Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-143/2024-83

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz Bjelovara, J. Jelačića 8, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP-a), dana 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 10.731,38 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, prema tužitelju LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 110,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 6,39 eura od 2. svibnja 2007.

- 8,63 eura od 15. lipnja 2007.,

- 10,81 eura od 16. srpnja 2007.,

- 7,77 eura od 16. kolovoza 2007.,

- 7,21 eura od 15. rujna 2007.,

- 13,17 eura od 15. listopada 2007.,

- 6,49 eura od 15. studenoga 2007.,

- 10,47 eura od 15. prosinca 2007.,

- 4,10 eura od 15. veljače 2008.,

- 7,46 eura od 15. svibnja 2008.,

- 4,34 eura od 16. lipnja 2008.,

- 7,09 eura od 15. srpnja 2008.,

- 8,16 eura od 16. kolovoza 2008.,

- 738 eura od 15. rujna 2008.,

- 1,53 eura od 15. prosinca 2008., pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, prema tužitelju LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove zakonskih zateznih kamata u iznosu od 349,00 eura zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

-17,45 eura od 20. veljače 2014.,

-17,45 eura od 20. ožujka 2014.

-17,45 eura od 22. travnja 2014.

-17,45 eura od 20. svibnja 2014.

-17,45 eura od 20. lipnja 2014.

-17,45 eura od 21. srpnja 2014.

-17,45 eura od 20. kolovoza 2014.

-17,45 eura od 20. rujna 2014.

-17,45 eura od 20. listopada 2014.

-17,45 eura od 20. studenoga 2014.

-17,45 eura od 20. prosinca 2014.

-17,45 eura od 20. siječnja 2015.

-17,45 eura od 2. veljače 2015.

-17,45 eura od 2. ožujka 2015.

-17,45 eura od 2. travnja 2015.

-17,45 eura od 2. svibnja 2015.

-17,45 eura od 2. lipnja 2015.

-17,45 eura od 2. srpnja 2015.

-17,45 eura od 2. kolovoza 2015.

-17,45 eura od 2. rujna 2015. pa do isplate do dana 31.prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, prema tužitelju LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.037,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2026. kao od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja prema podnesku od 13. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj ŠL je podnio tužbu kod ovoga suda 9. svibnja 2019., protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., radi isplate, u kojoj navodi da je tužitelj s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor broj 2402006-1031262160/51400607- 5103462056 od 9. ožujka 2007. za korištenje stambenog kredita u iznosu od 69.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, kojim je Ugovorom ugovorena otplata kredita od 240 mjesečnih anuiteta, koji kredit dospijeva na naplatu svakog 1. u mjesecu.

2. Tužitelj ističe da je čl. 8 Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,500% godišnje, a st. 2 istog čl. ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim Odlukama banke tuženika.

3. Tužitelj ističe da relativno brzo nakon zaključenja predmetnog Ugovora, kao i kod većine drugih potrošača, u ugovorima u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim Ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog opće poznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope.

4. Kako tužitelj više nije mogao plaćati mjesečne anuitete zbog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, to je dana 27. siječnja 2016. zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 5103462056, s kojim Aneksom je regulirana konverzija u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sukladno izvršenoj konverziji, a prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o konverziji, utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 31.255,83 eura, a izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica kredita u valuti švicarski franak u iznosu od 47.374,98 CHF.

5. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., prema kojoj tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe i podnošenje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava po tuženiku, a zbog nepoštenih, a time i ništetnih odredb i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, imajući pri tom u vidu činjenicu da provedenom konverzijom nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužitelj preplatio s osnova nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

6. Tužitelj ističe, da prilikom ugovaranja predmetnog kredita tužitelju nije omogućeno sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način, da se radi o tipskom ugovoru, na čiji sadržaj, odnosno njegovih ugovornih odredbi, tužitelj nije imao nikakovog utjecaja, dok prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije bio ponuđen bilo kakav drugi kreditni angažman, osim kredita po uvjetima pod kojim je zaključen predmetni Ugovor. Ističe da je na neki način tužitelj bio nagovaran na uz imanje kredita u valuti euro, odnosno bilo kojoj drugoj (hrk), uz obrazloženje da će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita u valuti euro, da nema nikakovog straha, jer je valuta u švicarskim francima stabilna, a da je Švicarska stabilna zemlja i da nema nikakovih bojazni, ni rizika za tužitelja te da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog kredita.

7. Ističe da mu nisu bili podrobnije objašnjeni potencijalni rizici, osim uvjeravanja kako je kredit u valuti u švicarskim francima jeftiniji, a valuta i država Švicarska stabilne, bez ikakovog rizika, tako da mu ništa osim toga nije stavljeno do znanja, niti objašnjeno, a da je tužitelj dobio bilo kakovu informaciju ili naznaku da će se tečaj u valuti CHF gotovo izjednačiti sa valutom euro i da će mjesečna rata kredita porasti, da će ugroziti ostale životne potrebe tužitelja, tužitelj ne bi pristao na takav kreditni angažman.

7.1. Isto tako, ističe da mu ni na koji način nije bilo predočeno, niti stavljeno do znanja, na koji način će se mijenjati kamatna stopa, već da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke, a tužitelj u trenutku zaključenja Ugovora, niti kasnije tijekom njegovog izvršavanja pa sve do konverzije kada su mu predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja, ali sada u euro kreditu, nije znao, niti je mogao znati na koji način će se mijenjati kamatna stopa ili da će biti mijenjana u budućnosti te da mu nije predočena nikakova metodologija izmjene kamatne stope, niti mu je bilo predočeno o načinu promjene iste.

8. Navodi da mu tuženik u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu nije dao Opće niti Poslovne uvjete o poslovanju banke, da mu nikada nisu bili dostavljeni, kao niti Odluke tuženika o promjenama kamatne stope, osim dostave Obavijesti da se kamatna stopa mijenja iz koje se nije moglo ništa iščitati, osim promjene iste, a tužitelj na takvu promjenu ni na koji način nije mogao utjecati, niti je imao saznanja o parametrima za izračun promjene kamatne stope.

Stoga, smatra da je tuženik predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem zaključio, a da ga prije i u vrijeme zaključenja istog te tijekom njegovog izvršavanja kao trgovac potrošač nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje je ponašanje tuženika sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u Kolektivnom sporu.

9. Tužitelj ističe da zbog nedostatka pojedinačnog pregovaranja o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ista je protivna kogentnim odredbama čl. 96. i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 i 79/09, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz čl. 102. ZZP, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu b roj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka. Ističe da je navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. odnosi se i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i kojom je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje su odredbe prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom tog ništetne, jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, a isto tako je pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive, bez jasnih parametara na koji način se kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi Ugovora koja se odnosi na kamatnu stopu, slijedom čega je takva odredba nepoštena i ništetna.

10. Kako je odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača , u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača , obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, to tužitelj kao korisnik kredita ima pravo postaviti tužbeni zahtjev prema tuženiku za isplatu - vraćanjem (restitucijom) sveg onog što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredba Ugovora o kreditu a koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak te u odnosu na odredbe promjenjive kamatne stope.

11. Tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, jer to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. te uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog Ugovora na dan njegova zaključenja, odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja Ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu pa tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe.

12. Tužitelj ističe da iz analitičke kartice priložene uz tužbu, svaki plaćeni anuitet u kunama koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključno s danom 30. rujna 2015., kao s danom s kojim je provedena konverzija, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio iznos od 47.737,73 kn na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

Kako je proveden postupak konverzije prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom tužitelj nije u potpunosti, kao potrošač obeštećen, nije doveden u pravni položaj s potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije, odnosno onih potrošača koji imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom postupku utvrditi razliku efekata konverzije na preostalu glavnicu, u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju, odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice temeljem početnog tečaja.

13. Tužitelj ističe, da izvršena konverzija nije uvažila činjenicu ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog euro kredita. Primjenom opisane formule, uzimajući u obzir početni stvarni tečaj i početnu ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj je izvršio izračun, tako da smatra da mu pripada iznos od 22.272,57 kuna na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, a sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kao danom kad je provedena konverzija, a koji je iznos tuženik u obvezi podmiriti kako bi tužitelj s osnova razlike efekta konverzije bio stavljen u ravnopravni položaj sa ostalim, ne konvertiranim dužnicima, odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima.

14. Budući tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, to predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 70.010,30 kn (44.737,73 kn iznos koji je tužitelj preplatio na ime nepoštene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF + iznos od 22.272,57 kn na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije u odnosu na početni stvarni tečaj i ugovorene kamatne stope), sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako su navedeni u tužbi i zatezne kamate na iznos od 22.272,57 kn na ime razlike glavnice efekata konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt klauzule na preostalu glavnicu sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., kao od slijedećeg dana konverzije pa do isplate.

15. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom 13. lipnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na iznos od 10.731,38 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate. Predložio je da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

16. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije upuštanja u raspravljanje, istakao prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da su stranke odredbom čl. 16 st. 7 Ugovora o kreditu od 9. ožujka 2007., ugovorile da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke te da nema mjesta primjeni čl. 59 ZPP-a na koju se poziva tužitelj, navodeći da to nikako nije poslovnica tuženika u Garešnici, niti je to ikada bila.

16.1. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, rješenjem broj P-394/2019-7 od 11. rujna 2019., a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-753/2019-2 od 31. listopada 2019. (list 147-149, 160-161).

17. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ne sporeći činjenicu zaključenja Ugovora o kreditu 9. ožujka 2007., kao ni činjenicu da su stranke sklopile i Aneks 1 Ugovora o kreditu, a kojim su ugovorne strane regulirale međusobne odnose iz čega proizlazi da tužitelj nema pravni interes za podnošen je ove tužbe.

Ističe da su stranke Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značajne obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, čime je položaj tužitelja bio izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom. Stoga je predmetnim Aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, a čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6 Aneksa), a koja se kamatna stopa primjenjivala na kredit iste vrste sa valutnom klauzulom u eurima od dana sklapanja osnovnog Ugovora.

18. Tuženik ističe, da je tužitelju bio dostavljen izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15.

Potpisivanju Aneksa sukladno zakonskoj obvezi prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora. Pozivajući se na odredbu čl. 19c toč. 4 ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita, uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenog obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u eure i u valutnu klauzulu u eurima po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19c st. 1 toč. 3 ZID ZPK/15, a pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF-euri) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit, tako i za kredit u eurima.

19. Navodi da je tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZID ZPK/15, početno utvrđen otplatni plan Ugovorom o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenjen s novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eurima sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na početno utvrđen i Otplatni plan i anuitete, odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koji su sastavni dio Otplatnog plana.

19.1. Pojašnjavajući postupak konverzije, tuženik ističe da je isti proveden na način da je utvrđen iznos glavnice kredita sa valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, da je definirana kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom, da je kreiran novi Otplatni plan u kredit u eurima na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita sa valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno Otplatnom planu za kredit u eurima.

20. Tuženik nadalje navodi da je bio u zakonskoj obvezi tužitelju ponuditi sklapanje Aneksa, a da je tužitelj taj koji je slobodnom voljom odlučivao želi li ili ne izmijeniti osnovni Ugovor, odnosno imao je pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Međutim, kako je tužitelj odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, stranke su zaključile Aneks osnovnom Ugovoru, zbog čega drži da je tužba neosnovana.

21. Tuženik je istakao i prigovor zastare, smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 3 godine, sukladno odredbi čl. 230 ZOO-a u svezi čl. 138 ZZP-a, a imajući u vidu tužiteljeva plaćanja. Kako je odredbom čl. 118. ZPP -a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZPP-a, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga je zakonodavac jasno predvidio da u postupcima koje potrošač osobno pokrene, radi se o postupcima o naknadi štete, zbog čega je u konkretnom slučaju primjenjiv zastarni rok od 3 godine.

22. Smatra da su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja vezano za valutnu klauzulu, jer je ista u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa važećim zakonskim propisima, tako da su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivne njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane.

23. Također smatra da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud potvrdio presudom broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2019., jer je protiv navedene presude tuženik izjavio reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takove odluke, o kojoj reviziji još nije odlučeno pa stoga predlaže prekid ovog parničnog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije tuženika, koji se postupak vodi pod brojem Rev-2221/2018.

24. Tuženik smatra da je i sam Visoki trgovački sud istakao da njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, jer je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U ovom postupku drži da je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i samog sklapanja Ugovora, tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valutne klauzule za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja, kao budućeg korisnika kredita, na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarski franak) i njegove kreditne obveze.

24.1. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, tako da je tuženik u reklamnom materijalu i oglasima u ponudi nudio kredite ne samo kredite uz valutnu klauzulu i to ne samo kredite u CHF, već i u eurima i USD, da ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako ni tužitelja, na bilo koju opciju iz ponude, da je težište stavio na kreditiranje bez jamca, dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao da svako kreditno zaduživanje (bez obzira na valutnu klauzulu) predstavlja određeni rizik kojeg je tužitelj kao tražitelj kredita morao biti svjestan i da je na letcima egzaktno, grafički prikazano kreditiranje tečaja CHF, EUR i USD, u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004.

24.2. Tuženik nadalje napominje, da je svim potrošačima pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavano i uručivani su obrasci koji decidirano pojašnjavaju pojam valutne klauzule, promjene tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (eur, CHF ili USD), koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada i dr.) u kunama i u svim Poslovnicama banke, svakodnevno je omogućeno i provjeriti tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti na besplatan info telefon ili na internetskoj stranici banke.

25. Navodi da je iz Ugovora o kreditu kojeg su zaključile stranke, vidljivo da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno navedeno da će se povrat obveze iz Ugovora o kreditu obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom kojem je kao korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućnošću promjena iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja, a tužitelj je svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Također ističe, da je tuženik upozoravao posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima te je potrošače informirao o kretanju valute, davao preporuke korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Kako je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz Ugovora o kreditu, ističe da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima Ugovora, konkretno o valutnoj klauzuli.

26. Nadalje, ističe da je u razgovoru sa službenicima banke, tužitelju u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak u odnosu na koje navode je tuženik predložio saslušanje voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške u prodaji, koji je svjedok u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio zadužen za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u odnosu na ugovaranje Ugovora o kreditu kao što je predmetni te svjedoka zaduženog za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, kojim dokaznim prijedlozima tuženik želi dokazati razinu informacije koje su bile pružene tužitelju, da je tužitelj bio dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu prije, a i u vrijeme sklapanja.

27. Navodi da tuženik nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Odnos obveza potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je regulirano i kontrolirano od strane HNB-a, koja je svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (Narodne novine broj 38/2010 i 62/2011), u čl. 8 propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakog dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju, a iz tog razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući citiranu Odluku, kao i limit iz te Odluke, ističe da Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvoda, već isključivo iz CHF izvora.

Dakle, tuženik je imao obvezu u CHF i nije imao nikakove namjere usmjerene na ostvarivanje ekstra profita.

Ukoliko bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, a kako to predlaže tužitelj, to nikako ne znači da tuženik gubi navodno stečeni ekstra profit, nego kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama, jer i sam nadalje ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicima.

28. Ističe da razvojni tečaj strane valute nije bio unaprijed predvidiv, kako u odnosu na CHF, tako i na druge valute. Da je tužitelju, kao i svakoj drugoj osobi, koja sklapa ugovor o dugoročnom kreditu, trebalo biti jasno da tijekom tako dugo vremenskog razdoblja ne može se očekivati da će takav ugovor proizvoditi ekonomske učinke prilikom sklapanja i konačne otplate kredita, a svakoj razumnoj osobi, kao i tužitelju, jasno je da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu pa se prilike u društvu , ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj.

Stoga, ističe da se ne može smatrati da bi odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer prema pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača, ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu.

Ističe da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

29. Ističe, da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to na način da je prije donošenja ZID ZPK (Narodne novine broj 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstva javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175 Zakona o bankama, Narodne novine broj 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 117/08, čl. 308), tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni Otplatni plan, a što je tuženik i učinio.

30. Nadalje, ističe da se je u vrijeme sklapanja Ugovora u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a koja je kasnije implementirana u odredbu čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaja, a treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva citirane Direktive da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe, imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet Ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu sa citiranom Direktivom, a sukladno odredbi čl. 145 Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu.

Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP-a, to ne znači da ih sud treba zanemariti i prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

31. Ističe da je tužitelju dostavljena Metodologija promjene kamatnih stopa, a sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju od 2. prosinca 2013., koja je stupila na snagu 1. travnja 2014. (dalje u tekstu ZID ZPK, Narodne novine broj 143/13). Sukladno navedenom, tuženik je bio u obvezi donijeti novu Metodologiju na koju se obračunava ugovorna kamata, a kojom Metodologijom se sukladno Zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatne stope.

Tako je tuženik postupajući prema ZID ZPK i donio novu Metodologiju koja se primjenjivala na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu i prije sklapanja Aneksa.

Tuženik je od 1. siječnja 2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, a time izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i učinio.

32. Dakle, tužitelju je kroz ZPK pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije bila potrebna, tako da je zakonodavac odgovarajući cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen citiranim Zakonom. Ističe da je ZID ZPK/13 na ugovorni odnos imao utjecaj kroz odredbu čl. 11a st. 5, kojim je tužitelju omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Stoga se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja ne može zanemariti restitucija s osnovne odredbe čl. 11a st. 5 ZPK i odredbe čl. 16 Ustava Republike Hrvatske.

33. Ističe da je deklaratorna zaštita u predmetnom sporu usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, jer ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor je pravno i sadržajno nepotpun i stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos, odnosno parničnih straka, treba potražiti u tumačenju preostalih ugovornih odredbi.

34. Tuženik ističe da odredba čl. 8 st. 1 Ugovora o kreditu sadrži odredbu da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50% godišnje, a da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina je njezina trajna visina, jer druge odredbe Ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjene takve stope mogle nastupiti.

Ukoliko se Ugovor teleološki tumači, može dovesti do zaključka da je kamatna stopa nepromjenjiva i da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi, a takva jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u Ugovoru nije predviđen način njezina podešavanja.

Nije moguće, niti je pravno dopušteno, kamatnu stopu koju su stranke izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj Ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

35. Ugovorne strane u trenutku zasnivanja Ugovora, jasno su očitovale svoju volju na način da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga smatra da se deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti, a bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, a bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobodne ugovaranja.

36. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženiku ikakovu štetu prouzročio svojim postupanjem.

Tuženik se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz predmeta broj Pž-7129/13, koja definira potrošača u skladu s praksom suda EU kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu pa se tužitelj ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, jer to nije životno, logično i uvjerljivo, a tužitelja nitko nije silio da sklopi predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom, već je to bila isključivo slobodna volja tužitelja.

36.1. Ukoliko se tužitelj želi prikazati kao osoba koja je sklopila Ugovor bez da je preispitala njegove odredbe, tuženik smatra da ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on niti nije žel io pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi novčana sredstva.

Ističe da je tužitelja u prvoj mogućoj prilici, a sukladno citiranoj Direktivi te spomenutim Zakonima, izvijestio tužitelja o promjeni kamatne stope i da je pri tom tužitelj imao pravo na raskid Ugovora, a takvo držanje treba cijeniti, jer navodi tužitelja i njegovo ranije postupanje su dijametralno suprotni, a sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti je očigledan.

37. Tužitelj ističe da je odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14), odnosno čl. 138a (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definiran pravni osnov tužbenog zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora, temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova je jasna, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira.

38. Podneskom od 8. svibnja 2020., tuženik je podnio prigovore radi prijeboja svoje tražbine s osnova otplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 885,61 kn, kada je tečaj bio niži od početnog sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose te u odnosu na kamatnu stopu navodeći da bi tužitelj bio dužan vratiti manje plaćeni iznos od 1. siječnja 2014. kada je kamatna stopa bila snižena od početno ugovorene i to u iznosu od 1.044,68 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 6.614,23 kn sa zateznom kamatom tekućom na iznose kako su navedeni u citiranom podnesku.

39. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tuženik je podneskom od 5. prosinca 2025., u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva naveo da konačno postavlja prigovor radi prijeboja i to ukoliko utvrdi ništetnim pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, izjavljuje prigovor radi prije boja svoje tražbine s osnove otplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 111,00 eura kako su navedeni u citiranom podnesku te u odnosu na dio tužbenog zahtjeva ukoliko se utvrdi ništetna pobijana odredba o načinu podešavanja kamatne stope, ističe da bi imao protutražbinu budući se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,5%, tako da predlaže da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 349,00 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako su navedeni u citiranom podnesku. Konačno, tuženik je predložio da se tuženi zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

40. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 9. ožujka 2007. (list 5-8, 197-207), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 27. siječnja 2016. (list 9-11, 191- 196), otplatni plan (list 12-14), pregled prometa po partiji kredita (list 15-19), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 20), obavijest o promjeni kamatne stope (list 21-25, 28, 31), otplatni plan (list 26-27, 29-30, 32-33, 34-35), obavijest o kreditu (list 34), obrazac o prihvatu izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur od 1. prosinca 2015. (list 47, 209-210), reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu CHF, eur i USD (list 88-116), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 117), Priopćenje za javnost HNB od 16. ožujka 2015. i 14. siječnja 2014. (list 118-119), pregled prometa po partiji kredita (list 122-124, 177- 190), prosječna ponderirana kamatna stopa HNB (list 125), inicijativa za interni prijenos sredstava (list 208), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 211- 219, 347-355), članak prof. dr. sc. CL i doc. dr. sc. IL (list 227-248), pisan iskaz AL (list 249-250), e-mailovi (list 251-253), pitanja i odgovori za stambene kredite (list 254-256), obavijest o kreditu (list 256), Otplatni plan (list 257-259), kratki vodič kroz konverziju (list 318-346),

41. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka KL (list 546-547).

42. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 547-549).

43. Izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, Zrinku Ručeviću koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 9. svibnja 2025. (list 559-574) i dopunu knjigovodstvenog vještaka Zrinka Rućevića 12. studenoga 2025. (list 620-634).

44. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

45. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

46. Nije sporna činjenica između stranaka da je tužitelj kao korisnik kredita (ujedno i založni dužnik), sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor dana 9. ožujka 2007. Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103462056, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz [adresa], dana 12. ožujka 2007., pod brojem OV-3470/2007, prema kojem je tuženik/banka kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 69.200,00 CHF u protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci (20 godina).

47. Člankom 2 i 7 Ugovora, ugovorena je valutna klauzula u valuti CHF, a čl. 8 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje, koja se obračunava primjenom proporcionalne metode. Predmetnim Ugovorom i to čl. 7 ugovoreno je da kredit dospijeva na naplatu svakog 1. u mjesecu.

48. Nadalje, čl. 3 Ugovora ugovorena je namjena kredita/stambeni kredit za kupnju nekretnine, a čl. 11 Ugovora ugovoreni su instrumenti osiguranja i to sudužnik, zadužnica, mjenica, izjava o suglasnosti primanja, depozit, založno pravo na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Hrgovljani-Nove Plavnice, čkbr. [katastarska čestica].

49. Također, nesporna je činjenica da su stranke sklopile i Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103462056, dana 27. siječnja 2016. (dalje u tekstu Aneks 1 Ugovora), koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su izvršile konverziju predmetnog kredita, a koji je Aneks solemniziran kod javnog bilježnika Martine Dujmović iz [adresa], pod brojem OV-1036/2016.

50. Čl. 5.2. Aneksa 1 Ugovora o kreditu utvrđeno je da nedospjela glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., po provedbi konverzije koja je omogućena tužitelju kao korisniku kredita, iznosi 31.255,83 eura po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koja će se otplata podmirivati sukladno Otplatnom planu iz čl. 9 Aneksa 1 Ugovora.

51. Nakon provedene konverzije, utvrđeno je da postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 13.517,71 kn.

Ugovorena je i visina ugovorne kamate po stopi od 3,20% (sukladno čl. 11a st. 5 ZPK). Člankom 7.2. utvrđeno je da će se dio više uplaćenog iznosa od 13.517,71 kn, a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u eurima u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015., uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1 ZID ZPK kojem je u ZPK dodan čl. 19f st. 2 do datuma iz zaglavlja Aneksa 1, koristi za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u eurima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovu dospijeću, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

Utvrđeno je (čl. 8 Aneksa 1) da anuitet iznosi 299,20 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za eure na dan podmirenja.

52. Odredbom čl. 11 Aneksa 1 Ugovora o kreditu tuženik je ugovorio instrumente osiguranja od tužitelja kao korisnika kredita.

53. Svjedoka KL (list 546-547), koja je sada u mirovini 11 godina, radila je kao referent u Poslovnici tuženika u [adresa]. Ista nije imala neposredna saznanja koja bi se odnosila na zaključenje osnovnog Ugovora o kreditu i Aneksa 1 tom Ugovoru. Njen iskaz temelji se na općenitim saznanjima koja su se odnosila na obavljanje njenog posla u odnosu na kontakte s klijentima, koje je vodila kod zaključenja ugovora o kreditu, bilo namjenskog ili nenamjenskog, da joj je obveza bila predočenje o vrsti kredita koju banka plasira, a tijekom 2007. tuženik je za nenamjenske kredite plasirao u valuti euro i CHF, nije se sjećala da li je u ponudi bilo nenamjenskih kredita u kunama. U odnosu na kamatnu stopu kod kredita u švicarskim francima, predočavala je da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i koja je niža kod kredita u švicarskim francima u odnosu na kredite u eurima, a sukladno otplatnom planu klijenti su sami se odlučivali na kredit u švicarskim francima, jer im je bila povoljnija otplatna rata i niža kamatna stopa, svaki klijent bio je informiran kroz letak banke, na kojem je letku grafički bio prikazan rast švicarskog franka, pa smatra da se na taj način klijenti informirao i o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi. Ugovori koji su zaključivani, bili su t ipizirani, niti jednog klijenta nije nagovarala da zaključi kredit u švicarskim francima već u eurima, već je to bila slobodna volja klijenta, a u vrijeme kad su se sklapali aneksi tih ugovora, odnosno kada je došlo do konverzije kredita više nije radila, a svoj iskaz temeljila je na vlastitom iskustvu u okviru svog posla, bez da je imala neposredan kontakt s tužiteljem.

54. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio klijent tuženika, da je kredit podignut za kuću za stanovanje u kojoj se ne obavlja nikakova privredna, niti gospodarska djelatnost, da se odlučio za kredit kod tuženika, jer u štedionici u kojoj se je interesirao bio je nepovoljniji kredit.

Iako je svjedok KL u svom iskazu navela da se ne sjeća tužitelja, tužitelj je svojim iskazom potvrdio da je upravo navedeni svjedok bila kreditni referent s kojim je tužitelj zaključio nenamjenski Ugovor, da mu je ista ponudila tri vrste kredita, u valuti CHF, eurima i kunama te po utvrđenju njegove kreditne sposobnosti i sačinjenju otplatnog plana, otplatna rata u švicarskim francima bila mu je najpovoljnija i iznosila 1.900,00 kn mjesečno te se je zbog te činjenice odlučio na kredit u valuti CHF. U odnosu na dva spomenuta ostala kredita, po upitu KL, u odnosu na razliku među kreditima, ista mu je prezentirala da je kod kredita u valuti CHF najniža kamatna stopa, da je navedena valuta stabilna, dok kod eura dolazi do porasta isključivo tijekom ljeta zbog turista.

Odobren mu je kredit za iznos od oko 70.000,00 CHF (prema Ugovoru o kreditu od 69.200,00 CHF), na rok otplate od 20 godina, a depozit kao sredstvo osiguranja naplaćen je iz iznosa od dobivenog kredita. Radilo se o tipskom Ugovoru, nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora, nije bio informiran o parametrima valutne klauzule, niti izračunu kamatne stope, kao niti o rizicima tečaja, po zanimanju je bravar, nema ekonomsku naobrazbu i bilo mu je jasno da ukoliko dođe do porasta tečaja da mu može doći i do povećanja mjesečne rate, no nije imao nikakovih saznanja ni informacije, niti ga je itko informirao da može doći do naglog povećanja mjesečne rate sa 1.900,00 kn na iznos od 3.800,00 kn.

Razlozi zaključenja kredita u valuti CHF su što je bila povoljna otplatna rata, da mu je prezentirano da se radi o stabilnoj valuti, kredit je otplaćivao putem trajnog naloga od plaće koja mu je bila isplaćivana na tekući račun kod tuženika, dobio je Obavi jest o promjeni kamatne stope, tako da nije niti bio svjestan činjenice koliko iznosi mjesečna otplatna rata, reagirao je tek kad je dobio obavijest od tuženika da se javi na potpisivanje novog trajnog naloga, tako da je tek onda bio svjestan da je otplatna rata 3.800,00 kn, a plaća mu je iznosila 4.000,00 kn, što je za njega postalo nemoguće plaćati s obzirom na primanja njegove supruge koja su bila niža uz obvezu uzdržavanja dvoje mlljt. djece. Putem sredstva javnog priopćavanja došao je do informacije da se kredit može konvertirati iz valute CHF u eure, a potom je u Poslovnici tuženika u [adresa] zaključio Aneks osnovnom Ugovoru. Protekom vremena nije se sjećao koliko je iznosila glavnica, rok otplate je ostao isti, a otplatna rata smanjena je na iznos od 2.300,00 kn, što sada u protuvrijednosti iznosi 300,00 eura. Također, kao i u odnosu na osnovni Ugovor, nije pregovarao niti o jednoj odredbi Aneksa Ugovora, a instrumenti osiguranja bili su istovjetni kao i osnovnim Ugovorom. Predmetni kredit u otplati je još nekih tri godine. Da je imao saznanja da bi otplatna rata mogla naglo rasti, ne bi se odlučio na kredit u švicarskim francima, već u eurima ili kunama, obzirom da se je pokazalo da se je radilo o vrlo nepovoljnom kreditu.

55. Spisu predmeta priložena je i pisana izjava svjedoka FL, ovjerena kod javnog bilježnika Mladena Matoša u Zagrebu, dana 10. veljače 2020. (list 249 -250), u odnosu na koju je tuženik odustao od saslušanja navedenog svjedoka, koja je bila voditeljica Službe upravljanje ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške u prodaji u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i koja je bila nadležna za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu takove vrste, a čijom pisanom izjavom tuženik želi dokazati razinu informiranosti koja je pružena tužitelju oko rizika sklapanja predmetnog Ugovora prije i za vrijeme sklapanja te da u prilog govori činjenica da je FL svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala e-mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom i da je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, a koji je e-mail dostavljen uz privitak pisane izjave svjedoka (list 251-253).

56. Obzirom na navode tuženika glede pisane izjave svjedoka FL, od čijeg je dokaznog prijedloga saslušanjem tuženik odustao, no dostavio pisanu izjavu (list 249-250), iz njenog iskaza proizlazi da nije imala nikakav neposredni kontakt s tužiteljem, niti je s njim neposredno pregovarala oko odredba i uvjeta Ugovora o kreditu u valuti CHF, već njena izjava sadrži općenite navode glede poslovanja tuženika i postupanja kreditnih referenata s klijentima u vezi pregovaranja i ponudi kreditnih plasmana s kojima je raspolagao tuženik.

57. S obzirom na iskaz tužitelja, nedvojbeno je utvrđeno da svrha nije bila zaključenje Ugovora koja je namijenjena njegovu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (tužitelj je po zanimanju bravar), već u svrhu rješavanja privatnog (stambenog) pitanja, pri čemu tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravi posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovu zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj, aktivno legitimiran u ovom predmetu.

Uz navedeno, tijekom postupka, s obzirom na provedene dokaze utvrđeno je da je tužitelj pri zaključenju predmetnog Ugovora kao i Aneksa 1 Ugovora o kreditu primijenio dužnu pažnju i da tužitelj unatoč tome, a s obzirom na postupanje tuženika, kao prosječnom potrošaču, nije bilo omogućeno sudjelovanje u pregovorima, vezanim za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu i utjecaja na sastav odredbi Ugovora o kreditu, a koji je Ugovor sastavio sam tuženik. Takav zaključak nedvojbeno proizlazi i iz iskaza svjedoka KL koja nije imala nikakovih neposrednih saznanja oko sklapanja Ugovora s tužiteljem, navodeći da se ne sjeća tužitelja, međutim, tužitelj je upravo tvrdio da je ona bila kreditni referent s kojim je pregovarao oko zaključenja Ugovora o kreditu u valuti švicarski franak.

57.1. Obzirom na iskaz tužitelja i sadržaj zaključenog Ugovora, nedvojbeno je utvrđeno da, tužitelj ima svojstvo potrošača, tužitelj je po zanimanju bravar, no bankarski službenici u pravilu ne znaju objasniti metodu izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope, kao ni objasniti rizike valutne klauzule CHF. Znanje o svim rizicima kredita s valutnom klauzulom CHF imale su samo uprave banaka.

58. S druge strane, iako je tuženik tijekom ovog postupka predložio saslušanje službenika banke (svjedoka KL), na temelju njenog iskaza, čija su saznanja bila posredna, jer je ista u svom iskazu iskazivala općenito o postupanju prema klijentima kod pregovaranja i informiranja za kredite u stranim valutama, po ocjeni suda utvrđeno je, da tuženik nije dokazao činjenicu da je tužitelj bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali da bi i tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bili objašnjeni potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.

To tim više, što iz njenog iskaza proizlazi da je tužitelj bio ponuđen letak sa grafičkim prikazom vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

Međutim, evidentno je da tužitelj nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora, a osim toga, i svjedok KL je potvrdila da su Ugovori o kreditu u švicarskim francima bili tipski ugovori.

59. U odnosu na pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, u odnosu na ta pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

60. U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

60.1. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 9. ožujka 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

61. Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO-a). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

62. S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita.

Prema tome, banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope, jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

63. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu.

Istovremeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

64. Visina potraživanja tužitelja, a koju je visinu tuženik osporavao, utvrđena je nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Zrinka Ručevića, koji je temeljem rješenja broj P-143/2024-57 od 27. ožujka 2025. trebao utvrditi:

1.) preplaćene mjesečne iznose kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na ime promijenjene kamatne stope i iznosa obračunatih prema početnoj kamatnoj stopi naznačenoj u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103462056 od 9. ožujka 2007. i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103462056 od 27. studenog 2016., za razdoblje otplate kredita do 30. rujna 2015. do dana kada je provedena konverzija, sve izraženo u valuti euro i kunama.

2.) preplaćene mjesečne iznose kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na ime povećanja tečaja valute CHF i iznosa obračunatih prema tečaju valute CHF koji je bio važeći na dan sklapanja Ugovoru o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5103462056 od 9. ožujka 2007. i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103462056 od 27. studenog 2016., za razdoblje otplate kredita do 30. rujna 2015., sve izraženo u valuti euro i kunama.

3.) izračun razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži sa tečajem po kojem je realiziran kredit

4.) zbroj iznosa pod toč. 1.) i 2.)

5.) izvršiti obračun zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose (iz alineje 1 i 2 ovoga rješenja), zaključno s danom 30. rujna 2015. kao danom provedene konverzije

6.) izvršiti izračun razlike na način da se izvršiti uračunavanje iznosa iz konverzije na način da od istog najprije umanji obračunate zakonske zatezne kamate na utvrđene preplaćene iznose glavnice počev od najstarijeg dospjelog anuiteta pa nadalje, a potom umanji utvrđene preplaćene iznose glavne tražbine počev od najstarijeg anuiteta pa nadalje, sve posebno na ime preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope, a posebno preplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja, a ukoliko ukupne zatezne kamate nisu dostatne da se odbije preplata iz konverzije, onda se ta preplata ima odbiti od glavnice, sve izraženo u valuti euro i kunama

65. Iz dostavljenog pisanog nalaza i mišljenja od 9. svibnja 2025. proizlazi da kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,50%, ugovoreni rok otplate je 240 mjeseci, dospijeće prve obveze je bio 1. svibnja 2007., a svaki slijedeći svakog 1. dana u mjesecu, koji će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.

Kredit je u cijelosti iskorišten 15. ožujka 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,566900 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 69.200,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 316.029,48 kn, odnosno 41.944,32 eura. Dana 27. siječnja 2016. zaključen je Aneks 1 Ugovoru o kreditu, a na dan na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u eurima iznosi 31.255,83 eura te prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužitelj je uplatama po kreditu u CHF više uplatio konvertirani kredit u eurima u iznosu od 12.198,66 kn.

U razdoblju otplate kredita (prema pregledu promjeni kamatnih stopa) ista se je više puta mijenjala i to od početne 4,50% od 1. do anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2008., od 5,05% godišnje u razdoblju od 1. veljače 2008. do 1. travnja 2009., 5,40% godišnje u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 1. listopada 2010., 5,15% godišnje u razdoblju od 1. studenoga 2010. do 1. svibnja 2011., 4,85% godišnje u razdoblju od 1. lipnja 2011. do 1. listopada 2011., 4,50% godišnje u razdoblju od 1. studenoga 2011. do 1. siječnja 2014. te od 3,23% godišnje u razdoblju od 1. veljače 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015.

65.1. U zaključnom nalazu i mišljenju vještak je naveo da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. svibnja 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015. koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.242,14 CHF, odnosno 752,79 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti eur) (list 563, 565, 567, 569, 571, 573).

65.2. Nadalje, vještak je naveo da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. svibnja 2007. do dana izračuna konverzije 30. rujna 2015., a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.157,61 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "s'' Tabele 1 iz nalaza (list 563, 565, 567, 569, 571, 573).

Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose vještak je naveo da razlika po prethodno navedenim osnovana, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 7.775,44 eura (konvertirani iznos) (6.910,40 eura glavnice i 865,04 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

65.3. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, iznosi 2.955,94 eura (konvertirani iznos).

66. U pisanom nalazu i mišljenju tužitelj nije prigovorio, ističe da je upravo predmetnim nalazom potvrdio da je utvrđena razlika koju tužitelj zahtijeva u ovom predmetu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope te da prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje te je stoga preinačio tužbeni zahtjev na iznos od 10.731,38 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., kao od slijedećeg dana od dana izvršene konverzije, pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 2. ZOO -a.

67. Tuženik je naveo da nema prigovora matematičkom izračunu vještaka, niti je zahtijevao (a kao i tužitelj da se izvodi dokaz saslušanjem vještaka radi usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja), nadalje je osporavao pravnu osnovu potraživanja tužitelja (radi se o prigovoru o kojem ne odlučuje vještak, već sud), međutim, tuženik je predložio da vještak izvrši dopunu nalaza i mišljenja u dijelu u kojem su evidentirane negativne razlike u korist tuženika kako bi mogao konačno postaviti prigovor radi prijeboja i to za razliku u tečaju CHF i za razliku u kamati.

68. Sukladno prijedlogu tuženika, sud je od knjigovodstvenog vještaka zatražio dopunu nalaza i mišljenja, prema rješenju suda broj P-143/2024-70 od 1. listopada 2025., na način da izvrši obračun:

- za razliku u tečaju u CHF:

izračun novčanog iznosa, izraženog u kunama te u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF/HRK s dana isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF/HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta;

- za razliku u kamati:

izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, te u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama.

69. Vještak je dostavio 12. studenoga 2025. dopunu nalaza i mišljenja u kojoj je naveo da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada se promatraju samo iznosi koje je tužitelji više platio tada:

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.242,14 CHF, odnosno 752,79 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1a iz nalaza (u valuti euro) (pozitivni iznosi razlika), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 516,39 eura, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.157,61 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1a iz nalaza (pozitivni iznosi razlika), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.967,54 eura.

Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate), vještak je utvrdio da iznosi 7.775,29 eura (konvertirani iznos) (6.910,40 eura glavnice i 864,89 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

69.1. Ukoliko se promatraju svi pozitivni i negativni iznosi vršenjem prijeboja tada je vještak utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 666,34 CHF, odnosno 403,79 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1a iz nalaza (u valuti euro) (svi iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 483,36 eura, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.046,61 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1a iz nalaza (svi iznosi) i zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.856,77 eura.

Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate), vještak je utvrdio da iznosi 7.171,49 eura (konvertirani iznos) (6.450,40 eura glavnice i 721,09 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).

Iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita.

70. Dopuni nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije prigovorio, navodeći da je vještak u bitnom potvrdio pisani nalaz i mišljenje te da je samo iskazao negativne razlike.

Neovisno o dopuni nalaza i mišljenja, tužitelj je u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva opetovano istakao da su neosnovani navodi tuženika koji tvrdi da bi bilo osnova za priznanje tzv. negativne razlike, jer tužitelj ništa od tuženika nije dobio ili bi bilo kakva imovina tuženika neosnovano pripala tužitelju, s time da nije za zanemariti činjenicu da je u cijelom postupku kreditnog aranžmana odnosno otplate kredita tužitelj kao potrošač bio poštena strana ugovornog odnosa dok je tuženik taj koji je koristio nepoštene i ništetne odredbe u svoju korist, te mu slijedom toga ni ne pripada bilo kakvo pravo na eventualne negative razlike odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF odnosno kamatna stopa bila niža od početno ugovorenih parametara.

71. Isto tako, tuženik je podneskom od 5. prosinca 2025. prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, međutim, protivio se preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja podneskom od 13. lipnja 2025., kojim tužitelj postavlja zahtjev za isplatom iznosa od 2.955,44 eura s osnova razlike nedospjele glavnice između visine glavnice CHF i eura na dan konverzije 30. rujna 2025. i da je sukladno odredbi čl. 193. st. 3 ZPP -a nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak.

71.1. Također je, u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik istakao prigovor zastare, navodeći da je od 27. siječnja 2016., kao od dana kad je konverzija izvršena, pa do postavljanja tužbenog zahtjeva prošlo više od 5 godina, da je za taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara (za preinačeni iznos tužbenog zahtjeva od 2.955,44 eura).

71.2. Isto tako, ističe da je tužitelj preinačenim tužbenom zahtjevom od 13. lipnja 2025., uz postojeće tužbene zahtjeve, postavio i zahtjev za isplatom iznosa od 865,04 eura s osnove zateznih kamata za preplaćeni iznos koje je tuženik tužitelju obračunao prilikom izračuna konverzije, počev od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kad je konverzija izvršena te je i u odnosu na taj dio zahtjeva tuženik naveo da se protivi preinaci te je istakao prigovor zastare obzirom da je od 30. rujna 2015. kao dana učinka konverzije pa do dana podnošenja tužbe proteklo više od 3 godine, čime je nastupila zastara.

Također, opreza radi ističe, da je od dana kad je konverzija izvršena proteklo i više od 5 godina, tada bi također tužiteljev tužbeni zahtjev bio u zastari u slučaju da se primjenjuje zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a.

72. Nadalje, obrazlažući osnov svojih navoda u odnosu na osporavanost tužbenog zahtjeva, tuženik je istakao da je tužitelj tužbom od 9. svibnja 2019. potraživao iznos od 47.737,73 kn, odnosno 6.335,89 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, a da je podneskom od 30. lipnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 6.910,40 eura sa zateznim kamatama.

Opetovano se protivio takovoj preinaci, navodeći da je tužitelj mogao prilikom podnošenja tužbenog zahtjeva do zaključenja prethodnog postupka, postaviti točno određeni iznos jer je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom, a podredno za dio tužbenog zahtjeva od 574,51 euro ističe prigovor zastare.

Obzirom da je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012, a čije je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe po osnovi ništetne kamatne stope nastupila bi 14. lipnja 2019., odnosno 15. lipnja 2019., za isplatu s osnove tečajnih razlika zbog čega tužitelj nema pravo potraživati razliku na iznos koji prelazi iznos utužen u tužbi.

73. Tuženik je nakon dopune nalaza i mišljenja, postavio konačno prigovor radi prijeboja u iznosu od 111,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (ukoliko bi sud utvrdio ništetnim odredbu o valutnoj klauzuli, a tada bi tužitelj bio dužan tuženiku vratiti svaki otplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

74. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnim tu pobijanu odredbu, tuženik ističe da ima protutražbinu prema tužitelju, jer bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita), tako da postavlja zahtjev radi utvrđenja svoje tražbine prema tužitelju po tom osnovu u iznosu od 349,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom .

75. S obzirom na činjenicu da stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje, kao ni dopunu nalaza i mišljenja vještaka, izričito su navele da ne predlažu njegovo saslušanje radi obrazlaganja u smislu odredbe čl. 260 st. 2. ZPP -a, to sud nije niti izvodio dokaz saslušanjem knjigovodstvenog vještaka.

Stoga je sud nalaz i mišljenje, kao i dopuna, prihvatio u cijelosti, ocijenjeni su da su dani prema pravilima struke i dokumentaciji priloženoj spisu predmeta, a koja vjerodostojnost nije osporavana po strankama. Također je utvrđeno da nalaz i dopuna nemaju proturječja, nisu nejasna i nepotpuna, nemaju nedostataka, niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja knjigovodstvenog vještaka. Osim toga, u podnesku tuženika od 5. prosinca 2025., tuženik je kao i tijekom postupka, isticao prigovore koji su pravne prirode i koji nisu u nadležnosti vještaka, već pravne ocjene ovoga suda.

76. Dakle, sumirajući navedeno, tužitelj je postupka naveo kako nije bilo obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, na koji način da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovorna obveza da je postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je nadalje istaknuo da provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u odnosu tužitelja, kao potrošača, i banke, kao vjerovnika, jer da je konverzija pogrešno obračunata, dakle da nije provedena u skladu sa zakonom, dok su tvrdnje tuženika bile suprotno navedeno. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao logičan i vjerodostojan.

77. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15, dalje: ZID ZPK), stupio je na snagu 30. rujna 2015., nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Cilj ZID ZPK/15 je konverzijom uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF. Poglavlje IV.A ZID ZPK/15 koje se odnosi na konverziju, u skladu je s člankom 1. stavak 1., člankom 6. stavak 1. i člankom 7. stavak 1. Direktive. Postupak konverzije propisan je kogentnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15.

78. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

78.1. Za ovaj postupak odlučno je utvrditi Aneks 1 Ugovora o kreditu sklopljen u skladu s odredbom članka 19.c. ZIDZPK/15, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazum u konverziji koji proizvodi pravne učinke. Za napomenuti je da u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019, također ukazano da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke, bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, za istaknuti je da se u rješenju Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

79. Nadalje, u rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

80. Također, u kontekstu navedenog Europski sud za ljudska prava u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C-51/17, EU:C:2018:750 i Dunai od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima EU sud izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

81. Slijedom navedenog, cilj ZID ZPK/15 je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZID ZPK/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke.

Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“.

Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Osnovna postavka konverzije (načelo konverzije) je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR

Način izračuna konverzije kredita propisan je kogentnom odredbom čl. 19.c ZID ZKP/15 na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (članak 19.c. stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (članak 19.c . stavak 1. točka 5. i 6. ZIDZPK/15),

- odredba članak 19.c . stavak 1. točka 7. ZIDZPK/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

82. Dakle, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZIDZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZIDZPK/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije.

Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita, odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR.

83. ZID ZPK/15 stupio je na snagu 30. rujna 2015., dakle u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Revizijska odluka Rev-2221/2018-11 donesena je 3. rujna 2019.

Međutim, usprkos činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZID ZPK/15 je propisujući u odredbi čl. 19.c. st. 1. t. 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

84. U odlukama Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

85. Dakle, osnovano se tužitelj tijekom postupka poziva na pravne učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora od 9. ožujka 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje, ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužitelj iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima.

Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

85.1. Stoga su neosnovani navodi tuženika da su odredbe Ugovora o kreditu koji se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, o kojoj nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi nije se pregovaralo, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, sud je temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe na koje se tužitelj poziva i to iz razloga koje je i naveo tijekom postupka. Stoga su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i to odredba čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP-a/03 i članka 96., 99., 100., 101. i 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.), radi čega je utvrđeno da je djelomično ništetan Ugovor u odnosu na navedene ugovorne odredbe.

86. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

87. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

87.1. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP -a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Da je tomu tako proizlazi i iz odredbe članka 502. c ZPP-a.

88. Tužitelju pripada pravo na povrata razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, a koji su iznosi je iznosi utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom.

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

89. Valja istaknuti da tužitelj kao korisnik kredita, potrošač, ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, u konkretnom slučaju Aneksu 1 Ugovora o kreditu, po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a što je slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom (tako u odluci VSRH broj Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019., Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21. prosinca 2022.).

Osim toga, takvo pravno shvaćanje je podudarno i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile anekse ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

90. Isto tako, nesporno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. izrazio pravno shvaćanje koje je suprotno utvrđenju ovog suda, ali s obzirom na neujednačenu sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ovom pravnom pitanju, navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije obvezujuće za ovaj sud.

91. Prigovor zastare predmetnog potraživanja, kojeg ističe tuženik nije osnovan, ovo iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za promjenjivu stopu redovne kamate od 13. lipnja 2014., a vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada su donesene pravomoćne presude u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Kako je predmetna tužba podnesena 9. svibnja 2019. to je jasno kako je podnesena unutar roka zastare od 5 godina (članak 225. ZOO-a).

Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024-5 zauzet je prani stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

92. U odnosu na prigovor radi prebijanja za navesti je kako je o pitanju treba li od iznosa pretplate treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan ili ne (zbroj pozitivne i negativne razlike ili ne), pravno je pitanje o kojem se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

U odnosu na metodu izračuna više plaćenog, za istaknuti je da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti u usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako kod ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF uzima se početni tečaj.

Suprotno navodima tuženika, a kako osnovano ističe tužitelj, u ovom postupku tužitelj nije osporio valjanost Dodatka Ugovora o kreditu niti je tražio utvrđenje ništetnim, potraživanja koje je predmet ovog postupka odnosi se na razdoblje isključivo od otplate kredita pa do konverzije.

93. Nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja s obzirom da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji nikakova tražbina tuženika s osnove razlike u promjeni kamatne stope kada je promjenjiva kamatna stopa bila niša od početno ugovorene i kada je tečaj valute CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate i s osnova razlike depozita, a što je sukladno odredbi 323 ZOO-a, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kad to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje, a da u konkretnom slučaju tužitelj s osnove navedenih ništetnih odredbi nije ništa primio, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao pa posljedično tome nije niti u obvezi tuženiku ništa vratiti, zbog čega je taj prigovor ocijenjen kao neosnovan te je utvrđeno da ne postoji potraživanje i tražbina tuženika prema tužitelju, a kako je presuđeno pod točkom II. i III. izreke presude.

94. Kako su dakle utvrđene ništetnim odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF (čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora), to je tuženik u obvezi tužitelju vrati stečeno bez osnove ukupno iznos od 10.731,38 eura i to iznos od 7.775,44 eura (s osnova više plaćenih kamata), i iznos od 2.955,94 eura (s osnova više plaćenih anuiteta zbog tečajnih razlika uslijed promjene valutne klauzule CHF), sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., kao slijedećeg dana od dana konverzije.

95. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 13. lipnja 2025. postavio tužbeni zahtjev, čime je izvršio preinaku, a koja je preinaka po sudu opravdana i dopuštena, jer ista proizlazi iz iste činjenične i pravne osnove (čl. 191. st. 2. ZPP-a), a radi se o okolnostima koje su nastale nakon podnošenja tužbe, obzirom na činjenicu da je tuženik, kako je to već i prethodno i navedeno osporavao ne samo osnov, već i visinu, zbog čega je i izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem, a tužitelj je nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev postavljen u skladu sa istim, koji je sud i prihvatio, jer je postavljen u skladu sa nalazom vještaka i utvrđenim činjeničnim stanjem, a kako je naprijed obrazloženo. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, a kako je riješeno u izreci rješenja.

96. Odluka o kamatama na dosuđeni iznos toč. I. izreke presude, temelje se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a pa je shodno navedenom u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a valjalo prihvatiti zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos toč. I. izreke presude koji je primio po promijenjenim kamatnim stopama kao i temeljem rasta tečaja valute CHF.

97. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u odnosu na osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

98. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 10. srpnja 2019., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu, zastupanje na prvom pripremnom ročištu 11. rujna 2019., zastupanje na drugom pripremnom ročištu 5. lipnja 2024., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu, zastupanje na raspravi 23. listopada 2024., 1. listopada 2025., 9. ožujka 2026., za svaku u iznosu od 200,00 eura, sastave podnesaka od 25. svibnja 2020., 21. srpnja 2020., 26. siječnja 2023., za svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8 toč. 4), sastav obrazloženog podneska od 13. lipnja 2025., kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, sastav obrazloženog podneska kojim je dano očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, za svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1), troška PDV-a u iznosu od 487,50 eura, predujma za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 600,00 eura, u ukupnom iznosu od 3.037,50 eura.

Na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.037,50 eura tužitelju je priznata i zakonska zatezna kamata čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne Novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), tekućom od 15. travnja 2026., kao od donošenja presude do isplate, po stopi sukladno odredbi čl. 29 st. 2 ZOO -a, a kako je presuđeno u toč. IV. izreke presude

Nisu priznati troškovi za zastupanje na raspravi 11. studenoga 2024., obzirom da tog dana nije niti održana rasprava pa navedeni trošak za tužitelja nije niti nastao.

99. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

100. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude i rješenje.

U Bjelovaru, 15. travnja 2026.

Sutkinja

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Bjelovaru. Žalba se podnosi putem ovoga suda pisano u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba (čl. 190 st. 9 ZPP-a).

Naredba:

Presudu i rješenje dostavi:

- punomoćniku tužitelja Matku Pavičiću, e-komunikacijom.

- punomoćniku tuženika NL, objavom na e-komunikacijom