Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-305/2025-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice PGA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćnici Andreji Šeša odvjetnici u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 25.veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice PG odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Davora Bartolca, Karlovac, Tuškanova 10 i odvjetnice Andreje Šeša, po objavi 15. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2004. g., broj 310407, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba, Mesnička 8, pod brojem OU-1499/2004, dana 17. studenog 2004.g, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke“ kao i čl. 5.1. „Administrativna naknada: 1% (slovima (jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Tužena HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 dužna je tužiteljici PGA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 307,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.12.2004.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 dužna je tužiteljici PGA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 245,31 euro eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 15. 4. 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 09. studenog 2004. g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu br. 310407 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba, Mesnička 8, pod brojem OU-1499/2004, dana 17. studenog 2004.g, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 47.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tužene, važećem na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene.

D o k a z: uvid u prilog pod B/ i C/

2. Odredbom čl. 5. prethodno citiranog ugovora, određeno je da se „Korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke“.

Odredbom čl. 5.1. određeno je: „Administrativna naknada: 1% (slovima (jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 01.12.2004.g. naplatila iznos od 2.316,87 kn na ime naknade, što je vidljivo iz početnog otplatnog plana u kojem je predmetna uplata evidentirana 01.12.2004.g.

D o k a z: uvid u prilog pod C, D/

3. Tužena je predmetnu odredbu čl. 5. i čl. 5.1. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Ugovorna odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da se „Korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke“ , unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, iz početnog otplatnog plana vidljivo je da je tužena 01.12.2004.g., naplatila iznos od 2.316,87 kn u korist „naknade“, međutim tužiteljica niti

danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. 5. i 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tužene. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

D o k a z: saslušanje stranaka, po potrebi financijsko vještačenje

4. Sukladno svemu prethodno navedenom, tužiteljica po punomoćnici podnosi ovu tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese sljedeću

p r e s u d u

5. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka.

6. Prigovor zastare

Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće:

„Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl 371. ZOO. a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

DOKAZ: Uvid u presudu VSRH Rev x 183/2011-2

7. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9.11.2004., potraživanja iz tužbe neminovno su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu.

Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi resitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“

„Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“

Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost.

Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, Zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP.

U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima.

8. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje.

Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Ista stajališta izražena su i u mišljenjima danim od strane prof.dr.sc. NG te prof. dr. sc. ČG koja mišljenja se dostavljaju u prilogu ovog odgovora na tužbu.

DOKAZ: - pravno mišljenje dr.sc. ČG

- pravno mišljenje dr.sc. NG

9. Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž - 853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja jasno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača.

Ukoliko sud ipak ne bi ocijenio osnovanim prigovor zastare, tuženik se u nastavku, opreza radi, očituje kako slijedi.

10. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.

DOKAZ: - saslušanje tužitelja

- ugovor o kreditu; prileži tužbi

11. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

12. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.

13. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

Dodatno, nije sporna odredba članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu.

14. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako i pristao na odredbu točke 5.3. navedenih Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju priliko obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Navedeno je i potvrdio Visoki trgovački sud RH u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi pozivana Opće uvjete, što je u ovom slučaju ispunjeno.

DOKAZ: - Opći uvjeti za poslovanje s građanima

Povrh navedenog, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade.

Dakle, tuženik još jednom upućuje na činjenicu da visina naknade od 1 % u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

15. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu smatra da je izvođenje ovog dokaza potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.):

„Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

16. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

17. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, Početni otplatni plan, Opće uvjete za poslovanje s građanima, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

18. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2004. g., broj 310407, solemniziran po javnom bilježniku Dušku Sudaru iz Zagreba, Mesnička 8, pod brojem OU-1499/2004, dana 17. studenog 2004.g, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke“ kao i čl. 5.1. „Administrativna naknada: 1% (slovima (jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ Radi se o deklaratornom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti osporene odredbe ugovora o kreditu. Pored toga zahtijeva i isplatu iznosa koji je tužitelj platio na ime sporne naknade.

19. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži spornu odredbu o naknadi za obradu kredita, da je tužitelj platio navedenu naknadu, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

20. Nadalje, što se tiče naknade za obradu kredita/naknade za prijevremenu otplatu kredita treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

21. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

22. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tuženik nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču od strane tužene banke bilo omogućeno pojedinačno pregovaranje o spornoj ugovornoj odredbi kao ni o visini naknade za osporenu naknadu.

23. Iz navedenoga proizlazi da je ostvaren prvi uvjet da bi se predmetna odredba o ulaznoj naknadi smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO -a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

24. Ne stoji navod tuženika da su sporne ugovorne odredbe valjane i jasne, lako uočljive i razumljive te zbog toga što su jasno određene navedenim odredbama Ugovora o kreditu poštene, zakonite i valjane. Osnovano tužitelj navodi da je banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu snosio je tužitelj pa tužitelju nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

25. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

26. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita, koju tužitelj također potražuje u ovom postupku.

27. Tuženik navodi kako je tužiteljevo potraživanje u zastari jer je istekao petogodišnji zastarni rok od dana uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prigovor zastare je u cijelosti neosnovan i protivan ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2). Naime, prema istom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, razvidno je kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan i kako potraživanje tužitelja nije u zastari, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da tužitelj tek ovom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

28. Tuženik navodi kako osporava tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata jer se isti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. I ovaj prigovor je neosnovan. Naime, tužitelj ističe da u ovom konkretnom slučaju, budući da je tuženik koristio ništetnu ugovornu odredbu u potrošačkom ugovoru o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i budući da je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošteni stjecatelj. Stoga, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa do isplate. (VSRH broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. ).

29. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

30. Zatezna kamata dosuđena je od dana kad su troškovi na ime osporene naknade plaćeni, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP - a.

32. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 25 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe, sastavljanje podneska od 17. 9 2025., zastupanje na ročištu 25. 2. 2026. za svaku radnju iznos od 50,00 eura, te pristup na ročište za objavu presude iznos od 25,00 eura, što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 218,75 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu od 13,28 eura i za presudu od 23,28 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 245,31 euro.

33. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 15. travnja 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1.Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2.Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte