Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1194/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, Kapucinska 36, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-728/2025-8 od 23. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku Stalna služba u Valpovu poslovni broj P- 728/2025-8 od 23. listopada 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu 9015065692 zaključenog 31. svibnja 2010. između tužitelja GŽ i Privredne banke Zagreb d.d., a koja u čl. 1. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2% od iznosa kredita“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 251,05 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2010. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 227,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka iznad iznosa od 227,32 EUR do iznosa od 803,10 EUR kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Protiv dijela navede presude pod točkama I., II. i III izreke, žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 i 146/25, dalje ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja da mu naknadi trošak parničnog postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti ponovno odlučivanje Traži naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 78,13 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 251,05 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2010.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2 . toč. 11. ZPP, ali ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale pa u odnosu na taj žalbeni razlog presuda nije ispitana.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da su 31. svibnja 2010. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o brzom gotovinskom kreditu, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 13.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je tužitelj sklopio gore navedeni Ugovor radi renoviranja i opremanja stana u [adresa] (stan je koristio sin tužitelja, koji je u to vrijeme bio student, a u istu ga namjenu koristi i danas) i renoviranja obiteljske kuće u [adresa] (koju tužitelj koristi za stanovanje),

- da je čl. 1. gore navedenog Ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00% od iznosa odobrenog kredita, jednokratna i da se ista naplaćuje prilikom korištenja kredita,

- da je tužitelju 31. svibnja 2010. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 251,05 EUR (1.891,50 kn),

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i formuliran od tuženika (tipski ugovor),

- da se o spornoj odredbi nije pregovaralo,

- da djelatnici tuženika nisu tužitelju prezentirali o kakvim se troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi,

- da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njen sadržaj, da je navedeno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da je slijedom navedenog takva odredba ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu čl. 96. st. 1., 2. i 4., čl. 102. st. 1. i 2., čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) te čl. 323. st. 1. i 2., čl. 324. st. 1. i 2., čl. 328., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22,156/22 i 155/23, dalje ZOO).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. Tuženik u žalbi ističe da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi test poštenosti jer čl. 99. ZZP isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni, da naknada predstavlja cijenu i to cijenu obrade i odobravanja kredita koja je tužitelju bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita te da u ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita n ije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

9.1. U odnosu na naprijed navedeno treba reći da iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke takve odredbe (% od iznosa odobrenog kredita), ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena", već je riječ o "troškovima obrade kredita", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača, koje podliježu testu poštenosti. Naime, činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi u smislu odredbe čl. 100 ZZP, isto ujedno ne znači da je ista poštena, već je za takvo utvrđenje potrebno provesti test poštenosti. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2 od 17. siječnja 2024.). Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može se svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti u širem smislu, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti (Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024).

9.2. Nadalje, tuženik u ugovoru o kreditu nije bio obvezan navesti koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. No, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostaloga, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (kojim uslugama i troškovima banke ta naknada odgovara), da je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora i da se o toj odredbi nije moglo pregovarati. Budući da sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, niti ih je tuženik tijekom postupka iznosio i dokazivao, a ti troškovi nisu notorni niti se mogu podrazumijevati, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Sve utvrđene okolnosti – da tuženik nije prezentirao tužitelju koji se stvarni troškovi koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanja te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da su iste očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Dakle, tuženik je iskoristio položaj „jače“ ugovorne strane kada je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita i time je postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja te nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača.

10. Tuženik prigovara i stavu prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru jer da se zastara ne može tumačiti na način kako ju je protumačio Vrhovni sud Republike Hrvatske (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2) i koje pravno shvaćanje je prihvaćeno u pravnoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj.

10.1. Pravno shvaćanje koje je u pogledu zastare novčanih tražbina, a koje se potražuju na temelju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora, zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, prihvaća i ovaj sud. Naime, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO, a koji zastarni rok će tek početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.

11. Tuženik u žalbi osporava, i dosuđenu zateznu kamatu od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade jer nije bio nepošten stjecatelj.

11.1. Suprotno mišljenju tuženika, po ocjeni ovog suda, tuženik je bio nepošteni stjecatelj zbog čega prema članku 1115. ZOO treba vratiti ono što je primio sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja 1. lipnja 2010. do isplate jer je navedena odredba unesena u Ugovor protivno zahtjevu za postupanje u dobroj vjeri, pri čemu je tuženik mogao biti svjestan da je unošenjem navedene odredbe u Ugovor o kreditu stvorio značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade) jer tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi navedena naknada, odnosno koje mu se to zauzvrat usluge pružaju.

12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

14. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

15. U nepobijanom dijelu (točka IV. Izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana

(čl. 365. st. 1. ZPP)

16. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1 ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat