Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-36/2026-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanoga po punomoćnici Željki Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović, Varaždin, Anina ulica 2/II., protiv tuženog SPAR Hrvatska d.o.o., OIB: 46108893754, Zagreb, Slavonska avenija 50, zastupanoga po punomoćnici Mihaeli Blažević, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-576/2019-41 od 19. studenoga 2025., na sjednici vijeća odražnoj 15. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-576/2019-41 od 19. studenoga 2025. i predmet vraća istome sudu na ponovni postupak.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku SPAR Hrvatska d.o.o., Slavonska avenija 50, Zagreb, OIB: 46108893754, da tužitelju DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.541,49 EUR / 56.821,43 kuna bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 959,87 EUR / 7.232,14 kn od 15.12.2013. do isplate

- na iznos od 904,93 EUR / 6.818,18 kn od 15.1.2014. do isplate

- na iznos od 357,05 EUR / 2.690,22 kn od 15.2.2014. do isplate

- na iznos od 721,68 EUR / 5.437,50 kn od 15.3.2014. do isplate

- na iznos od 687,31 EUR / 5.178,57 kn od 15.4.2014. do isplate

- na iznos od 509,02 EUR / 3.835,23 kn od 15.5.2014. do isplate

- na iznos od 656,07 EUR / 4.943,18 kn od 15.6.2014. do isplate

- na iznos od 11,85 EUR / 89,29 kn od 15.7.2014. do isplate

- na iznos od 32,46 EUR / 244,57 kn od 15.8.2014. do isplate

- na iznos od 59,25 EUR / 446,43 kn od 15.9.2014. do isplate

- na iznos od 565,58 EUR / 4.261,36 kn od 15.10.2014. do isplate

- na iznos od 519,35 EUR / 3.913,04 kn od 15.11.2014. do isplate

- na iznos od 746,57 EUR / 5.625,00 kn od 15.12.2014. do isplate

- na iznos od 584,27 EUR / 4.402,17 kn od 15.1.2015. do isplate

- na iznos od 226,23 EUR / 1.704,55 kn od 15.2.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku SPAR Hrvatska d.o.o., Slavonska avenija 50, Zagreb, OIB: 46108893754, da tužitelju DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe".

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 2.783,18

EUR, u roku od 15 dana.”

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

2.1. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužiteljice i zahtijeva naknadu troška sastavljanja tog podneska, ne navodeći određeno iznos troška za koji traži naknadu.

3. Žalba je osnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

4.1. Presuda nije nejasna i kontradiktorna, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni stanju spisa i može se ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tužitelj.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom dodatka na plaću po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od 1. studenoga 2013. do 31. siječnja 2015. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je radno vrijeme trebalo biti od 7,00 do 14,00 sati, ali da je svaki dan dolazio na posao u vremenu od 6,00 do 6,15 sati, a odlazio u vremenu od 15,00 do 16,00 sati, da mu taj rad nije plaćen, s time da se evidencija radnog vremena obavljala putem magnetske kartice.

6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

- da tuženik nije tužitelju dao nalog za prekovremeni rad u utuženom razdoblju, već da su zaposlenici tuženika pa tako i tužitelj, dolazili na posao prije početka radnog vremena radi presvlačenja i pripreme za rad,

- da tužitelj nije dokazao da sati rada koji su evidentirani u evidenciji radnog vremena, predstavljaju rad koji je tužitelj obavio zbog izvanrednog povećanja opsega poslova ili više sile odnosno u nekom sličnom slučaju prijeke potrebe,

- da radnik nije ovlašten samoinicijativno raditi duže od radnog vremena odnosno dolaziti na posao prije početka radnog vremena i ostajati na poslu nakon završetka radnog vremena, a ako to čini, da takav rad ne predstavlja prekovremeni rad jer je jedino poslodavac ovlašten donijeti odluku o prekovremenom radu i svakom pojedinom radniku takav rad naložiti, dok pitanje predstavlja li vrijeme pripreme za rad prije početka propisanog radnog vremena ''rad'', nije relevantno za rješenje ovog spora jer je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada.

6.1. Pobijanu presudu sud je donio pozivom na odredbe čl. 65. st. 1. i 2. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14).

7. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije pravilna, a činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

8. Prema odredbi čl. 43. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09), kao i čl. 61. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14 – dalje: ZR/14), puno radno vrijeme ne može biti duže od četrdeset sati tjedno.

8.1. Odredbom čl. 45. ZR/09, koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2014., bilo je propisano da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno.

8.2. Prema odredbi čl. 65. ZR/14, u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad).

8.3. S obzirom na navedene odredbe, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se vrijeme samoinicijativno provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena (npr. raniji dolazak zbog organizacije prijevoza i drugih privatnih razloga radnika i sl.) ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada.

8.4. Međutim, iz do sada izvedenih dokaza proizlazilo bi da se određeno vrijeme, prije otvaranja trgovine kupcima, ipak sastojalo i u obavljanju poslova koji čine redovne radne obveze zaposlenika (brojenja pologa u blagajni, slaganja robe, svježeg kruha, peciva, voća i povrća, ispisivanje novih cijena, stanje blagajne, spremanje namirnica, pranje, čišćenje itd.) odnosno u pripremi prodajnog prostora za dolazak kupaca i uređenju nakon zatvaranja trgovine , u kojem bi slučaju vrijeme provedeno u obavljanju takvih poslova, koji čine redovne radne obveze zaposlenika, trebalo smatrati efektivnim radnim vremenom, koje bi moralo biti plaćeno.

9. Naime, iz iskaza tužitelja i svjedoka CO, IO, AO i PO proizlazilo bi da je većina radnika dolazila na posao ranije upravo zbog potrebe obavljanja redovnih radnih obveza, koje su morale biti izvršene prije otvaranja trgovine, kako bi prodavaonica bila spremna za prihvat kupaca. Tako svjedoci AO i PO navode da su dolazili u 6,00 sati, da je prije otvaranja trgovine sve moralo biti ''posloženo'' odnosno ispečeno (npr, piletina, krumpir, riža, riba i sl.), narezano, složeno na police, pregledani rokovi na proizvodima, ispisane nove cijene za određene proizvode i sl. Njihove iskaze dijelom potvrđuju i svjedokinje IO i LO, koje navode da su neki zaposlenici morali dolaziti u 6,00 sati, a da je filijalu dvoje radnika moralo otvoriti između 5,30 i 6,00 sati. Iako pritom u iskazima uopće ne spominju i obveze zaposlenika da do početka radnog vremena trgovine, trgovinu pripreme za kupce, već samo potrebu njihova presvlačenja, kako to navodi i svjedok CO, navedeni svjedoci ipak potvrđuju činjenicu da je većina radnika dolazila na posao ranije. Budući da je u postupku također utvrđeno da je tužitelj obavljao poslove voditelja poslovnice, da je jedini imao ključ i da je poslovnicu morao otvoriti i zatvoriti, onda nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelj isključivo samoinicijativno radio duže od punog radnog vremena jer ako su obvezu ranijeg dolaska na posao zbog pripremanja trgovine za prihvat kupaca imali zaposlenici, onda je takvu obvezu imao i tužitelj, koji im je morao omogućiti ulazak, a nakon odlaska posljednjeg radnika trgovinu je morao zaključati. Svjedokinja PO je također navela da su zaposlenici morali ostajati duže zbog kase, čišćenja dućana i odjela, da kod tuženika nije bila zaposlena čistačica te da su i te poslove radile prodavačice, da je nakon radnog vremena morala oprati i po 5 do 6 ''plehova'' te da zaposlenici nisu mogli otići kući ''dok sve to ne naprave''.

9.1. Ako se pritom ima u vidu i iskaz tužitelja, koji je naveo da mu je direktor GO rekao da, kada se dućan otvori u 07,00 ujutro, sve mora biti pripremljeno za kupce, da kruh mora biti pečen, salama narezana, meso izloženo i artikli pregledani u smislu isteka roka te da je dolazila i kontrola uprave radi provjere je li sve odrađeno po njihovim procedurama, kao i notorna činjenica da su u pravilu sve trgovine pa tako onda i trgovina tuženika, u trenutku otvaranja doista u potpunosti spremne za rad i prodaju robe kupcima, onda nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskoga suda da je tužitelj isključivo samoinicijativno dolazio ranije na posao i to samo iz razloga jer za to nije bilo odluke poslodavca.

9.2. Naime, kada iz okolnosti slučaja proizlazi da poslodavac očekuje da radnik dođe na posao prije početka formalno propisanog radnog vremena, kako bi izvršio određene poslove svog radnog mjesta, koje je nužno obaviti prije otvaranja trgovine za kupce, da bi sva roba bila pripremljena i spremna za prodaju, a nakon završetka formalnog propisanog radnog vremena robu i poslovni prostor spremiti, onda je vrijeme u kojem radnik obavlja te poslove ili je raspoloživ obavljati ih, njegovo radno vrijeme, bez obzira na početak i završetak radnog vremena trgovine pa je i unatoč tome što nema njegovog pisanog naloga, poslodavac takav rad dužan obračunati i platiti, u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. ZR. Prema toj odredbi, radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

9.3. Točno je da u smislu čl. 45. ZR/09 i čl. 65. ZR/14 radnik može ostvariti pravo na uvećanje plaće samo za prekovremeni rad koji je obavljao na zahtjev, traženje ili po nalogu poslodavca, a ne za svo vrijeme koje je samoinicijativno (bez zahtjeva poslodavca i potrebe radnog mjesta) bio prisutan u prostorijama poslodavca izvan redovnog radnog vremena i koje je automatski evidentirano u elektroničkoj mjesečnoj evidenciji prisutnosti na radu, kako to tijekom postupka ističe tuženik, a sada ponavlja i u odgovoru na žalbu. Međutim, svrha navedenih odredbi nije uskratiti radniku pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad u slučaju kada su ispunjene pretpostavke za postojanje prekovremenog rada propisane navedenim odredbama, već je intencija zakonodavca zaštiti zdravlje i radnu sposobnost radnika, odnosno spriječiti da se njegovim prekomjernim korištenjem ograniči prekovremeno angažiranje radnika na poslovima samo za izvanredne slučajeve (viša sila, izvanredno povećanje opsega posla i drugi slučajevi prijeke potrebe) i da to traje privremeno (Rev 2703/2019 -3 od 16. prosinca 2020). No, iz do sada utvrđenih činjenica bi proizlazilo da je u ovom slučaju riječ o stalnom (kontinuiranom) radu i obvezama zaposlenika tuženika pa tako i tužitelja u utuženom razdoblju, koji su evidentno radili dulje od punog radnog vremena, ali im taj rad, unatoč tome što je bio evidentiran prilikom njihova dolaska i odlaska, ipak nije bio plaćen. Stoga je sud u tom smislu trebao detaljnije i potpunije raspraviti i utvrditi činjenice koje se tiču organizacije poslovanja tuženika, a time i obveze svih djelatnika pa posljedično tome i tužitelja, koji je bio zadužen za otvaranje i zatvaranje trgovine.

9.4. Prema odredbi čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema čl. 135. st. 4. ZR/14, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac tu evidenciju ne vodi na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu (isto je bilo propisano i čl. 4. i čl. 131. st. 4. ZR/09).

9.5. Evidencija radnog vremena podrazumijeva, uz ostalo, i evidenciju o prekovremenom radu radnika. Prema tome, u slučaju da poslodavac na propisani način ne vodi evidenciju o radnom vremenu jer ne evidentira sve prekovremeno odrađene sate, teret dokazivanja radnog vremena potrebnog za obavljanje poslova prije odnosno nakon zatvaranja trgovine, u odnosu na radno vrijeme evidentirano u sustavu, je na poslodavcu.

9.6. Naime, u ovom slučaju iz izvedenih dokaza također proizlazi da su se radnici prilikom dolaska na posao i odlaska s posla evidentirali putem magnetske kartice, ali da je tužitelj, kao voditelj poslovnice, po nalogu pretpostavljenih, imao ovlast ulaziti u sustav radi ispravka i da je (po nalogu TO), navedene podatke korigirao ''jer je u evidenciji postojao višak sati'', o čemu je detaljno iskazivala i svjedokinja PO. Navedeno bi proizlazilo i iz iskaza svjedoka CO, koji je, kao vanjski suradnik, u spornom razdoblju obavljao poslove održavanja sustava SAP za tuženika i koji je naveo da mu nije poznato jesu li radnici dolazili ranije samo radi presvlačenja ili i radi pripreme proizvoda koje su prodavali, ali da većina radnika dođe uvijek ranije, da se višak sati koji ostvaruju ranijim dolaskom ili kasnijim odlaskom voditelju trgovine prikazuju kao ''mogući prekovremeni sati'' te ih on odobrava na isplatu ili davanjem slobodnog dana, ali da voditelj prekovremene sate ''ne bi smio odobriti ako nisu naloženi'', dakle, proizlazilo bi da je cjelokupno vrijeme provedeno na radu svođeno odnosno korigirano na 40 satno radno vrijeme jer za poslove koje su zaposlenici morali obaviti prije otvaranja trgovine, nije bilo pisanog naloga poslodavca, što nije dopušteno.

9.7. Sve navedeno ukazuje da je u konkretnom slučaju , u spornom razdoblju, izostalo propisano vođenje evidencije o prekovremenom radu zaposlenika pa posljedično tome i o radu tužitelja, kako to tužitelj i tvrdi, a o čemu su iskazivali i svi saslušani svjedoci. Stoga je, u smislu odredbe čl. 135. st. 4. ZR/14, na tuženiku bio teret dokazivanja da tužitelj u spornom razdoblju sve evidentirane sate nije prekovremeno radio (Rev 3773/2018-2 od 8. siječnja 2019).

9.8. Kako iz iskaza saslušanih svjedoka isto tako proizlazi da cjelokupno evidentirano radno vrijeme ipak nije bilo potrebno za pripremu trgovine za dolazak kupaca, u tom je smislu potrebno ocijeniti i nalaz i mišljenje vještaka Lidije Tkalec Gradinščak, koja je prekovremeni rad tužitelja utvrdila kao razliku između svih odrađenih sati u pojedinom mjesecu i redovnog mjesečnog fonda sati, s time da je odrađene sate utvrdila prema evidenciji ulaza i izlaza, dakle, ne uzimajući pritom u obzir da svi odrađeni sati nisu bili potrebni za izvršenje redovnih radnih obveza tužitelja (koju činjenicu utvrđuje sud, u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 8. ZPP).

10. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, sud prvoga stupnja nije utvrdio činjenice o kojima ovisi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva pa je, na temelju čl. 370. ZPP trebalo ukinuti pobijanu prvostupanjsku odluku i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

11. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, trebalo je ukinuti i odluke o troškovima postupka (čl. 164. st. 4. ZPP).

12. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, ponovnom ocjenom izvedenih dokaza, utvrditi koliko je vremena tužitelj proveo na radnom mjestu prije otvaranja odnosno nakon zatvaranja trgovine, izvršavajući radne zadatke za tuženika i po potrebi, u skladu s tim činjeničnim utvrđenjima, zatražiti očitovanje vještaka, nakon čega će ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući u vidu razloge navedene u ovom rješenju.

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor