Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1666/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 9. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja DA, odvjetničkog vježbenika u uredu Tomislava Bogdana, odvjetnika u Osijeku te punomoćnice tuženika Andree Šeša, odvjetnice u Zagrebu, odlukom objavljenom 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9020369386, zaključenog dana 29. travnja 2016. godine između tužitelja ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], a koja u čl. 13. st. 2. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30 % (slovima: jedancijelihtridesetposto) od iznosa kredita sukladno Tarifi Banke u kreditnom poslovanju.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da isplati tužitelju ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 119,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. travnja 2016. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 119,45 eura do iznosa od 207,05 eura, kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 577,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova iznad iznosa od 577,00 eura do iznosa od 1.000,00 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome Sudu dana 1. prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 29. travnja 2016. Ugovor o kreditu broj: 9020369386, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 120.000,00 kuna. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 120 mjeseci. Predmetnim Ugovorom u članku 13. stavku 2, ugovorene su naknade s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,3 % od iznosa kredita sukladno Tarifi tuženika u kreditnom poslovanju. Dalje navodi da je kredit isplaćen 29. travnja 2016. te da je isti dan tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.560,00 kuna. To stoga što je 1.560,00 kuna 1,3 % od 120.000,00 kuna. Također, navodi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Slijedom svega navedenog smatra da da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.560,00 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije danas iznos 207,05 eura i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare, prigovara vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj te predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ističe da tužitelj nije dokazao da bi tuženik od njega naplatio ikakvu naknadu pa stoga smatra da isti nema niti pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Na pripremnom ročištu održanom 13. veljače 2026. tuženik je naglasio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u konkretnome slučaju od tužitelja naplaćena prilikom korištenja kredita 29. travnja 2016. u iznosu od 900,00 kuna. Tužitelj je predložio da Sud naloži tuženiku da dostavi na sudski spis dokaz iz kojeg će biti razvidan točan podatak o visini naplaćene naknade te ujedno naglasio da je u samome Ugovoru naznačeno da se naknada naplaćuje u visini od 1,3 % od iznosa kredita pa stoga smatra da naknada nije mogla biti naplaćena u iznosu od 900,00 kuna, već da je naplaćena u višem iznosu.

3.1. Sud je naložio tuženiku da dostavi knjigovodstvenu karticu kredita, što je tuženik i učinio uz podnesak od 4. ožujak 2026. (str. 134-151 spisa). Tužitelj je na glavnoj raspravi održanoj 9. travnja 2026. specificirao tužbeni zahtjev na način da u zahtjevu za isplatu umjesto prvobitnog iznosa od 207,05 eura sada potražuje iznos od 119,45 eura. S obzirom da smanjenje tužbenog zahtjeva prema stavu sudske prakse predstavlja djelomično povlačenje tužbe te da je do djelomičnog povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o predmetu spora, za takvo povlačenje potreban je pristanak tuženika, u smislu čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP). Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, a što je razvidno iz zapisnika o glavnoj raspravi (str. 152 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 5-9 spisa, preslika iskaznice hrv. rat. vojnog invalida za tužitelja sa rješenjem str. 10-12 spisa, knjigovodstvena kartica 134-151 spisa, ugovori kojima su zatvoreni krediti str. 5-9 spisa.

4.1. Sud nije proveo dokazni prijedlog tužitelja da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik na kraju dostavio knjigovodstvenu karticu iz koje su razvidne sve uplate i zaduženja po kreditu, a prema kojoj je knjigovodstvenoj kartici na kraju tužitelj na glavnoj raspravi održanoj 9. travnja 2026. (str. 152-153 spisa) specificirao tužbeni zahtjev.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva, a koja je odredba sadržana u članku 13. stavku 2. Ugovora (str. 8 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 29. travnja 2016. (str. 5-9 spisa). Također, više nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 kuna ili 119,45 eura (ulazna naknada) dana 29. travnja 2016., a što proizlazi iz knjigovodstvene kartice (str. 151 spisa).

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naplati naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva iz članka 13. stavka 2. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi zatvaranja ranijih kredita koje je imao kod tuženika. Smatra da je općepoznato da su mirovine tijekom 2008. umirovljenicima umanjene za 10% te kasnije za još 10 %. Iz toga razloga je njemu kao umirovljeniku u to vrijeme bilo teško vraćati kredite koje je imao te mu je nakon vraćanja kredita ostajao nedovoljan iznos za život. S obzirom da je ranije kredite imao s valutnom klauzulom, predmetnim kreditom htio je zatvoriti sve te ranije kredite jer mu je cilj bio da se na taj način smanji mjesečna obveza u pogledu visine anuiteta za otplatu kredita, a sve kako bi mu ostao veći iznos mirovine za svakodnevne životne potrebe. Predmetnim kreditom u valuti HRK to je uspio postići. U banci mu je vezano za spornu naknadu rečeno da se ista naplaćuje sukladno uvjetima poslovanja, da istu naplaćuju i sve druge banke. Raniji krediti koje je zatvorio predmetnim kreditom odnosili su se na kredit u CHF koji je podigao radi kupnje osobnog automobila, s tim da je taj automobil koristio za osobne svrhe te za zatvaranje kredita u valuti EUR koji je podigao za renoviranje kuće. Kuću je koristio za osobne potrebe, odnosno za stanovanje sebe i obitelji. Cijelo je vrijeme u mirovini, nije se bavio nikakvom slobodnom djelatnošću, niti je imao obrt niti OPG. Sredstva za ostale kredite koji su navedeni u ugovoru i to ostala četiri kredita od ukupno šest podizao je radi svakodnevnih životnih potreba, te je iste podizao kao pozajmice kad je trebalo djeci platiti ekskurziju, kupiti kompjuter... Iste je podizao i radi potreba u kućanstvu, popravka bojlera i slično. Nije se mogao sjetiti za što je potrošio sredstva koja su mu uplaćena na tekući račun iz predmetnog kredita, a koja su ostala nakon zatvaranja ranijih kredita, ali je rekao da su ista otišla na tekuće životne potrebe.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 5-9 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 29. travnja 2016. (str. 5-10 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014, 110/2015 dalje ZZP/14). Iz čl. 49. st. 1. ZZP/14 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 55. st. 1. i 2. ZZP/14 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 5. st. 1. toč.15. ZZP/14 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 55. st. 2. ZZP/14. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnom predmetne odredbe te da je djelomično osnovan u pogledu zahtjeva za isplatu.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 49. st. 4. ZZP/14 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadama koje je naplaćivao u kreditnim odnosima sa građanima prilikom obrade kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je kredit utrošio većinom na zatvaranje obveza po ranijim kreditima koje je imao sa valutnom klauzulom, a koje je kredite podigao radi kupnje osobnog automobila, adaptacije kuće, plaćanja svakodnevnih životnih troškova vezanih za popravke u kućanstvu, plaćanja ekskurzija za djecu… Također proizlazi da je preostali iznos kredita, koji mu je isplaćen na tekući račun utrošio za podmirenje svakodnevnih životnih troškova te da je cijelo vrijeme u mirovini i da se nije bavio nikakvim slobodnim zanimanjem niti je bio obrtnik. Prema tome, iz naprijed navedenog proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/14 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu je djelatnica tuženika rekla da se sporna naknada naplaćuje sukladno uvjetima poslovanja tuženika. Međutim, ista tužitelju nije pojašnjavala svrhu i namjenu naplate sporne naknade. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknada i troškova kredita i njihovoj visini, a sve kako bi tužitelj na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 49. st. 1. i 2. ZZP/14. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 55. st. 2. ZZP/14 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe članka 13. st.2) Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknada i troškova u predmetnom kreditnom odnosu pa tako i ovdje naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda činjenica što je kredit otplaćen u cijelosti, jednako kao i da je isti još uvijek u otplati, nije zapreka da se tužitelj poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe članka 13. st. 2. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 55. st. 2. ZZP/14, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je stoga odlučeno kao u izreci Presude pod točkom I..

17. Budući je na kraju tuženik dostavio knjigovodstvenu karticu iz koje su razvidne sve uplate i zaduženja po predmetnom kreditu, a iz koje proizlazi (str. 151 spisa) da je na ime sporne naknade tuženik od tužitelja 29. travnja 2016. naplatio iznos od 900,00 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 119,45 eura, tuženik je taj iznos dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a. To stoga što je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a pa je odlučeno kao u izreci Presude pod točkom II..

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 13. st. 2. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u konkretnom slučaju na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Budući se tuženik usprotivio tužiteljevom djelomičnom povlačenju tužbe, a na što isti ima pravo temeljem članka 193. st. 2. ZPP-a jer je do smanjenja zahtjeva za isplatu, a što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, došlo nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o predmetu spora, bilo je potrebno odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznad iznosa od 119,45 eura do iznosa od 207,05 eura. To stoga što je tijekom postupka na nedvojben način utvrđeno da je tuženik od tužitelja temeljem predmetne ništetne odredbe naplatio iznos od 119,45 eura, a ne iznos od 207,05 eura kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Pri tom treba naglasiti da je tužitelj već u tužbi decidirano naglasio da traži isplatu iznosa od 207,05 eura, dakle isti nije koristio mogućnost iz čl. 186. b. ZPP-a da specificira zahtjev nakon što Sud naloži tuženiku da dostavi dokaze o svim zaduženjima i uplatama po kreditu pa je iz tog razloga trebalo meritorno odlučiti o prvobitno postavljenom zahtjevu, zbog čega je odlučeno kao u izreci Presude pod točkom III..

20. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 2. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Č. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je uspio u postupku sa 78,85 % (100 % u odnosu na osnovu i 57,69% u odnosu na visinu 119,45 / 207,05=0,5769x100=57,69%, dakle 100% + 57,69% = 157,69% : 2=78,85%). Tuženik je uspio u postupku sa 21,15 % (0% u odnosu na osnovu i 21,15% u odnosu na visinu 87,60 / 207,05=0,4230 x100=42,30%, dakle 0% + 42,30% = 42,30% : 2=21,15%). Budući je tužitelj uspio u većoj mjeri i to sa 78,85 %, od njegovog uspjeha oduzima se uspjeh tuženika koji iznosi 21,15% pa je ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici 57,70%.

21. Sud smatra u cijelosti neosnovanim tuženikovo prigovaranje visini predmeta spora, koju je tužitelj u tužbi naznačio u iznosu od 1.534,27 eura. To iz razloga što je u konkretnome slučaju trebalo cijeniti i činjenicu da je Sud uz utvrđenje ništetnom predmetne odredbe trebao utvrđivati i visinu iznosa koji je naplaćen od tužitelja temeljem te odredbe, a koji je dokaz o visini naplate tuženik dostavio tek na izričito traženje Suda, a ne odmah u odgovoru na tužbu. Također, tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu te je istaknuo više različitih prigovora o kojima je trebalo odlučiti. Zbog svega toga bilo je potrebno izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja pa u takvim okolnostima naznačenu vrijednost predmeta spora Sud cijeni primjerenom količini činjeničnih i dokaznih prijedloga te složenosti postupka.

22. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji su bili nužni za tužiteljev uspjeh u ovoj parnici i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 26. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 13. veljače 2026. ( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 9. travnja 2026. ( Tbr. 9. točka 1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 800,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.000,00 eura. S obzirom da je tužitelj u konačnici uspio u ovom postupku sa 57,70% istom su dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 577,00 eura.

23. S obzirom na ukupan uspjeh tužitelja u ovom postupku od 57,70 %, tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka iznad iznosa od 577,00 eura do iznosa od 1.000,00 eura jer bi na tu razliku imao pravo tek da je njegov uspjeh u postupku iznosio 100%.

24. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 15. travnja 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku