Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-232/2024-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Željki Jurić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Andreje Vunić, u parničnom postupku tužitelja ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Nataši Ružička, odvjetnici u Virovitici, iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., protiv tužene Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, dana 15. travnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.814,03 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava
na iznos od 95,14 EUR počev od dana 12.1.2019 pa do isplate
na iznos od 98,12 EUR počev od dana 7.2.2019 pa do isplate
na iznos od 96,45 EUR počev od dana 12.3.2019 pa do isplate
na iznos od 96,78 EUR počev od dana 29.4.2019 pa do isplate
na iznos od 99,68 EUR počev od dana 21.5.2019 pa do isplate
na iznos od 101,16 EUR počev od dana 24.6.2019 pa do isplate
na iznos od 102,44 EUR počev od dana 8.7.2019 pa do isplate
na iznos od 219,33 EUR počev od dana 23.9.2019 pa do isplate
na iznos od 1,88 EUR počev od dana 1.10.2019 pa do isplate
na iznos od 105,88 EUR počev od dana 25.10.2019 pa do isplate
na iznos od 104,32 EUR počev od dana 6.11.2019 pa do isplate
na iznos od 108,79 EUR počev od dana 13.12.2019 pa do isplate
na iznos od 127,96 EUR počev od dana 5.2.2020 pa do isplate
na iznos od 118,49 EUR počev od dana 28.2.2020 pa do isplate
na iznos od 121,29 EUR počev od dana 1.3.2020 pa do isplate
na iznos od 8,43 EUR počev od dana 1.4.2020 pa do isplate
na iznos od 120,71 EUR počev od dana 28.4.2020 pa do isplate
na iznos od 0,70 EUR počev od dana 1.5.2020 pa do isplate
na iznos od 125,55 EUR počev od dana 29.5.2020 pa do isplate
na iznos od 1,14 EUR počev od dana 1.6.2020 pa do isplate
na iznos od 125,34 EUR počev od dana 29.6.2020 pa do isplate
na iznos od 2,95 EUR počev od dana 1.7.2020 pa do isplate
na iznos od 237,8 EUR počev od dana 15.9.2020 pa do isplate
na iznos od 117,63 EUR počev od dana 20.10.2020 pa do isplate
na iznos od 250,27 EUR počev od dana 2.11.2020 pa do isplate
na iznos od 5,54 EUR počev od dana 20.11.2020 pa do isplate
na iznos od 114,17 EUR počev od dana 1.12.2020 pa do isplate
na iznos od 126,91 EUR počev od dana 20.1.2021 pa do isplate
na iznos od 1,20 EUR počev od dana 1.2.2021 pa do isplate
na iznos od 119,85 EUR počev od dana 17.2.2021 pa do isplate
na iznos od 6,40 EUR počev od dana 1.3.2021 pa do isplate
na iznos od 105,60 EUR počev od dana 10.3.2021 pa do isplate
na iznos od 6,18 EUR počev od dana 1.4.2021 pa do isplate
na iznos od 221,56 EUR počev od dana 7.5.2021 pa do isplate
na iznos od 113,56 EUR počev od dana 28.6.2021 pa do isplate
na iznos od 235,45 EUR počev od dana 27.8.2021 pa do isplate
na iznos od 115,60 EUR počev od dana 1.10.2021 pa do isplate
na iznos od 121,95 EUR počev od dana 22.10.2021 pa do isplate
na iznos od 126,24 EUR počev od dana 15.11.2021 pa do isplate
na iznos od 0,65 EUR počev od dana 1.12.2021 pa do isplate
na iznos od 131,87 EUR počev od dana 29.12.2021 pa do isplate
na iznos od 133,42 EUR počev od dana 28.1.2022 pa do isplate
na iznos od 141,81 EUR počev od dana 3.3.2022 pa do isplate
na iznos od 139,19 EUR počev od dana 24.3.2022 pa do isplate
na iznos od 144,60 EUR počev od dana 14.4.2022 pa do isplate
na iznos od 137,30 EUR počev od dana 27.5.2022 pa do isplate
na iznos od 138,98 EUR počev od dana 23.6.2022 pa do isplate
na iznos od 149,60 EUR počev od dana 20.7.2022 pa do isplate
na iznos od 162,73 EUR počev od dana 23.8.2022 pa do isplate
na iznos od 167,04 EUR počev od dana 28.9.2022 pa do isplate
na iznos od 153,89 EUR počev od dana 25.10.2022 pa do isplate
na iznos od 156,83 EUR počev od dana 16.12.2022 pa do isplate
na iznos od 147,49 EUR počev od dana 16.1.2023 pa do isplate
na iznos od 293,87 EUR počev od dana 7.2.2023 pa do isplate
na iznos od 158,17 EUR počev od dana 14.4.2023 pa do isplate
na iznos od 301,44 EUR počev od dana 2.5.2023 pa do isplate
na iznos od 161,96 EUR počev od dana 5.6.2023 pa do isplate
na iznos od 152,62 EUR počev od dana 4.7.2023 pa do isplate
na iznos od 3,34 EUR počev od dana 31.7.2023 pa do isplate
na iznos od 159,22 EUR počev od dana 1.8.2023 pa do isplate
na iznos od 170,31 EUR počev od dana 11.9.2023 pa do isplate
na iznos od 0,03 EUR počev od dana 1.10.2023 pa do isplate
na iznos od 166,16 EUR počev od dana 16.10.2023 pa do isplate
na iznos od 162,27 EUR počev od dana 16.11.2023 pa do isplate
na iznos od 170,8 EUR počev od dana 11.12.2023 pa do isplate
po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.
II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 prema tužitelju ZĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 82,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:
- -0,12 HRK / 0,02 EUR od 02.11.2006 pa do isplate,
- -7,13 HRK / 0,95 EUR od 02.12.2006 pa do isplate,
- -24,85 HRK / 3,30 EUR od 02.01.2007 pa do isplate,
- -37,09 HRK / 4,92 EUR od 02.02.2007 pa do isplate,
- -31,69 HRK / 4,21 EUR od 02.03.2007 pa do isplate,
- -35,81 HRK / 4,75 EUR od 02.04.2007 pa do isplate,
- -60,96 HRK / 8,10 EUR od 02.05.2007 pa do isplate,
- -79,11 HRK / 10,50 EUR od 02.06.2007 pa do isplate,
- -89,82 HRK / 11,92 EUR od 02.07.2007 pa do isplate,
- -83,18 HRK / 11,04 EUR od 02.08.2007 pa do isplate,
- -74,98 HRK / 9,95 EUR od 02.09.2007 pa do isplate,
- -97,20 HRK / 12,90 EUR od 02.10.2007 pa do isplate.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR-a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 400,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj ZĐ, u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 28. kolovoza 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 3207278094, tim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 63.200,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem teča ju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina i to u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica i to švicarski franak s tim da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora. Presudom naslovnog suda od dana 16. studenog 2021. godine poslovni broj: P-209/2019-31 u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu potraživanja s osnove ništetnih odredaba spomenutog Ugovora o kreditu i to za razdoblje od 2006. godine do 2018. godine.
1.1. Tužitelj se poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je ista postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Predmetna presuda potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
1.2. Tužitelj navodi da je prije sklapanja i u vrijeme sklapanja istoga Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelju kao potrošaču u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora I u svezi sa sklapanjem predmetnoga ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupili suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača, NN96/03.
1.3. Tužitelj je izračunom utvrdio da razlika između iznosa koji je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečajka CHF u odnosu na KN tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na KN ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 7.537,02 EUR, dakle temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku ukupno pretplatio gore navedeni iznos. Člankom 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"
53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete mogu se pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesen u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Slično navodi i čl. 138. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
1.4. Tužitelj je u svojem podnesku od 10. svibnja 2024. godine istaknuo da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja paušalan jer je upravo tužitelj vršio sve uplate po kreditu, nadalje u odnosu na prigovor statusa tužitelja kao potrošača tužitelj ističe kako iz samog ugovora o kreditu proizlazi namjera, a to je dovršetak obiteljske kuće tužitelja. U pogledu prigovora zastare tužitelj je istaknuo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 20. ožujka 2018. godine poslovni broj: Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznih odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe te je tužba podnesena unutar zastarnog roka pa je takav tuženikov prigovor neosnovan.
1.5. Tužitelj je u svojem podnesku od 01. prosinca 2025. godine uredio tužbeni zahtjev i to nakon provedenog vještačenja na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 7.814,03 EUR zajedno sa zateznom kamatom kao i troškove parničnog postupka te u odnosu na prigovor tuženika koji je istaknuo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva istaknuo prigovor zastare, tužitelj je ne ročištu 02. travnja 2026. godine izjavio da u cijelosti ostaje kod tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva te da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva već o uređenju istoga budući da bez provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja nije se mogao postaviti tužbeni zahtjev, a upravo je tuženik taj koji je osporavao visinu tužbenog zahtjeva te je tužitelj u pogledu istaknutog prijeboja od strane tuženika istaknuo prigovor zastare.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, istaknuo je prigovor zastare predmetnog potraživanja, nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, kao i status potrošača. Tuženik je istaknuo da iz Ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi dovršenja kuće no ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su sredstva kredita korištena isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik također ističe da tužena ne samo da nije znala, nego nije ni imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute te je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina što je vidljivo i kroz projekcije daljnje stabilnosti tečaja i tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu.
2.1. Tuženik je istaknuo kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama te iz svega proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja CHF. Tuženik ističe kako je stajalište suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda C - 81/19 od 09. srpnja 2020. godine najnovija praksa potvrdilo se pravno shvaćanje tuženika koji se u bitnom svodi da kada ugovorena odredba održava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđeni u čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti.
2.2. Tuženik je u svojem podnesku od 27. siječnja 2025. godine ponovno istaknuo kako nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio te se između ostaloga pozvao na veći broj sudskih presuda vezano za plaćanje anuiteta. U odnosu na tijek zateznih kamata istaknuo je da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske kamate, čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj pokazuje, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivnome tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba. U navedenom podnesku tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja iznosa od 2.078,45 EUR s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
2.3. Nakon provedenog vještačenja tuženik je u svojem podnesku od 20. veljače 2026. godine prigovorio da vještak nije prikazao negativne tečajne razlike naime vještak je prilikom izrade odgovora na podnesak tuženika uzeo u obzir samo razbolje od 01. siječnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2023. godine te tuženik ističe da je vještak bio dužan uzeti u obzir cjelokupno razdoblje od početka otplate kredita te se na navedeni prigovor vještak očitovao u svom podnesku od 16. ožujka 2026. godine ističući kako je prema podatcima iz spisa poslovni broj: P-209/2019-31 u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu potraživanja s osnove ništetnih odredbi predmetnog ugovora u kreditu i to za razdoblje od 2006. godine do 2018. godine, a tužbom je tužbeni zahtjev postavljen za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 31. prosinca 2023. godine te je vještak nalaz i mišljenje radio prema ovom tužbenom zahtjevu jer je razdoblje prije toga obuhvaćeno navedenom presudom, a tuženik u svojem podnesku od 26. ožujka 2026. godine i dalje ustraje na osporavanju istaknutog tužbenog zahtjeva te i dalje ističe prigovor radi prebijanja te isti uređuje nakon provedenog financijskog vještačenja na način da potražuje 82,56 EUR s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
3. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj 3207278094 (dalje u tekstu: Ugovor) i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
4. Tijekom postupka nije sporno, da je tužitelj 28, kolovoza 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu na iznos kredita od 63.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate na 20 godina.
5. Sporna je zastara, aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača te da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak, kao i prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika.
6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor u: Ugovor o nenamjenskom kreditu od 28. kolovoza 2006. godine sa zemljišnoknjižnim izvatkom i ovjerom (strana 7-13), Promet po kreditu (strana 14-24), Efektivna kamatna stopa (strana 25-30), Presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P-209/2019-31 od 16. studenog 2021. godine (strana 31-42), Presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž-1523/2021-3 od 11. travnja 2023. godine (strana 44-63), Promet po kreditu (strana 64-82), Članci vezani za euro i švicarski franak sa prijevodom na hrvatski jezik (strana 97-143), Dopis Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 12. ožujka 2025. godine sa pregledom isplaćenih potpora (strana 166-210), Nalaz i mišljenje vještaka od 26. rujna 2025. godine (strana 218-243), Očitovanje vještaka od 24. studenog 2025. godine (strana 257-265), Očitovanje vještaka od 29. siječnja 2026. godine (strana 277-279), Očitovanje vještaka od 16. ožujka 2026. godine (strana 288-304).
7. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan.
9. Tužitelj je na ročištu održanom 26. ožujka 2025. godine iskazao da kredit nije otplatio u cijelosti te da mu isti završava 2026. godine. Prilikom podizanja kredita od strane djelatnika banke nije bio upoznat sa eventualnim rizicima koje nosi isti te sam dobio ponudu za ovaj kredit koju sam mogao prihvatiti ili odustati. Tužitelj je iskazao da koliko se sjeća banka ga nije informirala o uvjetima sklapanja ugovora o eurima jer je on tada imao uvjete za sklapanje ugovora u švicarskim francima, ugovor je pročitao te ono što je iz istoga shvatio je bio iznos koji podiže, mjesečne rate koje vraća te vremenski rok na koji se ugovor sklapa. Tužitelj je iskazao da je kredit podigao za uređenje kuće, a u vrijeme podizanja kredita imao je OPG koji ima i danas. Kada je kredit podignut kuća nije bila sređena te je sav novac utrošio za kupnju stolarije, grijanje cjelokupne kuće i uređenje interijera jer je kuća bila samo zidovi pod krovom. Na daljnji upit punomoćnika tužitelja iskazao je da je cijeli iznos kredita koji je podigao utrošio na uređenje obiteljske kuće u kojoj i danas živi, a tijekom otplate kredita u 99% slučajeva rate je otplaćivao on osim ako je iznimno bio zauzet poslom na OPG-u onda je novac za ratu dao svojem ocu koji je isti predao u banku znači kredit je vraćao svojim sredstvima. Na upit punomoćnika tuženika na radove koji su izvođeni u kući tužitelj je iskazao da s obzirom na odmak od 20 godina stolariju je radio tvrtka Vist, ostale materijale su kupovali u Domusu i Opecu koje više ne postoje. Tužitelj je iskazao da njegov OPG se bavi uzgojem kamilice, lješnjaka i nešto kukuruza, a isti postoji od 2002. godine.
Sud je iskaz tužitelja cijenio životnim i vjerodostojnim odnosno da tužitelj nije bio upoznat sa rizicima podizanja kredita u švicarcima te da je sredstva utrošio za uređenje kuće, a isto proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu gdje u čl. 6. stoji namjena kredita je dovršenje kuće.
10. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:
- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 28. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu za dovršenje kuće,
- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 63.200,00 CHF, prema srednjem tečaju tuženika važećim na dan korištenja kredita,
- da je ugovoren rok otplate od 20 godina,
- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tužene, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli ,
- da je tužitelj tijekom dosadašnje otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 7.814,03 EUR, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (str. 218-243, 257-265, 277-279 i 288-304).
- izvršen je uvid u Presudu Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P -209/2019-31 od 16. studenog 2021. godine u kojoj je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj potraživao pretplatu u razdoblju od 2006. godine do 2018. godine
Tužbeni zahtjev i aktivna legitimacija tužitelja
11. Što se tiče protivljenja tuženika preinačenju tužbenog zahtjeva, nakon provedenog računovodstveno financijskog vještačenja, stajalište je suda da se ne radi o preinačenju tužbenog zahtjeva. Naime, preinačenje po čl. 191. ZPP-a, jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a u konkretnom slučaju se radi o uređenju tužbenog zahtjeva jer je tužitelj isti mogao postaviti tek nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je tuženik osporavao visinu tužbenoga zahtjeva. Nadalje, tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj sam vršio uplate rata kredita, a u slučajevima kada zbog obaveza to nije mogao novac za ratu je dao ocu pa je njegov otac izvršio uplatu u banci, ali sve uplate je tužitelj vršio iz svojih sredstava i u ugovoru o kreditu koji je sklopio s tuženikom upravo je tužitelj naveden kao dužnik te sud ističe kako su uplate vršene u ime i za račun tužitelja te je tuženik izvršene uplate po predmetnom kreditu knjižio u korist tužitelja odnosno na način da je predmetnim uplatama zatvarao obveze tužitelja po tom kreditu, stoga sud smatra da je prigovor tuženika vezano za aktivnu legitimaciju tužitelja neosnovan.
Svojstvo potrošača
12. Sud ujedno ocjenjuje kao neosnovan tuženikov prigovor kojim osporava stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske prilikom utvrđivanja pojma "potrošača". Naime, Zakonom o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora u čl. 3. definiran je pojam potrošača tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Iz Ugovora o kreditu koji se nalazi u spisu vidljivo je da je korisnik kredita fizička osoba – ZĐ (tužitelj), bez navođenja da se radi o osobi koja je poduzetnik, obrtnik ili općenito trgovac. Tužitelj je iskazao da je sredstva podignuta ugovorom o kreditu iskoristio za uređenje kuće, a i samim predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 6. utvrđena je namjena kredita, a to je dovršenje kuće. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, to sud smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima osporava tužitelju svojstvo potrošača, a što nije učinio.
Utvrđenja iz kolektivnog spora i valutna klauzula
13. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).
13.1. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužiteljica je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bila ovlaštena pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
13.2. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.
13.3. Obzirom da je, dakle, tužitelj kao pojedinačni potrošač podn io tužbu u ovom predmetu, nakon što je već pravomoćno okončan postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a u kojem je postupku težište stavljeno na prosječnog potrošača – banci nepoznate i apstraktne fizičke osobe u dijelu predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala na općoj razini, neosnovano je tuženikovo pozivanje na određene informacije o kretanju švicarskog franka, koje su nesporno bile objavljene u sredstvima javnog priopćavanja tj. na novinske članke objavljene u Novom listu.
13.4. Ovaj sud, naime, nalazi, da u ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju iste kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu. Već je u kolektivnom sporu utvrđeno da objave u javnim medijima (novine) koje su se dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput, ne znače da je prosječni potrošač od strane tuženika o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.
13.5. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.
13.6. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.
13.7. Za pojedinačni postupak, kao što je ovaj, dakle, nije bitan taj dio predugovorne faze, već dio koji slijedi nakon obraćanja tužitelja – potrošača, tuženiku - određenoj banci, radi dobivanja informacija za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus).
13.8. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.
13.9. Upravo radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitel ja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja, a iz njegovog iskaza proizlazi da nije bio dovoljno upozoren na mogući rizik zbog čega se i usredotočio na visinu mjesečne rate u odnos sa vlastitim primanjima kao sigurnu kategoriju. Ovakvo ponašanje i razmišljanje je za prosječnog potrošača normalno i očekivano, odnosno pri podizanja kredita potrošač je usredotočen na visinu mjesečne rate i svoja stalna primanja, te prvenstveno razmišlja da li će moći podmiriti obvezu po kreditu od svojih primanja, uzimajući obije kategorije kao stalne ili malo promjenjive.
13.10. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.
13.11. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bila izložena tužiteljica kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.
13.12. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji je ista ugovorena, odnosno da li je prilikom ugovaranja iste, drugoj ugovornoj strani, iznio točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja te valutne klauzule.
13.13. Tuženik neosnovano ponavlja navode da banke nisu znale niti mogle znati buduće kretanje tečaja Švicarskog franaka, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev- 575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja da li su postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).
Zastara
14. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05.
14.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut tužbom podnesenom 4. travnja 2012., a prvostupanjska presuda donesena u tom postupku svojstvo pravomoćnosti stekla (u odnosu na valjanost ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu švicarski franak) 14. lipnja 2018.. Dakle, u skladu sa navedenim 4. travnja 2012. nastupio je prekid zastare za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do toga trenutka nisu zastarjele primjenom općeg roka zastare od 5 godina, i zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018.
14.2. Tužitelj u svojoj tužbi potražuje pretplate koje su nastale u razdoblju od 2019. godine do 2023. godine te stoga nije protekao rok zastare od 5 godina.
14.3. Tuženiku se ukazuje da je presudom Suda Europske Unije u predmetu broj C- 698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., izneseno shvaćanje da nisu protivni pravu EU (odredbi članka 2. točke (b, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.)– nacionalni propisi koji predviđaju različita pravila za zastaru kada je riječ o tužbama za utvrđenje ništetnosti ugovora, te za zastaru u slučaju restitucijske tužbe za povrat stečenog bez osnove.
14.4. Iz obrazloženja spomenute presude suda Europske Unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., slijedi, u točkama 67. i 75. obrazloženja, da je za poštivanje načela djelotvornosti, bitan trenutak od kojeg teče propisano vrijeme za zastaru tih zahtjeva. Tako se, sukladno navedenoj odluci, načelu djelotvornosti protivi da se na tužbu za povrat stečenog bez osnove primjenjuje rok koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tomu da li je potrošač u tom trenutku znao ili mogao znati za nepoštenost odredbe ugovora na koju se poziva u prilog svojoj restitucijskoj tužbi, zbog čega takva pravila o zastari mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača priznatih Direktivom 93/13.
14.5. U našem pravnom sustavu nije propisano od kojeg trenutka teče zastarni rok od pet godina kod restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, no taj se rok, računao po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana svake pojedine uplate.
14.6. Tek je na sjednici građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predmetni stav, prihvaća i ovaj sud i pri tomu se napominje, da isti nije protivan odluci Suda Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., jer upravo iz te odluke proizlazi da rok koji počinje teći od dana kada je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zašto što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru (točka 67. Obrazloženja u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.).
14.7. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.
14.8. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 218-243, 257-265, 277-279 i 288-304), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, pa ga zato u cijelosti prihvaća. Na predmetni nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao prigovor iz razloga što izračun tečajne razlike po osnovi ništetnosti valutne klauzule nije matematički točan jer vještak u svom izračunu mijenja inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope, na što se vještak očitovao dana 24. studenog 2025. godine navodeći da je prilikom vještačenja korištena metodologija koju je vještakinja koristila i u ovom nalazu i mišljenju, a punomoćnik tuženika u takvim identičnim predmetnima nije prigovarao načinu izračuna te uvažavajući prigovor tuženika vještakinja je napravila dopunu u kojoj je uočila nekoliko sitnih pogrešaka zbog nečitljivosti ispisa pa se iz tog razloga iznos uplata i tečajnih razlika neznatno razlikuju. A i u ovom dopuni tečajne razlike izračunate su samo u odnosu na plaćene anuitete, ali ne i na zatezne kamate i druge naknade. Tuženik je u svojem podnesku od 10. prosinca 2025. godine prigovorio dopuni nalaza vještaka jer niti u dopuni nisu prikazane negativne tečajne razlike, a tuženik ističe da upravo zbog istaknutog prigovora radi prijeboja nema osnove da se prilikom izračuna zanemare razdoblja kada je tečaj CHF bio niži. Vještakinja je na navedeni prigovor dostavila svoje očitovanje 29. siječnja 2026. godine te navela da u razdoblju od 01. siječnja 2019. godine do 31. prosinca 2023. godine kod izračuna tečajnih razlika tečaj niti jednom nije bio manji od početnog tečaja. Na navedeno se očitovao tuženik u podnesku od 20. veljače 2026. godine navodeći da ustraju kod istaknutog prigovora da vještak nije prikazao negativne tečajne razlike te da je vještak trebao uzeti u obzir cjelokupno razdoblje od početka otplate kredita, a ne samo od 01. siječnja 2019. godine. vještakinja je u svojem podnesku od 16. ožujka 2026. godine naznačila da je tužbeni zahtjev postavljen za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 31. prosinca 2023. godine te je nalaz i mišljenje izrađeno prema ovako postavljenom tužbenog zahtjevu te je istaknula da je u spisu ovog suda P-209/2019 tužitelj tražio isplatu u razdoblju od 2006. godine do 2018. godine te je u tom postupku izrađen nalaz i mišljenje vještaka za traženo razdoblje.
Test poštenosti
15. Sud ukazuje na presudu Europskog suda u predmetu C-81/19, kojom je utvrđeno da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na načina da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primijene te direktive.
15.1. U odnosu na navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.
15.2. S navedenim u vezi valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske, u rješenju broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje- izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka, odbijena kao neosnovana.
15.3. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
15.4. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Prigovor radi prijeboja
16. Nije sporno među strankama da je u određenim mjesecima tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, odnosno po kamatnoj stopi nižoj od ugovorene, no takvi zahtjevi su u zastari jer su sva utvrđenja Kolektivnog spora glede ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ustanovljena isključivo u korist potrošača, a sam prigovor zastare istaknuo je i tužitelj na ročištu održanom 02. travnja 2026. godine.
16.1. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima, također se ističe kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, tuženik ne može ostvarivati korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.
16.2. Sud smatra da ne postoje zakonske pretpostave iz čl. 323. ZOO -a za istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO -a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje Ugovora je odgovoran su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako tuženik nije pregovarao s tužiteljem o odlučnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope odnosno rizičnosti valutne klauzule u CHF, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj je strani.
Kamate
17. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je, da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezna kamate počevši od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta, kako je to naznačeno u točki I. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
17.1. Dakle, budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).
18.1. Sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi stoga je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.
18.2. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i čl. 156. st. 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14, 118/14, 126/22, u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).
18.3. Tužitelj je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka.
18.4. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR.
18.5. Navedeni trošak odnosi se na sastav tužbe od 22. siječnja 2024. godine (200,00 EUR), sastav obrazloženog podneska od 06. svibnja 2024. godine (200 ,00 EUR), sastav obrazloženog podneska od 29. siječnja 2025. godine (200,00 EUR), zastupanje na ročištu dana 04. veljače 2025. godine (200,00 EUR ), zastupanje na ročištu dana 26. ožujka 2025. godine (200,00 EUR), sastav obrazloženog podneska od 07. listopada 2025. godine (200,00 EUR), sastav obrazloženog podneska od 01. prosinca 2025. godine (200,00 EUR), zastupanje na ročištu dana 02. travnja 2026. godine (200,00 EUR) ukupno 1.600,00 EUR, tome treba pridodati iznos PDV-a od 25% koji iznosi 400,00 EUR, odnosno sveukupno 2.000,00 EUR. Tome treba pridodati trošak vještačenja u iznosu od 450,00 EUR i trošak kopiranja i dokumentacije u iznosu 50,00 EUR tako da sveukupni parnični trošak iznosi 2.500,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, kako je odlučeno u točki III. izreke.
18.6. Opravdani i nužni troškovi obuhvaćaju samo zastupanje po punomoćniku dok je na plaćanje sudskih pristojbi primijenjen čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23).
18.7. Sud je odbio tužitelja za naknadu troškova u dijelu koji se odnose na objavu presude u iznosu od 100,00 EUR jer je odluka strankama dostavljanje pisanim putem, te zatraženu sudsku pristojbu od 300,00 EIUR na tužbu i presudu jer tužitelj isto nije platio, a prema Zakonu o sudskim pristojbama čl. 11. st. 1. t. 20. oslobođen je od plaćanja iste.
19. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.
U Virovitici 15. travnja 2026.
Sudac:
Željka Jurić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni viši sud.
DOSTAVITI:
1. Tužitelj: ZĐ, iz [adresa], po punomoćnici Nataši Ružička, odvjetnici u Virovitici, iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o.,
2. Tužena: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija
