REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-2198/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da isplati tužitelju MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.419,16 eura neto za zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1.186,90 eura od 11. studenog 2025. do isplate,

- na iznos od 232,26 eura od 11. travnja 2025. do isplate,

po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos od 1.186,90 eura tekuće od 3. studenog 2025. do 10. studenog 2025.

III./ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604 da tužitelju MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2026. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa. Radni odnos zasnovan je 1. srpnja 2024. Suprotno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. (dalje: KU) tuženik nije tužitelju za 2025. godinu omogućio korištenje godišnjeg odmora u punom trajanju niti mu je isplatio regres za godišnji odmor na kojeg tužitelj ima pravo. Člankom 40. i člankom 43. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. koji je dopunjen II. Dodatkom KU od 26. ožujka 2024. uređeno je pitanje prava radnika na godišnji odmor pa je tako člankom 40. utvrđeno pravo radnika na najmanje 22 dana godišnjeg odmora. Člankom 43. uređeno je pitanje dodatnih dana godišnjeg odmora na koje radnik ostvaruje pravo pa je tako, između ostalog, predviđeno da radnici na radnim mjestima srednje stručne spreme ostvaruju pravo na dodatna 4 dana, radnici s radnim stažem u trajanju od 15

– 25 godina - dodatnih 6 dana, radnici na radnim mjestima s beneficiranim radnim stažom - dodatna 4 dana itd. Istim člankom KU određeno da radnici na poslovima na kojima je priznat staž osiguranja s povećanim trajanjem mogu koristiti najviše 36 dana godišnjeg odmora. Tužiteljevo radno mjesto je mjesto koje prema složenosti poslova predstavlja poslove srednje stručne spreme. Tužitelj ima ukupan radni staž 22 godine. Tužiteljevo radno mjesto vozača autobusa u gradskom prometu je u skladu sa Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, radno mjesto s priznatim stažem osiguranja u povećanom trajanju (beneficirani staž). Uvažavajući samo spomenuta tri kriterija i ne ulazeći u pravo na dodatne dane godišnjeg odmora po osnovi noćnog rada, smjenskog rada i socijalnih uvjeta razvidno je da tužitelju pripada propisani maksimalni broj dodatnih dana godišnjeg odmora odnosno ukupno 36 dana. Uvažavajući upravo navedeno, tuženik je donio i objavio Plan godišnjih odmora vozača za 2025. godinu te je tužitelju utvrdio pravo na godišnji odmor u maksimalnom trajanju od 36 dana pri čemu je utvrdio i točan raspored korištenja tog godišnjeg odmora. Unatoč činjenici da je Planom godišnjih odmora utvrđen točan broj dana godišnjeg odmora i točan raspored korištenja godišnjeg odmora, tuženik nije omogućio tužitelju korištenje godišnjeg odmora u punom trajanju. Tako je tuženik tužitelju omogućio korištenje svega 25 dana godišnjeg odmora za 2025. i to u periodu od 24. veljače do 13. ožujka i od 4. kolovoza do 20. kolovoza 2025. Prema planu godišnjeg odmora tužitelj je imao biti slobodan u periodu od 17. listopada 2025. do 3. studenog 2025., međutim, prije samog korištenja godišnjeg odmora tuženik je objavio raspored rada vozača na kojem je utvrdio da u navedenom periodu tužitelj ima obvezu rada. Poštujući navedeni raspored, tužitelj se u navedenom periodu javio na rad i odradio sve radne obveze. S obzirom da je morao raditi u predviđene dane godišnjeg odmora, tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za zaštitu prava 24. listopada 2025. zahtijevajuć i od tuženika da mu omogući korištenje godišnjeg odmora u punom trajanju kako je predviđeno Planom godišnjih odmora. Tuženik je odgovorio dopisom od 11. studenog 2025. u kojem nejasno ukazuje na neke okolnosti poput tužiteljeva sedmodnevnog bolovanja tijekom 2024. što onda povezuje s korištenjem godišnjeg odmora za kalendarsku 2025., no bez obzira na nedostatak valjanog obrazloženja iz navedenog očitovanja jasno je da tuženik nema namjeru omogućiti tužitelju korištenje godišnjeg odmora u trajanju kako je to predviđeno Planom godišnjih odmora vozača za 2025. Člankom 111. Zakona o radu propisano je: (1) Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. (2) Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. U skladu s citiranom odredbom kada poslodavac onemogući radniku korištenje godišnjeg odmora, zbog povrede tog prava iz radnog odnosa dužan je radniku naknaditi štetu. Tužitelj smatra da pravični iznos naknade štete predstavlja iznos naknade plaće na koju radnik ima pravo tijekom korištenja godišnjeg odmora. Člankom 84. KU utvrđeno je da radnik ima pravo na naknadu plaće kad ne radi zbog godišnjeg odmora te da se naknada plaće obračunava u visini plaće radnika isplaćene u prethodna tri mjeseca. U prethodna tri mjeseca tužitelju je isplaćena plaća: srpanj 2.719,11 eura, kolovoz 2.331,88 eura, rujan 2.394,60 eura pa time prosječna tromjesečna plaća iznosi 2.481,86 eura. S obzirom na 23 radna dana u listopadu 2025., naknada za jedan dan godišnjeg odmora u listopadu bi iznosila 107,90 eura (2.481,86 / 23), odnosno tužitelju bi za 11 dana pripadala naknada u iznosu od 1.186,90 eura s pripadajućom zateznom kamatom od 3. studenog 2025. kao posljednjeg dana planiranog korištenja godišnjeg odmora. Uvažavajući činjenicu da je u ovom slučaju riječ o potraživanju s naslova naknade štete, tužitelj predmetni iznos potražuje kao neto iznos. U skladu s člankom 95. KU radniku pripada pravo na prigodnu nagradu (regres za korištenje godišnjeg odmora) u visini iznosa priznatog u neoporezive primitke u iznosu od 232,26 eura. Radnik ostvaruje pravo na ovu isplatu nakon korištenja minimalno deset dana godišnjeg odmora u kontinuitetu. Tužitelj je zaposlen kod tuženika 1. srpnja 2024., međutim, tijekom 2024. nije koristio godišnji odmor već je godišnji odmor za 2024. iskoristio tijekom siječnja i veljače 2025. i tuženik mu je isplatio pripadajući regres za godišnji odmor iz 2024. u iznosu od 232,26 eura. Tuženik je isplatu izvršio zajedno s plaćom za veljaču 2025. Iako je tužitelj naknadno u veljači i ožujku koristio u kontinuitetu 14 dana godišnjeg odmora za 2025., tuženik mu do danas nije isplatio pripadajući regres za 2025. S obzirom da se regres za godišnji odmor isplaćuje nakon korištenja godišnjeg odmora tuženik je imao isplatiti tužitelju regres za godišnji odmor za 2025. zajedno s plaćom za ožujak 2025. odnosno najkasnije do 10. travnja 2025. kada u skladu s člankom 87. KU dospijeva isplata plaće. Stoga tužbenim zahtjevom zahtijeva od tuženika isplatu naknade štete u visini od 1.186,90 eura s pripadajućom zateznom kamatom od 3. studenog 2025. te iznosa od 232,26 eura s pripadajućom zateznom kamatom od 11. travnja 2025., uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika na radnom mjestu Vozač autobusa u Autobusnom prometu Dubrava te da je zasnovao radni odnos 1. srpnja 2024. Vezano za navode tužitelja o tome kako mu „nije omogućeno korištenje godišnjeg odmora za 2025. u punom trajanju“, naglašava se kako je tuženik omogućio tužitelju korištenje godišnjeg odmora u cijelosti, i to upravo u trajanju propisanom Kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. Naime, tužitelj u tužbi citira pojedine stavke članka 43. Kolektivnog ugovora (koji propisuju dodavanje dana godišnjeg odmora na osnovicu iz članka 40.), dok propušta navesti (ključni) stavak 5. predmetnog članka koji jasno i izričito propisuje: „Radnici koji su u godini odsustvovali s rada duže od 6 mjeseci, ne ostvaruju pravo na dodatne dane godišnjeg odmora po prethodno navedenim kriterijima.“ S tim u vezi, tuženik prvenstveno ističe kako je tužitelj u 2024. godini odsustvovao s rada ukupno 6 mjeseci i 7 dana (od čega 6 mjeseci do zasnivanja radnog odnosa 1. srpnja 2024. i još 7 dana iz razloga bolovanja u rujnu 2024.), odnosno više od 6 mjeseci. Nadalje, vezano za navode iz tužbe o planu korištenja godišnjeg odmora, tuženik ističe kako se radi o dokumentu u kojem se utvrđuju okvirni datumi mogućeg korištenja godišnjeg odmora za sljedeću godinu na temelju podataka koji su dostupni u vrijeme donošenja predmetnog plana. Naime, s obzirom na to da se plan donosi za sljedeću godinu, isti ne uključuje sve činjenice, promjene i okolnosti iz tekuće godine koje utječu na broj dana godišnjeg odmora na koje pojedini radnik ima pravo u sljedećoj godini, poput opisanih odsustava s rada odnosno bolovanja, koje se naknadno moraju unijeti u sustav kako bi se za svakog radnika utvrdio ispravan broj dana godišnjeg odmora u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora. Tako se, nakon prikupljanja svih podataka za 2024., izvršio konačni obračun dana godišnjeg odmora, kada je za tužitelja sukladno prethodno iznesenim činjenicama utvrđeno kako ima pravo na 25 dana godišnjeg odmora za 2025., a ne 36 dana, sve u skladu s člancima 40. i 43. Kolektivnog ugovora, slijedom čega je i Plan korištenja godišnjeg odmora za 2025. izmijenjen u tom smislu. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je u 2024. odsustvovao s rada duže od 6 mjeseci, tužitelj ne ostvaruje pravo na dodatne dane godišnjeg odmora po kriterijima iz članka 43. Kolektivnog ugovora te se zahtjev za isplatom naknade štete kako to potražuje tužitelj ukazuje potpuno promašenim i u cijelosti neosnovanim. Vezano za zahtjev tužitelja za isplatom regresa za godišnji odmor za 2025., prvenstveno se ističe kako sam tužitelj u tužbi navodi kako mu je tuženik zajedno s plaćom za veljaču 2025. isplatio regres za godišnji odmor koji je tužitelj koristio u 2025., u iznosu od 232,26 eura. Dakle, sam tužitelj potvrđuje kako je predmetni regres za korištenje godišnjeg odmora u 2025. isplaćen, ali potpuno neosnovano traži još jednu isplatu regresa za godišnji odmor koji je koristio nakon toga u 2025. Tuženik naglašava kako je člankom 95. stavkom 1. Kolektivnog ugovora propisano da radniku pripada pravo na prigodnu nagradu (regres za korištenje godišnjeg odmora) u visini iznosa priznatog u neoporezive primitke od 232,26 EUR, što je tuženik nesporno isplatio tužitelju u ožujku 2025. nakon korištenja godišnjeg odmora u 2025. u skladu sa stavkom 2. predmetnog članka. Dakle, predmetno pravo izričito je i isključivo ograničeno na stvarno korištenje godišnjeg odmora u pojedinoj kalendarskoj godini u trajanju od minimalno 10 dana u kontinuitetu te je isto propisano kao pravo koje pripada radniku jedan put godišnje odnosno u maksimalnom propisanom iznosu od 232,26 EUR koji se isplaćuje u jednoj kalendarskoj godini, sve u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora, Zakona o porezu na dohodak (koji kao porezno razdoblje propisuje kalendarsku godinu) te Pravilnika o porezu na dohodak. Slijedom navedenog, s obzirom na to da je tužitelju u 2025. već isplaćen regres za korištenje godišnjeg odmora u 2025., zahtjev tužitelja za ponovnom isplatom regresa za godišnji odmor korišten u 2025. u cijelosti je neosnovan. Kako tužitelj nije dokazao osnovanost niti visinu tužbenog zahtjeva, to predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Plan godišnjih odmora vozača za 2025. (list 6-15 spisa), Zahtjev za zaštitu prava (list 16-17 spisa), Odgovor na zahtjev za zaštitu prava (list 18-19 spisa), Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz veljače 2023. (list 20-60 spisa), Dodatak KU iz ožujka 2023. (list 61-94 spisa), II. Dodatak KU (list 95-109 spisa), III. Dodatak KU (list 110-111 spisa), Izmjena i dopuna dodatka KU (list 112-115 spisa), II. Izmjena i dopuna dodatka KU (list 116-128 spisa), III. Izmjena i dopuna dodatka KU (list 129-131 spisa), platne liste (list 132-146 spisa), rekapitulaciju bolovanja (list 152 spisa), Zaključak povjerenstva za tumačenje KU (list 159 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Na ročištu 18.3.2026. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu pa sukladno prijedlozima stranaka u postupku nisu izvođeni daljnji dokazi te je sud zaključio glavnu raspravu.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2025. godinu i regres za godišnji odmor, budući tužitelj tvrdi da mu tuženik nije za 2025. godinu omogućio korištenje godišnjeg odmora u punom trajanju , niti mu je isplatio regres za godišnji odmor na kojeg tužitelj ima pravo.

7. Među strankama nije sporno, a kako su to izjavili na ročištu 18.3.2026.:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika od 1.7.2024. na radnom mjestu vozač autobusa,

- da je tužitelj bio na bolovanju 7 dana od 20.9.2024. do 30.9.2024.,

- da je tužitelj koristio godišnji odmor za 2024. godinu tijekom siječnja i veljače 2025.,

- da je tužitelj koristio godišnji odmor za 2025. godinu u razdoblju od 24.2.2025. do 13.3.2025. i od 4.8.2025. do 20.8.2025.,

- da je prema planu godišnjeg odmora tužitelju određen godišnji odmor za 2025. i u razdoblju od 17.10. do 3.11.2025., ali isti nije koristio, već je vraćen na rad,

- da visina regresa za godišnji odmor sukladno KU iznosi 232,26 eura,

- da visina naknade štete za neiskorišteni godišnji odmor za 11 dana iznos i 1.186,90 eura.

8. Godišnji odmor radnika uređen je Zakonom o radu (Narodne novine broj; 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, dalje: ZR) te je istim propisano:

- prema čl. 76. radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu,

- prema čl. 77. st. 1. ZR radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna,

- prema čl. 77. st. 2. ZR Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog stavkom 1. ovoga članka,

- prema čl. 77. st. 3. ZR radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor određen na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca.

9. Također, godišnji odmor je uređen i Kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz veljače 2023. te Dodacima i Izmjenama istoga, te je istim propisano:

- prema čl. 40. utvrđeno je pravo radnika na najmanje 22 dana godišnjeg odmora u svakoj kalendarskoj godini,

- prema čl. 42. KU dodatni broj dana godišnjeg odmora radnik ostvaruje po osnovi uvjeta rada, složenosti posla, dužine radnog staža, posebnih socijalnih uvjeta radnika, sukladno daljnjim odredbama ovog KU,

- u čl. 43. st. 1. KU propisana su mjerila za određivanje dodatnih dana godišnjeg odmora na koje radnik ostvaruje pravo (pa je tako, između ostalog, predviđeno da radnici na radnim mjestima srednje stručne spreme ostvaruju pravo na dodatna 4 dana, radnici s radnim stažem u trajanju od 15 do 25 godina - dodatnih 6 dana, radnici na radnim mjestima s beneficiranim radnim stažom - dodatna 4 dana itd.),

- prema čl. 43. st. 4. KU određeno je da radnici na poslovima na kojima je priznat staž osiguranja s povećanim trajanjem mogu koristiti najviše 36 dana godišnjeg odmora.

- prema čl. 43. st. 5. KU radnici koji su u godini odsustvovali s rada duže od 6 mjeseci, ne ostvaruju pravo na dodatne dane godišnjeg odmora po prethodno navedenim kriterijima.

- prema čl. 44. st. 1. KU Plan korištenja godišnjeg odmora donosi poslodavac najkasnije do 31. siječnja za tekuću kalendarsku godinu,

- prema čl. 44. st. 2. KU odluku o korištenju godišnjeg odmora donosi poslodavac najkasnije 15 dana prije početka korištenja godišnjeg odmora

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika od 1.7.2024., te tijekom 2024. nije koristio godišnji odmor, već je godišnji odmor za 2024. iskoristio tijekom siječnja i veljače 2025., a imajući u vidu odredbu čl. 45. KU i čl. 77. st. 3. ZR kojom je propisano da radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada, to je tužitelj tek početkom 2025. godine stekao pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2024. godinu.

11. Tužitelj navodi da njegovo radno mjesto prema složenosti poslova predstavlja poslove srednje stručne spreme, tužitelj ima ukupan radni staž 22 godine, tužiteljevo radno mjesto vozača autobusa u gradskom prometu je u skladu sa Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, radno mjesto s priznatim stažem osiguranja u povećanom trajanju (beneficirani staž) pa već temeljem navedenog, tužitelju pripada propisani maksimalni broj dodatnih dana godišnjeg odmora odnosno ukupno 36 dana (čl. 43. st. 4. KU). Tuženik nije osporavao da bi tužitelj inače imao 36 dana godišnjeg odmora, već navodi da tužitelj nema pravo na dodatne dane godišnjeg odmora za 2025. jer je u 2024. godini bio odsutan s posla dulje od 6 mjeseci.

12. Iz Plana godišnjih odmora vozača za 2025. godinu proizlazi da je tuženik tužitelju utvrdio točan raspored korištenja godišnjeg odmora za 2025. godinu od 36 dana i to u periodu od 24.2.2025. do 13.3.2025. i od 4.8.2025. do 20.8.2025. (25 dana) te u periodu od 17.10.2025. do 3.11.2025., međutim, prije samog korištenja godišnjeg odmora tuženik je objavio raspored rada vozača na kojem je utvrdio da u pe riodu od 17.10.2025. do 3.11.2025. tužitelj ima obvezu rada pa je tužitelj radio u tom periodu.

13. Iz zahtjeva za zaštitu prava 24.10.2025. proizlazi da se je tužitelj istim obratio tuženiku sa zahtjevom da mu tuženik omogući korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu u punom trajanju kako je predviđeno Planom godišnjih odmora , te je tuženik odgovorio dopisom od 11.11. 2025. u kojem ukazuje da se je tužitelj zaposlio 1.7.2024. te je bio 7 dana na bolovanju tijekom rujna 2024. pa kako je tužitelj odsustvovao s rada tijekom 2024. godine dulje od 6 mjeseci, to isti ne ostvaruje pravo na dodatne dane godišnjeg odmora za 2025. godinu po kriterijima iz čl. 43. KU

14. Dakle, nije sporno da bi tužitelj prema mjerilima i kriterijima iz čl. 43. st. 2. 3. i 4. KU imao pravo na godišnji odmor od maksimalnih 36 dana. Međutim, sporno je pravno pitanje, da li na duljinu tužiteljevog godišnjeg odmora za 2025. godinu, utječe činjenica što je tužitelj tijekom 2024. odsustvovao s rada duže od 6 mjeseci (počeo je raditi 1.7.2024. te je bio na bolovanju 7 dana tijekom 2024. godine). Naime, tuženik navodi da zbog tužiteljevog odsustva s rada duže od 6 mjeseci tijekom 2024. godine, sukladno čl. 43. st. 5. KU tužitelj ne ostvaruju pravo na dodatne dane godišnjeg odmora po prethodno navedenim kriterijima pa ima pravo na 25 dana godišnjeg odmora za 2025. godinu, dok tužitelj navodi da tužiteljevo odsustvo s rada duže od 6 mjeseci tijekom 2024. ne može utjecati na godišnji odmor tužitelja za 2025. godinu, već je odlučno da tužitelj tijekom 2025. nije bio odsutan s posla dulje od 6 mjeseci.

15. Po ocjeni ovog suda, za odlučivanje o pravu tužitelja na godišnji odmor za 2025. godinu tj. o broju dana godišnjeg odmora za 2025. godinu, mjerodavno je razdoblje tijekom 2025. godine, pa sukladno tome, kako tužitelj tijekom 2025. godine nije bio odsutan s rada duže od 6 mjeseci, to tužitelj ima pravo na dodatne dane godišnjeg odmora za 2025. godinu sukladno čl. 43. st. 2. 3. i 4. KU, odnosno nije bilo osnove za primjenu čl. 46. st. 5. KU. Neosnovano tuženik smatra da je za odlučivanje o godišnjem odmoru tužitelja za 2025. godinu mjerodavna odsutnost tužitelja s rada duže od 6 mjeseci tijekom 2024. godine, već je po ocjeni ovog suda, to bilo odlučno za donošenje odluke o godišnjem odmoru za 2024. godinu. Naime, kako prema čl. 76. ZR-a radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, to ovaj sud smatra da je poslodavac dužan odlučivati o godišnjem odmoru za pojedinu kalendarsku godinu na temelju činjenica koje su nastale odnosno koje su mjerodavne upravo u toj kalendarskoj godini na koju se godišnji odmor odnosi. Također, kako je u čl. 43. st. 5. KU propisano da radnici koji su u godini odsustvovali s rada duže od 6 mjeseci, ne ostvaruju pravo na dodatne dane godišnjeg odmora po prethodno navedenim kriterijima, to ovaj sud smatra da je mjerodavna odsutnost radnika s rada upravo u onoj kalendarskoj godini na koju se godišnji odmor odnosi, a to iz razloga što citiranom odredbom KU-a nije propisano da je za godišnji odmor u pojedinoj kalendarskoj godini mjerodavna odsutnost radnika s rada u prethodnoj godini. Dakle, prema citiranim odredbama ZR-a i KU-a, prema njihovom sadržaju i smislu, tužitelj ima pravo na godišnji odmor za 2025. godinu u trajanju od 36 dana, budući tužitelj u 2025. godini nije izostao s rada duže od 6 mjeseci.

16. Prema čl. 111. st. 1. ZR-a ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema st. 2. istog članka, pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

17. Kako je tužitelj imao pravo na godišnji odmor za 2025. godinu u trajanju od 36 dana, a tuženik mu je omogućio samo 25 dana tj. uskratio mu je 11 dana godišnjeg odmora za 2025. godinu, a kako se je to tuženik očitovao i u svom dopisu od 11.11.2025. i tijekom ovog postupka, to je tuženik time tužitelju povrijedio njegovo pravo iz radnog odnosa na godišnji odmor, pa je temeljem čl. 111. st. 2. ZR-a tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu (za 11 dana neiskorištenog godišnjeg odmora za 2025. godinu) u i iznosu od 1.186,90 eura, a koja visina među strankama nije sporna.

18. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Kako je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na 11 dana godišnjeg odmora za 2025., a o čemu se je jasno očitovao i za što je tužitelj nedvojbeno saznao iz tuženikovog dopisa od 11.11. 2025., to je na dosuđeni iznos naknade štete tužitelju valjalo dosuditi zatezne kamate tekuće od 11. studenog 2025. do isplate, dok neosnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate tekuće od 3. studenog 2025. do 10. studenog 2025.

19. Nadalje, prema čl. 95. KU radniku pripada pravo na prigodnu nagradu (regres za korištenje godišnjeg odmora) u visini iznosa priznatog u neoporezive primitke u iznosu od 232,26 eura, a koje pravo ostvaruje nakon korištenja minimalno 10 dana godišnjeg odmora u kontinuitetu.

20. Iz isplatne liste za veljaču 2025. (list 139 spisa) proizlazi da je tužitelju zajedno sa plaćom za veljaču 2025. dana 10.3.2025. isplaćen regres za korištenje godišnji odmor u iznosu od 232,26 eura.

21. Međutim, u navedenoj isplatnoj listi, a niti u drugoj dokumentaciji u spisu, nigdje nije navedeno da li je navedena isplata izvršena po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2024. godinu ili za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu.

22. Tužitelj navodi da je zaposlen kod tuženika 1. srpnja 2024., te tijekom 2024. nije koristio godišnji odmor, već je godišnji odmor za 2024. iskoristio tijekom siječnja i veljače 2025. i tuženik mu je isplatio pripadajući regres za godišnji odmor iz 2024. u iznosu od 232,26 eura (zajedno s plaćom za veljaču 2025.). Nadalje, tužitelj navodi da iako je tužitelj naknadno u veljači i ožujku koristio u kontinuitetu 14 dana godišnjeg odmora za 2025. (od 24.2.2025. do 13.3.2025.), tuženik mu nije isplatio regres za godišnji odmor za 2025. S obzirom da se regres za godišnji odmor isplaćuje nakon korištenja godišnjeg odmora, tuženik je imao isplatiti tužitelju regres za godišnji odmor za 2025. zajedno s plaćom za ožujak 2025. odnosno najkasnije do 10. travnja 2025. kada u skladu s člankom 87. KU dospijeva isplata plaće.

23. Tuženik pak navodi da je pravo na regres za godišnji odmor isključivo ograničeno na stvarno korištenje godišnjeg odmora u pojedinoj kalendarskoj godini u trajanju od minimalno 10 dana u kontinuitetu, te je isto propisano kao pravo koje pripada radniku jedan put godišnje odnosno u maksimalno propisanom iznosu koji se isplaćuje u jednoj kalendarskoj godini, te prema Zakonu o porezu na dohodak se kao porezno razdoblje propisuje kalendarska godina. Kako je tužitelju u 2025. godini već isplaćen regres za godišnji odmor, to je zahtjev tužitelja za ponovnom isplatom regresa neosnovan.

24. Ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije koristio godišnji odmor za 2024. tijekom 2024. godine, već je isti iskoristio tijekom siječnja i veljače 2025. (kada je stekao pravo na korištenje istog, budući je radni odnos zasnovao 1.7.2024.), te mu je tuženik isplatio regres za korištenje godišnjeg odmora zajedno sa plaćom za veljaču 2025. dana 10.3.2025. Dakle, tuženik je tužitelju isplatio regres za godišnji odmor nakon što je tužitelj ostvario pravo na isti tj. nakon korištenja minimalno 10 dana godišnjeg odmora u kontinuitetu sukladno čl. 95. KU. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dana 10.3.2025. (zajedno s plaćom za veljaču 2025.) isplatio regres za korištenje godišnjeg odmora za 2024. u iznosu od 232,26 eura. Valja dodati da se navedeni isplaćeni regres nije mogao odnositi na godišnji odmor za 225. godinu jer isti tada još nije dospio obzirom na vrijeme korištenja godišnjeg odmora za 2025. godinu.

25. Nadalje, nakon toga je tužitelj koristio prvi dio godišnjeg odmora za 2025. i to od 24.2.2025. do 13.3.2025., te je sukladno čl. 95. KU tužitelj ostvario pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu nakon korištenja minimalno 10 dana godišnjeg odmora (za 2025. godinu) u kontinuitetu tj. u ožujku 2025., a koji je tuženik bio dužan isplatiti tužitelju sa plaćom za ožujak tj. 10.4.2025., ali mu tuženik isti nije isplatio.

26. Imajući u vidu da prema čl. 76. ZR-a radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, te prema čl. 95. KU radnik ostvaruje pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora nakon korištenja minimalno 10 dana godišnjeg odmora u kontinuitetu, to ovaj sud smatra da radnik ima pravo na godišnji odmor za svaku pojedinu kalendarsku godinu, te ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora koji se odnosi na godišnji odmor radnika za svaku kalendarsku godinu , a koji dospijeva nakon što je radnik iskoristio minimalno 10 dana godišnjeg odmora u kontinuitetu Sukladno tome, kako je tužitelj imao pravo na godišnji odmor za 2024., a koji je stekao i koristio tek u 2025. godini, to je tužitelj ostvario pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora za 2024. godinu, nakon što je isti koristio 10 dana u kontinuitetu. Također, kako je tužitelj imao pravo na godišnji odmor za 2025., a koji je koristio u veljači i ožujku 2025., to je tužitelj ostvario pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu, nakon što je isti koristio 10 dana u kontinuitetu. Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj ostvario pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora tijekom 2025. godine, i to pravo na regres za korištenja godišnjeg odmora za 2024. godinu je ostvario 10.3.2025. (kada mu je isti i isplaćen), a pravo na regres za korištenja godišnjeg odmora za 2025. je ostvario 10.4.2025. (ali mu isti nije isplaćen).

27. Dakle, sukladno čl. 76. ZR-a i čl. 95. KU-a radnik ima pravo na godišnji odmor za svaku pojedinu kalendarsku godinu, te nakon kontinuiranog korištenja 10 dana godišnjeg odmora za pojedinu kalendarsku godinu, radnik ostvaruje pravo na regres za korištenje godišnje odmora, te niti ZR, niti KU ne propisuju da se regres za korištenje godišnjeg odmora isplaćuje jednom u pojedinoj kalendarskoj godini, a nit da se isplaćuje najkasnije do kraja godine, već je isti vezan za godišnji odmor u pojedinoj kalendarskoj godini, te se ovo pravo radnika ne može ograničiti poreznim zakonima (Zakon o porezu na dohodak i sl.), kako to pogrešno smatra tuženik. Naime, prema čl. 83. ZR-a radnik mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor iskoristi najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju (osim ako se radnik i poslodavac drukčije ne dogovore, pod uvjetom da je ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od dva tjedna), te tada dospijeva obveza poslodavca na ispla tu regresa za godišnji odmor, te je sukladno tome uobičajeno da poslodavac radniku isplaćuje regres za godišnji odmor jednom godišnje. Međutim, kako u konkretnom slučaju tužitelj nije ostvario pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2024. u 2024. godini, već tek u 2025., to je tada (u 2025. godini) dospjela obveza poslodavca na isplate regresa za godišnji odmor, te je tako u konkretnom slučaju došlo do iznimne situacije da radnik u 2025. godini koristi godišnji odmor i za 2024. (koji ranije nije koristio) i za 2025. godinu. Kako je regres za korištenje godišnjeg odmora vezan za stvarno korištenje godišnjeg odmora te isti dospijeva nakon što je radnik isti počeo koristiti i isti iskoristio u kontinuitetu od 10 dana, to je u konkretnom slučaju i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2024. i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2025. dospio tijekom 2025. godine. Dakle, pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora je vezano za stvarno korištenje godišnjeg odmora, pa kako je tužitelj stekao pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora za 2024. i za 2025. godinu tijekom 2025. godine, to je tuženik dužan ispuniti svoje dospjele obaveze prema tužitelju , te se suprotno navodima tuženika, ovih obaveza ne može osloboditi vremenskim ograničenjima i navodima da se regres isplaćuje jednom godišnje.

28. Također, valja dodati da KU propisuje kada dospijeva regres za korištenje godišnjeg odmora (nakon korištenja minimalno 10 dana godišnjeg odmora u kontinuitetu), ali niti KU, a niti ZR ne propisuju da je rok za isplatu istoga do kraja godine.

29. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju isplatio regres za korištenje godišnjeg odmora za 2024. godinu dana 10. ožujka 2025., međutim, tuženik tužitelju nije isplatio regres za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu, a koji je u konkretnom slučaju dospio zajedno sa plaćom za ožujak 2025. tj. 10. travnja 2025. (tada je isplaćena plaća za ožujak 2025.). Stoga je tuženik dužan tužitelju isplatiti regres za korištenje godišnjeg odmora za 2025. godinu u iznosu od 232,26 eura sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2025. do isplate, sve sukladno čl. 95. KU

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1 ZPP, budući tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 100 bodova, podnesak od 27.2.2026. po Tbr. 8/1 - 100 bodova i ročište 18.3.2026., što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 600,00 eura, a uvećano za trošak PDV- a iznosi 750,00 eura. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 15. travnja 2026.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u roku od 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku

3. Spis