REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-256/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, Sv. Florijana 8/II, 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, zastupane po opunomoćenicima - odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi isplate, vr. p. s. 7.387,34 EUR, nakon održane glavne rasprave 2. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice, zamjenika opunomoćenika tužiteljice Ivana Dundovića, odvjetnika u Požegi i opunomoćenika tuženika Zvonimira Kalember Skoko odvjetnika iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 15. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 7.387,34 EUR (sedamtisućatristoosamdesetsedameuratridesetčetiricenti) kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 888/2005 sklopljenom na dan 22. studenog 2005., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. po stopi, za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. sa zateznom zakonskom kamatom koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) a u roku od 15 dana, tekućim na iznos od:
- 16,32 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate;
- 16,68 EUR od 15. veljače 2009. pa do isplate;
- 5,21 EUR od 15. ožujka 2009. pa do isplate;
- 7,84 EUR od 15. travnja 2009. pa do isplate;
- 8,37 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate;
- 3,84 EUR od 15. lipnja 2009. pa do isplate;
- 4,63 EUR od 15. srpnja 2009. pa do isplate;
- 0,87 EUR od 15. kolovoza 2009. pa do isplate;
- 5,67 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate;
- 0,33 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate;
- 3,78 EUR od 15. studenog 2009. pa do isplate;
- 3,23 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate;
- 12,53 EUR od 15. siječnja 2010. pa do isplate;
- 18,51 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate;
- 17,21 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate;
- 23,15 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate;
- 34,02 EUR od 15. svibnja 2010. pa do isplate;
- 36,36 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate;
- 47,59 EUR od 17. srpnja 2010. pa do isplate;
- 48,71 EUR od 15. kolovoza 2010. pa do isplate;
- 75,21 EUR od 15. rujna 2010. pa do isplate;
- 59,78 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate;
- 62,91 EUR od 16. studenog 2010. pa do isplate;
- 87,05 EUR od 16. prosinca 2010. pa do isplate;
- 81,61 EUR od 15. siječnja 2011. pa do isplate;
- 75,64 EUR od 15. veljače 2011. pa do isplate;
- 79,26 EUR od 15. ožujka 2011. pa do isplate;
- 79,38 EUR od 16. travnja 2011. pa do isplate;
- 90,46 EUR od 16. svibnja 2011. pa do isplate;
- 112,11 EUR od 16. lipnja 2011. pa do isplate;
- 140,53 EUR od 15. srpnja 2011. pa do isplate;
- 169,61 EUR od 16. kolovoza 2011. pa do isplate;
- 123,69 EUR od 15. rujna 2011. pa do isplate;
- 108,24 EUR od 16. listopada 2011. pa do isplate;
- 109,27 EUR od 15. studenog 2011. pa do isplate;
- 111,40 EUR od 15. prosinca 2011. pa do isplate;
- 124,73 EUR od 16. siječnja 2012. pa do isplate;
- 128,75 EUR od 15. veljače 2012. pa do isplate;
- 124,38 EUR od 15. ožujka 2012. pa do isplate;
- 123,72 EUR od 16. travnja 2012. pa do isplate;
- 125,93 EUR od 15. svibnja 2012. pa do isplate;
- 129,78 EUR od 15. lipnja 2012. pa do isplate;
- 124,98 EUR od 16. srpnja 2012. pa do isplate;
- 122,03 EUR od 20. kolovoza 2012. pa do isplate;
- 111,88 EUR od 15. rujna 2012. pa do isplate;
- 122,03 EUR od 15. listopada 2012. pa do isplate;
- 126,76 EUR od 15. studenog 2012. pa do isplate;
- 123,61 EUR od 15. prosinca 2012. pa do isplate;
- 119,85 EUR od 15. siječnja 2013. pa do isplate;
- 118,55 EUR od 15. veljače 2013. pa do isplate;
- 117,21 EUR od 15. ožujka 2013. pa do isplate;
- 126,58 EUR od 15. travnja 2013. pa do isplate;
- 108,59 EUR od 15. svibnja 2013. pa do isplate;
- 110,54 EUR od 17. lipnja 2013. pa do isplate;
- 110,87 EUR od 17. srpnja 2013. pa do isplate;
- 110,47 EUR od 15. kolovoza 2013. pa do isplate;
- 115,52 EUR od 16. rujna 2013. pa do isplate;
- 118,78 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate;
- 120,37 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate;
- 126,06 EUR od 15. prosinca 2013. pa do isplate;
- 120,32 EUR od 15. siječnja 2014. pa do isplate;
- 118,73 EUR od 17. veljače 2014. pa do isplate;
- 122,03 EUR od 15. ožujka 2014. pa do isplate;
- 119,15 EUR od 15. travnja 2014. pa do isplate;
- 115,02 EUR od 15. svibnja 2014. pa do isplate;
- 115,91 EUR od 16. lipnja 2014. pa do isplate;
- 118,86 EUR od 15. srpnja 2014. pa do isplate;
- 121,21 EUR od 16. kolovoza 2014. pa do isplate;
- 121,82 EUR od 15. rujna 2014. pa do isplate;
- 124,34 EUR od 15. listopada 2014. pa do isplate;
- 127,97 EUR od 16. studenog 2014. pa do isplate;
- 128,64 EUR od 15. prosinca 2014. pa do isplate;
- 129,17 EUR od 15. siječnja 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 15. veljače 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 15. ožujka 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 16. travnja 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 16. svibnja 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 15. lipnja 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 16. srpnja 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 16. kolovoza 2015. pa do isplate;
- 128,90 EUR od 15. rujna 2015. pa do isplate.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.898,17 EUR (tisućuosamstodevedesetosameurasedamnaestcenti), sa z. z. kamatom počev od 15. travnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473 (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) i to 7. lipnja 2023., navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 22. studenog 2005., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o kreditu broj: 888/2005, a to za odobreni kreditni iznos od 120.000,00 CHF.
2. Tužitelj u tužbi ističe kako je potrošač iz Ugovora o kreditu, a rečeni Ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovoreno vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tužitelj nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, tužitelj tvrdi kako je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 96/03 dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. tuženik je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
3. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) tj. na pravno utvrđenje te se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a to znači da je tuženik postupao protivno po pozitivnim propisima i onda on – tužitelj ima pravo na preplatu po osnovi tečajne razlike upravo ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja se odnosi na svaki kredit koji je sklopljen u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.
4. Tužitelj ocjenjuje kako je tuženik prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnuo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u HRK vezao uz kretanje tečaja valute CHF jer je tečaj valute CHF naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, a slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća i nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja je bilo veće. Tužitelj ističe kako je zbog promjene tečaja više otplatio tuženiku novčanih sredstava no što je bilo izvorno ugovoreno i onda tužitelj ostvaruje pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja da je ništetna ugovorna odredba o pravnom poslu iz kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Nadalje, tužitelj ocjenjuje kako je riječ o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog Ugovora, a zbog djelomične ništetnosti koja je utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovom tužbom tužitelj ostvaruje, kako ističe u tužbenim navodima, pojedinačni restitucijski zahtjev i od tuženika potražuje novčani iznos koji je tuženik ostvario uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu CHF.
5. Tužitelj ne spori da je između njega i tuženika, a vezano za provedbu obveze tuženika iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje ZPK/15) sklopljen između njega i tuženika Sporazum o konverziji kojim je prema izračunu tuženika izmijenjen osnovni Ugovor o kreditu. No, tužitelj tvrdi kako sklopljenim Sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema njemu kao potrošaču jer je tuženik postupio protivno odredbama glave IVa Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u HRK s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine "broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje u tekstu: ZPK/09). Dakle, tužitelj ocjenjuje da je Sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR pa tužitelj tužbom potražuje razliku novčanog iznosa u dijelu u kojem nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR. Dodatno potražuje i zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.
6. Podnoseći tužbu protiv tuženika i obrazlažući je kako je naprijed istaknuto tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika potražuje ukupno 57.053,76 HRK / 7.572,33 EUR i to tako da na pojedinačno zahtijevane iznose (tužbeni zahtjev specificiran na stranicama 8 – 10 tužbe) zahtjeva zateznu kamatu od svako mjesečne preplate određenih novčanih iznosa pa do isplate te zahtjeva i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.
7. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao kako u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik je kao bitno istakao da se protivi stavu tužitelja da bi sud u postupku trebao izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, kao i svih drugih predloženih dokaza, a jer se u konkretnom sporu radi o pravnom pitanju. Tuženik je istakao prigovor zastare na sve zahtijevane novčane iznose koji su dospjeli prije 7. lipnja 2018. i kako tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je upravo on – tužitelj vršio uplate tada je tuženik istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
7.1. Tuženik je isticao u odgovoru na tužbu da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama "ZID ZPK/15" i s obzirom da su tužitelj i tuženik 13. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CFH valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, a da su sve tužiteljeve uplate (s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope kao i s osnove svakog povišenja tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tuženik se protivio tužbi i tuženom zahtjevu tužitelja u cijelosti uz detaljna obrazloženja da je sukladno članku 19.d ZID ZPK/15, prije objave kalkulatora konverzije, bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama, a što znači da na strani tuženika postoji zakonska presumcija da je izračun izvršen u skladu sa Zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.
7.2. Tuženik zaključuje da je pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije riješen tako da su tužitelj i tuženik riješili sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom i upravo stoga što je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija ono što je bilo propisano, a tužitelj je prihvatio konverziju.
7.3. Preplate po osnovi promjena CHF tečaja, ističe tuženik, uzete su u obzir na način kako je to propisano ZID ZPK/15, a što znači da je sukladno navedenom propisu CHF valutna klauzula nadomještena EUR valutnom klauzulom i sklapanjem Dodatka tužitelj i tuženik su sukladno odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. Novi otplatni plan iz članka 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK/15, a koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan uključivao je "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa" ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja Ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta" pa to znači da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene za namirenje duga po kreditu u EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv.
7.4. Tuženik se poziva na sudsku praksu koja potvrđuje njegov stav da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan, a pri tome prvenstveno ističe odluku Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. koji zauzima pravni stav u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke /anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koji pravni stav glasi: "Potrošač koji je s bankom sklopio Dodatak / Aneks kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog Ugovora o kreditu". U nastavku tuženik citira poslovni broj presude Županijskog suda u Varaždinu i to presude poslovni broj Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. i smatra da se radi o recentnoj sudskoj praksi čije obrazloženje u cijelosti potkrjepljuje navode tuženika da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, a ističući i istovjetne pravne stavove koje su prihvatili Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-3380/2021-3 od 10. siječnja 2023., Županijskog suda u Puli
– Pola poslovni broj Gž-1241/2018 od 14. svibnja 2020., Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-73/2019-5 od 28. travnja 2020., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2460/2017-2 od 4. ožujka 2020. i brojne druge drugostupanjske presude (citirane na stranicama 14, 15,16, 17 i 18 odgovora na tužbu), tuženik predlaže ovom sudu da tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan i da tužitelj naknadi tuženiku trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, uz dodatni prigovor da tužitelj nije dokazao da je potrošač jer je u Ugovoru upisano da je namjena kredita kupnja apartmana. Osim toga tužitelj nije obrazložio tko apartman koristi, u koje svrhe niti da je sredstva kredita iskoristio isključivo za potrošačke svrhe.
8. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 888/2005, kreditna partija: 7102938812, od 22. studenog 2005. u odnosu na jednostranu odredbu o valuti CHF tj. odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 13. siječnja 2016., ali i Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. siječnja 2017., u kojem su ugovorne stranke tj. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor suglasno utvrdili da na dan sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. siječnja 2017. nedospjeli glavni dug iz osnovnog Ugovora iznosi 59.507,50 EUR i da se utvrđuje redovna kamatna stopa od 4,25 %, da anuitet koji dospijeva na naplatu po promjeni kamatne stope iznosi 440,18 EUR.
9. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. studenog 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 120.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 26 godina, za kupovinu apartmana. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 13. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope tako da na sve dospjele neplaćene tražbine, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, za cijelo razdoblje od dana dospijeća do dana plaćanja obračunat će se i naplatiti kamata po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. tj. tuženika, a stopa kamate po dospijeću koja vrijedi na dan sklapanja Dodatka Ugovoru iznosi 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate bit će jednaka zateznoj kamati koju po članku 29. stavak 2. propisuje ZOO/05. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, a utvrđeno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa u kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate je manji od zbroja anuiteta / rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015., a razlika predstavlja manje uplaćeni iznos koji je na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznosom od 2.274,44 HRK, budući da je ovaj iznos utvrđen kao manje uplaćeni iznos, korisnik kredita ima pravo naložiti kreditoru da u visini manje uplaćenog iznosa uveća glavnicu kredita u EUR te da se tako novoformirana glavnica kredita u EUR otplaćuje uz redovnu kamatu i na preostali rok otplate kredita u EUR. U slučaju da tužitelj kao korisnik kredita nije dao nalog iz ovog članka 7. Dodatka, tada je obvezan manje uplaćeni iznos podmiriti odmah nakon provođenja konverzije.
10. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 21. prosinca 2015.
11. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 22. studenog 2005. koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile, a u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a restitucijski zahtjev tužitelja je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03).
12. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
14. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
15. Navedene odredbe ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.
16. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2005., kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.
17. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.
18. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo kao potrošač koji je kredit konvertirao, na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.
19. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da bi tužitelj imao pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku, u slučaju da je postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.
20. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 13. siječnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 22. studenog 2005. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o kreditu od 22. studenog 2005. (članak 1.) a u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštena tj. ništetna ugovorna odredba.
21. Saslušana na glavnoj raspravi održanoj 2. travnja 2026. tužitelj AE je istakla da su ona i njen suprug ČE odlučili kupiti za njihovu obitelj apartman na moru i kako su sukladno njihovih djelatnostima uvijek bili komitenti Zagrebačke banke tada su oboje otišli u Poslovnicu tuženika u [adresa] i interesirali se za potrošački kredit koji bi za njih kao klijente Zagrebačke banke d.d. bio najpovoljniji. Naglasila je kako su ona i suprug uvijek išli zajedno, njen suprug ČE je bio sudužnik u slučaju da ona kao korisnik kredita ne bi mogla redovito otplaćivati rate kredita. Naglasila je kako im je službena osoba u banci preporučila da sklope Ugovor o namjenskom kreditu u kojem će biti utvrđeno da se njoj kao korisniku kredita odobrava kredit u protuvrijednosti HRK, a u valuti CHF. Također je istakla da su ona i njen suprug prihvatili prijedlog službene osobe banke i nakon što su im je iz banke javljeno da im je kredit odobren, došli su potpisati Ugovor o namjenskom kreditu i to u Zagrebu jer su apartman kupili od pravne osobe tj. od trgovačkog društva "Cetra d.d." Zagreb, Ivana Šibla 9, a tu taj Ugovor je solemnizirao Javni bilježnik Branko Jakić iz Zagreba, Zelinska 3, 25. studenog 2005. Nakon što je rata kredita značajno povećana, istaka je tužitelj AE, ona i njen suprug su se obratili svojoj banci tj. Poslovnici u [adresa] i tada im je rečeno da mogu zaključiti Dodatak osnovnom Ugovoru. Potvrdila je kako su ona i suprug potpisali Dodatak Ugovoru o kreditu 13. siječnja 2016. jer im je u banci pojašnjeno da će u skladu sa Zakonom vraćati kredit u HRK, u protuvrijednosti EUR jer je za njih to povoljnije. Tužitelj AE je istakla kako su i ona i suprug prihvatili zaključiti Dodatak Ugovoru o kreditu, nije se mogla sjetiti sadržaja ugovornih odredaba Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. siječnja 2017., a uz napomenu da je apartman koji je kupljen realiziranim kreditom, kupljen isključivo radi osobnih potreba nje i članova njene obitelji. Obrazložila je da apartman nikada nije iznajmljivala, ni danas ga ne iznajmljuje jer su ga kupili za svoje potrebe. Zaključno je istakla da su ona i njen suprug imali povjerenje u svoju banku, Ugovor o kreditu su oboje pročitali u onom dijelu gdje stoji utvrđenje o odobrenom iznosu kredita, kolika će biti mjesečna otplatna rata i ni u što drugo nisu sumnjali jer su zaključili da će moći redovito otplaćivati ratu kredita koja je iznosila u kunskoj protuvrijednosti 646,98 CHF.
22. Tužitelj AE je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivala pa je sud njen iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočila životno i istinito. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbu Ugovora o kreditu koje se tiče valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedena odredba Ugovora o kreditu od 22. studenog 2005. broj 888/2005, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 3, pod brojem OU-1393/2005 od 25. studenog 2005., u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP/03.
23. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporna odredba Ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nije mogla biti jasna ni lako razumljiva, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i onda se radi o ništetnoj odredbi (članak 81. – 88. ZZP/03).
24. Tužbu je tužitelj podnio 7. lipnja 2023., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na preplatu tečajnih razlika. Naime, zastara po osnovi restitucijskog zahtjeva za isplatu na ime tečajnih razlika računa se od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na preplatu po osnovi tečajnih razlika. Dakle, Viski trgovački sud Republike Hrvatske je nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točkama I i II izreke i predmet vratio Visokom trgovačkom sudu na ponovno suđenje, ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka, a to znači i ovdje tuženika i potvrdio presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. pa ovaj sud utvrđuje da je tuženik od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta u ugovorima o kreditima, a uz koju je vezana glavnica CHF jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Određeno je utvrđeno navedenom presudom da su banke postupale suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i ZZP/07 i suprotno ZOO/05.
25. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu na dan 13. siječnja 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).
26. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 2. travnja 2026. sud je vršeći uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 888/2005 od 22. studenog 2005. zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 13. siječnja 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:
- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao kredit u iznosu od 120.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate kredita (članak 1.);
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 13. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, a koji Dodatak je osnovnom Ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;
- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;
- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale glavnice od 91.767,28 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. iznosi 640606,46 HRK;
- da je preostali rok otplate kredita u mjesecima 196 na dan 30. rujna 2015.
- da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kredita u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate je manji od zbroja anuiteta / rata o kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. i ta razlika iznosi 2.274,44 HRK manje tj. predstavlja manje uplaćeni iznos;
- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
27. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, stalnom sudskom vještaku iz Vidovaca, Sv. Ane 8, a koji je u pisanom Nalazu i mišljenju (stranica 190 - 202 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim ugovoru o namjenskom kreditu od 22. studenog 2005., na dodatku ugovoru o kreditu koji je zaključen između stranaka 13. siječnja 2016., a kako početni plan otplate kredita nije dokumentiran u sudskom spisu tada je izračunat po vještaku prema početno ugovorenim uvjetima i metodologiji tuženika kao kreditora i naveden je rednim brojevima od 01 do 116, u kolonama od 4 do 8 u Tablici 1, za svaki pojedini anuitet i u njemu je sadržan iznos redovne kamate i glavnice kredita do konverzije kredita. Vještak je naglasio da je isti izračunat na isplaćenu glavnicu kredita od 120.000,00 CHF, ročnost otplate je 26 godina i 312 mjesečnih anuiteta, što uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % daje izračunati i početno ugovoreni mjesečni anuitete u iznosu od 646,98 CHF, a koliko je ugovoreno u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu. Vještak je istakao kako je izračunao razliku plaćenih anuiteta zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati kredita u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za HRK na dan isplate kredita, a izračun zbog promjena tj. i povećanja i smanjenja redovnih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % u otplati, nije obuhvaćen Nalazom vještaka. Vještak utvrđuje da je kredit isplaćen 7. prosinca 2005. što je vidljivo iz dokumenta tuženika "Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015.". Obračunavajući iznos od 120.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za 1 CHF za HRK = 4,779771 HRK, isplaćeni iznos je bio 573.572,52 HRK i vještak također utvrđuje da je za ovaj kreditni odnos upravo tužitelj plaćala anuitete u kojima su sadržane redovna kamata i glavnica kredita i to u korist tuženika prema obračunatim anuitetima u HRK, a obračunatim iz CHF od tuženika kao kreditora prema srednjem tečaju HNB za CHF za HRK na dane plaćanja. U Nalazu vještačenja evidentirane, obračunate, zadužene i plaćene zatezne kamate te drugi troškovi zbog eventualnog kašnjenja u plaćanju nisu obuhvaćeni u izračun valutnih razlika u ovom vještačenju kao što nije obuhvaćen izračun za razliku plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope niti po kojoj osnovi. Vještak je utvrdio da je tuženik kao kreditor tužitelju, zbog primjene tzv. "valutne klauzule" u otplati kredita obračunavao anuitete iz CHF preračunate u HRK prema srednjem tečaju HNB za CHF za HRK na dane plaćanja i s obzirom da je kredit isplaćen u HRK, a obračunat prema srednjem tečaju HNB za CHF za HRK na dan isplate kredita, a u otplati kredita na dane plaćanja bio je vezan u HRK za srednji tečaj HNB za valutu CHF na dane plaćanja, nastale su valutne razlike koje je vještak utvrdio i izračunao u Tablici 2., uz isključen utjecaj promjene redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu po svim osnovama. Naglasio je kako prijelazno razdoblje u otplati kredita od 1. listopada 2015. do 13. siječnja 2016. tj. do potpisivanja ugovorne dokumentacije o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR nije obuhvaćeno u njegovom Nalazu u izračunatim razlikama. U Tablici 2. (stranica 8 8 i 9 Nalaza vještaka, a stranice 197 i 198 spisa) vještak utvrđuje pregled razlika po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupnih razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog valutnog utjecaja primjene srednjem tečaja HNB za CHF za HRK u otplati anuiteta o kreditu za razdoblje otplate kredita vezanog u valuti CHF do 30. rujna 2015., kada je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, uz isključenje utjecaja razlike više plaćenih anuiteta preračunatih iz CHF u HRK zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama, a izračunato u HRK i EUR. U ovoj Tablici broj 2. je vještak u koloni 13 utvrdio samo više plaćenih (preplaćeno) zbog primjene tečaja za CHF za HRK i na temelju utvrđenja vještaka proizlazi da pojedinačni novčani iznosi tj. pozitivni iznosi utvrđeni u koloni 13 daju zbirni iznos od 7.387,34 EUR. Dakle, kada je vještak diferencirao samo više plaćene razlike anuiteta tj. preplaćene iznose zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za HRK u otplati kredita (kada je tečaj CHF za HRK u otplati anuiteta po kreditu bio veći u odnosu na tečaj CHF za HRK na dan isplate kredita) tada je utvrdio da preplaćeni iznosi iznose 55.659,91 HRK, a što tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK, daje iznos od 7.387,34 EUR. Ovaj iznos u HRK vidljiv je u koloni 10 Tablice broj 2., a u EUR, kako je već i istaknuto u koloni 13 Tablice broj 2.
28. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i zbog preplate primjenom valute CHF na glavnicu kredita potraživao je od tuženika podneskom od 16. ožujka 2026. iznos od ukupno 7.387,34 EUR (prvotno postavljenim zahtjevom zahtijevao je 7.572,33 EUR), a to tako da je na pojedinačne novčane iznose koje je vještak utvrdio u koloni 13, a od početnog iznosa od 16,32 EUR koji je dospio uplatom na dan 15. siječnja 2009. zahtijevao je zateznu kamatu od više uplaćenog iznosa pa sve do isplate, kao i što je zahtijevao preostale pojedinačno utvrđene novčane iznose po vještaku iz kolone 13 Tablice broj 2. tj. iznose od 16,68 EUR s kamatom od 15. veljače 2009. pa do isplate i tako dalje, pa zaključno i iznos od 128,90 EUR sa zateznom kamatom od 15. rujna 2015. pa do isplate.
29. Tuženik se nije očitovao na Nalaz i mišljenje vještaka, a tijekom postupka je isticao, kao što je isticao početno u odgovoru na tužbu da se u ovom sporu radi o pravnom pitanju i da provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije bilo potrebno.
30. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka jer je isti argumentiran i stručan, a što znači da je vještak detaljno, na vrlo jednostavan način i uz praktično pokazivanje svih pojedinačnih utvrđenja odgovorio na sve upite suda te zbog toga nije bilo razloga ne prihvatiti Nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti.
31. Dakle, kako je tužitelj zahtijevao manji novčani iznos negoli je zahtijevao tužbenim zahtjevom tada sud nije odlučivao o preinaci tužbe iako bi i u slučaju da se radilo o traženju većeg novčanog iznosa negoli je prvotno postavljen u tužbi, ovaj sud dopustio preinaku tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari jer je tužitelj iz iste činjenične i prave osnove naknadno postavio tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka, a o tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske kada je 26. studenog 2021., nakon održanog sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH usvojen zaključak o tome da je u predmetima o tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedbenog dokaza financijskim vještačenjem dopuštena preinaka tužbe.
32. Tužitelju navedeni novčani iznosi pripadaju jer je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužitelj preplaćene iznose zahtijevao točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada mu je sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj.
33. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a jer stavljajući u odnos presuđeni i ranije zahtijevani novčani iznos nedvojbeno proizlazi da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi jer i prema ranije postavljenom i kasnije uređenom tužbenom zahtjevu, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, u daljnjem tekstu: OT) jednaki broj bodova (100 bodova) pripada opunomoćeniku radi zastupanja tužitelja u ovom parničnom predmetu. Pravilno primjenjujući rečenu Tarifu sud je tužitelju u troškove parničnog postupka kao izdatke tužitelja uračunao troškove koji obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika prema članku 151. stavak 2. ZPP-a, a to znači da je na temelju Tbr. 7. točka 1. OT za sastav tužbe odvjetniku priznata nagrada u iznosu od 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 12. prosinca 2023., 11. veljače 2025. i 16. ožujka 2026. također mu je priznata nagrada u iznosu od po 100 bodova za svaki podnesak temeljem Tbr. 8. točka 1. OT. Za nazočnost pripremnom ročištu od 12. veljače 2025. i glavnoj raspravi održanoj 2. travnja 2026. priznata je opunomoćeniku tužitelja također nagrada od po 100 bodova za svako ročište temeljem Tbr. 9. točka 1. OT i kako je prema Tbr. 54. OT vrijednost boda 2,00 EUR tada je ukupna nagrada odvjetniku utvrđena iznosom od 1.200,00 EUR, a što je i osnovica za obračun PDV-a po stopi od 25 %. Kako PDV iznosi 300,00 EUR tada je sud utvrdio ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.500,00 EUR. Kako je tužitelj platio trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR a koji je u cijelosti odobren vještaku temeljem rješenja ovog suda poslovni broj P-256/2023-12 od 3. ožujka 2026. jer je iznos utemeljen na članku 24. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima ("Narodne novine" broj: 38/14, 123/15, 29/16 – Ispravak i izmjene i dopune u NN 61/19) nedvojbeno proizlazi da je za tužitelja koji je uspio u parnici nastao trošak u ukupnom iznosu od 1.898,17 EUR i taj novčani iznos je tuženik dužan tužitelju isplatiti sa zateznom kamatom u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a jer je tužitelj zateznu kamatu zahtijevao i na dosuđeni trošak parničnog postupka.
34. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi, 15. travnja 2026.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Sv. Florijana 8/II, [adresa] Požega
2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb
