni kapital ikakvog društva. Iz sadržaja ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je tužiteljica nastupala kao fizička osoba, a što proizlazi i iz navoda same tužiteljice kada navodi da čiji iskaz sud nalazi istinitim jer je uvjerljiv i u skladu s utvrđenjima iz isprava. Stoga se zaključuje da je ista potrošač.

26. O odredbama tužiteljica nije mogla pregovarati nego ih samo prihvatiti ili odbiti, dakle nisu individualno ugovorene, pa su podložne ocjeni nepoštenosti. Takve odredba nisu razumljive ni jasne, pa su protivne načelu transparentnosti i nepoštenosti jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne iz razloga jer se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja tim više što je naknada za korištenja kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dakle tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača dok se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, dakle nisu niti određene a niti odredive.

27. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedena odredba je ništetna i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

28. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

29. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1. i st. 2. ZPP-a.

30. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, stoga je prigovor zastare neosnovan.

31. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući tuženik nije dokazao koji su to ljudski i materijalni resursi koje je angažirao radi prijevremne otplate kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina navedenih naknada, uzimajući u obzir da je tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na sadržaj predmetnog ugovora, da su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koje odredbe su nepoštene, a time i ništetne i obzirom je tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I., II. i

III. Izreke.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22 I 155/23 dalje: ZPP).Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom, te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT-a), za obrazloženi podnesak od 07. siječnja 2025. 100 bodova,za zastupanje na ročištima 05. veljače 2026. i 27. ožujka 2026., za svako po 100 bodova (Tbr.9/1 OT-a) 400 bodova uz vrijednost 1 boda 2,00 EUR ukupno 800,00 EUR eura. Zatezne kamate na parnični trošak temelje se na čl.151. st.3. ZPP-a teku od presuđenja pa do isplate (točka IV. izreke).

U Dubrovniku 15. travnja 2026. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika