Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-318/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Žganec, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 2. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 15. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju HORVAT BORIVOJU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 6.171,61 EUR sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

na iznos od 133,88 EUR od 23.07.2011.

na iznos od 151,01 EUR od 23.08.2011.

na iznos od 117,04 EUR od 23.09.2011.

na iznos od 114,19 EUR od 23.10.2011.

na iznos od 112,41 EUR od 23.11.2011.

na iznos od 119,30 EUR od 23.12.2011.

na iznos od 125,58 EUR od 24.01.2012.

na iznos od 126,63 EUR od 23.02.2012.

na iznos od 126,33 EUR od 23.03.2012.

na iznos od 128,18 EUR od 24.04.2012.

na iznos od 131,47 EUR od 23.05.2012.

na iznos od 130,60 EUR od 24.06.2012.

na iznos od 128,72 EUR od 24.07.2012.

na iznos od 126,35 EUR od 23.08.2012.

na iznos od 119,51 EUR od 23.09.2012.

na iznos od 127,78 EUR od 23.10.2012.

na iznos od 129,69 EUR od 23.11.2012.

na iznos od 127,93 EUR od 23.12.2012.

na iznos od 118,78 EUR od 23.01.2013.

na iznos od 124,00 EUR od 23.02.2013.

na iznos od 126,41 EUR od 23.03.2013.

na iznos od 128,86 EUR od 23.04.2013.

na iznos od 117,31 EUR od 23.05.2013.

na iznos od 119,16 EUR od 25.06.2013.

na iznos od 117,09 EUR od 23.07.2013.

na iznos od 120,30 EUR od 23.08.2013.

na iznos od 123,95 EUR od 24.09.2013.

na iznos od 123,11 EUR od 23.10.2013.

na iznos od 125,55 EUR od 23.11.2013.

na iznos od 127,10 EUR od 24.12.2013.

na iznos od 111,54 EUR od 23.01.2014.

na iznos od 117,56 EUR od 23.02.2014.

na iznos od 117,78 EUR od 23.03.2014.

na iznos od 115,56 EUR od 23.04.2014.

na iznos od 114,62 EUR od 23.05.2014.

na iznos od 114,19 EUR od 24.06.2014.

na iznos od 116,79 EUR od 23.07.2014.

na iznos od 117,63 EUR od 23.08.2014.

na iznos od 119,59 EUR od 23.09.2014.

na iznos od 121,43 EUR od 23.10.2014.

na iznos od 123,37 EUR od 23.11.2014.

na iznos od 122,63 EUR od 23.12.2014.

na iznos od 112,30 EUR od 23.01.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 24.02.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 24.03.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 23.04.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 23.05.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 24.06.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 23.07.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 23.08.2015.

na iznos od 112,30 EUR od 23.09.2015.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužitelju, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 3.036,18 EUR (22.876,08 HRK) uvećana za zatezne kamate tekuće od dana

3. veljače 2016., ne postoji.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 EUR i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana 15. travnja 2026. pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. protiv tuženika Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, podnio tužbu radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj je sklopilo Ugovor o kreditu, broj: 312799 od 17.07.2008. godine, potvrđenim po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca, broj OV -15017/08 od 04.08.2008. godine, sa Volksbank d.d., Zagreb; da napominje se da je dana 18.01.2013. godine u sudskom registru za tuženika izvršena promjena imena u Sberbank d.d. Zagreb; da predmetni kredit je ugovoren na iznos od 66.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke za CHF; da kredit je odobren uz promjenjivu redovitu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 5,50% godišnje, a definirana je kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke; da otplata kredita utvrđena je na način da se kredit vraća u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, pri čemu je na dan sklapanja predmetnog ugovora anuitet iznosio 482,01 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Banke za CHF, a da prvi anuitet je dospio na naplatu dana 22.09.2008.; te da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit dana 24.03.2016;

- da odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne i nepoštene, zbog čega ne proizvode pravne učinke među strankama, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž - 7129/13-4 od 13.06.2014., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 09.04.2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-

252/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/2015 od 13.12.2016., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 575/16-5 od 03.10.2017. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl.br. Pž-663272017-10 od 14.06.2018., te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača; dalje navodeći da u konkretnom slučaju tužitelj nije sa tuženikom, odnosno njegovim pravnim prednikom, pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama, niti je o tome mogao pregovarati, budući se upravo radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, te da upravo se time ogleda, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača; da dakle, činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik jednostrano mijenja, sukladno vlastitoj odluci, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima; da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužitelj u predmetno vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten; da zbog toga prosječnom potrošaču pa ni tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive; te da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i tužitelja već zbog činjenice da potrošači pa time i tužitelj, nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama;

- da budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anutiteta mimo početnog tečaja CHF na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, dok je čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima određeno vraćanje stečenog bez osnove; te da sukladno navedenom, vještačkim nalazom je izračunat iznos kojeg je tužitelj trebao uplatiti tuženiku da je predmetni kredit bio u kunama, bez valutne klauzule vezane uz CHF, kao i razlika iznosa kojeg je tužitelj tuženiku na taj način preplatio;

- da budući da iz navedenog proizlazi kako su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, tužitelj ovom tužbom ne postavlja poseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje nište tnosti tih odredaba, budući sud na ništetnosti pazi po službenoj dužnosti, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate, do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka.

1.1. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 46.337,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa kako je navedeno u tužbi, u roku od 8 dana (točka I. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka, u roku od 8 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda.

2.1. Dalje tuženik navodi:

- da tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; Nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP);

- da tuženik stavlja prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, te u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini;

- da podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije, a po osnovi Aneksa br. 1, navodeći da Aneksom br. 1. od 1. veljače 2016. utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 22.876,08 HRK, te tuženik predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 22.876,08 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 3.veljače 2016., donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2.2. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-566/19-8 od 7. svibnja 2020. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje postalo pravomoćno dana 27. svibnja 2020.

4. Tijekom trajanja ovog postupka izvršena je promjena naziva tuženika iz Sberbank d.d. u Nova hrvatska banka d.d., a OIB i sjedište tuženika su ostali nepromijenjeni, a potom je Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, te se sada postupak vodi protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao univerzalnog pravnog sljednika Nove Hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595.

5. Tužitelj je, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu, ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, svih navoda i dokaznih prijedloga.

6. Tuženika je ostao u cijelosti kod odgovora na tužbu, svih prigovora i navoda.

7. Nakon provedenog vještačenja tuženik se očitovao podneskom od 7. listopada 2025. kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja; a da kao ključno, ponovno se ukazuje kako je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK; da također, tuženik napominje kako spisu prileži izračun konverzije koji potvrđuje kako je tužitelju već priznata preplata na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 8.017,17 EUR / 60.405,39 HRK; te da čak i kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što se spori u potpunosti, tuženik ističe kako naslovni sud, odnosno vještak ne može zanemariti činjenicu da je tužbeni zahtjev postavljen na način da se od tuženika zahtijeva isplata navodno preplaćenih iznosa bez da se isti iznos umanji za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji; da drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom; da jedino relevantno pitanje je li konverzija predmetnog kredita pravilno provedena, sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK, a što nije osporeno, te da isto ističe i Vrhovni sud Republike Hrvatske u recentnoj odluci Rev 925/2023-2: „54.1. Drugim riječima, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).“ Zaključno, budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, tuženik predlaže sudu da zaključi glavnu raspravu i donese presudu kojom će u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga na naknadu troškova postupka tuženiku.

8. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao podneskom od 16. listopada 2025., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži da mu tuženik isplati iznos od ukupno 6.171,61 EUR sa zateznom kamatom računatom na iznos od 133,88 EUR od 23.07.2011., na iznos od 151,01 EUR od 23.08.2011., itd. kako je navedeno u predmetnom podnesku tužitelja, do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva); te da mu tuženik naknadi trošak ovog parničnog postupka i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).

9. Podneskom od 30. listopada 2025. tužitelj se očitovao na podnesak tuženika od dana 07.10.2025., te u odnosu na navode tuženika kako je tužitelju već u konverziji priznata preplata na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 8.017,17 eura, zbog čega osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelj navodi da međutim, sukladno vještačkom nalazu izvršenom na temelju dokumentacije koja je bila nesporna u fazi pripremnog postupka, utvrđeno je kako je banka izvršila prijeboj u konverziji na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 22.876,00 kn, čime su zatvorene sve preplate tužitelja do srpnja 2011. godine, a od tada nadalje je nakon prijeboja ostalo nepodmirenih preplata u iznosu od 6.171,61 eura, prema dospijeću svake pojedine preplate opisane u vještačkom nalazu, te je prema tome postavljen tužbeni zahtjev. U odnosu na navode tuženika kako je konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen, tužitelj navodi da se o takvim navodima tužitelj već očitovao i pozvao na pravnu praksu iz koje proizlazi kako provođenjem konverzije potrošači nisu u cijelosti namireni, odnosno obeštećeni u svojem potraživanju prema bankama, te da sukladno vještačkom nalazu u ovom predmetu proizlazi da tužitelj nije obeštećen za iznos od 6.171,61 eura, koje potražuje od tuženika u ovom postupku. Slijedom navedenog tužitelj i nadalje ustraje kod tužbe i specificiranog tužbenog zahtjeva, specificiranog podneskom od 16.10.2025.

10. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ispis podataka o poslovnom subjektu iz sudskog registra, za tuženika Sberbank d.d. (listovi br. 8-11 spisa), Ugovor o kreditu br. 312799 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 17.07.2008., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 04.08.2008. pod brojem OV-15017/08 (listovi br. 12- 23 spisa), Nalaz Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec od 28.05.2019. (listovi br. 24-26 spisa), Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 312799 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF od 01.02.2016., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 02.02.2016. pod brojem OV-747/16 (listovi br. 27-31 spisa), Informativni otplatni plan po kreditu od 15.5.2019. (list br. 32 spisa), Račun Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec broj 221/1/2019 od 28.05.2019., s dokazom o podmirenju istog od 03.06.2019. (listovi br. 33-34 spisa), Obavijesti o brisanju vinkulacije od 30.03.2016. (list br. 35 spis), Dopis o dostavi dokumentacije po kreditu od 15.05.2019. (list br. 36 spisa), Prometnu karticu za kredit broj 312799 na ime UN (listovi br. 37-40 spisa), Obavijest o izračunu konverzije kredita od 07.01.2016. (list br. 41 spisa), Otplatni plan po kreditu br. 312799 od 1.2.2016. (listovi br. 42-44 spisa), Obavijest o izračunu konverzije kredita od 07.01.2016. (list br. 45 spisa), Izračun prijevremene otplate za kredit broj 312799 od 24.3.2016., sa Nalogom za uplatu (list br. 46 spisa), Izračun konverzije kredita br. 312799 na dan 30.09.2015. (list br. 47 spisa), Dopis – Provedba konverzije kredita broj 312799 od 17.2.2016. (list br. 48 spisa), Potvrdu od 30.03.2016. da je kredit broj 312799 otplaćen u cijelosti (list br. 49 spisa), Izračun konverzije kredita br. 312799 na dan 30.09.2015. od 07.01.2016. (list br. 50 spisa), Obavijest o promjeni anuiteta od 19.02.2016. (list br. 51 spisa), Izvode otvorenih stavaka po kreditu broj 312799 na dan 30.09.2015. od 07.01.2016. (listovi br. 52-53 spisa), Otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u EUR (listovi br. 54-57 spisa), Izračun konverzije kredita br. 312799 na dan 30.09.2015. od 12.11.2015. (list br. 58 spisa), Obavijest o izračunu konverzije kredita od 12.11.2015. (list br. 59 spisa), Izvode otvorenih stavaka po kreditu broj 312799 na dan 30.09.2015. od 12.11.2015. (listovi br. 60-61 spisa), Obavijest od izračunu konverzije kredita od 12.11.2015. (list br. 62 spisa) i Izračun konverzije kredita br. 312799 na dan 30.09.2015. od 12.11.2015. (list br. 63 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu (listovi br. 80-82 spisa), Nacrt prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona (listovi br. 83-84 spisa), stručne članke (listovi br. 85-90 spisa), sudsku prasku (listovi br. 91-99 spisa), stručne članke (listovi br. 100-103 spisa) i sudsku prasku (list br. 104 spisa); te u sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (listovi br. 169-185 spisa),

11.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

11.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, smjer financije, Matiji Mikacu iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 18. rujna 2025. (listovi br. 151-162 spisa).

12. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

13. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 17. srpnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 312799 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama.

14. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren stambeni kredit, za dogradnju kuće u [adresa], u iznosu od 66.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, s rokom otplate 18 godina, u 216 mjesečnih anuiteta u CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

15. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 1. veljače 2016. sklopljen Aneks br. 1. Ugovora o kreditu br. 312799 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1015; dalje: ZID ZPK/15).

16. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula u CHF.

17. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18.1. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

18.2. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

19. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

20. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

21. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

23. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da kredit je uzeo u Volksbanki, tadašnjoj, kredit mu je trebao za dogradnju kuće, kredit je dogovorio u poslovnici Volksbank u Čakovcu, išao je u više banaka, i ta mu je bila najpovoljniji, da kredit je bio na 18 godina, rata je bila 2.100,00 kuna, trenutna, otprilike godinu dana je bila takva, onda je počela rasti, došla je do 3.500 kuna, otprilike , te da onda 2016. su ga konvertirali. Na pitanje svog punomoćnika prilikom traženja kredita, da li je o pojedinim odredbama ugovora pregovarao s bankom, odgovorio je da ne, nije ništa pregovarao. Na pitanje da li su mu nuđeni krediti i u drugim valutama osim u CHF, odgovorio je da ne, samo u švicarskom franku. Na pitanje da li je sudjelovao u sastavu ugovora o kreditu, ili je već dobio gotov obrazac ugovora, odgovorio je da nije sudjelovao, dobio je gotov ugovor na potpis. Na pitanje da li je pročitao taj ugovor, odgovorio je da je. Na pitanje da li je razumio ugovor, odgovorio je da je, barem je tako mislio, kasnije se ispostavilo da nije baš tako kako mu se činilo. Na pitanje vezano za aneks ugovora o kreditu, kojim je konvertirao svoj kredit, da li je sudjelovao u sastavu tog aneksa ugovora, ili je već dobio gotov aneks ugovora, odgovorio je da nije sudjelovao. Na pitanje zbog čega je krenuo u konverziju i pristao na konverziju, odgovorio je da u banci su mu rekli da je najbolje tako. Na pitanje da li su mu prilikom sklapanja prvotnog ugovora o kreditu u banci obrazložili što znači pojam valuta utočišta, odgovorio je da nisu mu. Na pitanje da li su mu u banci obrazlagali bilo kakve rizike vezane za valutu franak, odgovorio je da nisu mu ništa obrazlagali. Na pitanje da li mu je možda javni bilježnik obrazlagao bilo kakve rizike valute franak prilikom solemnizacije ugovora, odgovorio je da nije. Na pitanje, kako je naveo da mu je kredit trebao radi dogradnje obiteljske kuće, da li se u tom prostoru vodi kakva poslovna aktivnost ili je to kuća za život, odgovorio je da to je kuća za živjeti, ništa drugo. Na pitanje suda na kojoj adresi se nalazi spomenuta kuća, na koju se odnosi predmetni kredit, odgovorio je: [adresa]. Na pitanje punomoćnika tuženika da li ima otvoreni obrt ili tvrtku na svoje ime, odgovorio je da nema. Na pitanje da li je imao u vrijeme uzimanja tog kredita, odgovorio je da nije.

24. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane banke ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

25. Nadalje, iz iskaza tužitelja, a koji iskaz nije ničime doveden u sumnju, proizlazi kako tužitelju prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

26. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

27. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

28. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

29. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

30. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

31. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

32. Naime, banka je (pravni prednik tuženika) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

33. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih banaka, i u odnosu na pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kojom je presudom utvrđeno da je u tom predmetu osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

34. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ostale u tom sporu tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015.

35. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

36. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. /kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom sporu osmotužene Sberbank d.d., i vezano za promjenjivu kamatu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje/, potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je u odnosu na sve tužene banke, te i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom predmetu osmotužene Sberbank d.d., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Nadalje, navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika, u tom predmetu osmotužena banka Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

37. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

38. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP -a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

39. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

41. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

42. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

43. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoš tenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

44. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, nepoštene i time ništetne.

45. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO -a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

46. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

47. U presudi UNZ i UNZC protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

48. Obzirom da je čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

49. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

50. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

51. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

52. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

53. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

54. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

55. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

56. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

57. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

58. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

59. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

60. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

61. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

62. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodataka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

63. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

64. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, utvrđeno je:

- da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj je ukupno preplatio iznos od 60.405,39 HRK specificirano prema datumima dospijeća; da sva preplata se odnosi na preplatu uslijed promjena tečaja s obzirom da po kreditu nije bilo promjena kamatnih stopa izuzev zakonske izmjene na 3,23%.; te da svi anuiteti su naplaćeni prema većem tečaju od tečaja po kojem je kredit isplaćen tako da nema negativnih razlika već isključivo preplate po svim anuitetima;

- da Banka je na datum 30.9.2015 utvrdila iznos preplate iz konverzije od 22.876,08 HRK;

- da u slučaju da se prethodno utvrđene preplate od strane korisnika, zajedno s zakonskom zateznom kamatom zatvaraju s iznosom priznate preplate od strane banke, proizlazi da je banka priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisniku kredita na datum 30.9.2015 podmirila sve mjesečne preplate koje sežu do 24.6.2011 godine i dio preplate od 22.7.2011 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 30.9.2015, dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene; da iznosom od 22.876,08 HRK je na datum 30.9.2015 podmireno ukupno 13.905,73 HRK glavnice uvećano za zatezne kamate na tu glavnicu u iznosu od 8.970,35 HRK;

- da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 46.499,66 HRK, odnosno 6.171,61 EUR prema fiksnom tečaju, sa specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa prikazanih u Tabeli na stranicama 9-10 Nalaza i mišljenja vještaka (listovi br. 159-160 spisa);

- te da tužitelj je nakon konverzije nastavio otplaćivati 31.362,70 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi; da prema tečaju na dan konverzije proizlazi da je korisnik nastavio otplaćivati 4.053,08 EUR veću utvrđenu glavnicu.

65. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.

66. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.171,61 EUR, preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF, sud utvrđuje osnovanim.

67. Radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu od 17. srpnja 2008. kojima je ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu od 1. veljače 2016., bio na snazi, a za koji utvrđeni iznos preplate tužitelj konverzijom nije obeštećen.

68. Naime, iz danog nalaza i mišljenja sudskog vještaka jasno je razvidno da je tužitelj tuženiku s osnove promjene tečaja ukupno preplatio iznos od 60.405,39 HRK; te da sa iznosom preplate koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije, tj. sa iznosom od 22.876,08 HRK, podmirene su sve mjesečne preplate do 24.6.2011. i dio preplate od 22.7.2011., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 30.9.2015., dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene, te da je sa iznosom od 22.876,08 HRK podmireno ukupno 13.905,73 HRK preplaćene glavnice i 8.970,35 HRK zatezne kamate obračunate na taj dio preplaćene glavnice, a da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije tužitelj ima pravo na ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 46.499,66 HRK (60.405,39 HRK - 13.905,73 HRK), odnosno 6.171,61 EUR.

69. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, što je na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

70. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

71. Stoga tužitelju na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 6.171,61 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, navedenih u Tabeli na stranicama 9-10 Nalaza i mišljenja vještaka, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

72. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

73. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (članak 215. st. 1. ZOO-a).

74. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

75. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to u odnosu na ovdje tuženika kako glede promjenjive kamatne stope tako i glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

76. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

77. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 12. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.

78. Slijedom svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen.

79. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat prilikom konverzije u iznosu od 22.876,08 HRK / 3.036,18 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 3. veljače 2016., sud utvrđuje da navedena tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja ne postoji.

80. Naime, nedvojbeno je da je navedeni iznos od 22.876,08 HRK od strane tuženika tužitelju priznat prilikom provedene konverzije, no navedeni je iznos , kako je ranije izloženo, obuhvaćen izračunom sudskog vještaka i prebijen sa ukupno utvrđenim iznosom preplate.

81. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

81.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 18.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 28.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 16.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 2.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 15.4.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.300,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 325,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sveukupno 2.025,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 15. travnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku