REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-1927/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sucu tog suda Jasenki Glavan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SR - OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po odvjetnicima pri ZOU „Rikardo Perković & Sanja Perković“ sa sjedištem ureda u Zadru, E. Kotromanić 11 protiv tuženice:, ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 (OIB: 92963223473) koju po priloženoj punomoći zastupaju VR i/ili ZR i/ili Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 92 radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. veljače 2026. u prisutnosti pun., te objave dana 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici SR iznos od 12.255,32 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 4,90 € od 29.09.2006 godine

- na iznos od 3,39 € od 16.10.2006 godine

- na iznos od 20,36 € od 22.10.2007 godine

- na iznos od 20,36 € od 18.12.2007 godine

- na iznos od 20,36 € od 18.01.2008 godine

- na iznos od 20,36 € od 19.02.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 17.03.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 18.04.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 19.05.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 18.06.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 22.07.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 18.08.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 16.09.2008 godine

- na iznos od 39,23 € od 15.10.2008 godine

- na iznos od 47,57 € od 17.11.2008 godine

- na iznos od 38,50 € od 16.12.2008 godine

- na iznos od 67,69 € od 15.01.2009 godine

- na iznos od 68,02 € od 16.02.2009 godine

- na iznos od 57,28 € od 16.03.2009 godine

- na iznos od 59,75 € od 15.04.2009 godine

- na iznos od 60,24 € od 15.05.2009 godine

- na iznos od 54,02 € od 16.06.2009 godine

- na iznos od 56,74 € od 15.07.2009 godine

- na iznos od 67,13 € od 17.08.2009 godine

- na iznos od 71,79 € od 15.09.2009 godine

- na iznos od 66,61 € od 15.10.2009 godine

- na iznos od 70,87 € od 17.11.2009 godine

- na iznos od 69,43 € od 15.12.2009 godine

- na iznos od 78,46 € od 15.01.2010 godine

- na iznos od 83,70 € od 11.02.2010 godine

- na iznos od 81,84 € od 11.03.2010 godine

- na iznos od 90,23 € od 12.04.2010 godine

- na iznos od 94,39 € od 10.05.2010 godine

- na iznos od 105,33 € od 11.06.2010 godine

- na iznos od 115,81 € od 12.07.2010 godine

- na iznos od 102,26 € od 11.08.2010 godine

- na iznos od 134,01 € od 13.09.2010 godine

- na iznos od 121,79 € od 13.10.2010 godine

- na iznos od 126,16 € od 13.11.2010 godine

- na iznos od 141,21 € od 13.12.2010 godine

- na iznos od 120,73 € od 15.01.2011 godine

- na iznos od 115,24 € od 15.02.2011 godine

- na iznos od 118,56 € od 15.03.2011 godine

- na iznos od 118,74 € od 15.04.2011 godine

- na iznos od 120,88 € od 15.05.2011 godine

- na iznos od 150,43 € od 15.06.2011 godine

- na iznos od 174,95 € od 15.07.2011 godine

- na iznos od 193,06 € od 15.08.2011 godine

- na iznos od 151,49 € od 15.09.2011 godine

- na iznos od 137,50 € od 15.10.2011 godine

- na iznos od 138,43 € od 15.11.2011 godine

- na iznos od 140,36 € od 15.12.2011 godine

- na iznos od 152,43 € od 15.01.2012 godine

- na iznos od 156,06 € od 15.02.2012 godine

- na iznos od 152,11 € od 15.03.2012 godine

- na iznos od 151,51 € od 15.04.2012 godine

- na iznos od 153,52 € od 15.05.2012 godine

- na iznos od 157,00 € od 15.06.2012 godine

- na iznos od 152,65 € od 15.07.2012 godine

- na iznos od 151,45 € od 15.08.2012 godine

- na iznos od 140,79 € od 15.09.2012 godine

- na iznos od 149,98 € od 15.10.2012 godine

- na iznos od 154,26 € od 15.11.2012 godine

- na iznos od 151,42 € od 15.12.2012 godine

- na iznos od 148,01 € od 15.01.2013 godine

- na iznos od 146,84 € od 15.02.2013 godine

- na iznos od 145,62 € od 15.03.2013 godine

- na iznos od 154,11 € od 15.04.2013 godine

- na iznos od 141,62 € od 15.05.2013 godine

- na iznos od 139,58 € od 15.06.2013 godine

- na iznos od 140,80 € od 15.07.2013 godine

- na iznos od 139,52 € od 15.08.2013 godine

- na iznos od 144,09 € od 15.09.2013 godine

- na iznos od 147,04 € od 15.10.2013 godine

- na iznos od 148,48 € od 15.11.2013 godine

- na iznos od 153,63 € od 16.12.2013 godine

- na iznos od 145,58 € od 15.01.2014 godine

- na iznos od 4.267,38 € od 30.09.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to do 31.12.2007 g. zateznu kamatu određenu po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008 g. do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici SR prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.684,98 EUR-a.zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica i tuženik zaključili su dana 20. srpnja 2006. namjenski ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 86.500,00 CHF. Uz iznos glavnice, tužiteljici je sukladno čl.2 Ugovora bila dužna tuženiku platiti kamatnu stopu od 4,50 % godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno čl.3.3 utvrđeno je kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita da bezuvjetno pristaje, sukladno čl.16.4 ugovoreno je kako ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju a) Odluku o kamatama, s kasnijim izmjenama i dopunama…… . Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu pravnog prednika tužiteljice. Tužiteljica ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a br: Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. koja je - i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III povjesnice tužbe). Prema odredbi čl. 1 Ugovora ugovoreno je kako kreditor odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 86.500,00 CHF, a u st. 2 je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te je određeni mjesečni anuitet od 543,05 CHF po srednjem tečaju HNB-a. Vezano za prethodno citirana utanačenja iz Ugovora, tužitelj ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS- a br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god koja je i u odnosu na ovdje tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno, ističe se kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF (kako to stoji u daljnjem obrazloženju toč.III. povjesnice tužbe). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik., u razdoblju od 01.09.2004 do 31.12.2008 godine a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Također, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01.09.2004 do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), pravni prednik tužitelja i tuženik - kao ugovorne strane, zaključile su dana 07.01.2016 godine u [adresa] Radnju kojom se provodi ZID ZPK tj, Dodatak br.1 Ugovora o kreditu. Citiranim aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima. U konkretnom kreditu je utvrđena preplata u iznosu od 17. 683,37 kuna koja je iskorištena za namirenje budućih dospjelih anuiteta. S obzirom na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova vezano za utvrđenje da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, VS RH je u konkretnom predmetu povodom podnesene revizije, donio dana 12.02.2019 godine Rješenje poslovnog broja Rev 2868/2018-2 kojim se prihvaća revizija tamo tužiteljice i ukida rješenje Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1097/17-2 od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-4233/15-17 od 17. siječnja 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema ocjeni VS RH, sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tamo tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Obzirom da je pitanje koje je u konkretnom slučaju tamo tužiteljica postavila važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je u pobijanoj odluci drugostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje različito od shvaćanja revizijskog suda, to je valjalo na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Konkretna odluka odnosi se i na ovdje tužitelja i njegov nesporni pravni interes ostvariti svoja zakonom garantirana prava. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu preplate, počev od dana 20.10.2005 godine kao dana uplate prvog anuiteta kredita pa zaključno sa 20.04.2019 godine, uračunavanjem efekta konverzije, tužitelj je tuženiku uslijed prethodno opisanih ništetnih odredbi Ugovora, preplatio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku za ukupni iznos od 81,094,97 kn. S obzirom da je prethodno citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.- 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl.1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl.1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/076 st 3. Zakona, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema čl. o sudovima (NN: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti., Člankom 118 Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako cit.“ Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“. Metodologiju izračuna temeljiti na razlici stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koji treba biti izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita (budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom), koji otplatni plan se ima temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi (budući su jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika utvrđene ništetnim), uz unos u izračun promjena koje su se dogodile tijekom otplate kredita (promjene roka otplate kredita, djelomične ili potpune prijevremene otplate nedospjele glavnice - ukoliko je tih otplata bilo, te kod prijevremeno otplaćenih kredita: razliku između stvarne uplate i stanja glavnice prema početnom otplatnom planu na dan zatvaranja kredita). Predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.

2. U ovom predmetu sud je donio rješenje o razdvajanju postupka istog posl. br. od 03. ožujka 2023. kojim rješenjem se postupak razdvaja u odnosu na dio kojim se traži utvrđenje u odnosu na tužiteljicu da ne proizvodi pravni učinak nijedna odluka tuženika kojom bez dozvole ili suglasnosti tužiteljice određuje ili mijenja visinu kamatne stope tražbine iz predmetnog ugovora, te se taj predmet koji je razdvojen vodi pod posl. br. P-520/2023.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je primila tužiteljevu tužbu od 12. lipnja 2019. godine s pozivom suda da u roku od 30 dana podnese odgovor na tužbu. Kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj kao glavni tužbeni zahtjev postavlja: (i) kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da naloži banci platiti iznos od 81.094,97 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate s time da će svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zakonska zatezna kamata specificirati sukladno odredbi čl. 186.b. st.3. ZPP-a. Tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi svakoj eventualnoj upotrebi izračuna tužiteljevog vještaka kao dokaza na okolnost visine potraživanja u predmetnom postupkuTuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja i saslušanja tužitelja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o kojem je odlučio VSRH u oglednom sporu svojim rješenjem br. Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020.g.1 a iz kojeg proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što je ujedno i tužiteljev slučaj. Navedeno rješenje je OBVEZUJUĆE za sudove. Obvezujuće Rješenje VSRH Gos 1/2019-36, između ostaloga, navodi „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema obvezujućem Rješenju VSRH Gos 1/2019-36 sporazumi/dodaci o konverziji sklopljeni u skladu sa ZIDZPK/15, valjani su te djeluju/proizvode pravne učinke retroaktivno – str. 4. rješenja VSRH Gos 1/2019, prvi odjeljak s vrha, što samo po sebi isključuje pravo na traženje isplate zbog navodne preplate. Tuženik drži da je prethodno opisano rješenje VSRH u oglednom sporu jednoznačno ukazalo na neosnovanost svih tužbenih zahtjeva proizašlih iz konvertiranih CHF kredita 1 Rješenje VSRH dostupno je na mrežnim stranicama VSRH pa tako i u ovom konkretnom slučaju. Tek opreza radi, tuženik u nastavku iznosi dodatnu argumentaciju. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 12. lipnja 2014. g. Tužiteljev kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu paušalnog iznosa neuredan je, te stoga nepodoban za raspravljanje pa tuženik predlaže da ga sud odbaci, a podredno odbije. Naime, tužitelj je dužan postaviti određen tužbeni zahtjev u tužbi, i nije ovlašten po ZPP (osim u slučaju opravdane stupnjevite tužbe što nije konkretan slučaj) tužbeni zahtjev odrediti nakon provedenog vještačenja, u dokaznoj fazi postupka. Niti je tužitelj postavio manifestacijski zahtjev, niti je njegova tužba stupnjevita tužba, pa je nejasno pozivanje tužitelja na odredbe članka 186 b stavak (3) ZPP-a u tužbenom zahtjevu. Tužbeni zahtjev određuje tužitelj, a ne vještak. Vještačenje je samo dokazno sredstvo. Zato se tuženik protivi svakom budućem preciziranju tužbenog zahtjeva. Tužitelj je prije podnošenja tužbe imao sve podatke na temelju kojih je mogao potpuno odrediti tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je tužitelju tijekom trajanja ugovornog odnosa redovno dostavljao sve relevantne isprave i podatke (otplatne planove, promete po kreditu, odluke o promjeni kamatnih stopa). Posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastita nemara te isprave nije sačuvao, ne opravdavaju nedovoljnu određenost tužbenog zahtjeva. Osim navedenog, svim korisnicima CHF kredita koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite (što je učinio i tužitelj, o čemu će biti više govora naknadno), na tuženikovim mrežnim stranicama već duže vrijeme je dostupan izračun konverzije za svakog korisnika posebno. Tužitelj je mogao (ukoliko je zagubio izračun konverzije kojeg je od tuženika dobio prije sklapanja Dodatka o konverziji) s malo uloženog napora, lako i jednostavno, unošenjem broja svog OIBa i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije prije podnošenja tužbeU izračunu konverzije nalaze se potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji, na temelju kojih je tužitelj (uvažavajući mogućnost da ne mora biti ekonomski stručnjak) mogao tražiti isplatu pojedinih svota s definiranim iznosima i dospijećem te tako postaviti sasvim određen tužbeni zahtjev radi isplate navodne preplate po osnovi CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20072 od 6. svibnja 2010.g. u kojoj se navodi: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“ Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže da, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 7. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je 2 Odluka je dostupna na mrežnoj stranici USRH 5 kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama3. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita4 (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu5 (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate6 pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio7 (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač.8 (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi9, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavcatužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. 31. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, 32. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako se to obrazlaže u nastavku. B) Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III- 2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovni sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. C) Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“. 10 Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga pokreditu s EUR valutnom klauzulom11, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik 10 Odredba članka 19. c stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15. 11 Odredba članka 19. c stavak (1) točka 4. ZID ZPK/15. Vidi također stranice 3 do 9 izračuna konverzije. na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.12 Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik upućuje na razmatranja pod A), a podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom. Dakako, na prvom mjestu to je obvezujuće rješenje iz oglednog spora VSRH br. Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020.g.13 a iz kojeg proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što je ujedno i tužiteljev slučaj. Tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 925/2017-2 od 20.ožujka 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja - korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: “Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim je rješenjem broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužiteljice. Tako msklopljenim Dodatkom Ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) koju obvezu tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem Dodatka izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 13. listopada 2006. 1212 Odredba članka 19. c stavak (1) točka 5. ZID ZPK/15 – treća alineja 13 Rješenje VSRH dostupno je na mrežnim stranicama VSRH Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu pretplate, dok priložen izračun kamate nije prijeporan, pa nije bilo potrebe za dostavom matematičkog izračuna kamate, na što se žalbom ukazuje. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredbama ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev a za što su dani dovoljni, jasni i prihvatljivi razlozi.“ Tuženik s time u vezi ukazuje i na presudu Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž- 73/2019-5 od 28. travnja 2020. kojom je preinačena prvostupanjska presuda i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja proizašao iz konvertiranog kredita: „Dakle, sporno je da li je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestala obveza tužene da izvrši povrat novca koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku. Po mišljenju ovog suda suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Sporazuma o konverziji predmetnog Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tužene koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime mkamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tužene, a sa koje osnove tužitelj potražuje ovdje predmetne iznose, a sve temeljem odredbe članka 19. točka c. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, i 102/15 - dalje: ZPK), budući iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava u novi otplatni plan, a ako pretplata iznosi više nego obveza tada se ista vraća.“ „Navedenim Sporazumom nije izričito navedeno da tužitelj više nema nikakvih potraživanja prema tuženiku s osnova do tada uplaćenog iznosa, međutim obzirom da je navedeni Sporazum sklopljen i da je tužitelj pristao na navedenu konverziju, posljedično tome za zaključiti je da je time pristao i da se sav muplaćeni iznos iskoristi na način propisan odredbama ZPK, pa je na taj način zapravo pristao na zamjenu ispunjenja (članak 167. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).“ „Pored toga, ovdje je posebno potrebno istaknuti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u Odluci broj Gos/2019-36 od 4. ožujka 2020., a prema kojem stajalištu Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja kako glavni, tako ni eventualno kumulirani nisu osnovani (…)“. „Naime, nije sporno da su stranke zaključile dodatak ugovora o kreditu i time jasno iskazale svoju volju, zbog čega je, zaključenjem nove obveze nastale iz tzv. osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. srpnja 2006. godine – prestala ranije obveza, za što su se stekli uvjeti upravo donošenjem i stupanjem na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/15 (Narodne novine 102/15). Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu stranke su definirale sve bitne uvjete novonastalog ugovora, pa tako i načina izračuna konverzije kredita iz CHF u kredit u EUR sa valutnom klauzulom – promijenjena je valuta kredita, definirana redovna kamata, otplatni plan, a na što je sve tužiteljica dobrovoljno i samostalno pristala. Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu tužiteljica je pristala na prestanak ranijeg ugovora zaključenog između stranaka, iskazavši svoju volju da postojeću obvezu zamijeni novom. Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog nemogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica na kvalitetan način dobila pravnu zaštitu u nastalom pravnom poslu. Protivno žalbenoj tvrdnji tužiteljice, upravo je odredbom članka 19.c stavak 1. točka 5. ZPKpropisano da „Iznos pretplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nijedužan obračunavati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač“. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je preuređen odnos stranaka, tako da je denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope, u cijelosti uređen odnos ovih stranaka nastao iz osnovnog ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006. godine, pa bio prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo bi do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.Nadalje, nije osnovano pozivanje žaliteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), jer se u ovom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, obzirom da prisilni propis članka 19.e ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima, sukladno odredbama tog Zakona, adrugo, taj sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. godine).“ Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Sisku, posl. br. Gž- 604/2017-8 od 8. svibnja 2020. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu i pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu preplate u slučaju tužitelja – korisnika konvertiranog CHF kredita, upravo uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz navedenog oglednog spora, ističući kako provođenje vještačenja u slučaju konvertiranih kredita nije mpotrebno a u kojoj je, između ostaloga, rečeno i: „Prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanja tužitelja i financijsko vještačenje ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dao je jasne razloge za takvu odluku, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) sporno je da li je tuženica dužna isplatiti tužiteljici razliku između iznosa koji je tužiteljica platila u ispunjenju svoje obveze iz ugovora o kreditu i iznosa za koji tužiteljica tvrdi da je je bila dužna platiti, vezano za ugovorenu kamatnu stopu, a slijedom toga i visina tužbenog zahtjeva i osnovanost prigovora zastare (…) Dodatkom ugovora o kreditu stranke su suglasno ugovorile da se obveza tužiteljice iz ugovora o kreditu smanji za iznos razlike između iznosa plaćenog tuženici sukladno odredbama ugovora o kreditu, uključujući i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa koji je tužiteljica dužna platiti prema konvertiranom kreditu, da to smanjenje iznosi 31.027,77 EUR te je ugovorena fiksna kamatna stopa od 4,55% godišnje. Tužiteljica nije dokazala da konverzija ugovora o kreditu nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK niti razloge eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. Poslovna nesposobnost) Slijedom toga, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda izveo pravilan zaključak da je tužiteljica sklopila Dodatak ugovoru o kreditu slobodno raspolažući svojom voljom, tijekom ove parnice, u skladu s odredbama ZID ZPK, da tužiteljica više nema pravni interes za podnošenje tužbe u smislu članka 187. st. 1. ZPP, u odnosu na dio tužbenog zahtjev o kojem je odlučeno prvostupanjskim rješenjem, te da u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ,kako glavni tako i eventualni uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja i pravilnu primjerenu materijalnog prava odredbama ZID ZPK i Zakona o obveznim odnosima treba odbiti kao neosnovan. U tom dijelu pobijana odluka ima jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud (…) Pri tome se napominje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu, u predmetu poslovni broj P- 1413/2019 od 20. rujna 2019. odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako je to odlučeno rješenjem broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. godine. Sudska praksa na koju se u prilog svojih navoda poziva tužiteljica, priložena u spisu datira prije donošenja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/2019 i nije od utjecaja na ishod ovog spora, tim više što je u svakom pojedinom predmetu sud dužan cijeniti odlučne okolnosti tog predmeta“. Konačno, i presuda Županijskog suda u Puli br. Gž- 124/2018 od 14. svibnja 2020.g. kojom je preinačena presuda prvog stupnja u konvertiranom CHF kreditu na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev s pozivom na Rješenje Gos-1/2019. „Tako sklopljenim Dodatkom ugovora stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze, a tužiteljica je izračun tuženika prihvatila kada je potpisala Dodatak ugovora. Osim toga, tužiteljica nije ukazivala niti dokazala da je taj Dodatak ugovora pobojan. Prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzete su u obzir sve izvršene uplate, pa i one preplaćene, zbog čega tužiteljica nema više pravnu osnovu za utvrđivanjem ništavim odredbe čl.2.i 7. Ugovora, a time niti za potraživanje preplaćene kamate obračunate na temelju ništetne Ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, stranke su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s odredbom čl.22. ZOO, koju obvezu tužiteljica ispunjava u kunama, te je ona potpisivanjem aneksa ugovora izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveze preuzete Ugovorom o kreditu. Tako tužiteljica više nema osnovu za zahtjev da se utvrdi da ranija ugovorna obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi ne proizvodi pravni učinak, a ni osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu na ime više plaćenih kamate u dosadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do danakonverzije.“ Postoje i nepravomoćne presude prvostupanjskih sudova koje se na sličan način pozivaju na Rješenje Vrhovnog suda, ali one još nisu pravomoćne pa ih tuženik ne citira. Tuženik ukazuje i na presudu Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Gž- 2460/2017-2. od 4. ožujka 2020. „Osnovom ispravno navedenih zaključaka, uz činjenicu da su tužiteljima ad. 1) i ad. 2), a u skladu sa člancima 1. i 2. predmetnih Dodataka ugovora o kreditu, sukladno članku 19.e stavku 1. ZPK, dostavljeni izračuni konverzije kredita, s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu, a koje izračune tužitelji ad. 1) i ad. 2) da su i prihvatili, pa slijedom toga i sklopili predmetni Dodatak ugovoru o kreditu, a na koje sklapanje predmetnih Dodataka ugovoru o kreditu o kreditu nisu bili obvezani, jer da su tužitelji ad. 1) i ad. 2) mogli ostati u ugovornom odnosu s tuženom na način, kako da je to bilo i prvobitno ugovoreno, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2), presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I/ izreke prvostupanjske presude, ispravno pri tome i zaključujući, da su stranke sklapanjem predmetnih Dodataka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos, ne samo u pogledu valute, već da su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te da su prilikom uračunavanja izvršenih uplata, prema novom otplatnom planu, uzele u obzir sve izvršene uplate, pa tako i utužene uplate, zbog čega tužitelji ad. 1) i ad. 2) više nemaju pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate, obračunate na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, odobrenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, odnosno da ne postoji osnova u smislu članka 323. stavka 1., a niti odredbe članka 1111. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) za isplatu razlike između početne ugovorne kamatne stope za kredit u CHF I promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju. I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-e, izmijenjen je osnovni ugovor, među ostalim i u pogledu kamatne stope, u skladu s odredbama ZPK-a, na koji način je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s jednostranom odlukom tužene, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe iz čega proizlazi da u vrijeme zaključenja glavne rasprave nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kada je točkom I/ izreke svoje presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1) i ad. 2).“ Također, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Šibeniku, posl. br. Gž119/18 od 11. svibnja 2020.g. u obrazloženju koje sud navodi: „Zaključenjem dodatka stranke su na kvalitetan i suglasan način riješile svoj odnos nastao zbog mogućnosti tuženika da podiže kamatne stope bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita s promjenama, slijedom čega je tužiteljica dobila odgovarajuću pravnu zaštitu u novonastalom pravnom poslu. Osim toga, zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti je – denominacijom, odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope – preuređen odnos stranaka iz osnovnog ugovora o kreditu od 19. srpnja 2007. godine, pa bi prihvaćenjem tužbenog zahtjeva došlo do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice.“ Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud bez provođenja daljnjeg postupka, uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz rješenja u oglednom sporu br. Gos 1/2019, zaključi raspravljanje i da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove, prema troškovniku u nastavku trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dodatak ugovora o kreditu i pročitao ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužiteljicu.

5. Sud je putem e-spisa izvršio uvid u predmet koji je formiran povodom razdvajanja ovog predmeta kako je prethodno navedeno te je utvrdio da je 10. travnja 2025 u tom predmetu donesena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice a koji predmet još nije pravomoćan.

6. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 20. srpnja 2006. godine proizlazi da je isti odobren u kunskoj protuvrijednosti CHF 86.500,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom 4,50 %, a rok otplate 22 godina.

7. Iz dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog dana 07. siječnja 2016. proizlazi da su ugovorne strane suglasne da su ranije sklopile navedeni ugovor o kreditu i da je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kreditor obvezan izvršiti konverziju kredita

8. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje na okolnosti iz tužbe.

9. Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo Snježane Herceg u svom nalazu i mišljenju navodi da skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da zbirno potraživanje tužitelja, nakon odbitka preplate iz konverzije (bez obračuna zateznih kamata), iznosi 92.337,39 kn (12.255,32 EUR), kako slijedi: • razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, dana 30.9.2015.g., iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema prosječnom tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 32.152,57 kn (4.267,38 EUR), • razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.291,94 CHF, odnosno 19.772,79 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan isplate kredita) (2.624,33 EUR), • razlika obveza (preplata) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno (58.095,40 kn (7.710,60 EUR), • potraživanje tužitelja je potrebno umanjiti za iznos preplate od 17.683,37 kn (2.346,99 EUR), shodno izračunu konverzije na dan 30.9.2015.g.

10. Iz dopune nalaze Herceg Snježane, stalnog sudskog vještaka za financije proizlazi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz dopune nalaza, vještak je mišljenja da zbirno potraživanje tužitelja, nakon odbitka preplate po konverziji i uključenjem svih negativnih vrijednosti u obračun (bez obračuna zateznih kamata),iznosi 11.776,33 EUR, kako slijedi: • razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, dana 30.9.2015.g., iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema prosječnom tečaju važećem na dan isplate kredita), nakon konverzije u EUR, iznosi ukupno 4.267,38 EUR (nema promjene u odnosu na nalaz)), • razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.858,94 CHF, odnosno 2.359,53 EUR, • razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana dospijeća posljednje obveze prije konverzije, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 7.496,41 EUR, • potraživanje tužitelja se umanjuje za iznos preplate od 17.683,37 kn (2.346,99 EUR), shodno izračunu konverzije na dan 30.9.2015.g.

11. Tužiteljica iskazuje da joj se činio najpovoljniji kredit u Zagrebačkoj banci i da su se zato na njega odlučili, da je pročitala ugovor i da je vidjela da je promjenjiva kamata i da nije pretpostavljala da će se kamate toliko promijeniti. Nadalje iskazuje da o valutnoj klauzuli nije bilo ni riječi u banci. Kod javnog bilježnika također da nije bilo riječi o ugovoru pa tako ni o eventualnim rizicima. Ona da se nije obraćala banci kad je porasla kamata. Sredstva kredita da je koristila za dizanje kata na kući roditelja gdje sada i stanuje. Nakon konverzije da je anuitet bio niži, a da još uvijek isplaćuje kredit. U vrijeme sklapanja ugovora da nije imala nikakvo trgovačko društvo ni obrt.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

17. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

18. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

19. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

20. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

21. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

22. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

24. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužitelj s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

25. Nalaz i mišljenje vještakinjeku stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ovaj sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju.

26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

28. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

29. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

31. Što se tiče prigovora tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

32. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 S protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi.

33. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

34. Također je istaći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

35. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare.

36. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći s naslova preplaćene kamate 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

38. Što se tiče osporavanja statusa potrošača tužitelja od strane tuženika ovaj sud smatra da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica imala potrošački status jer upravo iz priloženog ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka. Nesporno je da je tužiteljica sa tuženicom zaključila dodatak predmetnom ugovoru o kreditu u kojem je provedena konverzija i to temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji se i primjenjuje na potrošačke kredite pa stoga sud smatra da je već i sklapanjem tog dodatka tuženica priznala tužiteljici svojstvo potrošača.

39. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci presude.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužiteljica bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te su tužiteljici priznati troškovi: sa sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima:24. ožujka 2023., 26. listopada 2023., i 10. veljače 2026. za svako po 100 bodova, za sastav podneska od 08. ožujka 2023., 20. ožujka 2023., 21. rujna 2023., i 24. veljače 2025. za svaki po 100 bodova., što ukupno uz uručanati PDV iznosi 2.000,00 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 530,89 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 154,09 EUR-a što sveukupno iznosi 2.684,98 EUR-a.

U Zadru, 15. travnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.