Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-478/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. MD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. JD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , oboje zastupani po punomoćniku Draganu Antiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Zagreba iz OD Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-577/2020 od 14. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-577/2020 od 14. siječnja 2025. u točkama I., II., III., IV. za iznos parničnog troška od 2.050 eur za zateznom kamatom, te u točkama VI. i VII. Izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke za iznos od 220 eur sa zateznom kamatom na način da se u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

III Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 28. veljače 2006. u dijelu promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno odlukama banke, odredba čl. 7. Ugovora u dijelu valutne klauzule vezane za CHF, te odredba čl. 10. Ugovora u odnosu na izlaznu naknadu. U točki II. izreke naložena je isplata iznosa od 3.544,90 eur sa zateznom kamatom kao razlika između početnog tečaja i početne kamate i iznosa priznatog konverzijom, dok je u točki III. izreke naložena isplata iznosa od 2.697,59 eur sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinac 2022. osnovom umanjene glavnice kredita tijekom konverzije. U točki V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate 234,95 eur sa zateznom kamatom zbog nastupa zastare tražbine po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i taj je dio zbog izostanka žalbe postao pravomoćan. U točki VI. izreke odbijen je tuženikov prigovor radi prijeboja, dok je u točkama IV. i VIII. izreke odlučeno o troškovima postupka na način da je tuženik obvezan 1. tužitelju naknaditi trošak od 2.270,00 eur, a tuženikov je zahtjev za naknadu troškova odbijen.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) pri čemu predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno je ukinuti. U žalbi iznosi zahtjev radi izuzeća sudaca ovog suda.

3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka, dok je zahtjev radi izuzeća je nedopušten.

5. Tuženik u žalbi navodi kako zahtijeva izuzeće sudaca ovog suda „...ukoliko na strani uredujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja okolnost opisana...“ kao pod a) „...sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka)...“ i b) „...bliska osoba suca (prema čl. 71. st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana).“.

6. Prema odredbi čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu. Prema st. 3. navedenog članka, zahtjev iz st. 2. ovog članka odbacit će sudac pojedinac ili predsjednik vijeća pred kojim teče postupak u povodu kojeg je izuzeće zatraženo. Kako tuženik u konkretnom slučaju uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu, zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 73. st. 2. t. 1. ZPP-a nije dopušten, zbog čega ga je valjalo temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP-a odbaciti kao u izreci ovog rješenja.

7. Tuženik u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ne sadrži dostatne razloge vezane za ništetnost odredbi Ugovora o kreditu budući je sud propustio iznijeti odlučne činjenice o informiranosti tužitelja, kao i da presudi nedostaju razlozi o činjenicama o kojima ovisi ocjena prigovora zastare i odluke kojom se odbija prigovor radi prebijanja. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju jer protivno stajalištu tuženika presuda sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje, pa tako i ovim na koje se upire žalbom, pa ju je moguće ispitati. Nije ostvarena ni jedna druga povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i izlaznu naknadu, te zahtjevi 1. tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uz temeljnu tvrdnju da 1. tužitelj ima pravo na potpunu restituciju jednako kao i potrošači koji nisu sklopili Dodatak Ugovora o kreditu. S druge strane, tuženik smatra da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio svojom voljom i u skladu sa prisilnim propisima sadržanim u ZID ZPK nastala nova pravna osnova što je potvrđeno i odlukom donesenom u oglednom postupku Gos-1/19, čime je postignuta ravnoteža u pravnom odnosu stranaka i svrha restitucije konvertiranjem kredita iz CHF u euro kredit. Stoga smatra kako tužitelj nema pravo na obeštećenje, nema pravni interes radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i po toj osnovi na isplatu zatraženu kondemnatornim zahtjevima, sve to tim više što tužitelj ne tvrdi da bi odredbe Dodatka Ugovora bile ništetne, pa su sve to razlozi zbog kojih je tužbu trebalo odbiti.

9. Sud prvog stupnja utvrđuje da su 1. tužitelj kao korisnik kredita te 2. tužiteljica kao sudužnica s tuženikom kao kreditorom sklopili Ugovor o kreditu od 28. veljače 2006. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje 1. tužitelju kao potrošaču stambeni kredit u iznosu od 39.060,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,39% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

10. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u relevantnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP u svezi sa čl. 3., te evidentno primjenjujući čl. 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i 97. i 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09, dalje ; ZZP/07) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zaključuje kako su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. I da su kao takve o kojima se nije pregovaralo i koje nisu transparentne uzrokovale znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja kao potrošača budući je kredit zatražen i odobren radi rješavanja stambenog pitanja.

11. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer da je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama 1. tužitelj stavljen u neravnopravni položaj kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da utoliko ima pravo (evidentno i 2. tužiteljica kao sudužnica) na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev ali za novčane iznose glavnice po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u visini od 3.544,90 eur. Sud prihvaća i zahtjev po osnovi razlike za nedovoljno umanjenu glavnicu izvršenom konverzijom zajedno sa zateznom kamatom te sudi iznos od 2.697,59 eur sa zateznom kamatom. Na temelju navedenog obvezuje tuženika na isplatu iznosa za koje smatra da ih je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi i bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno dospijeća do isplate cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj.

12. Prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. ZOO-a, te sudsku praksu iz odluke VSRH Rev-2245/2017, kao i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. veljače 2020. Međutim, restitucijski zahtjev osnovom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nalazi kako je u zastari pa iz tih razloga odbija tužitelja kao u točki V. izreke za iznos od 234,95 eur sa zateznom kamatom. U ovom je dijelu odluka suda pravomoćna i nije predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

13. Prigovor radi prebijanja zatražen temeljem negativnih razlika odbija kao neosnovan uz obrazloženje kako se ovdje ne radi o stjecanju bez osnove jer tužitelj nije ništa stekao budući imovina tuženika ušla u imovinu tužitelja. Nadalje, smatra kako tražbina stavljena u prijeboj tuženiku ne pripada ni po odredbama koje propisuju pravo na naknadu štete budući je prema čl. 323. st. 2. ZOO tuženik kao nepoštena ugovorna strana dužan potrošaču naknaditi štetu, a ne obrnuto.

14. U odnosu na izlaznu naknadu (jednokratna naknada zbog prijevremene otplate kredita) ugovorenu čl. 10. Ugovora o kreditu, te imajući u vidu presudu Suda EU od 30. travnja 2014. pod brojem C-26/13, odredbe čl. 1021. i 1024. ZOO, te čl. 81. i 87. ZZP, sud zaključuje kako se također radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Nalazi je netransparentnom i apstraktnom jer osim na gramatičkoj razini, ista nije razumljiva budući ostaje nejasna struktura izlazne naknade na što potrošač nije mogao utjecati i nisu mu mogle biti poznate posljedice koje će nastati u njegovoj ekonomskoj sferi. Uz to sud utvrđuje da se o odredbi o izlaznoj naknadi koja je također dio Ugovora o kreditu sastavljenog na standardiziranom tipskom obrascu nije pregovaralo čime je gledajući sveukupno ponašanje tuženika kao trgovca, uzrokovana znatna neravnoteža u ugovornom odnosu stranaka na račun potrošača kao slabije strane. Utoliko usvaja i ovaj dio zahtjeva u toč. I. izreke.

15. Tuženik nezadovoljan pravnim stajalištem suda prvog stupnja o pravu na restituciju tvrdi kako je zahtjev trebao odbiti u cijelosti upravo sa shvaćanjem da su Dodatkom Ugovora stranke riješile sve pravne odnose pa 1. tužitelj nema pravo na restituciju, a niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je pored sklopljenog Dodatka postao bespredmetan u odnosu stranaka. K tome tvrdi da iz izvedenih dokaza ne slijedi da bi tužitelji imali svojstvo potrošača.

16. Prije svega valja odgovoriti tuženiku kako ovaj sud ne prihvaća žalbenu tvrdnju kojom se osporava svojstvo tužitelja kao potrošača. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje prihvaćajući iskaz oba tužitelja kada je iz istih utvrdio kako su sredstva kredita korištena za osobne potrebe (rješavanje stambenog pitanja), dok je s druge strane tuženik odustao od izvođenja personalnih dokaza saslušanjem svjedoka OD i MDU, pa sad bez osnove pobija pravilnost ovih utvrđenja.

17. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika treba reći da ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja koje je podudarno sa stajalištem tužitelja kako se samom činjenicom sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

18. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

19. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove tijekom razdoblja važenja ugovora o kreditu u CHF po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što je djelomično otklonjeno provedenom konverzijom.

20. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci VSRH br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

21. Sklapanjem Dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni je sud još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

22. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

23. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 KD protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

24. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu KD protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

25. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu M protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje ovo žalbeno vijeće smatra da na izloženi način dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Stajalište je ovog suda podudarno sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-1096/2022 u kojoj je odgovoreno na postavljeno pitanje na slijedeći način:

"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

27. Iz svega navedenog slijedi kako tuženik nije u pravu kada odriče tužiteljima pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i pravo na isplatu kada tvrdi da bi sklapanjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu ostao bez učinka uz stajalište da bi stranke ugovorile novi pravni odnos i time anulirale posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Naprotiv 1. tužitelj osnovano tvrdi kako mu pripada pravo na obeštećenje u vidu razlike između iznosa koji je uračunat konverzijom i iznosa kredita prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF zajedno sa sa zahtjevom na ime manje obračunate glavnice u konverziji.

28. U tom je kontekstu prvostupanjski sud na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odlučio o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. S obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su tužiteljima dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje novčane obveze i da su unatoč takvoj obaviještenosti 1. tužitelj kao korisnik kredita i 2. tužiteljica kao sudužnica pristali na sklapanje tog ugovora iz čega proizlazi kako je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Protivno tome, tužitelji su u iskazu pojasnili sve okolnosti slučaja odričući da bi stranke pregovarale odnosno da bi odredbe bile transparentne. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale.

29. Naime, odredbe Ugovora kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,39%, o kojima bi tužitelji kao potrošači prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bili informirani već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost 1. tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani i 2. tužiteljici kao sudužnici, potrošačima, da utječu te u sporazumu s tuženikom utvrđuju uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna. Osim toga, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je kao trgovac tužitelje u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita odnosno pružio potpunu obavijest osnovom koje bi bili upoznati s negativnim efektom galopirajućeg rasta tečaja, te osnovom toga, naročito 1. tužitelj kao korisnik kredita donio informiranu odluku i pristao na utjecaj tih efekata na svoju ekonomsku sferu. Time je tuženik ugovorio netransparentnu odredbu o kojoj se nije pregovaralo i postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

30. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog Ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, pa je tuženik u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora dao odgovarajuću obavijest 1. tužitelju i 2. tužiteljici kao potrošačima o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno dan pristanak na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao. Utoliko nisu od utjecaja žalbene tvrdnje da je sukladno nacionalnom zakonodavstvu izvršena konverzija budući navedeno ne odriče pravo potrošaču da ostvari zahtjev na restituciju ukoliko se takve odredbe nađu ništetnima.

31. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke kojima je usvojen zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sve sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP. Ujedno je potvrđena odluka suda prvog stupnja o ništetnosti izlazne naknade koju tuženik žalbom u načelu pobija, no ne iznosi niti jedan konkretan žalbeni razlog ili prigovor u osporavanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnosti u primijeni materijalnog prava, pa je ovaj sud mišljenja kako je prvostupanjska odluka u ovom dijelu zakonita i pravilna iz svih prednje navedenih razloga na koje se poziva sud prvog stupnja.

32. Visina tužbenog zahtjeva pravilno je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke na kojeg stranke u smislu matematičkog obračuna nisu imale primjedbe, a niti tuženik žalbom iznosi razloge kojima bi pobijao nalaz vještaka. Kraj činjenice da je nalazom vještaka utvrđena razlika (preplata) između početnog tečaja u CHF i denominiranog iznosa glavnice prilikom provođenja konverzije u visini od 3.544,90 eur pravilno je sud prvog stupnja taj iznos dosudio sa zateznom kamatom od dana stjecanja (uplate anuiteta) budući je tuženik koji je svojim ponašanjem uzrokovao ništetnost odredbi Ugovora o kreditu bez daljnjeg nepošten i nesvjestan stjecatelj, sve to sukladno odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO. Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da 1. tužitelj ima pravo na razliku između konvertirane glavnice sa kamatama do dana konverzije u odnosu na onu koja bi se izračunala prema početnom tečaju (umanjena glavnica) što sveukupno iznosi 2.697,59 eur. To zato jer primjenom pravila o konverziji nije došlo do uspostavljanja ravnoteže u ugovornom odnosu stranaka budući nisu otklonjene posljedice ništavosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, prilikom konverzije nije se polazilo od izračuna prema početnom tečaju jer to nije predviđeno odredbom 19. c ZID ZPK što pak znači da je obračunata glavnica u višem iznosu od onog po početnom otplatnom planu. Utoliko je i ovaj iznos u otklanjanju posljedica ništetnosti iz odredbe čl. 323. ZOO ušao u imovinu tuženika pa je istog prema čl. 1111. i 1115. ZOO dužan vratiti radi uspostavljanje ekonomske ravnoteže u odnosima stranaka i otklanjanju posljedica svojih postupanja koja su dovela do potrošača kao slabiju stranu u nepovoljniji položaj. Kako se radi o iznosu koji je bez daljnjeg dospio do dana izračuna konverzije, to 1. tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 1. listopada 2015. Utoliko je i u ovom dijelu žalba tuženika odbijena i presuda suda prvog stupnja potvrđena u toč. II. i III. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

33. Također za je žalitelju odgovoriti kako je sud prvog stupnja o prigovoru zastare zauzeo pravilno stajalište pa se tuženik upućuje detaljne razloge pobijane odluke. Tuženik tvrdi da se ovdje radi o trogodišnjem zastarnom roku iz odredbe čl. 230. ZOO, što nije točno jer je u pitanju tražbina radi stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku i koji prema pravilnim utvrđenjima suda nije istekao. To se odnosi i na zahtjeve radi isplate novčane razlike između konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu budući i ovo predstavlja restitucijski zahtjev koji počiva na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi obuhvaćenoj utvrđenjem o nepoštenosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu. Jednako tako, nije pravilno stajalište žalitelja da bi u konkretnoj situaciji utužena tražbina dospjela pravomoćnošću prvostupanjske odluke o utvrđenju ništetnosti zbog čega bi kamate imale teći od tog trenutka. Posljedice ništetnosti djeluju ex tunc, dakle pravo na kamatu u odnosu na nesavjesnog stjecatelja radi otklanjanja posljedica ništetnosti ostvaruje se od trenutka kada je potrošač ima neosnovani izdatak.

34. Pravilna je i zakonita odluka suda prvog stupnja o odbiću prigovora radi prijeboja budući se ovaj sud slaže sa sudom prvog stupnja kako imovina tuženika nije prešla u imovinu 1. tužitelja da bi u primjenu došle zakonske odredbe o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO, niti bi tuženik kao nesavjesna strana koja je uzrokovala djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu i koja je ujedno trgovac kojem ne pripada pravo na pravnu zaštitu koja je pridržana za potrošače, ostvarivao isplatu osnovom naknade štete. O svemu navedenom sud je prvog stupnja dao jasne razloge pa se žalitelj upućuje na iste. Još je za reći kako tuženik neosnovano smatra da bi iz odluke Vrhovnog suda Rev-549/2023 proizlazilo pravo banke na isplatu negativnih razlika. U citiranoj je odluci razmatrano ovo pitanje s procesnog, a ne materijalno pravnog aspekta, što znači da se nije ocjenjivalo je li pravo osnovano ili nije.

35. Sud je prvog stupnja odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Tuženik smatra kako nije bilo mjesta sve poduzete radnje tijekom postupka obračunati prema vrijednosti boda od 15,00 kn, već kombinacijom Tarifa važećih tijekom trajanja spora. Kako je vrijednost boda porasla Izmjenama Tarife od 1. studenog 2022. onda je za radnje koje su poduzete prije toga valjalo obračunati vrijednost boda od 10,00 kn, a nakon toga po 15,00 kn. Ovaj sud smatra kako je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno obračunao vrijednost boda u visini 2 eur/15,00 kn s obzirom je odredbom Tbr. 52/3 Tarife/23 propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

36. U nastavku žalbe tuženik pobija odluku o trošku u odnosu na jednu radnju a radi se o sastavu žalbe tužitelja od 7. srpnja 2020. Navodi da tužitelji nisu podnijeli ovu žalbu pa nemaju pravo na trošak. Protivno tome, tužitelji su podnijeli citiranu žalbu i njome su pobijali rješenje suda prvog stupnja od 23. lipnja 2020. kojim se sud oglasio nenadležnim. Sa žalbom su uspjeli jer je njezinim usvajanjem određena nadležnost prvostupanjskog suda. Time ostvaruju pravo na trošak ali ne u visini od 300 eur s uvećanjem od 10% što iznosi 330 eur, već prema odredbi Tbr. 10/4 Odvjetničke tarife imaju pravo na 100 eur uz uvećanje od 10% na ime zastupanja dvije osobe, dakle ukupno 110 eur. Utoliko je u u ovom dijelu žalba tuženika uvažena i zahtjev za naknadu troškova postupka dijelom odbijen sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i odluka o trošku potvrđena prema odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP u svezi sa čl. 365. st. 2. istog Zakona.

37. Tuženik je u žalbenom postupku uspio s razmjerno neznatnim dijelom i to samo u odnosu na odluku o trošku, pa nema pravno na naknadu troškova žalbenog postupka sukladno odredbi čl. 166. ZPP.

U Rijeci 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar