Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1781/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužitelja HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dini Vukušiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović, u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb – d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odredbe, isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 12.3. Ugovora o stambenom kreditu broj 9014444708 sklopljen 15.05.2009. godine između tužitelja PG i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredit, a najviše 7.000,00 kn“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju PG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 510,05 € na ime naplaćene naknade za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 25.05.2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 650,77 EUR sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 15. travnja 2026., po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 15. svibnja 2009. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9014444708, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 35.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom tipa " uzmi ili ostavi " u čl. 12. stavak 3. ugovorena je i naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 1,50 % jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tužitelj drži da je predmetna naknada ništetna jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov za naplatiti ovu naknadu osim toga da je sporna naknada neodređena i neodrediva, te da se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru jer je naknada kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora, te on na njih nije mogao utjecati niti pregovarati o istima, a osim toga osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima koje je imao tuženik i iste je na strani tužitelja izazvala samo dodatne nepotrebne troškove. Tužitelj predlaže slijedom izloženog donijeti presudu kao u izreci uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu istoj u cijelosti usprotivio navodeći da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu, pa predlaže stoga odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška. Tuženik ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju u ovome spisu, te je saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Uvidom u dokumentaciju koja prileži ovome spisu, a to među strankama nije niti sporno, sud utvrđuje da su parnične stranke dana 15. svibnja 2009. godine sklopile ugovor o kreditu broj 9014444708, te da je tužitelj po sklopljenom ugovoru dana 25. svibnja 2009. godine platio tuženiku na ime naknade za obradu kredita iznos od 3.843,00 kn / 510,05 eura.

6. Člankom 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.), propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

7. Člankom 322. spomenutog zakona propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

8. Člankom 323. st. 1. istog zakona propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

9. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22., 59/23.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

11. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Saslušanjem tužitelja, ovaj sud utvrđuje da je 2009. godine kod tuženika realizirao kredit za izgradnju nekretnine odnosno stambeni kredit, da mu je osobna bankarica kao jedinu opciju ponudila kredit u valuti EUR, da pregovora s bankom oko ugovornih odredbi nije bilo niti mu je osobna bankarica išta objasnila oko ugovornih odredbi pa tako nije objasnila niti zašto treba platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da u predmetnoj nekretnini živi njegova obitelj, istu nije iznajmljivao podstanarima niti je u vrijeme realizacije kredita imao u svome vlasništvu OPG, obrt ili trgovačku firmu, da oko ugovornih odredbi nije bilo pregovora s bankom već je ukoliko želi ugovor o kreditu tužitelj isti trebao potpisati. Tužitelj nadalje iskazuje kako je po zvanju policajac, da je od sklapanja ugovora pa naovamo radio kao policajac, da u predmetnom periodu nije imao niti obrt niti je bio vlasnik trgovačkog društva, kredit da je otplaćivao iz plaće te je u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate bio u braku.

13. Ocjenom provedenih dokaza, sud utvrđuje da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama iz čl. 12. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 9014444708, sklopljenog dana 15. svibnja 2009. godine, te je navedena odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njihov sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, pa je ista nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, a tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su kao takve ništetne u smislu odredbi čl. 102. u svezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, stoga odluka kao pod I/ izreke presude.

14. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

15. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa stoga ovaj prigovor tuženika iz gore obrazloženih razloga sud odbija kao neosnovan.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe 100,00 eura (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podneska od 12. veljače 2026. 100,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanje na ročištu od 8. travnja 2026. 100,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup ročištu za objavu presude 50,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25% te trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 eura daje konačni iznos troška od 650,77 eura.

Osijek, 15. travnja 2026.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika