REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1277/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Pisarnica Rijeka, protiv 1. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „JELEN“, OIB 19514046928, Čavle, Čavja 17, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić u Rijeci, i 2. tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbama oba tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-578/2023-50 od 23. siječnja 2026., 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba oba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-578/2023-50 od 23. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-578/2023-50 od 23. siječnja 2026. naloženo je tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 1.046,96 € sa zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2021. do isplate (točka I. izreke). Tuženicima je naloženo solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.390,59 € sa zateznim kamatama koje teku od 23. siječnja 2026. do isplate.

2. Protiv pobijane presude prvotuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe u bitnome ističe da su točke 12. i 13. prvostupanjskog obrazloženja međusobno proturječne jer da prvostupanjski sud u točki 12. zaključuje kako se ne radi o šteti u lovištu u smislu Zakona o lovstvu, zbog čega odbija prigovor prekluzije, a zatim u točki 13. polazi od toga da nije dokazano da se štetni događaj dogodio izvan granica lovišta, što žalitelj smatra međusobno nespojivim. Navodi da je tijekom postupka dostavio Program zaštite divljači Općine Čavle kao valjani akt, iz kojeg proizlazi da je za predmetno područje ustanovljena površina izvan lovišta, odnosno nelovna površina, te da sud taj dokaz nije uzeo u obzir na pravilan način niti je iz njega izveo pravilan zaključak. Dalje, prvotuženik navodi da iz dostavljenog Programa zaštite divljači proizlazi da se radi o nelovnoj površini, pa smatra da nije pasivno legitimiran u ovom postupku jer na tom području nema status lovoovlaštenika. Ističe da se odgovornost za štetu nastalu od divljači na takvoj površini ne može pripisati lovačkom društvu, već korisniku te površine, odnosno Općini Čavle. Poziva se na presudu ovog suda poslovni broj Pž-421/2025-2 od 27. veljače 2025. iz koje proizlazi da je Općina Čavle donijela akt o proglašenju, odnosno ustanovljenju površine izvan lovišta te da u takvim slučajevima ne postoji odgovornost lovačkog društva odnosno da lovačko društvo više nema status lovoovlaštenika na tom području niti može odgovarati za štetu od divljači. Nadalje navodi da iz odredbi Zakona o lovstvu i Zakona o zaštiti prirode proizlazi da na površinama izvan lovišta lovoovlaštenik nema prava niti obveze gospodarenja divljači, slijedom čega ne može odgovarati za štetu, već je za upravljanje, zaštitu i očuvanje divljači nadležna jedinica lokalne samouprave, konkretno Općina Čavle, kao korisnik te površine, koja je dužna provoditi mjere zaštite sukladno Programu zaštite divljači. Osporava parnični trošak te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 305,45 €.

3. Protiv pobijane presude drugotuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje podredno preinačiti. U obrazloženju žalbe navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da postoji odgovornost prvotuženika, a time i drugotuženika kao njegovog osiguratelja, jer nije pravilno utvrdio nalazi li se mjesto štetnog događaja na području lovišta ili na površini izvan lovišta. Ističe da iz Programa zaštite divljači Općine Čavle, kao i iz dostavljene dokumentacije, proizlazi da se radi o površini izvan lovišta, odnosno nelovnoj površini, zbog čega prvotuženik nema status lovoovlaštenika na tom području. Slijedom toga izričito prigovara nedostatku pasivne legitimacije prvotuženika, navodeći da za štetu nastalu na površini izvan lovišta ne odgovara lovačko društvo, nego jedinica lokalne samouprave kao korisnik te površine, odnosno Općina Čavle, pa stoga ne postoji ni odgovornost drugotuženika kao osiguratelja. Dalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima o objektivnoj odgovornosti za štetu od opasne stvari, jer prethodno nije pravilno utvrdio odlučnu činjenicu o pravnom statusu površine na kojoj je došlo do štetnog događaja. Poziva se na sudsku praksu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, na koju se poziva i prvotuženik, ističući da iz tih odluka proizlazi da u slučaju kada je određeno područje obuhvaćeno Programom zaštite divljači i predstavlja površinu izvan lovišta, ne postoji odgovornost lovoovlaštenika za štetu od divljači. Navodi da u takvim okolnostima lovačko društvo nema prava niti obveze gospodarenja divljači na tom području, pa time ni odgovornost za štetu, već je za zaštitu i upravljanje divljači nadležna jedinica lokalne samouprave.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest isplata iznosa od 1.046,96 € s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi regresnog zahtjeva tužitelja, kao osiguratelja koji je po polici kasko osiguranja cestovnih vozila broj 03068400003728, sklopljenoj za razdoblje od 8. svibnja 2020. do 8. svibnja 2021., svojem osiguraniku Erste S-Leasing d.o.o., naknadio štetu nastalu na osobnom vozilu uslijed naleta na divljač – srnu, u prometnoj nezgodi od 13. studenoga 2020. na cesti Ž5055 - Viškovo

– Saršoni – Trnovica – Dražice – Čavle, na km 3 km + 100 metara.

9. Pozivom na odredbu čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), prvostupanjski je sud utvrdio da je isplatom naknade iz osiguranja na tužitelja po samom zakonu prešlo, do visine isplaćene naknade, pravo osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu, čime je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe.

10. Na temelju podataka u spisu - potvrde Postaje prometne policije Rijeka od 20. studenoga 2020., zapisnika o očevidu od 19. studenoga 2020., iskaza svjedoka - vozača FA, iskaza predsjednika prvotuženika MA te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za cestovni promet, prvostupanjski je sud utvrdio da je do štete došlo naletom vozila na divljač – srnu, da vozač nije bio pod utjecajem alkohola, da nije utvrđena neprilagođena brzina niti druga povreda propisa o sigurnosti prometa na cestama, te da se prometna nezgoda dogodila na području otvorenog lovišta kojim gospodari prvotuženik. Također je utvrđeno da je u vrijeme štetnog događaja drugotuženik s Hrvatskim lovačkim savezom imao sklopljeno osiguranje od odgovornosti iz obavljanja djelatnosti za sve članove i lovoovlaštenike, uključujući prvotuženika, policom broj [broj police], kojom su lovačka društva i udruge bila osigurana od odgovornosti za imovinsku i neimovinsku štetu koju prouzroče divlje životinje na motornim i željezničkim vozilima.

11. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da prigovor zastare nije osnovan jer je štetni događaj nastao 13. studenoga 2020., a tužba je podnesena 13. studenoga 2023., unutar trogodišnjeg roka iz odredbe čl. 234. st. 1. i 6. ZOO -a, kao i da prigovor prekluzije iz odredbe čl. 82. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) nije osnovan, jer se ne radi o šteti u lovištu u smislu odredbe čl. 78. st. 1. točaka 1. i 2. toga Zakona, već o šteti nastaloj na javnoj cesti.

12. Također, prvostupanjski je sud utvrdio da donošenje Programa zaštite divljači Općine Čavle ne oslobađa prvotuženika odgovornosti, budući da nije dokazano da bi se štetni događaj dogodio izvan granica lovišta, niti da bi divljač potjecala s nelovne površine, pri čemu takav Program sam po sebi ne isključuje odgovornost lovoovlaštenika. Polazeći od toga da divljač koja se kreće po cesti predstavlja opasnu stvar, sud je primijenio odredbe čl. 1063. do čl. 1067. ZOO -a i odredbu čl. 76. st. 2. ZL-a te zaključio da prvotuženik kao lovoovlaštenik, a drugotuženik kao njegov osiguratelj, solidarno odgovaraju za štetu, budući da nisu dokazali postojanje okolnosti koje bi ih prema odredbi čl. 1067. ZOO -a oslobodile odgovornosti, dok je visina štete od 1.046,96 € utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka te dokumentacije o isplati, pri čemu je šteta nastala 26. travnja 2021., kada je tužitelj izvršio isplatu, pa su od tog dana pravilno dosuđene i zatezne kamate.

13. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, jer je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno, a na tako utvrđeno stanje valjano je primijenjeno materijalno pravo pa prigovori izneseni tijekom postupka od strane oba tuženika, kao i njihovi žalbeni navodi nisu osnovani. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je predmet spora regresni zahtjev tužitelja kao osiguratelja koji je po polici kasko osiguranja nadoknadio štetu svojem osiguraniku nastalu naletom vozila na divljač – srnu, te da je isplatom naknade, sukladno odredbi čl. 963. st. 1. ZOO-a, na tužitelja prešlo pravo osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu. Također je pravilno utvrdio da vozač nije doprinio nastanku štete te da nisu dokazane okolnosti koje bi tuženike oslobodile odgovornosti, pa je pravilno primijenio odredbe čl. 1063. do 1067. ZOO -a, polazeći od toga da divljač koja se pojavljuje na javnoj cesti u konkretnim okolnostima predstavlja opasnu stvar, za čiju štetu odgovara subjekt koji gospodari tim područjem, osim ako dokaže razloge oslobođenja iz navedene odredbe čl. 1067. ZOO-a, što u ovom slučaju nije dokazano.

14. Nisu osnovani ni prvotuženikovi žalbeni navodi o postojanju proturječnosti između točaka 12. i 13. obrazloženja pobijane presude. Prvostupanjski sud u tim dijelovima nije dao međusobno proturječne razloge, već je razmatrao dva različita pravna pitanja. U točki 12. razmatra primjenu prekluzivnog roka iz odredbe čl. 82. ZL-a te pravilno zaključuje da se isti ne primjenjuje jer se ne radi o šteti u lovištu u smislu odredbe čl. 78. toga Zakona, već o šteti nastaloj na javnoj cesti. U točki 13. razmatra učinak Programa zaštite divljači Općine Čavle na pitanje pasivne legitimacije, pa između tih utvrđenja nema nikakve proturječnosti. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio prigovor prekluzije.

15. U odnosu na ključne žalbene navode kojima oba tuženika osporavaju pasivnu legitimaciju prvotuženika, valja jasno razlikovati činjenično utvrđenje mjesta prometne nesreće od pravnog pitanja statusa tog mjesta. Iz policijske dokumentacije u spisu, i to Potvrde Postaje prometne policije Rijeka od 20. studenoga 2020., Zapisnika o očevidu od 19. studenoga 2020. te situacijskog plana, nedvojbeno proizlazi da se prometna nesreća dogodila na cesti Ž5055 Viškovo – Saršoni – Trnovica – Dražice – Čavle, na km 3 + 100 m, na području Općine Čavle, uz precizno utvrđene geo-koordinate i položaj mjesta sudara. Stoga mjesto prometne nesreće nije sporno niti nejasno. Međutim, iz dokaza na koje se tuženici pozivaju ne proizlazi druga odlučna činjenica, a to je da se upravo tako precizno utvrđeno mjesto nalazi na površini obuhvaćenoj Programom zaštite divljači Općine Čavle kao površini na kojoj je zabranjeno ustanovljenje lovišta, odnosno na nelovnoj površini koja bi isključivala odgovornost prvotuženika.

16. Naime, iz Rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske od 21. ožujka 2019. (KLASA: UP/I-612-07/19-37/23) proizlazi da je Program zaštite divljači Općine Čavle prihvatljiv za ekološku mrežu, dok iz Suglasnosti Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske od 29. travnja 2019. (KLASA: UP/I-323-03/19-02/21) proizlazi da je Program odobren za razdoblje od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2029. Iz samog Programa proizlazi da je s područja dvaju lovišta izuzeto 1.557 ha površina, ali i da se područje Općine Čavle većim dijelom nalazi unutar lovišta VIII/124 „GROBNIK“, kojim gospodari prvotuženik, te dijelom unutar lovišta „SNJEŽNIK“, uz izričitu napomenu da ne postoji odluka Županije o ustanovljenju površina izvan lovišta. Dakle, navedeni Program i upravni akti potvrđuju da Program obuhvaća određeno područje, ali ne daju konkretnu identifikaciju da se upravo lokacija km 3 + 100 m nalazi unutar izuzetih površina. Takav zaključak ne proizlazi ni iz dopisa Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske od 8. srpnja 2024. i 25. listopada 2024., jer se u njima ne utvrđuje konkretna lokacija prometne nesreće u odnosu na granice programa, već se iznose samo općenite ili pretpostavljene prostorne ocjene. Slijedom toga, iz ukupne dokumentacije, uključujući program, upravne akte i karte, ne proizlazi konkretna i nedvojbena veza između točno utvrđene lokacije prometne nesreće i površina obuhvaćenih Programom zaštite divljači Općine Čavle.

17. Upravo u tom dijelu odlučno je pitanje tereta dokazivanja. Naime, tuženici koji tvrde da se štetni događaj dogodio na nelovnoj površini i da prvotuženik zbog toga nije pasivno legitimiran bili su dužni tu činjenicu i dokazati. Budući da to nisu učinili, odnosno nisu dokazali da se točno utvrđena lokacija prometne nesreće nalazi unutar površina obuhvaćenih Programom na način koji bi isključivao odgovornost prvotuženika, njihovi žalbeni navodi nisu osnovani.

18. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se tuženici pozivaju na presudu ovog suda poslovni broj Pž-421/2025-2. Ta presuda nije primjenjiva na ovaj predmet u odlučnom dijelu jer se temelji na bitno drukčijem činjeničnom stanju u kojem je bilo nedvojbeno utvrđeno da se mjesto prometne nesreće nalazi unutar područja obuhvaćenog programom zaštite divljači, dok u ovom predmetu takva odlučna činjenica nije dokazana. Stoga se navedena sudska praksa ne može primijeniti na ovaj slučaj.

19. Jednako tako, nisu osnovani ni žalbeni navodi drugotuženika kojima se osporava njegova odgovornost kao osiguratelja, budući da ona proizlazi iz odgovornosti prvotuženika kao osiguranika, a kako nije dokazana okolnost koja bi isključila odgovornost prvotuženika, nije osnovan ni prigovor drugotuženika.

20. I odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 15. travnja 2026.

Sudac

Maja Bilandžić