REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-856/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja Javna ustanova NATURA VIVA iz Karlovca, Ambroza Vranyczanya 6, OIB 80960411357, kojeg zastupa punomoćnik Marko Plavetić, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Croatia Open Land d.o.o. iz Karlovca, Kamensko 6A, OIB 36785069095, kojeg zastupa punomoćnik Jasmin Jusufhodžić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-416/2025-9 od 5. studenoga 2025., 15. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-416/2025-9 od 5. studenoga 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Zdravke Bišćanin poslovni broj Ovrv-9028/2024 od 10. siječnja 2025. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.200,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenoga 2024. pa do isplate i to prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude kao i ovršni trošak u iznosu od 212,50 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 503,09 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 5. studenoga 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tuženik duguje tužitelju (u ovom sporu utuženi) drugi obrok koncesijske naknade sukladno članku 7. Ugovora o koncesijskom odobrenju za obavljanje djelatnosti aktivnog i pustolovnog turizma u zaštićenom području Značajni krajobraz Mrežnica od 18. lipnja 2024, pa je stoga tuženik prema članku 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) u obvezi ispuniti svoju ugovornu obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje; pri tome, sud je ocijenio da je između stranaka postojao usmeni dogovor o otpustu duga koji je prema članku 297. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima bio sklopljen pod odgodnim uvjetom - odobrenjem županije kao osnivača tužitelja, no taj se uvjet nije ispunio. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 151. stavka 3. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik smatrajući da nije osnovana na materijalnom pravu te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalitelj ističe da je predmet spora isplata drugog dijela koncesijske naknade jer je prvi obrok tuženik platio, a iz provedenih dokaza saslušanjem stranaka proizlazi da je tužitelj usmeno otpustio dug tuženiku i to upravo utuženi iznos, što je nesporna činjenica koju je sud i utvrdio. Žalitelj napominje da je ugovor sklopljen 18. lipnja 2024. i trebao se odnositi na cijelu 2024. godinu, a nije se odnosio na razdoblje prije sklapanja ugovora pa je i iz tih okolnosti logično da je tuženik platio samo jedan obrok odnosno za pola godine. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači presudu u smislu žalbenih navoda i odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 187,50 EUR uvećan za trošak sudske pristojbe po odluci suda.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
3. Tuženikova žalba nije osnovana.
3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
4. Između stranaka nije sporno da su one 18. lipnja 2024. sklopile Ugovor o koncesijskom odobrenju za obavljanje djelatnosti aktivnog i pustolovnog turizma u zaštićenom području Značajni krajobraz Mrežnica na temelju kojeg se tuženik obvezao platiti tužitelju koncesijsku naknadu za 2024. godinu odnosno naknadu koncesijskog odobrenja za obavljanje djelatnosti aktivnog i pustolovnog turizma - sportovi na vodi canyoning u zaštićenom području Značajni krajobraz Mrežnica za ukupno 20 plovila i to u iznosu od 2.400,00 EUR u dva obroka s time da prvi obrok u iznosu od 1.200,00 EUR dospijeva na naplatu u roku od 30 dana od dana potpisa ugovora, a drugi obrok u iznosu od 1.200,00 EUR najkasnije do 31. listopada 2024. (članak 7. tog Ugovora). Jednako tako, između stranaka je nesporna i činjenica da je prvi obrok koncesijske naknade tuženik platio tako da je predmet ovog spora tužiteljevo potraživanje drugog obroka koncesijske naknade u iznosu od 1.200,00 EUR kojeg tuženik nesporno nije platio tužitelju. S obzirom na to da je tuženik na pripremnom ročištu održanom 26. kolovoza 2025. naveo da drugi obrok koncesijske naknade nije platio jer „sezona na Mrežnici nije bila kako je planirana” (str. 71. spisa), između stranaka je sporno je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju drugi obrok koncesijske naknade. Sud prvog stupnja je proveo dokaz saslušanjem zastupnice po zakonu tužitelja LE koja je u svom iskazu navela da joj se zastupnik po zakonu tuženika usmeno obratio sa zamolbom da ga se oslobodi od plaćanja druge rate jer je imao lošu sezonu te da je ona potom kontaktirala pravnu službu u županiji koja je osnivač tužitelja te su joj pravnici rekli da ne postoji mogućnost otpusta dijela duga na koji je način ravnateljica htjela izaći u susret tuženiku (str. 79. spisa). Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.
5. Prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe članka 9. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 7. Ugovora o koncesijskom odobrenju za obavljanje djelatnosti aktivnog i pustolovnog turizma u zaštićenom području Značajni krajobraz Mrežnica od 18. lipnja 2024., ali i primjenom članka 65. Zakona o obveznim odnosima (na koju zakonsku odredbu se prvostupanjski sud nije izričito pozvao u obrazloženju pobijane presude) obvezao tuženika na ispunjenje preuzete obveze plaćanja drugog obroka (rate) koncesijske naknade u iznosu od 1.200,00 EUR. Naime, a kako to i prvostupanjski sud pravilno navodi u obrazloženju pobijane presude, iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu LE proizlazi da su stranke sklopile usmeni dogovor o otpustu duga, ali pod odgodnim uvjetom u smislu članka 297. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, to jest pod uvjetom da sporazum o otpustu duga odobri osnivač tužitelja (Karlovačka županija). Međutim, budući da se taj odgodni uvjet nesporno nije ispunio, to usmeni sporazum stranaka o otpustu duga nema nikakav pravni učinak. Upravo zbog navedenog, tuženik se u žalbi neosnovano poziva na sporazum stranaka o otpustu duga.
5.1. Jednako tako, ni činjenica što je Ugovor o koncesijskom odobrenju za obavljanje djelatnosti aktivnog i pustolovnog turizma u zaštićenom području Značajni krajobraz Mrežnica sklopljen 18. lipnja 2024., nije od utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Naime, prema članku 3. tog Ugovora tužitelj kao davatelj koncesije je dao koncesijsko odobrenje tuženiku kao ovlašteniku za 2024. godinu odnosno do 31. prosinca 2024. godine koje počinje teći potpisom tog ugovora. Prema tome, koncesijsko odobrenje je dano za razdoblje od 18. lipnja 2024. do 31. prosinca 2024. te je za to razdoblje tuženik bio u obvezi platiti koncesijsku naknadu u (ukupnom) iznosu od 2.400,00 EUR, a koju je naknadu samo djelomično platio.
5.2. Osim toga, ni pozivanje tuženika tijekom prvostupanjskog postupka na lošu sezonu odnosno na sezonu koja nije bila onakva kako je planirana nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude odnosno na tuženikovu dužnost da u cijelosti isplati tužitelju ugovorenu koncesijsku naknadu. Naime, ako je tuženik smatrao da su nakon sklapanja ugovora nastale određene okolnosti koje su utjecale na to da ne ostvaruje prihode kako je planirao te da bi to predstavljalo pretjerano otežano ispunjenje njegove obveze plaćanja koncesijske naknade, on je mogao sukladno odredbi članka 369. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (prije nego što je tužitelj zbog tuženikova neplaćanja koncesijske naknade prema članku 17. tog Ugovora raskinuo taj ugovor) tražiti od suda da ugovor izmijeni ili raskine. Međutim, budući da on to nesporno nije učinio, to je on u obvezi isplatiti tužitelju ugovorenu koncesijsku naknadu, odnosno u ovom sporu utuženi dio te naknade koji je dospio na naplatu prije tužiteljeve izjave o raskidu ugovora.
6. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
Zagreb, 15. travnja 2026.
Sudac
Nevenka Baran
