Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-607/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima iz Đakova, Stjepana Radića 9/I, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 25, , odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, pod posl.br. P-361/2022 od 19. veljače 2024., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, pod posl.br. P-361/2022 od 19. veljače 2024 u točkama I., II. i IV. izreke.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u točki I. njezine izreke utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz čl. 3. Ugovora u kreditu u CHF od 11. kolovoza 2006., te je u točki II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju po toj osnovi isplati iznos od 2.784,79 eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka kako je to specificirano u izreci. U točki III. izreke odbijen je tužitelj sa zahtjevom radi isplate iznosa od 267,83 eur, dok je u točki IV. izreke tuženiku naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.214,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja.

2. Tuženik žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 ; dalje ZPP) uz prijedloga da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i restitucijski zahtjev radi isplate po toj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. sklopljen Ugovor o kreditu od 11. kolovoza 2006. kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala na temelju jednostrane odluke tuženika te da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti sukladno Ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Sporno je je li ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i ima li posljedično tome tužitelj pravo ostvarivati restitucijski zahtjev.

7. Tuženik u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ovaj žalbeni navod ne stoji jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su detaljno obrazloženi, jasni i provjerljivi, pa se utoliko ista može ispitati. Nije ostvarena ni jedna povreda na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao ni apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je sud prvog stupnja omogućio tuženiku raspravljanje o nalazu sudskog vještaka, zatražio od vještaka dopunsko očitovanje po primjedbama tuženika nakon čega isti nije imao daljnjih prijedloga ili dokaza.

8. U pogledu činjenica koje su sporne sud je prvog stupnja pravilnom ocjenom dokaza iste utvrdio na pravilan i potpun način, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev unatoč pogrešnom stajalištu da na tuženika ne bi bio primjenjiv direktan učinak utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu Potrošač.

9. U tom je smislu sud prvog stupnja utvrdio kako se kolektivan spor vodio u odnosu na ugovore koje je sklopio prednik tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., dok je u razdoblju obuhvaćenom kolektivnom tužbom Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu bila samostalan pravni subjekt koji se tek 2009. pripojio Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. No unatoč što prema mišljenju suda prvog stupnja nema primjene utvrđenja iz kolektivnog spora u odnosu na Slavonsku Banku d.d., sud ujedno smatra da je tuženik pasivno legitimiran budući je pravnim sljednikom navedene banke. Stoga sud prvog stupnja ocjenjuje dokaze isključivo na individualnoj razini konkretnog slučaja i osnovom takvih utvrđenja zaključuje kako je odredba o valutnoj klauzuli netransparentna i ona o kojoj stranke nisu pregovarale zbog čega je nepoštena te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu tužitelja. Iz tih razloga i pozivom na odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine„ br. 93/03., 46/07. dalje ZZP) u svezi s odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) usvaja zahtjev radi utvrđenja i sudi restitucijski zahtjev stečenog bez osnove sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, pri čemu dio zahtjeva odbija budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju. Kamatu sudi pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO jer tuženika smatra nepoštenim stjecateljem, te ne prihvaća prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. dopunjeno pravnim shvaćanjem Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. iz kojih proizlazi da zastara počinje teći pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost što u konkretnom slučaju znači od donošenja ove odluke (jer nema direktnog učinka). Time je tužba podnesena 14. prosinca 2022. u okviru zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

10. Tuženik u žalbi navodi kako sud prvog stupnja nije uzeo u obzir da se na Slavonsku Banku d.d. ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora, što nije točno. Naprotiv sud je prvog stupnja prihvatio izloženo pravno stajalište tuženika, iako pogrešno. Iz ustaljene sudske prakse prihvaćene i u odlukama Vrhovnog suda (Rev- 1135-2023, Rev-4010/24) proizlazi kako se temeljem odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 118/03.) odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao preuzimatelja Slavonske Banke d.d. odnose i na ugovorne odnose nastale između potrošača i Slavonske Banke d.d. Utoliko je na konkretan slučaj, protivno stajalištu suda i tuženika, primjenjiva odredba čl. 502. c ZPP.

11. Daljnjim sadržajem žalbe tuženik prigovora potpunosti i pravilnosti utvrđenog činjenično stanja uz tvrdnju kako njegovi dokazni prijedlozi nisu usvojeni. Prije svega, tuženik je sam odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke, dok je sud prvog stupnja pravilno odbio provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika obzirom se njegovim saslušanjem ne bi utvrdile sporne činjenice jer se obveza istog odnosno saznanja o spornom odnosu iscrpljuju u radnjama solemnizacije ugovora, dok bilježnik nije bio sudionikom sklapanja Ugovora da bi imao saznanja je li bio pregovora i je li tuženik pružio potpune obavijesti za donošenje informirane odluke od strane potrošača.

12. Stoga se ni ovi žalbeni navodi ne prihvaćaju, pa imajući u vidu da se na ovaj spor primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač, te da je sud iz rezultata dokaznog postupka njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva budući tužitelju nisu pojašnjeni rizici i učinci iste u njegovoj ekonomskoj sferi što ju čini netransparentnom, te se o istoj nisu vodili pregovori između stranaka što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji je pojasnio da mu je kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji, žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno nisu prihvatljivi. Naime, pravilno je stajalište suda da se radilo o tipskom Ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu pa je na tuženiku ležao teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, a tuženik na te okolnosti adekvatnog dokaza nije predložio te pobio tužiteljeve tvrdnje odnosno dokazao svoje. Iz tih je razloga sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio deklaratorni tužbeni zahtjev nalazeći da je odredba čl. 3. Ugovora ništetna kao netransparentna i nepoštena čime je uzrokovana znatna neravnoteža u odnosu stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Pravilno je usvojen i restitucijski zahtjev utemeljen na institutu stjecanja bez osnove te je njegova visina u dosuđujućem dijelu od 2.784,79 eur pravilno utvrđena iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka po početnom tečaju, pri čemu je protivno žalbenim navodima sud omogućio i vještak odgovorio na sve tuženikove primjedbe. Žalbena tvrdnja da se visina nije mogla utvrđivati po početnoj kamatnoj stopi jer nije utvrđena ništetnost te ugovorne odredbe, a k tome da se na spor stranaka ne primjenjuju utvrđenja iz pravomoćne presude Potrošač nije osnovana jer se tužbom traži razlika po osnovi ništetnosti valutne klauzule, te istom nije obuhvaćen zahtjev radi isplate po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope.

14. Pravilno je i utvrđenje da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je svojim ponašanjem uzrokovao ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega je dužan platiti kamatu od dana stjecanja kako je to sud pravilno dosudio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Ujedno nema mjesta zaključku da bi tražbina bila u zastari budući je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka čime je došlo do prekida zastarijevanja, dok je presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. pa je individualna tužba tužitelja zaprimljena 14. prosinca 2022 .podnesena pravovremeno, u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Stoga su zaključci suda o nenastupanju zastare pravilni iz ovih razloga (koje i sud podredno prihvaća), a ne onih na koje se sud prvog stupnja u obrazloženju odluke poziva.

15. Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u njezinim toč. I. i II. izreke potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

16. Sud je prvog stupnja odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23). Tuženik smatra kako sud prvog stupnja nije uzeo u obzir odbijajući dio zahtjeva na što valja odgovoriti kako nije točno budući je odluka suda pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP o čemu je sud dao razloge. Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja vrijednost boda računao po 15,00 kn budući su od početka ovog spora do njegova završetka u primjeni Izmjena Tarife iz 2022. koja je stupila na snagu 1. studenog 2022. (tužba iz prosinca 2022.), a zatim važeća Tarifa iz 2023. Utoliko ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani, pa kako tuženik u žalbi ne iznosi ostale prigovore protiv odluke o trošku, a ovaj sud na pravilnu primjenu materijalnog prava ne pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u tom dijelu, sve sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u istom nije uspio.

U Rijeci 15. travanj 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar